REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-687/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika 1. ŽĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. UĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 3. VĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i 4. TRP d.o.o, OIB 94390176664, sa sjedištem u Puli, Amfiteatarska 2, sve tuženike zastupa punomoćnik Igor Belić, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-770/2018-3 od 17. listopada 2019. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli - Pola, poslovni broj P-2606/2015-47 od 11. svibnja 2018., u sjednici održanoj 2. srpnja 2024.,

r i j e š i o  j e :

I. Revizija tužitelja se odbija.

II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za donošenje dopunskog rješenja.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak prijedloga za dopuštenje revizije i revizije.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke naloženo tuženicima ŽĐ, UĐ i VĐ solidarno isplatiti tužitelju iznos od 1.100.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 28. svibnja 2015. do isplate, dok je odbijen sporedni dio zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate od 10. kolovoza 2012. do 28. svibnja 2015. U točki II. izreke je naloženo tuženicima ŽĐ, UĐ i VĐ solidarno isplatiti tužitelju iznos od 123.032,02 € u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u ovoj točki izreke. U točki III. izreke obvezan je tuženik TRP d.o.o. trpjeti namirenje tražbina tužitelja opisanih u točkama 1. i 2. izreke sudskom prodajom založenih nekretnina, koje su pobliže opisane u ovoj točki izreke. U točki IV. izreke naložena je javna prodaja nekretnina pobliže opisanih u ovoj točki izreke. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki V. izreke naloženo tuženicima nadoknaditi tužitelju trošak ovoga postupka u iznosu od 70.214,51 € (529.031,25 kuna)[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 11. svibnja 2018. do isplate, dok je u iznosu od 100.302,78 € (755.731,30 kuna) zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen.

2. Drugostupanjskom je presudom djelomično uvažena žalba tužitelja te je preinačena odluka o parničnom trošku (točka V. presude) na način da je naloženo tuženicima nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 96.038,22 € (723.600,00 kuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 11. svibnja 2018. do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška odbijen kao neosnovan. U preostalom je dijelu odbijena žalba tužitelja, odbijena je u cijelosti kao neosnovana i žalba tuženika te je prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena. Ujedno su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovani.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-679/2020-2 od 14. listopada 2020. dopustio tužitelju reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnih pitanja:

"Da li u troškove parnične stranke, a koji se parničnoj stranci fizičkoj osobi dosuđuju za slučaj uspjeha u sporu, pripada i porez na dodanu vrijednost na odvjetničku nagradu koju istoj parničnoj stranci temeljem tarifnog broja 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova zaračunava odvjetnik za radnje poduzete u istom postupku (članak 151. ZPP);

Da li se troškovi odvjetničke nagrade za sastav žalbe s kojom je parnična stranka u cijelosti/djelomično uspjela i temeljem koje je nastavno i usvajanjem iste žalbe preinačena prvostupanjska presuda u korist iste stranke imaju smatrati troškovima potrebnim za vođenje parnice (članak 155. ZPP) koji se imaju dosuditi/naknaditi žalitelju?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tužitelj podnosi reviziju protiv drugostupanjske odluke o parničnom trošku (rješenje) pozivom na odredbu članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) pobijajući je u odbijajućem dijelu odluke o parničnom trošku zbog pravnih pitanja zbog kojih je dopuštena, s prijedlogom da se odluka o trošku u pobijanom dijelu preinači u skladu s revizijskim navodima, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4.1. Imajući na umu da se dopuštenim pitanjima osporava samo pravilnost odluke o parničnom trošku, reviziju je valjalo razmotriti kao reviziju protiv rješenja u smislu odredbe članka 400. u vezi s člankom 167. stavkom 1. ZPP.

4.2. Tužitelj je ujedno podnio i prijedlog za donošenje dopunskog rješenja u predmetu po njegovu prijedlogu za dopuštenje revizije, i to u dijelu kojim izrekom nije odlučeno o svim naznačenim pitanjima, kao i u dijelu kojim nije odlučeno o zahtjevu za naknadu troška sastava prijedloga za dopuštenje revizije u kojem se dijelu prijedlog smatra zahtjevom za naknadu troška nastalog povodom prijedloga za dopuštenje revizije.

5. Tuženici nisu odgovorili na reviziju tužitelja.

6. Revizija je neosnovana.

6.1. Prijedlog za donošenje dopunskog rješenja je neosnovan.

7. U povodu revizije, pobijano je rješenje, odluka o trošku, sukladno odredbi članka 391. stavka 1. ZPP, ispitano samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. U vezi s prvim naznačenim pitanjem kojim se problematizira pitanje priznavanja prava tužitelja na obračunavanje poreza na dodanu vrijednost na obavljene radnje njegovog punomoćnika, odvjetnika, u smislu Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), uočava se da je tužitelj u popisu troška od 13. ožujka 2018. zatražio taj trošak, dok iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da sud prvog stupnja tužitelju nije dosudio taj trošak niti je obrazložio zbog kojih razloga mu taj dio troška nije dosudio. Tužitelj je žalbom pobijao odluku o parničnom trošku, ali ne ukazujući na propust suda prvog stupnja u primjeni Tbr. 42 Tarife odnosno na okolnost da mu nije priznat trošak poreza na dodanu vrijednost, već je ukazao na nepravilnost primjene Tbr. 7 točka 1., Tbr. 8 točka 1., Tbr. 9 točka 1. i Tbr. 50 Tarife. Sud je drugog stupnja djelomično uvažio žalbu, i to u granicama žalbenih navoda, a to znači ne uzimajući u obzir primjenu Tbr.42 Tarife i ne dajući razloge za neprihvaćanje dijela zahtjeva za naknadu troška koji se odnosi na porez na dodanu vrijednost.

9. Iz naprijed navedenog proizlazi da pitanje naknade troška u dijelu zahtjeva koji se odnosi na Tbr. 42 Tarife odnosno prava na obračun poreza na dodanu vrijednost, na što se odnosi prvo naznačeno pravno pitanje, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije uopće razmatrano, pa se ne može uzeti da je neprihvaćanje ovog dijela zahtjeva tužitelja posljedica pravnog shvaćanja prema kojem u troškove parnične stranke koju zastupa odvjetnik kao kvalificirani punomoćnik ne spada i porez na dodanu vrijednost što bi bilo suprotno praksi najvišeg suda (primjerice, Revx-937/2011-2 od 19. veljače 2013. i dr.). Sudovi su odbili ovaj dio zahtjeva za naknadu troška, a da pritom nisu dali razloge za taj procesni propust. Međutim, tužitelj na taj propust nije ukazivao u žalbi, a niti u prijedlogu za dopuštenje revizije jer naznačena pitanja (ne samo ona koja su dopuštena, već i ona koja sud nije dopustio) nisu procesnopravna, već materijalnopravna.

9.1. S druge strane, imajući na umu sadržaj i pravni domašaj odredbe članka 391. stavka 1. ZPP (ispitivati pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena), posebno u povezanosti s odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP i javnom funkcijom revizije koja je podudarna s ustavnom zadaćom Vrhovnog suda da kao najviši sud u državi osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, revizijski sud ocjenjuje da reviziju tužitelja u odnosu na prvo naznačeno materijalnopravno pitanje nije moguće prihvatiti. To stoga što, kod činjenice da sudovi nisu razmatrali pravno shvaćanje vezano uz primjenu Tbr. 42 Tarife, na što se odnosi prvo naznačeno pitanje, odgovor na naznačeno materijalnopravno pitanje, ne bi doprinio osiguranju jedinstvene primjene prava ni ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i time ne bi ispunio ustavnu zadaću najvišeg suda niti bi se ostvarila javna funkcija revizije po dopuštenju, a ta je funkcija bitno različita od funkcije ranije redovne revizije odnosno pravnog lijeka koji je bio primarno u privatnom interesu stranke i koji je imao primarni cilj osigurati pravilnost i zakonitost odluke u konkretnom predmetu.

9.2. Okolnost, pak, da sudovi nisu dali razloge za neprihvaćanje ovog dijela zahtjeva za naknadu troška, procesni je propust, dok revizija nije dopuštena, a nije bilo ni predloženo dopustiti ju, zbog procesnopravnih pitanja kojima se na taj propust moglo ukazati. Treba još jednom naglasiti da je ispitivanje nižestupanjskih odluka revizijom po dopuštenju ograničeno upravo odredbom članka 391. stavka 1. ZPP.

10. Vrlo slično vrijedi i za drugo naznačeno pravno pitanje jer su i u odnosu na to pitanje u drugostupanjskoj odluci u potpunosti izostali razlozi o tome zbog čega je drugostupanjski sud ocijenio neosnovanim zahtjev za naknadu troška sastava žalbe slijedom čega se ne može uzeti da je riječ o pitanju koje je nižestupanjski sud razmatrao niti se može zaključiti da je drugostupanjski sud ovaj zahtjev odbio zato što je ocijenio da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP, kao što to sugerira drugo naznačeno pitanje. Jednako kao i u odnosu na prvo naznačeno pitanje, riječ je o procesnom propustu drugostupanjskog suda u odnosu na koji revizija nije dopuštena, niti je uopće traženo reviziju dopustiti zbog procesnopravnog pitanja s tim u vezi.

11. U takvim okolnostima odgovor ni na drugo naznačeno pitanje u konkretnom predmetu nije podesan za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer taj odgovor ne bi mogao sanirati procesni propust suda u odnosu na koji je tužitelj propustio zatražiti pravnu zaštitu dopuštenjem revizije.

12. Stoga je na temelju odredbe članka 393. stavka 1. ZPP valjalo odbiti reviziju i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

13. U pogledu prijedloga tužitelja za donošenje dopunskog rješenja kojim bi revizijski sud i u izreci odlučio o prijedlogu za dopuštenje revizije u odnosu na preostala dva pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije, a o kojima revizijski sud nije odlučio u izreci, već je samo u obrazloženju odluke naveo razloge zbog kojih ih nije dopustio (ocijenjeno je da nisu važni jer su odgovori na ta pitanja potpuno vezani uz činjenice konkretnog slučaja), valja odgovoriti da nisu ostvarene pretpostavke za donošenje dopunskog rješenja jer je očito da se ne radi o propustu revizijskog suda, već o ocjeni da je odlučivanje o tome suvišno u okolnostima kada je revizija dopuštena zbog druga dva pitanja, a dani su razlozi za neprihvaćanje prijedloga za dopuštenje u odnosu na pitanja zbog kojih revizija nije dopuštena. Revizijski sud ocjenjuje da su u takvim okolnostima prava tužitelja zaštićena u dostatnoj mjeri tim više što pravni lijek protiv rješenja povodom prijedloga za dopuštenje revizije nije dopušten (članak 387. stavak 7. ZPP). U takvim okolnostima nisu ostvarene pretpostavke za donošenje dopunskog rješenja, pa je ovaj prijedlog tužitelja valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 339. stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

14. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP o zahtjevu tužitelja za naknadu troška nastalog povodom revizije i prijedloga za dopuštenje revizije, revizijski sud ocjenjuje da su zahtjevi tužitelja za naknadom tog troška neosnovani zato što tužitelj nije uspio u reviziji (arg. iz članka 154. stavka 1. ZPP). Pritom okolnost da je tužitelj djelomično uspio u prijedlogu za dopuštenje revizije nije od utjecaja na odluku o trošku zato što pri odlučivanju o ovim troškovima valja uzeti da su prijedlog za dopuštenje revizije i revizija jedna cjelina, pa (ne)uspjeh u reviziji ujedno označava (ne)uspjeh i u prijedlogu za dopuštenje revizije. Zbog toga je ovaj zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan te je riješeno kao u točki III. izreke.

Zagreb, 2. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil