REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1152/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, kojeg zastupa punomoćnica Anita Hukelj, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika VŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dejan Stajčić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dejan Stajčić i Larisa Silvija Marić u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1904/2020-2 od 22. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6068/2017-31 od 10. travnja 2020., u sjednici održanoj 2. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Revizija tuženika se odbija, kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 71.502,73 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. studenoga 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.800,00 kn, u roku 15 dana.

2. Drugostupanjskom presudom, u točki I. izreke, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6068/2017-31 od 10. travnja 2020., a u točki II. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1238/2021-2 od 14. travnja 2021. tuženiku dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje: „U slučaju kada jedan zakoniti suposjednik i/ili suvlasnik nekretnine na nekretnini samoinicijativno, bez suglasnosti ili naknadnog odobrenja drugog suposjednika i/ili suvlasnika, izvede radove koje je trebala izvesti treća osoba, pripada li mu pravo tažiti vraćanje uloženog prema pravilima vraćanja stečenog bez osnove ili ne - s obzirom na odredbe čl. 211. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01, dalje: ZOO) odnosno iz razloga što se radi o preuzimanju tuđeg duga odnosno preuzimanju ispunjenja (čl. 446. u vezi s čl. 453. ZOO)?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja u odnosu na koje je dopuštena.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava navode revizije i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu te obvezati tužitelja da mu nadoknadi troškove sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove.

8. U povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. ZPP-a).

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da su Gortan-ing d.d. kao prodavatelj i tuženik kao kupac sklopili Ugovor o kupoprodaji garažnog prostora od 4. veljače 1992. kojim je Gortan-ing d.d. prodao, a tuženik kupio poslovni prostor u objektu „Tržnica Goricaˮ u Zagrebu, u naravi garaža, veličine 18,92 m2 s komunikacijom, smješten u podrumskom dijelu objekta, diletacija A1, oznake br. 14, za cijenu od 63.250,00 dinara/m2, te je tuženik ishodio od prodavatelja Tabularnu izjavu od 24. travnja 1998. radi uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama,

- da je sklopljen Sporazum o nastavku izgradnje i dovršenju objekta „Tržnice Goricaˮ u Zagrebu, Heinzelova-Martićeva-Šubićeva, iz 1999. (dalje: Sporazum) između tužitelja, društava Gortan-ing d.d. i Gortan građevinarstvo d.d., kao i većeg dijela ostalih suvlasnika navedenog objekta, među kojima je i tuženik te su se potpisnici toga Sporazuma obvezali da će kao suinvestitori zajedničkim sredstvima dovršiti izgradnju „Tržnice Goricaˮ po sistemu jednaka cijena po m2 obračunske neto površine „iza vrataˮ svakog poslovnog prostora, pri čemu su suvlasnici, kao i dotadašnji prodavatelji Gortan-ing d.d. i Gortan građevinarstvo d.d. prenijeli na tužitelja sva svoja organizacijsko-investicijska prava te ga odredili nositeljem posla radi dovršenja izgradnje cijelog objekta,

- da je sklopljen I. Aneks tom Sporazumu iz listopada 2000. godine kojim je djelomično izmijenjen Sporazum te je ugovoreno da će svi kupci te Gortan-ing d.d. i Gortan građevinarstvo d.d. kao suinvestitori dovršiti izgradnju „Tržnice Goricaˮ po sistemu jednaka cijena po m2 obračunske neto površine „iza vrataˮ svakog pojedinog poslovnog prostora, a sve prema tabeli s neto obračunskim površinama „Tržnica Goricaˮ koja je sastavni dio tog sporazuma, nakon što tužitelj uplati iznos od 2.609.796,62 DEM u kunskoj protuvrijednosti, te je tužitelj preuzeo u ime i za račun svih vlasnika poslovnih prostora vođenje investitorskih poslova na dovršenju objekta „Tržnica Goricaˮ, kao nositelj posla organizacije i dovršenja izgradnje cijelog objekta,

- da među strankama nije sporno da tuženik nije potpisao navedeni I. Aneks Sporazuma, niti je potpisao ugovor o sufinanciranju preostalih radova odnosno ugovor o udruživanju novčanih sredstava radi sufinanciranja troškova izgradnje,

- da je Ugovorom o gradnji od 30. ožujka 2001. tužitelj povjerio izvođenje graditeljskih, obrtničkih i instalaterskih radova na dovršenju izgradnje objekta „Tržnica Goricaˮ trgovačkom društvu Industrogradnja d.d. te je utvrđena vrijednost radova po sistemu „ključ u rukeˮ u fiksnom iznosu od 62.465.000,00 kn (protuvrijednost iznosa od 16.086.403,79 DEM prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podnošenja ponude 26. lipnja 1999.), u koji nije uključen porez na dodanu vrijednost,

- da je 31. kolovoza 2001.sklopljen I. Aneks Ugovoru o gradnji kojim je pobliže određen način obračuna izvedenih radova, dok se u II. Aneksu Ugovoru o gradnji obvezao platiti izvođaču za izvedene nepredviđene radove iznos od 720.943,12 kn (ne uključujući porez na dodanu vrijednost), iz čega proizlazi da ukupna vrijednost radova iznosi 63.185.943,12 kn (ne uključujući porez na dodanu vrijednost).

- da iz zapisnika o primopredaji izvedenih radova na objektu „Tržnica Goricaˮ od 11. lipnja 2002. (list 64 spisa) te zapisnika o primopredaji objekta „Tržnica Goricaˮ Šubićeva 40, 40a, 42, 42/1, Martićeva 67, na upravljanje GSKG d.o.o., i to zajedničkih prostora na dilatacijama A1, A2, B, C i D (list 52-64 spisa), dakle, i na dilataciji na kojoj se nalazi tuženikova garaža, a koja primopredaja se odvijala u razdoblju od 4. travnja 2002. do 23. svibnja 2002. proizlazi da su radovi na dovršetku izgradnje „Tržnice Goricaˮ izvođeni i tijekom 2002.,

- da iz Okončane situacije od 31. kolovoza 2002. proizlazi da su izvršeni svi ugovoreni radovi ukupne vrijednosti 63.185.943,12 kn, od čega je preostalo za naplatu 998.207,81 kn,

- da je izdana Uporabna dozvola od 7. lipnja 2002. za navedenu građevinu.

10. Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da je tuženik, kao jedan od suvlasnika predmetne nekretnine i vlasnik posebnog dijela nekretnine (garaže), time što je tužitelj organizirao i financirao radove potrebne za izgradnju objekta „Tržnica Goricaˮ i ishodio Uporabnu dozvolu od 7. lipnja 2002., te omogućio tuženiku i ostalim suvlasnicima uporabu objekta, takvim tužiteljevim radnjama stekao korist koja se sastoji upravo u činjenici tuženikove mogućnosti uporabe njegovog posebnog dijela, budući da bez dovršenja izgradnje i ishođenja Uporabne dozvole navedeno ne bi bilo moguće. Stoga tužitelju, kao nositelju ulaganja, pripada pravo na srazmjeran povrat učinjenih ulaganja u objekt pa da na konkretni slučaj treba primijeniti odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), jer je tužiteljevim izvođenjem radova dovršenja izgradnje i ishođenjem Uporabne dozvole u korist svih suvlasnika (pa tako i za tuženika) između stranaka zasnovan obveznopravni odnos povrata stečenog bez osnove.

11. 1. Drugostupanjski sud uz navedeno smatra da u konkretnom slučaju nije trebalo primijeniti odredbu čl. 211. ZOO-a, iz razloga što je tužitelj prema Ugovoru o gradnji s Industrogradnja d.d. Zagreb od 30. ožujka 2001., kao naručitelj bio obvezan isplatiti izvođaču naknadu za izvedene radove na dovršetku objekta„Tržnica Goricaˮ, a kako tuženik nije s tužiteljem sklopio Ugovor o udruživanju sredstava tužitelj bio dužan isplatiti Izvođaču troškove izvedenih radova na objektu„Tržnica Goricaˮ, koji se odnose i na tuženikov suvlasnički dio te nekretnine, pa nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 211. ZOO-a.

11. 2. Prema daljnjem shvaćanju drugostupanjskog suda u ovom slučaju nije bilo mjesta primijeni ni odredbe čl. 446. ZOO-a, odnosno pravnog instituta preuzimanja duga jer se prema citiranoj odredbi radi o ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao vjerovnik, s obzirom da takav ugovor u konkretnom slučaju nije sklopljen. To iz razloga što je u Sporazumu sklopljenom 1999., u čl. 1. st. 4. navedeno da Grad Zagreb preuzima investitorske poslove na dovršenju „Tržnice Goricaˮ prema stanju izgrađenosti i opremljenosti kakvo je ono danas izvedeno u naravi, bez ikakvih drugih obveza prema ostalim suinvestitorima suugovornicima u pogledu veličine i cijene poslovnih prostora i ostalih možebitnih prava i obveza nastalih između kupaca prostora prodavatelja te bivših investitora Gortan građevinarstvo i Gortan ing ili tvrtki pod bilo kojim imenom iz grupe Gortan, dok je u čl. 5. navedeno da će Gortan građevinarstvo i Gortan ing svoja prava i obveze u pogledu ranijih ugovora regulirati ili su već regulirali s kupcima poslovnih prostora prema ranijim sklopljenim ugovorima. Stoga, tužitelj nije preuzeo dug od Gortan-ing d.d. i Gortan graditeljstvo d.d. prema tuženiku, budući da nije preuzeo nikakve dospjele obveze koje su navedena trgovačka društva imala prema kupcima poslovnih prostora i garaža u objektu „Tržnica Goricaˮ.

12. 1. Tuženik u reviziji, postavljajući navedeno pravno pitanje, navodi da nižestupanjski sudovi tuženika pogrešno smatraju i nazivaju suvlasnikom predmetnog objekta „Tržnica Gorica“, iako isti nikada nije stekao vlasništvo kako predmetne garaže imajući u vidu da nije sporno kako isti nije u zemljišnim knjigama upisan niti kao vlasnik predmetne garaže, niti kao suvlasnik čestice na kojoj se nalazi cjelokupni tzv. (od strane tužitelja nazvan) objekt „Tržnica Gorica“, već je kao vlasnik predmetnih zk čestica upisan Grad Zagrebu u cijelosti, a kupoprodajni ugovor (u konkretnom slučaju ugovor o kupoprodaji predmetne garaže) predstavlja samo temelj za stjecanje prava vlasništva (tako i u Rev-874/2015-2, Rev x-623/2017-3, Rev- 2521/2011-2, VSRH Rev-845/2006-2, itd.). Stoga smatra da tuženik ne može smatrati vlasnikom predmetne garaže niti suvlasnikom čestice na kojoj se nalazi „objekt Tržnica Gorica“ odnosno „suvlasnikom“ predmetnog Objekta, već isključivo zakonitim posjednikom za koji postoji valjani pravni temelj (kupoprodajni Ugovor) i to isključivo predmetne garaže na kojoj tužitelj nije izvodio nikakve radove.

12. 2. Dalje navodi da je Županijski sud u Šibeniku u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u odluci Gž-474/2009-3 od 18. lipnja 2012. Gž-474/2009-3 zauzeo stajalište kako je u tom slučaju došlo do preuzimanja duga od strane tužitelja (Grada Zagreba) od strane osobe koja je trebala izvršiti takve radove (ondašnji Gortan ing d.d. i Gortan Graditeljstvo d.d.) koji su predmetnu garažu „prodali“ tuženiku prije dovršetka izgradnje, te ukazuje na odluku revizijskog suda broj Rev-365/06 od 26. travnja 2006., u kojoj je navedeno: „Kad je utvrđeno da je tužiteljica uplatila utuženi iznos, koji nije trebala platiti, a to je znala jer je tužena uvjetovala isporuku plaćanjem ispostavljenog povećanog računa, tužiteljica osnovano zahtijeva vraćanje utuženog iznosa.“, odluku broj Rev-104/1994 od 29. studenoga 1995., prema kojoj „U smislu čl. 211. ZOO-a, pravo zahtijevati vraćanje ispaćenog iznosa nema osoba koja nešto plati znajući da to nije bila obvezna učiniti“ i odluku broj Rev-580/2007 od 29. kolovoza 2007 prema kojoj „(...) iako je takvim ulaganjima od strane tužitelja na određen način umanjena njegova imovina odnosno povećana imovina prednice tužene, upravo zbog dobrovoljnosti i besplatnosti takvih ulaganja drugostupanjski sud s pravom zaključuje da nisu ispunjene pretpostavke predviđene zakonom za slučaj stjecanja bez osnove i vraćanja onog što je stečeno bez osnove (čl. 210. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novineˮ, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, u svezi s čl. 211. Zakona o obveznim odnosima).“, te odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-2177/2014-2 od 16. srpnja 2014., prema kojoj „Kako onaj tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, a tužiteljica tražeći isplatu od tužene ½ troškova sahrane za pok. D. K. očito smatra da nije bila dužna te troškove podmirivati ona nego i tužena, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat ili ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata zavisi od ispunjenja uvjeta ( čl. 1112. st. 1 ZOO-a).

12. 3. Zaključno u reviziji navodi da je tužitelj izveo predmetne radove jer je predmetna Tržnica postala okupljalište skitnica i narkomana zbog čega “se ovdje radi o odnosu između tužitelja i tuženika, u kojem je Grad Zagreb znao i imao svijest da nema nikakvu dužnost izvesti predmetne radove, već ih je samoinicijativno bez suglasnosti i odobrenja tuženika odlučio izvesti (putem treće osobe – izvođača Industrogradnja d.d.), te smatra da „kada je kod tužitelja postojala svijest o tome da vrši isplatu onoga što nije bio u obvezi (što očito proizlazi iz činjenice da je prethodno prije podnošenja od tuženika zahtijevao potpisivanje ugovora o sufinanciranju kojim bi tuženik na sebe preuzeo isplatu u srazmjernom dijelu)ˮ, znači da je ispunjena i (kumulativna) subjektivna pretpostavka za primjenu citirane zakonske odredbe čl. 211. ZOO-a, sve i kad bi bilo ispravno stajalište nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju došlo do stjecanja bez osnove, odnosno da je u ovom slučaju trebalo primijeniti pravni institut preuzimanje duga iz čl. 446. ZOO-a, a podredno preuzimanje ispunjenja (čl. 453. ZOO-a), posebno kada je tužitelj u tužbi kao pravnu osnovu svog tužbenog zahtjeva naveo „poslovodstvo bez naloga“, da bi ga zatim nakon deset godina potpuno nepotrebnog vođenja ovog postupka promijenio u „stjecanje bez osnove“.

13. Izneseno pravno shvaćanje tuženika nije pravilno.

14. 1. Sporna je primjena odredbe čl. 210. ZOO-a, a ona glasi:

„(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpalaˮ.

14. 2. Članak 211. ZOO-a glasi:

„Tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu.“.

14. 3. Odredba čl. 446 ZOO-a , na kojoj inzistira tuženik, a koja nosi naslov „Ugovor o preuzimanju dugaˮ glasi:

(1) Dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao vjerovnik.

(2) O sklopljenom ugovoru može vjerovnika izvijestiti svaki od njih, i svakome od njih može vjerovnik saopćiti svoj pristanak na preuzimanje duga.

(3) Pretpostavlja se da je vjerovnik dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime. (4) Ugovaratelji, a i svaki od njih napose, mogu pozvati vjerovnika da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako se vjerovnik u određenom roku ne izjasni smatra se da nije dao svoj pristanak.

(5) Ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o preuzimanju ispunjenja sve dok vjerovnik ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, a i ako on odbije dati pristanak.

14. 4. Odredba čl. 453. ZOO-a, na koju se također poziva tuženik, koja nosi naslov „Preuzimanje ispunjenjaˮ glasi:

(1) Ispunjenje se preuzima ugovorom između dužnika i nekog trećega kojim se ovaj obvezuje ispuniti njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku.

(2) On odgovara dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika.

(3) Ali on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu.

15. 1. Prema navedenom, Imajući u vidu sadržaj prethodno citiranih odredbi ZOO-a proizlazi da je ugovor o preuzimanju duga trostrani pravni posao kojim se mijenja dužnik, ali uz pristanak vjerovnika u kojem preuzimatelj duga stupa na mjesto prijašnjeg dužnika, a ovaj se oslobađa obveze. Kod takvog ugovora vjerovnik mora dati svoj pristanak na promjenu dužnika jer u suprotnom takvo preuzimanje duga nema pravni učinak prema vjerovniku. Međutim, kada nema pristanka vjerovnika tada na temelju samog zakona egzistira ugovor o preuzimanju ispunjenja iz čl. 453. ZOO-a, u kojem treća osoba ne preuzima dug niti postaje vjerovnikov dužnik, ali se obvezuje dužniku da će ispuniti njegovu obvezu (čl. 446. st. 5. ZOO-a). Tako i u Rev- 355/2011 od 19. veljače 2013.

15. 2. Preuzimanjem ispunjenja treća osoba ne preuzima dug (čl. 446. do 450. ZOO- a), niti pristupa dugu (čl. 451. i 452. ZOO-a), a vjerovnik nema nikakvo pravo prema toj osobi, pri čemu vjerovnik u sklapanju ugovora o preuzimanju i ne sudjeluje jer je to isključivo ugovor između dužnika i treće osobe kojom se ta treća osoba obvezuje ispuniti neku dužnikovu obvezu prema njegovu vjerovniku, te se time jača položaj dužnika kojem se netko treći obvezao da će umjesto njega ispuniti njegovu obvezu, a dužnik i dalje ostaje u obvezi prema vjerovniku.

16. Prema navedenim činjeničnim utvrđenjima proizlazi da se naprijed navedenim predmetnim pravnim poslovima nije mijenjao dužnik, niti je vjerovnik (izvođač radova) dao bilo kakav pristanak u kojem bi preuzimatelj duga (tužitelj) stupio na mjesto prijašnjeg dužnika (kupca-tuženika), a ovaj se oslobodio obveze. Stoga nisu osnovane tvrdnje tuženika da se u ovom slučaju radilo o preuzimanju duga. Jednako tako nije se radilo ni o preuzimanju ispunjenja jer ne postoji ugovor između dužnika (tuženika) i treće osobe (tužitelja), kojom se ta treća osoba obvezuje ispuniti predmetnu dužnikovu obvezu prema njegovu vjerovniku (izvođaču radova).

17. U konkretnom slučaju je, ponavlja se, sklopljen trojni Sporazum o nastavku izgradnje i dovršenju objekta „Tržnica Goricaˮ 1999. (dalje: Sporazum) između tužitelja, društava Gortan-ing d.d. i Gortan građevinarstvo d.d., kao i većeg dijela ostalih suvlasnika navedenog objekta, među kojima je i tuženik, (čiji se potpis nalazi na listu 132. spisa), kojim su se potpisnici toga Sporazuma, dakle i tuženik, obvezali da će kao suinvestitori zajedničkim sredstvima dovršiti izgradnju „Tržnice Goricaˮ po sistemu jednaka cijena po m2 obračunske neto površine „iza vrataˮ svakog poslovnog prostora, pri čemu su suvlasnici, kao i dotadašnji prodavatelji Gortan-ing d.d. i Gortan građevinarstvo d.d. prenijeli na tužitelja sva svoja organizacijsko- investicijska prava te ga odredili nositeljem posla radi dovršenja izgradnje cijelog objekta.

18. Samom činjenicom što je predmetnim Sporazumom tužitelj preuzeo sva organizacijsko-investicijska prava i što je sklopljenim I. Aneksom tom Sporazumu 2000. kojim je djelomično izmijenjen Sporazum i kojim je ugovoreno da će svi kupci te Gortan-ing d.d. i Gortan građevinarstvo d.d. kao suinvestitori dovršiti izgradnju "Tržnice Gorica" po sistemu jednaka cijena po m2 obračunske neto površine „iza vrataˮ svakog pojedinog poslovnog prostora, a sve prema tabeli s neto obračunskim površinama „Tržnica Goricaˮ koja je sastavni dio tog sporazuma, nakon što tužitelj uplati iznos od 2.609.796,62 DEM u kunskoj protuvrijednosti, te što je tužitelj preuzeo u ime i za račun svih vlasnika poslovnih prostora vođenje investitorskih poslova na dovršenju objekta „Tržnica Goricaˮ, kao nositelj posla organizacije i dovršenja izgradnje cijelog objekta, time tužitelj nije istovremeno preuzeo i dug tuženika kao suinvestitora za dovršetak gradnje, kako to neosnovano tvrdi tuženik, jer tim Sporazumom i njegovim Aneksom nije mijenjana osoba dužnika, uz pristanak vjerovnika niti je tužitelj stupio na mjesto prijašnjeg dužnika (tuženika), kao preuzimatelj duga, a niti se tuženik oslobodio svoje obveze. Svaki ugovor rezultat je volje ugovornih stranaka i ugovorne odredbe valja tretirati na način na koji su ih stranke ugovorile (pacta sunt servanda), a stranke su slobodnim ugovornim odnosom jasno iskazale svoju volju da će svi kupci (među kojima je i tuženik) te Gortan-ing d.d. i Gortan građevinarstvo d.d. kao suinvestitori dovršiti izgradnju „Tržnice Goricaˮ dok je tužitelj preuzeo u ime i za račun svih vlasnika poslovnih prostora samo vođenje investitorskih poslova na dovršenju objekta, a ne i obvezu plaćanja troškove dovršetka gradnje za sve vlasnike. Pri tome činjenica da tuženik nije potpisao i navedeni I. Aneks Sporazuma, niti je potpisao ugovor o sufinanciranju preostalih radova nije ni odlučna kada je isti potpisao citirani Sporazum.

19. Prema tome, upravo polazeći od činjenice da u konkretnom slučaju GP „Vladimir Gortan“, kao niti njegovi pravni slijednici, nisu dovršili izgradnju kompleksa „Tržnica Gorica“, u kojem se nalazi i garaža tuženika koja je predmet ovog postupka, te da je 1999. između tužitelja (Grada Zagreba) pravnih sljednika GP „Vladimir Gortan“ i velike većine suvlasnika, došlo do zaključenja Sporazuma o nastavku izgradnje i dovršenju objekta „Tržnice Gorica“ u Zagrebu, i aneksa Sporazuma o nastavku izgradnje i dovršenju objekta „Tržnice Gorica“, a kojima je dogovoreno da se sva organizacijsko investitorska prava prenose na Grad Zagreb (ovdje tužitelja), da isti preuzima ulogu nositelja posla organizacije i dovršetka izgradnje i da će troškove dovršenja objekta snositi suvlasnici razmjerno u odnosu na zajedničke dijelove, i prema shvaćanju ovoga suda, ugovorima sklopljenim između ovdje tužitelja s jedne strane i Gortan-ing d.d. i Gortan graditeljstvo d.d., s druge strane i većine suvlasnika, nije došlo je do preuzimanja duga, a podredno niti do preuzimanja ispunjenja duga od strane Grada Zagreba prema tuženiku u smislu odredbe čl. 446. i čl. 453, ZOO-a, zbog čega je tuženik tužitelju platiti troškove dovršetka tuženikove garaže jer je plaćanjem navedenog troška dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika a koji prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, pa je tuženik (stjecatelj) dužan na temelju odredbe čl. 210. ZOO-a vratiti ga, odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi.

20. Neosnovane su tvrdnje tuženika da je u ovom slučaju trebalo primijeniti odredbu čl. 211. ZOO-a, jer tužitelj nije izvršio isplatu znajući da nije dužan platiti, s obzirom da je tužitelj prema Ugovoru o gradnji s Industrogradnja d.d. Zagreb od 30. ožujka 2001., kao naručitelj bio obvezan isplatiti izvođaču naknadu za izvedene radove na dovršetku objekta „Tržnica Goricaˮ pa se u konkretnom slučaju ne radi o isplati koju bi tužitelj izvršio znajući da nije dužan platiti, (čl. 3., čl. 4. st. 1. i 6. Ugovora) i što je prema Aneksu Ugovoru o gradnji 31. kolovoza 2001 (u čl. 2.) ugovoreno da će se kupcima koji su sklopili Ugovore o udruživanju sredstava ispostavljati posebna situacija-faktura, pri čemu obavijest o kupcima s iznosima Naručitelj dostavlja Izvođaču najkasnije dva dana po isteku mjeseca za koji se ispostavlja situacija. Stoga, kako je nesporno da tuženik nije s tužiteljem sklopio Ugovor o udruživanju sredstava, to u ovoj pravnoj situaciji nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 2. iz Aneksa Ugovoru o gradnji, već je tužitelj bio dužan isplatiti Izvođaču troškove izvedenih radova na objektu Tržnica Gorica, koji se odnose i na tuženikov suvlasnički dio te nekretnine, pa nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 211. ZOO-a.

21. Tvrdnjama da je tužitelj bez suglasnosti ili naknadnog odobrenja drugog suposjednika i/ili suvlasnika, izveo radove koje je trebala izvesti treća osoba, tuženik u biti osporava po nižestupanjskim sudovima utvrđeno činjenično stanje što u reviziji nije dopušteno.

22. Tvrdnje tuženika da nižestupanjski sudovi tuženika pogrešno smatraju i nazivaju suvlasnikom predmetnog objekta „Tržnica Gorica“, iako isti nikada nije stekao vlasništvo kako predmetne garaže nisu odlučne s obzirom da se radi o predmnijevanom vlasniku u smislu odredbe čl. 166. i čl. 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14).

23. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

U slučaju kada jedan zakoniti suposjednik i/ili suvlasnik nekretnine na nekretnini izvede radove koje je trebala izvesti treća osoba, pripada mu pravo tažiti vraćanje uloženog prema pravilima vraćanja stečenog bez osnove, te se u tom slučaju ne radi o situaciji iz čl. 211. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01, - dalje: ZOO), odnosno situaciji kao da je izvršio isplatu znajući da nije dužan platiti, niti se radi o preuzimanju tuđeg duga, niti preuzimanju ispunjenja (čl. 446. u vezi s čl. 453. ZOO).

24. Temeljem navedenoga proizlazi da, suprotno tvrdnji tuženika, u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 211. st. 1., čl. 446. niti čl. 451. ZOO-a. pa su stoga sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz citiranih odredbi ZOO-a kada su utvrdili osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja.

25. U odnosu na revizijske navode vezano za visinu tužbenog zahtjeva ističe se da rješenjem kojim je dopuštena revizija nije dopušteno postavljanje ni jednog pravnog pitanja u odnosu na visinu, pa kako se ne radi o razlozima i pitanjima zbog kojih je dopuštena revizija, (radi se o subjektivnim navodima tuženika kojima cijeni nalaz i mišljenje vještaka te druge izvedene dokaze u postupku) u tom dijelu pobijana odluka nije ni ispitivana (čl. 391. ZPP-a.)

26. U odnosu na odluke revizijskog suda na koje se tuženik u reviziji poziva valja odgovoriti da iste ne koincidiraju u odnosu na konkretnu situaciju jer se odnose na situaciju kada vraćanje ispaćenog iznosa nema osoba koja nešto plati znajući da to nije bila obvezna učiniti, o čemu se u ovom slučaju ne radi, jer suprotno revizijskim navodima tužitelj nije platio nešto što nije trebao platiti nego je platio na temelju ugovora zaključenog sa izvođačem, a prema Sporazumu tužitelja, izvođača i većine suvlasnika. Presuda Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-474/2009-3 od 18. lipnja 2021., temelji se na činjenicama koje se razlikuju od utvrđenih činjenica u ovom postupku, jer je Županijski sud u Šibeniku utvrdio da je sporazumima i ugovorima između tužitelja i Gortan-ing d.d. i Gortan graditeljstvo d.d. je došlo do preuzimanja duga.

27. Stoga je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a reviziju tuženika valjalo odbiti u pobijanom dijelu i odlučiti kao u izreci ove presude.

28. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer taj trošak nije ocijenjen potrebnim u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 2. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić