REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-635/2021-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB 84397956623, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Biočić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 284/2018-4 od 14. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-100/2015 od 24. studenoga 2017., u sjednici održanoj 2. srpnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-284/2018-4 od 14. listopada 2019., i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-100/2015 od 24. studenoga 2017., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 164.222,79 kn s pripadajućim zateznim kamatama na više pojedinačnih iznosa od njihovog dospijeća do isplate (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 18.340,00 kn sa kamatama od 24. studenog 2017. do isplate (točka II. izreke). Odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 100,00 kn (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom u točki I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-100/2015 od 24. studenoga 2017. u pobijanim točkama I. i II. izreke presude, a u točki II. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.250,00 kn.

3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd 3206/2020-2 od 17. studenoga 2020., dopustio je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanja:

"Je li uzročno-posljedična veza između protupravne štetne radnje za koju postoji odgovornost osobe štetnika i ozljede prouzročene tom štetnom radnjom prekinuta zbog nevezivanja sigurnosnog pojasa kao protupravnog postupanja na strani osobe oštećenika?, odnosno

Radi li se o isključivoj odgovornosti oštećenika za štetu koju trpi iz štetnog događaja (prometne nezgode) ili samo o njegovom doprinosu nastanku te štete u slučaju kada posljedice zbog kojih potražuje naknadu te štete trpi samo od ozljeda zadobivenih jer u vozilu koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi nije bio vezan sigurnosnim pojasom (dakle: jer da je bio vezan ozljede ne bi zadobio), sve iako u ničemu nije pridonio nastanku samog štetnog događaja (prometnoj nezgodi)?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je protiv navedene presude podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena temeljeći revizije na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, podredno da ukine pobijane presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, te se poziva na pravno shvaćanje revizijskog suda izneseno u odluci broj Rev-2787/11-2 od 5. siječnja 2016.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391.a st. 2. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Tužitelj sukladno pitanju zbog kojeg je dopuštena revizija, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nalazi u činjenici da tužiteljica nije dokazala pretpostavke odgovornosti za štetu budući da nije dokazana uzročno-posljedična veza između štetne radnje i nastale štete što je posljedično dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete utemeljen na činjeničnim navodima tužbe:

- da je tužiteljev osiguranik, BG stradao 2. studenoga 2007. u prometnoj nesreći kao vozač osobnog automobila reg. oznake [registarska oznaka] i pri tome zadobio teške tjelesne ozljede,

- da je nesreću skrivio tuženikov osiguranik, BGV koji je upravljao osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], koje vozilo je u vrijeme nesreće bilo osigurano kod tuženika,

- da je zbog posljedica prometne nesreće tužiteljevom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem broj 702026 od 3. lipnja 2009.,

- da tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete na ime isplaćene invalidske mirovine u razdoblju od 27. rujna 2008. do 28. veljače 2017., koju je isplatio svom osiguraniku BG,

- da je prvostupanjski sud utvrđivao dinamiku same prometne nezgode, posebno činjenicu bi li tužiteljev osiguranik zadobio tjelesne ozljede da je bio vezan sigurnosnim pojasom na koje okolnosti je izveo dokaz kombiniranim prometno sudskim medicinskim vještačenjem,

- da je prilikom nezgode došlo do frontalnog sudara između osobnih vozila tužiteljevog i tuženikovog osiguranika te da je pri tome vozilo tuženikovog osiguranika u svom desnom zavoju prešlo na svoju suprotnu polovinu kolnika,

- da su prema nalazu i mišljenju vještaka ozljede udarcem lica u prednje vjetrobransko staklo, koje je zadobio osiguranik tužitelja mogle nastati isključivo u slučaju nevezivanja sigurnosnim pojasom, te da bi ozljede bile izbjegnute da je tužiteljev osiguranik u trenutku prometne nezgode bio vezan sigurnosnim pojasom,

- da tužiteljev osiguranik nije bio vezan sigurnosnim pojasom i da je uslijed te činjenice zadobio predmetne ozljede.

10. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja jer su utvrdili da postoji "stopostotni doprinos tužiteljevog osiguranika ozljedama koje je zadobio u predmetnoj prometnoj nezgodi.", te da se "u konkretnom se slučaju nikako ne može raditi o suodgovornosti na strani tužiteljevog osiguranika upravo zato što iz nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka na nedvojben način proizlazi da bi on izbjegao sve zadobivene ozljede da je na ispravan način bio vezan sigurnosnim pojasom." Zaključio smatraju da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nema pravo na naknadu štete za invalidske mirovine koje je isplatio svom osiguraniku, budući je on sve ozljede zadobio jer se nije vezao sigurnosnim pojasom, čime je ujedno isključeno postojanje bilo kakve uzročno-posljedične veze između postupanja tuženikovog osiguranika i zadobivenih ozljeda tužiteljevog osiguranika.

11. Tijekom postupka bilo je sporno, a sporno je i u ovom stadiju postupka, je li uzročno-posljedična veza između protupravne štetne radnje za koju postoji odgovornost osobe štetnika i ozljede prouzročene tom štetnom radnjom prekinuta zbog nevezivanja sigurnosnog pojasa kao protupravnog postupanja na strani osobe oštećenika, odnosno radi li se o isključivoj odgovornosti oštećenika za štetu koju trpi iz štetnog događaja (prometne nezgode) ili samo o njegovom doprinosu nastanku te štete u slučaju kada posljedice zbog kojih potražuje naknadu te štete trpi samo od ozljeda zadobivenih jer u vozilu koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi nije bio vezan sigurnosnim pojasom.

12. Pretpostavke odgovornosti za štetu su: subjekti odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost. Za štetu odgovara osoba koja je prouzročila štetu (štetnik).

13. Da bi došlo do odgovornosti za štetu štetnom radnjom mora biti prouzročena povreda subjektivnog prava ili interesa. Isto tako, da bi došlo do odgovornosti za štetu između štetne radnje i štete mora postojati uzročna veza. Šteta se mora javljati isključivo kao posljedica štetne radnje. Na oštećeniku je, osim u slučaju kad zakon izričito ne propisuje drugačije, teret dokaza glede uzročne veze, jer se ona ne predmnijeva. O protupravnosti govorimo kada je povrijeđena neka pravna norma.

14. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) kriterij predmnijevane (pretpostavljene) krivnje odredbom čl. 1045. st. 1. i 2. postavlja kao opće pravilo, dok je iznimno za određene slučajeve, posebnim odredbama predviđen kriterij dokazane krivnje. Dakle, kod kriterija pretpostavljane krivnje štetnik odgovara za štetu ako je kriv, ali se njegova krivnja predmnijeva, što znači da oštećenik treba dokazati štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu, dok krivnju štetnika ne dokazuje jer se ona predmnijeva.

15. Osnovano tužitelj osporava zaključak nižestupanjskog suda o nepostojanju uzročno posljedične veze neovisno o tome što njegov osiguranik nije bio vezan sigurnosnim pojasom, jer je izneseno pravno shvaćanje tih sudova u suprotnosti s ustaljenom i jasnom praksom revizijskog suda, koju je podržao i Ustavni sud RH.

16. Naime, prema shvaćanju ovoga suda iznesenom u brojnim odlukama izneseno je pravno shvaćanje, kao npr. u odluci broj Rev-x 1237/13-2 od 1. travnja 2014., prema kojem "protupravno postupanje tužitelja, nevezanjem sigurnosnim pojasom (čl. 138. Zakona o sigurnosti prometa na cestama "Narodne novine", broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/06, 54/96 i 59/96 - pročišćeni tekst) nije moguće u konkretnom slučaju promatrati odvojeno od protupravnog postupanja osiguranika tuženika za kojeg je pravomoćnom presudom utvrđena krivnja za štetni događaj, iz razloga jer kod odgovornosti za štetu po osnovi krivnje svaki štetnik odgovara za štetu razmjerno svojoj krivnji pod pretpostavkom postojanja uzročne veze. Slijedom navedenog za zaključiti je da se tuženik ne može osloboditi svoje odgovornosti zbog krivnje samog oštećenika, već svaki odgovara za štetu razmjerno svojoj krivnji, pa je u konkretnom slučaju riječ o suodgovornosti, budući da tužitelj ne bi bio povrijeđen, bez obzira na vezanje sigurnosnim pojasem, da nije bilo upravo početne protupravne radnje osiguranika tuženika.".

17. Shvaćanje prema kojem je u navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji potrebno utvrđivati doprinos svake stranke, iznesen je i u odlukama broj: Rev-1341/1996-2 od 3. svibnja 2000., Rev 3034/15-2 od 24. siječnja 2018., Rev 2175/11-4 od 28. rujna 2016., Rev-13/06 od 4. svibnja 2006, Rev-416/12 od 22. rujna 2006., Rev-1437/85 od 21. siječnja 1988.

18. U odluci broj Rev 2787/11-2 od 5. siječnja 2016., je ujedno odgovoreno na postavljeno pravno pitanje može li se činjenica nevezivanja sigurnosnim pojasom smatrati uzrokom nastanka štetnih posljedica ili je ista trebala uzeti biti uzeta u obzir prilikom utvrđivanja eventualne suodgovornosti tužitelja, a odgovor je glasio: "Sva navedena pravna pitanja su takve naravi da se na njih ne može dati jednoznačan odgovor, odnosno ovise od svih konkretnih činjenica koje će se utvrditi u svakom pojedinačnom postupku. Dakle, da li će se nevezivanje pojasom smatrati isključivim uzrokom štetnog događaja ili će se cijeniti samo kao doprinos nastanku štetnog događaja ovisi isključivo o svakom konkretnom slučaju i svim okolnostima takvog slučaja.".

19. I u odluci broj Rev 666/15-2 od 14. travnja 2015., je na pitanje:

"Je li u slučaju kada neimovinska šteta ne bi nastala da je ozlijeđena osoba bila vezana sigurnosnim pojasom pravilno primijeniti čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima kojim se isključuje obveza odgovorne osobe ili čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima koji upućuje na postojanje suodgovornosti oštećene osobe?" odgovoreno "da se tuženik ne može osloboditi svoje odgovornosti zbog krivnje samog oštećenika, već svaki odgovara za štetu razmjerno svojoj krivnji. Stoga sud ocjenjuje da je riječ o suodgovornosti stranaka za nastalu štetu, budući da tužitelj ne bi bio povrijeđen, bez obzira na vezanje sigurnosnim pojasom, da nije bilo upravo početne protupravne radnje osiguranika tuženika.".

20. Zaključno, i Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-727/2016 od 6. lipnja 2018., u kojoj je osporavana presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- x 451/14-2 od 11. ožujka 2015., u odnosu na pravno pitanje: Je li drugostupanjski sud u dijelu u kojem je preinačio prvostupanjsku presudu u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbu čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima kojim je jasno propisano da oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili bude veća ima pravo samo na razmjerno smanjenje naknade i odbijanjem tužbenog zahtjeva drugostupanjski sud nezakonito uskratio pravo tužitelju na smanjenu naknadu štete?, potvrdio pravno stajalište revizijskog suda prema kojem je tužitelj propustivši se vezati sigurnosnim pojasom pridonio nastanku štete u određenom omjeru.

21. Stoga odgovor na postavljena pitanja glase:

Uzročno-posljedična veza između protupravne štetne radnje za koju postoji odgovornost osobe štetnika i ozljede prouzročene tom štetnom radnjom nije prekinuta zbog nevezivanja sigurnosnog pojasa kao protupravnog postupanja na strani osobe oštećenika.

Ne radi se o isključivoj odgovornosti oštećenika za štetu koju trpi iz štetnog događaja (prometne nezgode) nego samo o njegovom doprinosu nastanku te štete u slučaju kada posljedice zbog kojih potražuje naknadu te štete trpi samo od ozljeda zadobivenih u toj nezgodi, jer u vozilu koje je sudjelovalo u prometnoj nezgodi nije bio vezan sigurnosnim pojasom, ako u ničemu nije pridonio nastanku samog štetnog događaja (prometnoj nezgodi).

22. Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova činjenično stanje nije potpuno utvrđeno i zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude, pa je valjalo prihvatiti reviziju, ukinuti u cijelosti presudu prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a.

23. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 2. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić