REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2304/2015-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČB iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Kralj, odvjetnik u Zagrebu, protiv prvotuženika Grada Zagreba, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mađarić, odvjetnik u Zagrebu i drugotuženika Mešić Com d.o.o. Zagreb, Rapska 46b, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Volarević, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o revizijama prvo i drugotuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1194/2012 od 12. svibnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10393/2007-43 od 28. ožujka 2011., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se revizije prvo i drugotuženika kao neosnovane.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 581.768,10 n sa zateznim kamatama od 2. studenog 2007. do isplate (točka I. izreke), dok je odbijen zahtjev za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos za razdoblje od 30. prosinca 1995. do 1. studenog 2007. (točka II. izreke), te je tuženicima naloženo tužiteljima solidarno nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 35.793,00 kn sa zateznim kamatama od 28. ožujka 2011. do isplate (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom su u točki I. izreke odbijene žalbe prvo i drugotuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu, dok je u točki II. izreke odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnio prvotuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz dosudu troškova revizije.

3.1. Drugotuženik podnosi reviziju zbog bitnih povreda parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog revizijskome sudu da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, te da mu se dosude troškovi revizije.

4. Tužitelj je u odgovoru na reviziju prvotuženika osporio sve revizijske navode i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu.

5. Revizije nisu osnovane.

6. Sukladno odredbi članka 392. a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Protivno revizijskim navodima, obje nižestupanjske presude se mogu ispitati jer sadrže jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama koji su utemeljeni na izvedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju ovog spora. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7.1. Drugostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude ocijenio sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja, kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 375. stavak 1. ZPP-a.

7.2. Revizijskim navodima prvotuženik, kroz razloge koji se odnose na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, zapravo djelomično iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza uz tvrdnju da tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva odnosno da je platio iznos kupoprodajne cijene čiju isplatu ovdje zahtijeva. Pri tome treba naglasiti da je ocjena provedenih dokaza pridržana za sud (članak 8. ZPP) pa postupanjem suda prema toj ovlasti, i time što utvrđene činjenice nisu ocijenjene prema shvaćanju revidenta, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se opisno upire u reviziji.

7.3. Uz to, revizijski navodi se u tom dijelu većim dijelom svode na prigovore činjenične naravi, stoga kao takvi, u smislu odredbe članka 385. ZPP-a, u revizijskom postupku nisu dopušteni.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja (kao kupca stana u [adresa], površine 86,65 m2) za isplatu iznosa od 581.768,10 kn sa zateznim kamatama koji je platio za kupnju stana u objektu radne oznake K4-3A u naselju Borovje u Zagrebu, ali koji nikad nije dobio u posjed i vlasništvo.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj kao kupac s društvom „Gortan Visokogradnja“ d.d. sklopio Ugovor o kupoprodaji 5. kolovoza 1994. predmet kojeg ugovora je bio stan i spremište površine 86,65 m2 u objektu Borovje oznake K4-3A, na kat. čestici broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 581.768,10 kn,

- da je u stečajnom postupku nad navedenim prodavateljem rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-144/00 od 24. siječnja 2002. tužitelju u cijelosti priznato (po stečajnom upravitelju) njegovo prijavljeno potraživanje u iznosu od 581.768,10 kn te da je stečajni postupak obustavljen i zaključen rješenjem tog suda poslovni broj St-144/2000 od 13. lipnja 2008. i stečajni dužnik brisan iz sudskog registra, a kako stečajna masa nije bila dostatna niti za namirenje stečajnog postupka, to nije bilo niti diobe imovine prema priznatim tražbinama,

- da je prvotuženik u dnevnom glasniku „Vjesnik“ od 11. srpnja 2007. objavio natječaj za prodaju nekretnine u Zagrebu, naselje Borovje –zkč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] odnosno kč. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] – građevna čestica sa započetom gradnjom stambeno-poslovnog objekta Borovje K4-3a, uz obvezu da novi vlasnik nekretnine dovrši započetu gradnju označenog objekta prema pravomoćnoj građevinskoj dozvoli od 1. listopada 1993. i uz uvjet (točka III. natječaja) da kupac preuzme obvezu da obešteti kupce temeljem ranije sklopljenih ugovora o kupoprodaji stanova, poslovnih prostora i garaža u navedenom objektu te i eventualno treće osobe s ma kojeg drugog pravnog temelja, ukoliko dokažu pravni temelj i visinu potraživanja,

- da su prvotuženik kao prodavatelj i drugotuženik kao kupac sklopili Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 28. rujna 2007. predmet kojega je zemljište površine 2423 m2 na kojemu je prema pravomoćnoj građevinskoj dozvoli započeta gradnja stambenog objekta Borovje K4-3a s garažom u podrumskoj etaži a da su raskinuti ugovori, i to o međusobnim pravima i obvezama sklopljenim sa Stambenom zadrugom „Manduševac“ te ugovor o kupoprodaji sklopljen s društvom Metalka građenje d.o.o. (članak 1.) time da kupac preuzima obvezu (članak 5.) obeštetiti prijašnje kupce stanova, poslovnih prostora i garaža na temelju ranije sklopljenih ugovora, te se u roku od 30 dana obvezuje javno objaviti poziv mogućim prijašnjim kupcima s popisom dokumentacije koju trebaju dostaviti i rokom za njezinu dostavu radi prosuđivanja postojanja pravnog temelja i visine potraživanja.,

- da je drugotuženik u „Narodnim novinama“ od 15. listopada 2007. objavio „javni poziv“ kojim poziva sve osobe koje smatraju da imaju pravo na obeštećenje za uplaćene a neisporučene stanove u stambenom objektu radne oznake KS-3a u naselju Borovje u Zagrebu, da se jave upravi društva i uz pisani zahtjev dostave izvornik Ugovora o kupoprodaji na kojem je ovjeren potpis prodavatelja s točnim radnim opisom zgrade i stana, izvornik uplatnice o visini uplaćenih sredstava za kupljeni stan u navedenom objektu, izvornik izvoda banke kod koje se vodio poslovni račun na koji su sredstva za kupnju stana uplaćena te ostalu potrebnu dokumentaciju koju prema potrebi zatraži to društvo,

- da je tužitelj na temelju natječaja i javnog poziva uputio zahtjev za ispunjenje obveza prema njemu, i to prvotuženiku 4. listopada 2007., a drugotuženiku 24. listopada 2007., na koje zahtjeve su se oni oglušili.

10. Polazeći od ovakvih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da je prvotuženik „priznao odgovornost“ uvjetovanjem obeštećenja ranijih kupaca stanova u točki 3. natječaja za prodaju nekretnine objavljenog u dnevnom glasniku „Vjesnik“ 11. srpnja 2007. i članku 5. Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 28. rujna 2007., dok je u odnosu na drugotuženika zahtjev ocijenio osnovanim primjenom članka 337. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje: ZOO/05).

11. Drugostupanjski sud, uz ostalo koristeći se i ovlastima iz članka 373.a ZPP-a, utvrđuje:

- da je prvotuženik zemljište (na kojemu je započeta gradnja zgrade u kojoj se nalazi stan za kojega je tužitelj sklopio ugovor o kupoprodaji) davao na korištenje Stambenoj zadruzi „Manduševac“ (rješenje od 23. srpnja 1992.), koja je s društvom „Gortan-ing“ d.d. imala ugovor o zajedničkom financiranju i izgradnji stambenog objekta oznake K4-3a u Borovju i koji ugovor je raskinut ugovorom od 30. kolovoza 1994. tako da navedeno društvo ostaje samostalni investitor objekta,

- da je ugovorom o ustupanju svih prava i obveza u izgradnji stambenog objekta navedene oznake od 18. prosinca 1995. „Gortan-Ing“ d.d. ustupio društvu „Metalka- trgovina“ d.o.o. nedovršeni objekt, za čiju izgradnju je izdana građevinska dozvola Stambenoj zadruzi „Manduševac“, sastavni dio kojeg je i popis prodanih stanova, među kojima i tri stana „Gortan- Visokogradnja“,

- da je Metalka trgovina d.o.o. s društvom „Metalka-građenje“ d.o.o. 28. studenog 1997. sklopilo ugovor kojim se prenose prava na izgradnju navedenog objekta sa svom projektnom i tehničkom dokumentacijom te da je prvotuženik s društvom „Metalka-građenje“ d.o.o. 30. srpnja 1998. sklopilo ugovor kojim tom društvu prodaje neizgrađeno građevinsko zemljište označeno kao kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 2423 m2, te konstatiraju (članak 1. ugovora) bruto razvijene površine stambenog objekta Borovje 4K-3a koji se gradi od 10.724,35 m2, koji ugovor je suglasno raskinut izjavom društva od 29. siječnja 2003. i zaključkom Gradskog poglavarstva Grada Zagreba od 6. veljače 2003.

12. Na temelju ovako utvrđenih činjenica sud drugog stupnja zaključuje da je prvotuženik raspolagao kako sa zemljištem u svrhu izgradnje stambeno poslovnog objekta u naselju Borovje oznake K4-3a, tako i sa započetom gradnjom objekta i u vrijeme kada su u odnosu na posebne dijelove koji su trebali nastati dovršenjem izgradnje (stanove, poslovne prostore i garaže) sklapani kupoprodajni ugovori s pravnim osobama s kojima je I. tuženik sklapao i raskidao ugovore o prodaji takve nekretnine (u izgradnji) da bi konačno, znajući da su za dio posebnih dijelova objekta sklopljeni kupoprodajni ugovori takvu građevinsku cjelinu (zemljište s nedovršenim objektom, projektnom i tehničkom dokumentacijom i s građevinskom dozvolom) prodao drugotuženiku, uz „njegovu obvezu da obešteti“ kupce (tako i tužitelja) na temelju ranije sklopljenih pravnih poslova – ugovora o kupoprodaji.

12.1. Slijedom toga, odbijajući žalbe tuženika, primjenom odredbe iz članka 102. ZOO-a drugostupanjski sud ocjenjuje da je ugovorom od 28. rujna 2007. prvotuženik prenio na drugotuženika navedenu građevinsku cjelinu, zbog čega drugotuženik pored prvotuženika i solidarno s njim odgovora tužitelju za dugove koji se odnose na dio te cjeline, konkretno i za stan kojega je kupio (a nikad nije dobio) tužitelj.

13. Odredbom članka 102. ZOO-a, na koju se poziva drugostupanjski sud, propisano je da osoba na koju prijeđe na temelju ugovora neka imovinska cjelina (poduzeće i sl.) pojedinca ili pravne osobe, ili dio te cjeline, odgovara za dugove koji se odnose na tu cjelinu, odnosno na njezin dio, pored dotadašnjeg imatelja i solidarno s njim, ali samo do vrijednosti njezine aktive. Međutim, ova odredba uređuje poseban slučaj pristupanja dugu koji postoji kada na temelju nekog ugovora (npr. ugovora o kupnji poduzeća, neke obrtničke radnje ili njezina dijela, ugovora o diobi dosad zajedničke imovine i sl.) jednoj osobi pripadne neka imovinska cjelina ili dio te cjeline.

13.1. Prema shvaćanju revizijskog suda, ugovor od 28. rujna 2007. nije „ugovor o prijenosu imovinske cjeline“ u smislu članka 102. ZOO-a, slijedom čega u konkretnom slučaju doista nema mjesta primjeni navedene odredbe, na što pravilno upiru i revidenti.

14. Prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženika pravilno temelji na neupitnoj činjenici da je prvotuženik znao kako su za dio predmetnih stanova već sklopljeni kupoprodajni ugovori (i po kojima je isplaćena kupoprodajna cijena) te da je odgovornost prema ranijim kupcima priznao i prihvatio time što je u točki 3. javnog natječaja za prodaju nekretnine, a onda i u članku 5. Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 28. rujna 2007. novom kupcu uvjetovao obeštetiti prijašnje kupce stanova temeljem ranije sklopljenih ugovora jer da, kako to obrazlaže sud prvog stupnja „prvotuženik ne bi tu obvezu prenosio na kupca da ju sam nije imao“.

15. Naime, u točki 3. raspisanog natječaja za prodaju nekretnine izrijekom je naznačeno - da je uvjet za kupnju nekretnine iz tog natječaja preuzimanje obveze od strane novog kupca da obešteti osobe temeljem ranije sklopljenih ugovora o kupoprodaji stanova, poslovnih prostora i garaža u navedenom objektu (prijašnje kupce) te i eventualne treće osobe s ma kojeg drugog pravnog temelja, ukoliko dokažu pravni temelj i visinu potraživanja.

16. Iz ovakvog sadržaja točke 3. javno objavljenog natječaja, bez daljnjega proizlazi da prvotuženik zapravo ničim ne negira postojanje vlastite obveze „obeštećenja“ prema tužitelju kao jednom od kupaca naknadno prodanih stanova.

17. Uz to, odredbom članka 5. Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 28. rujna 2007. drugotuženik se, kao kasniji kupac odnosne nekretnine i sam obvezao obeštetiti prijašnje kupce stanova, poslovnih prostora i garaža temeljem ranije sklopljenih ugovora o kupoprodaji u stambenom objektu Borovje K4-3a, kao i eventualne treće osobe, ukoliko dokažu pravni temelj i visinu, kao i u roku od 30 dana od sklapanja ugovora, javno objaviti poziv mogućim prijašnjim kupcima stanova s rokom za dostavu dokumentacije, radi prosuđivanja postojanja pravnog temelja i visine potraživanja.

18. Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova - drugotuženik je u skladu s obvezom preuzetom Ugovorom od 28. rujna o kupoprodaji (članak 5.) u „Narodnim novinama“ na oglasnim stranicama od 15. listopada 2007. uputio javni poziv osobama koje smatraju da imaju pravo na obeštećenje za uplaćene, a neisporučene stanove, a kojim tuženik poziva zainteresirane osobe da uz zahtjev za obeštećenje dostave ugovor o kupoprodaji iz kojeg će biti vidljiv točan radni opis zgrade i stana, pri čemu drugotuženik ne specificira ime prodavatelja i da iz Ugovora kojeg je tužitelj sklopio s društvom Gortan Visokogradnja d.d. od 5. kolovoza 1994. proizlazi da je tužitelj bio kupac stana u predmetnom objektu, kao i da mu je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj ST-144/00 od 24. siječnja 2002. priznata tražbina prema Gortan Visokogradnja d.d. u visini od 581.768,10 kn.

19. Člankom 337. ZOO-a propisano je da kad netko ugovori u svoje ime tražbinu u korist trećega, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla. Prema stavku 2. istog članka ugovaratelj ima pravo zahtijevati da dužnik ispuni prema trećemu ono što je ugovoreno u korist treće osobe.

20. Imajući na umu sadržaj članka 5. Ugovora, to i prema shvaćanju revizijskog suda navedeni ugovor predstavlja poseban ugovorni odnos na određen način blizak ugovoru u korist trećeg u smislu odredbe članka 337. ZOO/05. Dakle, učinci tog ugovora u odnosu na obvezu „obeštećenja“ neposredno se odnose na same ugovaratelje (tužene stranke iz ove parnice), ali i na tužitelja (u njegovu korist) iako on nije ugovorna strana. Zbog toga je tužiteljev zahtjev za isplatu utuženog iznosa u odnosu na oba tuženika je osnovan.

21. Pritom se prvotuženik, s obzirom na sve utvrđene okolnosti ne može osnovano osloboditi obveze „obeštećenja“ samim pozivanjem na činjenicu da nije bio u neposrednom ugovornom odnosu s tužiteljem ili time da je svoju obvezu prema tužitelju ugovorno prenio na drugotuženika. Prvotuženik je, uz ostalo, sukladno prije navedenoj zakonskoj odredbi, imao pravo zahtijevati da dužnik (drugotuženik) ispuni spornu obvezu prema trećemu (tužitelju), dakle, da mu isplati ono što je ugovoreno u njegovu korist, ali to nije učinio niti nakon pokretanja ove parnice. Stoga, kad obveza u korist tužitelja nikad nije ispunjena tada je za tuženika, kao treću osobu, nebitno tko je od pojedinih tuženika nije ispunio jer su obojica postupali nesavjesno. Uostalom, ako se radi o „obeštećenju“ tada je pravilo da se nitko (pa ni prvotuženik) ne može osloboditi obveze naknade štete na način da ugovorom prebaci vlastitu odštetnu odgovornost na drugoga, stoga su u takvoj situaciji oba tuženika solidarno odgovorni za neispunjenje odnosne obveze. Konačno, niti jedan od tuženika u spomenutom odnosu ne može osnovano tvrditi da nije pasivno legitimiran jer bi na takav način, glede treće savjesne osobe (tužitelja), izvukli korist iz svog nesavjesnog postupanja.

21.1. Valja istaknuti da pitanje međusobne (regresne) odgovornosti tuženih stranaka nije predmet ovog postupka budući da se ovdje radi o novčanoj tražbini prijašnjeg kupca stana, koja nedvojbeno proizlazi iz utvrđene i nesporne obveze „obeštećenja“ na temelju ranije sklopljenog kupoprodajnog ugovora. U tom su pravnom odnosu, zbog neispunjenja rečene obveze i postupanja protivno načelu savjesnosti i poštenja, kako je već rečeno - oba tuženika pasivno legitimirana u odnosu na tužitelja.

22. Kako je već istaknuto, predmet postupka je zahtjev tužitelja kao kupca za isplatu novčanog iznosa koji je platio za kupnju stana koji, zbog ponašanja tuženika, nikad nije dobio u vlasništvo i posjed (a niti to više s obzirom na činjeničnu i pravnu situaciju može ostvariti), slijedom čega nisu osnovani revizijski navodi drugotuženika da je o osnovanosti tužbenog zahtjeva u ovoj parnici trebalo odlučiti primjenom stvarnopravnih ili sličnih propisa.

23. Iz navedenih razloga, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a revizije prvo i drugotuženika odbiti kao neosnovane te odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 2. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil