Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1921/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja I. S. iz S., OIB: …, 2. tužitelja J. M. iz Z., OIB: … i 3. tužitelja R. J. iz V. G., G., OIB: …, koje sve zastupaju punomoćnici D. G., B. G. i Đ. F., odvjetnici iz O. društva G. i G. iz Z., protiv 1. tuženog M. B. iz S., OIB: … i 2. tuženog V. B. iz K., S., OIB: …, oba kao nasljednici iza pok. B. B. te 3. tuženog D. B. iz S. N., OIB: … (ujedno i kao nasljednik iza pok. B. B.), kojeg zastupa punomoćnik Z. B., odvjetnik u Z., i 4. tuženog S. B. iz K., S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. J., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalb tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P-3807/2015-120 od 15. listopada 2018., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 1. tužitelja I. S., 2. tužitelja J. M. i 3. tužitelja R. J., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru, poslovni broj P-3807/2015-120 od 15. listopada 2018.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev 1. i 2. tuženika, kao nasljednika iza pok. B. B. i zahtjev 4. tuženog S. B. za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbijaju se I.-III. tužitelji s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženicima da solidarno plate tužiteljima iznos od 50.000 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od

- 20.000 EUR s kamatama koje Z. banka priznaje na devizne štedne uloge po viđenju u EUR od 23.05.2007. do 31.12.2007., a od 01.01.2008. do isplate po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za pet posto,

- 30.000 EUR s kamatama koje Z. banka priznaje na devizne štedne uloge po viđenju u EUR od 17.09.2007. do 31.12.2007., a od 01.01.2008. do isplate po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za pet posto, kao i da nadoknadi trošak parničnog postupka i to sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.", kao neosnovanim.

II. I.-III. tužitelji I. S. iz S., (ranije iz Z.,), OIB:…, J. M. iz Z., (ranije iz Z., Ulica …), OIB: … i R. J. iz V. G., G., (ranije iz Z.), OIB: …, dužni su I. i III. tuženicima B. B. iz K., S., OIB: … i S. B. iz K., S., OIB: …, solidarno naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 139.780,00 kn u roku od 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 15.10.2018. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. I.-III. tužitelji I. S. iz S., (ranije iz Z.) OIB: …, J. M. iz Z., (ranije iz Z., Ulica …), OIB: … i R. J. iz V. G., G., (ranije iz Z.), OIB: …, dužni su II. tuženiku D. B. iz S. N., OIB: …, solidarno naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 139.780,00 kn u roku od 15 dana, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 15.10.2018. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“.

2. Protiv navedene presude žale se tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlažu pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćnicima odvjetnicima u iznosu od 6.250,00 kuna uz pripadajući PDV u iznosu od 1.562,50 kuna.

3. Odgovor na žalbu je podnijela sada pok. B. B. (umrla u žalbenom stupnju ovoga postupka) i 4. tuženi S. B., kojim pobijaju navode žalbe tužitelja i predlažu istu odbiti, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 6.875,00 kuna uz pripadajući PDV u iznosu od 1.718,75 kuna te troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 2.025,00 kuna.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi nisu u proturječnosti s izrekom presude, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč. 11. ZPP-a, na koju žalitelji u žalbi posebno upiru.

7. Žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, također nisu osnovani.

8. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od ukupno 50.000,00 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, koji zahtjev tužitelji usmjeravaju prema tuženicima kao zakonskim nasljednicima iza pok. V. B. (starijeg), za kojeg tvrde da je tužiteljima Predugovorom o kupoprodaji nekretnina od 23. svibnja 2007. (u daljnjem tekstu: Predugovor) i njegovim Aneksom od 17. rujna 2007., prodao čkbr. …, upisanu u zk. ul. … k.o. M. i čkbr. …, upisanu u zk. ul. … k.o. M.., a temeljem kojeg Predugovora i njegovog Aneksa su mu tužitelji isplatili iznos od 40.000 eura, i to 10.000,00 eura na ime kapare i 30.000,00 eura na ime dijela kupoprodajne cijene, s time da je supruga V. B., sada pok. B. B., predmetne nekretnine prodala M. P. K. ugovorom od 15. siječnja 2010., iako je imala saznanja da je njezin pok. suprug tužiteljima ranije već prodao iste nekretnine, slijedom čega od tuženika, kao nasljednici iza pok. V. B., traže da im isplate iznos od 50.000,00 eura i to iznos od 20.000,00 eura na ime dvostruke kapare te iznosa od 30.000,00 eura kao povrat dijela kupoprodajne cijene koji su isplatili sada pok. V. B., predniku tuženika.

9. Iz provedenog prvostupanjskog postupka, temeljem svih predloženih dokaza koje je sud izveo po prijedlogu stranaka ovoga spora (uvidom u Predugovor od 23. svibnja 2007., u Aneks Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 17. rujna 2007., u Kupoprodajni ugovor od 15. siječnja 2010., u rješenje o nasljeđivanju iza pok. V. B. od 12. siječnja 2010., u podatke Z. banke d.d. od 26. siječnja 2012. i S. banke d.d. S. od 27. siječnja 2012., u specijalnu punomoć bez datuma s lista 79 spisa i specijalnu punomoć od 16. listopada 2009. s lista 126 spisa, u spis Općinskog državnog odvjetništva u S., u kaznenu prijavu od 27. ožujka 2014., u rješenje Općinskog državnog odvjetništva u S. br. K-DO-96/14 od 27. rujna 2014. i br. K-DO-93/14 od 25. ožujka 2015., u potvrdu Upravnog odjela za provođenje dokumenata prostornog uređenja i gradnju G. S. od 25. kolovoza 2016., u identifikaciju čestica Odjela za katastar nekretnina S. od 31. kolovoza 2016., u podatke Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostava S. od 1. rujna 2014. te saslušanjem svjedoka Ž. A., D. Ž. i M. P. i saslušanjem stranaka), proizlazi:

- da je između stranaka nesporno da su 1. i 2. tužitelji I. S. i J. M., kao kupci, 23. svibnja 2007. sklopili Predugovor sa sada pok. V. B., kao prodavateljem, a koji se odnosi na kupoprodaju nekretnina i to čkbr. … upisane u zk. ul. … k.o. M. i čkbr. … upisane u zk. ul. … k.o. M., kao i da su se tim Predugovorom 1. i 2. tužitelji obvezali isplatiti prodavatelju kupoprodajnu cijenu u iznosu od 180.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti (članak 2 Predugovora),

- da je između stranaka nesporno da su 1. i 2. tužitelji I. S. i J. M., prilikom sklapanja Predugovora isplatili sada pok. V. B., iznos od 10.000,00 eura na ime kapare (članak 3, alineja 1 Predugovora), dok su se preostali iznos kupoprodajne cijene od 170.000,00 eura obvezali isplatiti najkasnije 15 dana nakon izdavanja pravomoćne lokacijske dozvole i parcelacije predmetnih nekretnina (koji postupak su se obvezali pokrenuti kupci), kojom prilikom su se ugovorne strane obvezale sklopiti konačni kupoprodajni ugovor i prodavatelj predmetne nekretnine predati u posjed 1. i 2. tužiteljima, kao kupcima (članak 3, alineja 2 Predugovora),

- da je između stranaka nesporno da su pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika L. J. iz S., posl. br. O.574/2009; … od 12. siječnja 2010. iza pok. V. B., umrlog 20. listopada 2009.,kao njegovi zakonski nasljednici utvrđeni njegova supruga, sada pok. B. B. i sinovi D. B. i S. B.,

- da je između stranaka nesporno da je B. B., supruga pok. V. B., predmetne nekretnine prodala trećoj osobi i to M. P. K. ugovorom od 15. siječnja 2010., dakle, nakon smrti V. B.,

- da je između stranaka nesporno da 1. i 2. tužitelji, kao kupci, nisu realizirali ugovoreno Predugovorom od 23. svibnja 2007., odnosno nisu proveli postupak diobe i parcelacije nekretnina, na što su se obvezali člankom 1., stavak 2. tog Predugovora,

- da je između stranaka nesporno da su 1. i 2. tužitelji i sada pok. V. B., kaparu izričito ugovorili kao odustatninu (članak 3, alineja 1 Predugovora),

- da je uvidom u Aneks od 17. rujna 2007., utvrđeno da je isti zaključen između tužitelja, kao kupaca i V. B. mlađeg (u ime oca), kao prodavatelja, s time da je člankom 2 Aneksa navedeno da su kupci 1. i 2. tužitelji (I. S. i J. M.) te 3. tužitelj R. J., čime se mijenja članak 1, stavak 1 Predugovora, dok se člankom 3 tog Aneksa mijenja članak 3 Predugovora, kojim ugovorne strane konstatiraju da su prilikom sklapanja Predugovora, kupci isplatili prodavatelju iznos od 10.000,00 eura, čiji primitak je prodavatelj potvrdio potpisom Predugovora i kojem su iznosu ugovorne strane dale značaj kapare kao odustatnine, a prilikom sklapanja navedenog Aneksa tom Predugovoru, da kupci, dakle svi tužitelji, isplaćuju prodavatelju dio kupoprodajne cijene u iznosu od 30.000,00 eura, a čiji primitak prodavatelj potvrđuje potpisom tog Aneksa, dok će preostali dio kupoprodajne cijene u iznosu od 140.000,00 eura, kupci platiti prodavatelju najkasnije u roku od 15 dana po izdavanju pravomoćne lokacijske dozvole i parcelacije predmetnih nekretnina, a kojom prilikom se ugovorne strane obvezuju sklopiti konačni kupoprodajni ugovor i predati predmetne nekretnine u posjed kupcima,

- da je uvidom u Aneks utvrđeno da istog zaključuje, uz 1. i 2. tužitelje, i 3. tužitelj R. J., kao kupac, koji nije bio ugovorna strana Predugovora, dok taj Aneks, u ime prodavatelja, zaključuje njegov sin V. B. mlađi,

- da je uvidom u specijalnu punomoć s lista 126 spisa utvrđeno da je ista izdana 16. listopada 2009. i potpisana po sada pok. V. B., na kojoj punomoći je istoga dana izvršena ovjera potpisa kod javne bilježnice S. P.-Č. iz S.,

- da je uvidom u kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u S. od 27. ožujka 2014., utvrđeno da su tužitelji podnijeli protiv V. B. ml., B. B., D. B. i S. B., kao osumnjičenih, kaznenu prijavu u kojoj navode da su osumnjičeni, iako su znali da su podnositelji kaznene prijave s pok. V. B. sklopili Predugovor od 23. svibnja 2007. i njegov Aneks od 17. rujna 2007., kojim im je pok. V. B. prodao predmetne nekretnine, te da su temeljem navedenih ugovora isplatili ukupan iznos od 40.000,00 eura, i to 10.000,00 eura na ime kapare i 30.000,00 eura na ime dijela kupoprodajne cijene, da su se nakon smrti pok. V. B., zajednički udružili, te je dana 15. siječnja 2010. B. B., kao nasljednica predmetnih nekretnina, u dogovoru s ostalim osumnjičenima, prodala dalje predmetne nekretnine M. P., bez da su vratili novac podnositeljima prijave i jer je I. osumnjičeni V. B. ml. potpisao Aneks od 17. rujna 2007. te primio iznos dijela kupoprodajne cijene u iznosu od 30.000,00 eura, na način da je ovdje podnositelje prijave doveo u zabludu kako ima ovlaštenje, odnosno specijalnu punomoć za potpisivanje i primitak kupoprodajne cijene, iako u trenutku potpisivanja nije imao specijalnu punomoć, već je ista potpisana tek 2 godine kasnije (16. listopada 2009.), a na njihovo traženje da im predoči specijalnu punomoć, V. B. ml. dostavio je 14. prosinca 2012. putem telefaksa falsifikat bez datuma i ovjere, da bi naknadno u ovoj pravnoj stvari dostavio specijalnu punomoć različitu od ranije dostavljene punomoći, koja sadržava datum i ovjeru, kao i jer je V. B. ml. lažno iskazivao na ročištu u ovom predmetu od 19. veljače 2014., tvrdeći kako nije pok. V. B. predao iznos od 30.000,00 eura te da otac taj novac nije trošio, dok je na ročištu dana 2. listopada 2012. iskazivao drugačije, dakle, da su se s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za sebe, udružili te su prijevarom i falsificiranjem oštećene doveli u zabludu i time ih naveli da na štetu svoje imovine nešto učine, čime da je počinjeno kazneno djelo prijevare te kazneno djelo krivotvorenja isprave, kao i udruživanje radi počinjenja kaznenog djela, te kazneno djelo davanja lažnog iskaza,

- da je uvidom u spis Općinskog državnog odvjetništva u S., utvrđeno da je doneseno rješenje br. K-DO-96/14 od 27. rujna 2014., kojim se odbacuje kaznena prijava protiv 1. osumnjičenog V. B. ml. zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. i 4. Kaznenog zakona i čl. 311. st. 1. Kaznenog zakona i protiv 2. osumnjičene B. B., 3. osumnjičenog D. B. i 4. osumnjičenog S. B., zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. i 4. Kaznenog zakona, temeljem odredbe čl. 206. st. 1. toč. 2 Zakona o kaznenom postupku, dok je rješenjem Općinskog državnog odvjetništva u S. broj K-DO-93/14 od 25. ožujka 2015. odbačena kaznena prijava protiv V. B. mlađeg, zbog kaznenog djela davanja lažnog iskaza iz čl. 303. st. 1. Kaznenog zakona, temeljem odredbe čl. 206. st. 1. toč. 1 Zakona o kaznenom postupku,

- da je analizirajući iskaz svjedoka V. B. mlađeg, Ž. A. i sadržaj specijalne punomoći s lista 79 i lista 126 spisa, nedvojbeno utvrđeno da V. B. mlađi nije bio opunomoćen niti za zaključenje Aneksa od 17. rujna 2007. s tužiteljima, niti da u ime i za račun svoga oca primi iznos od 30.000,00 eura na ime dijela kupoprodajne cijene, niti je taj iznos dao ocu, a niti mu je uopće rekao da je primio taj novac,

- da V. B. stariji nije potpisao Aneks od 17. rujna 2007., niti je opunomoćio sina V. B. mlađeg za zaključenje istog (niti usmeno, niti pismeno), jer u to vrijeme V. B. mlađi nije imao specijalnu punomoć (i to kako onu bez datuma i ovjere potpisa, tako niti specijalnu punomoć od 16. listopada 2009. s ovjerom potpisa, koja ne može djelovati retroaktivno),

- da je uvidom u Predugovor utvrđeno da je ugovoreno da će 1. i 2. tužitelji, kao kupci, pokrenuti postupak diobe i parcelacije predmetnih nekretnina, sukladno skicama koje su sastavni dio Predugovora (članak 1, stavak 2), kao i da će preostali iznos kupoprodajne cijene od 170.000,00 eura platiti prodavatelju u roku od 15 dana po izdavanju pravomoćne lokacijske dozvole i parcelacije predmetnih nekretnina, kojom prilikom se ugovorne strane obvezuju sklopiti konačni kupoprodajni ugovor i predati nekretnine u posjed kupcima (članak 3., alineja 2),

- da iz sadržaja Predugovora proizlazi da rok nije bitan sastojak ugovora, s time da je iz iskaza svjedoka Ž. A. utvrđeno da prilikom sklapanja tog Predugovora, nije bilo govora u kojem roku bi se trebala napraviti parcelacija i ishoditi lokacijska dozvola, ali da to uobičajeno traje oko godinu dana, a da kupcima i prodavatelju nije bio važan rok u kojem će sastaviti konačni kupoprodajni ugovor, iz kojeg iskaza je utvrđeno i to da V. B. stariji nije niti u jednom trenutku odustao od namjeravane kupoprodaje,

- da je analizom iskaza 1. i 2. tužitelja utvrđeno da su upravo oni odustali od ugovora, kada su došli do zaključka da nemaju dovoljno širok put za prilaz kućama koje su planirali sagraditi na predmetnim nekretninama i to svaki od tužitelja zasebnu kuću za sebe i svoju obitelj,

- da je temeljem iskaza svjedoka Ž. A., odvjetnika koji je sastavljao Predugovor u svom odvjetničkom uredu u S. s kupcima (1. i 2. tužiteljima I. S. i J. M.) i prodavateljem V. B. i njegovim sinom V. B. mlađim (s time da je svjedok vjenčani kum M. B., sinu sada pok. V. B. i bratu V. B. mlađeg), pa su mu bile poznate obiteljske prilike, kao i da su sada pok. V. B. i V. B. mlađi živjeli zajedno u domaćinstvu u K., utvrđeno da su na potpisivanje Aneksa od 17. rujna 2007. došli kupci i to 1. i 2. tužitelji te 3. tužitelj R. J., a umjesto prodavatelja V. B. da je došao njegov sin V. B. mlađi koji je rekao da se otac nalazi na otoku U. i da ga je ovlastio da potpiše Aneks i preuzme iznos od 30.000,00 eura od kupaca na ime kupoprodajne cijene, s time da nije imao pismenu punomoć da u ime oca potpiše Aneks i primi novac, no s obzirom na to da je svjedok znao da žive zajedno u domaćinstvu, da je u Aneksu naveo da V. B. mlađi u ime oca potpisuje taj Aneks, a V. B. mlađi mu je u razgovoru priznao da je od kupaca preuzeo iznos od 30.000,00 eura na ime kupoprodajne cijene, prije nego je došao u odvjetnički ured, ali ga nije pitao da li je taj iznos primio u svoje ime ili u ime oca V. B., kao prodavatelja.

10. Polazeći od rezultata provedenog dokaznog postupka, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da Predugovor od 23. svibnja 2007. nije mijenjan Aneksom od 17. rujna 2007. (jer V. B. mlađi nije imao ovlaštenje isti zaključiti u ime i za račun svog oca, kao prodavatelja), da tužitelji nisu za njegova života isplatili V. B. starijem iznos od 30.000,00 eura na ime dijela kupoprodajne cijene, već su taj iznos isplatili V. B. mlađem, koji je taj novac zadržao za sebe, ne obavijestivši oca o tome, tako da V. B. stariji, povrh kapare u iznosu od 10.000, eura (koju su mu isplatili 1. i 2. tužitelji), nije ništa drugo primio na ime dijela kupoprodajne cijene, temeljem čega zaključuje da tuženici, kao pravni sljednici sada pok. V. B. starijeg, nisu u obveznopravnom odnosu s tužiteljima u pogledu Aneksa od 17. rujna 2007. (jer njihov pravni prednik, sada pok. V. B. stariji, taj Aneks nije zaključio, niti je opunomoćio svoga sina V. B. mlađeg na zaključenje istog, a niti je primio iznos od 30.000,00 eura na ime dijela kupoprodajne cijene), već da tužiteljima eventualno predstoji pravo taj iznos potraživati od V. B. mlađeg, koji je tijekom trajanja predmetnog parničnog postupka iskazao volju i spremnost vratiti im taj iznos.

11. Pored navedenog, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelji neosnovano drže da je postojala usmena punomoć V. B. starijeg svome sinu V. B. mlađem za zaključenje Aneksa od 17. rujna 2007. i primitak iznosa od 30.000,00 eura (s obzirom na njihovu zajednicu života i srodstvo), cijeneći da navedeno ne proizlazi iz iskaza svjedoka V. B. mlađeg.

12. Isto tako, sud prvog stupnja zaključuje i to da je prošao razumni rok za ispunjenje ugovorne obveze iz članka 1, stavak 2 Predugovora i to 2 godine i 7 mjeseci od njegovog zaključenja do 16. listopada 2009. kada je V. B. stariji izdao specijalnu punomoć svome sinu V. B. mlađem, pa budući je kapara ugovorena kao odustatnina (članak 3., alineja 2 Predugovora), cijeni da su tužitelji imali pravo na odustanak od ugovora u smislu odredbe čl. 307. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje ZOO), u kojem slučaju gube kaparu (čl. 307. st. 2. ZOO-a), cijeneći i to da tužitelji neosnovano drže da su im tuženici morali ostaviti primjeren naknadni rok za ispunjenje u smislu odredbe čl. 362. st. 2. ZOO-a, budući iz odredbe čl. 363. ZOO-a proizlazi da vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje, ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku, pa nalazi kako su tužitelji odustali od sklapanja kupoprodajnog ugovora, odnosno isplate preostale kupoprodajne cijene i izvršavanja obveze iz Predugovora od 23. svibnja 2007., slijedom čega odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev i u dijelu u kojem tužitelji traže povrat kapare u dvostrukom iznosu, u smislu odredbe čl. 307. st. 2. ZOO-a, a iz koje proizlazi da ako odustane od ugovora strana koja je dala kaparu, gubi je.

13. U žalbenom stupnju postupka, sporna je ocjena suda prvog stupnja o tome da V. B. mlađi nije imao ovlaštenje svog oca, sada pok. V. B. starijeg, potpisati Aneks od 17. rujna 2007. i primiti u njegovo ime i za njegov račun iznos od 30.000,00 eura, odnosno da taj Aneks nije potpisao kao punomoćnik svoga oca, pozivom na iskaze svjedoka Ž. A. i prvi iskaz V. B. mlađeg (u kojem je naveo da je imao ovlaštenje oca za potpisivanje Aneksa i primitak novca) te iskaz prednice 1.-3. tužitelja, sada pok. B. B. od 3. svibnja 2013. (koja je potvrdila da su V. B. stariji i V. B. mlađi zajednički trošili novce predane V. B. mlađem), podredno upirući na postojanje usmenog ovlaštenja V. B. starijeg i njegovu volju da njegov sin u njegovo ime potpiše Aneks i primi dio kupoprodajne cijene, s obzirom na njihovo srodstvo i zajednicu života te činjenicu da je naknadno 16. listopada 2009. potpisao i ovjerio specijalnu punomoć (kojom je ovlastio V. B. mlađeg na potpisivanje ugovora i primitak kupoprodajne cijene), pa da se može smatrati da je navedeno svakako naknadno potvrdio. Pored navedenog, tužitelji žalbenim navodima osporavaju zaključak suda prvog stupnja o tome da su oni odustali od predmetne kupoprodaje, pozivajući se na to da je postupak diobe i parcelacije složeni postupak koji tužitelji nisu mogli provesti bez sudjelovanja V. B. starijeg koji je odugovlačio s davanjem potrebne dokumentacije, ustrajući na tvrdnji da prednica 1.-3. tužitelja, sada pok. B. B., nije imala zakonsko pravo prodati predmetne nekretnine dok su Predugovor i njegov Aneks na snazi (budući nigdje u njima nije utvrđen rok u kojem su tužitelji dužni provesti postupak diobe i parcelacije,), upirući na to da im nije dan naknadni rok za ispunjenje te da prije smrti V. B. starijeg nije došlo do raskida navedenog Predugovora i Aneksa.

14. Po stavu ovoga suda, svoja uvjerenja do kojih je došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

15. Valja naglasiti da tužitelji osnovanost zahtjeva za isplatu utuženog iznosa usmjeravaju prema tuženicima isključivo kao zakonskim nasljednicima iza pok. V. B. starijeg, koji je u svojstvu prodavatelja zaključio Predugovor od 23. svibnja 2007. (temeljem kojeg mu je isplaćena kapara od 10.000,00 eura), za kojeg, pored navedenog, tvrde i to da je 17. rujna 2007. zaključio Aneks navedenog Predugovora (temeljem kojeg mu je isplaćen dio kupoprodajne cijene u iznosu od 30.000,00 eura), za zaključenje kojeg Aneksa i primitak dijela kupoprodajne cijene tužitelji tvrde da je opunomoćio svoga sina V. B. mlađeg, pa od tuženika, kao zakonskih nasljednika koji odgovaraju za dugove ostavitelja V. B. starijeg, traže povrat dvostruke kapare i dijela isplaćene kupoprodajne cijene, sve temeljem činjenice što je prednica 1.-3. tuženika, sada pok. B. B. (koja je umrla u žalbenom stupnju postupka), supruga V. B. starijeg, nakon njegove smrti, predmetne nekretnine 15. siječnja 2010. nezakonito prodala trećoj osobi (iako je znala da je iste njezin suprug već ranije prodao tužiteljima).

16. I po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da V. B. mlađi nije imao ovlaštenje zaključiti Aneks od 17. rujna 2007., u ime i za račun svoga oca, kao prodavatelja.

17. Naime, iz prvostupanjskog postupka slijedi pouzdano utvrđenim, što žalbenim prigovorima tužitelji nisu uspjeli osporiti, da V. B. mlađi prilikom sklapanja navedenog Aneksa, nije imao pisano ovlaštenje za zastupanje svoga oca, pa je za ocjenu postojanja navedenog ovlaštenja (u kontekstu odredbe čl. 308. ZOO-a kojom je propisano da se ugovor kao i drugi pravni posao može sklopiti, odnosno poduzeti i preko zastupnika, a da se ovlaštenje za zastupanje temelji na zakonu, statutu, društvenom ugovoru ili pravilima pravne osobe, aktu nadležnog državnog tijela ili na očitovanju volje zastupanog-punomoć), od odlučnog značaja bilo utvrditi postojanje volje zastupanog-punomoći (V. B. starijeg), da njegov sin (V. B. mlađi), u njegovo ime i za njegov račun sklopi Aneks i preuzme isplatu dijela kupoprodajne cijene.

18. Neupitno je da se za sklapanje pravnog posla koji se odnosi na raspolaganje nekretninom (kao u konkretnom slučaju), zahtijeva pisana forma, u kojem slučaju i punomoć za sklapanje tog ugovora mora biti u pisanom obliku.

19. Prema relevantnoj sudskoj praksi, samo izuzetno, za sklapanje ugovora kojim se raspolaže nekretninom, valjana je i usmena punomoć (ako postoji zajednica života i srodstvo i kad se iz okolnosti može izvesti pouzdani zaključak da je postojalo ovlaštenje za sklapanje ugovora), dok je pravilo da je za takav pravni posao kojim se u tuđe ime raspolaže nekretninom, potrebna punomoć sastavljena u pisanom obliku.

20. Po ocjeni ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno sud prvog stupnja na temelju rezultata provedenog postupka zaključuje da takvog očitovanja volje na strani zastupanog (punomoći), nije bilo, pri čemu postojanje punomoći (

usmene), ne

proizlazi iz iskaza V. B. mlađeg (koji je dao u tri navrata u svojstvu svjedoka, mijenjajući ga i prilagođavajući ga svojim interesima, kako to proizlazi iz sadržaja spisa), i to kako iz njegovog zadnjeg iskaza kojeg je dao na ročištu 28. prosinca 2016. (list 234-236 spisa), kojeg je sud prvog stupnja prihvatio analizirajući ga u korelaciji s preostalim izvedenim dokazima, ali isto tako niti iz njegovog prvog iskaza kojeg je dao na ročištu 2. listopada 2012. (list 64-67 spisa), na koji iskaz tužitelji upiru u žalbi, s time da postojanje takve volje ne proizlazi niti iz iskaza kojeg je dao na ročištu 19. veljače 2014. (list 124-125 spisa), iz kojih iskaza pouzdano slijedi jedino to da su otac i on zajednički pregovarali s 1. i 2. tužiteljem o prodaji navedenih nekretnina, pri čemu je upravo on bio glavni akter u pregovaranju (s obzirom na očevu bolest), dok je otac u svemu sudjelovao kao formalni vlasnik nekretnina. U svakom slučaju, navedeno ne proizlazi niti iz iskaza svjedoka Ž. A. kojeg je dao na ročištu 15. svibnja 2012. (list 59-62 spisa), iz kojeg iskaza kao bitno slijedi da je pregovore s kupcima u pogledu kupoprodajne cijene i svega što se odnosilo na predmetnu kupoprodaju, vršio upravo V. B. mlađi koji je živio s ocem u istoj kući, dok je otac prihvaćao ono što mu je sin savjetovao, pri čemu se tužitelji u prilog svojih žalbenih tvrdnji neosnovano pozivaju i na iskaz prednice 1.-3. tuženika, B. B., iz kojeg iskaza pak proizlazi da joj je tek u tijeku predmetnog postupka sin V. B. mlađi rekao da je primio od tužitelja 30.000,00 eura po osnovi kupoprodajne cijene, koji novac je trošio zajedno s ocem za potrebe zajedničkog kućanstva, što nikako ne upućuje na pouzdan zaključak o postojanju volje V. B. starijeg da njegov sin u njegovo ime i za njegov račun sklopi Aneks i preuzme isplatu dijela kupoprodajne cijene.

21. Pored navedenog, u kontekstu odredbe čl. 312. ZOO-a, imajući u vidu sadržaj specijalne punomoći od 16. listopada 2009., neosnovane su i žalbene tvrdnje tužitelja kojima upiru na to da je naknadno potpisanom i ovjerenom specijalnom punomoći od 16. listopada 2009., V. B. stariji naknadno potvrdio ovlaštenje V. B. mlađem na potpisivanje Aneksa i primitak kupoprodajne cijene. Naime, radi se o specijalnoj punomoći (list 126 spisa), kojom V. B. stariji dvije godine nakon sklapanja Aneksa od 17. rujna 2007., ovlašćuje V. B. mlađeg (u odnosu na iste nekretnine koje su bile predmetom Predugovora), između ostalog „zaključiti i potpisati predugovor, kao i konačni kupoprodajni ugovor s kupcem po vlastitom izboru. primiti kaparu i ostatak kupovnine obaviti sve pravne radnje pred državnim i drugim tijelima radi realizacije navedene kupoprodaje a po potrebi zaključiti i sve naknadne anekse i dopune predugovora i kupoprodajnog ugovora, u slučaju potrebe ovlašten je kupoprodajni ugovor koji je zaključio po ovoj punomoći u dogovoru s kupcem raskinuti i po potrebi zaključiti novi ugovor s drugim kupcem, ali u slučaju raskida osobno odgovara za povrat kapare, kao i za druge financijske obveze koje bi mogle biti posljedica raskida pravnog posla kupoprodaje“, u kojoj punomoći se, dakle, ne spominje niti sklopljeni Predugovor, niti sklopljeni Aneks, a isto tako niti tužitelji, niti primljena kapara ili isplata dijela kupuprodajne cijene, tako da se nikako ne može smatrati da bi se navedena punomoć odnosila na naknadno odobrenje za potpisivanje predmetnog Aneksa i primitak kupoprodajne cijene, imajući u vidu i to da se u istoj punomoći određeno otklanja odgovornost V. B. starijeg za povrat kapare i za druge financijske obveze koje bi mogle biti posljedica raskida pravnog posla koji temeljem nje zaključi njegov sin V. B. mlađi.

22. Stoga, pravilan je zaključak suda prvog stupnja temeljem kojeg otklanja obvezu tuženika, kao zakonskih nasljednika iza pok. V. B. starijeg, na povrat tužiteljima dijela kupoprodajne cijene od 30.000,00 eura.

23. Nadalje, u odnosu na zahtjev za vraćanjem kapare u dvostrukom iznosu, u konkretnom slučaju valja poći od sadržaja Predugovora koji je nesporno sklopljen između prednika tuženika, kao prodavatelja i 1. i 2. tužitelja, kao kupaca, kao što je nesporno da je tom prilikom predniku tuženika isplaćena kapara u iznosu od 10.000,00 eura, koja kapara je ugovorena kao odustatnina.

24. Imajući u vidu sadržaj navedenog Predugovora i pravni okvir kojim zakon regulira institut predugovora, rukovodeći se utvrđenjima suda prvog stupnja, za zaključiti je da su se predmetnim Predugovorom ugovaratelji usuglasiti o svim bitnim sastojcima glavnog ugovora (predmetu i cijeni), sukladno odredbi čl. 247. ZOO-a, s time da se u konkretnom slučaju bitnim sastojkom navedenog predugovora (subjektivno bitnom), ima smatrati i onaj za koji su ugovorne strane sporazumno odredile da je bitan za njihov ugovorni odnos, a to je postupak diobe i parcelacije predmetnih nekretnina, na što su se obvezali 1. i 2. tužitelji, kao kupci, a za koji postupak su ugovaratelji vezali i obvezu sklapanje konačnog kupoprodajnog ugovora te obvezu kupaca na isplatu preostalog iznosa kupoprodajne cijene od 170.000,00 eura, kao i obvezu prodavatelja na predaju nekretnine u posjed kupcima (u roku od 15 dana po izdavanju pravomoćne lokacijske dozvole i parcelacije predmetnih nekretnina), kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

25. Prema odredbi čl. 307. ZOO-a, kad je uz kaparu ugovoreno pravo da se odustane od ugovora, onda se kapara smatra odustatninom i svaka strana može odustati od ugovora (1), u tom slučaju, ako odustane strana koja je dala kaparu, gubi je, a ako odustane strana koja je kaparu primila, vraća je u dvostrukom iznosu (2).

26. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća u potpunosti ocjenu suda prvog stupnja da su upravo tužitelji odustali od ugovora kada su došli do zaključka da nemaju dovoljno širok put za prilaz kućama koje su planirali sagraditi na predmetnim nekretninama i to svaki od tužitelja zasebnu obiteljsku kuću.

27. Naime, prvostupanjski sud je pravilno temeljem svih izvedenih dokaza na tu okolnost, pa tako i temeljem iskaza samih tužitelja, utvrdio da su od predmetnog pravnog posla tužitelji odustali u vrijeme kada su shvatili da nemaju dovoljnu širinu puta za gradnju planiranih obiteljskih kuća, dakle, još prije smrti prodavatelja, radi čega pravilno nije prihvatio dio iskaza 1. tužitelja (koji je bio najviše angažiran oko sporne kupoprodaje), da im prodavatelj nije izdao punomoć na osnovu koje su mogli izvršiti parcelaciju i pribaviti građevinsku dozvolu, naročito s obzirom na ničim osporeni iskaz svjedoka D. Ž., dipl. ing. arhitekture (kojeg su angažirali tužitelji radi realizacije predmetne parcelacije), iz kojeg proizlazi da tužitelji nisu predali zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole jer se prethodno nije uspio riješiti problem oko pristupnog puta, tako da nije provedena niti parcelacija koja se provodi nakon što se ishodi lokacijska dozvola, s time da nije zatražena niti građevinska dozvola, pri čemu je 1. tužitelj navedenog svjedoka obavijestio da od "svega toga neće biti ništa jer je prodavatelj umro“, a što u okolnostima konkretnog slučaja u kojima su tužitelji cijelo vrijeme vodili pregovore oko kupnje predmetnih nekretnina s prodavateljevim sinom, nikako ne predstavlja osnovan razlog odustanka od namjeravanog pravnog posla, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pri čemu iz iskaza svjedoka Ž. A. (koji je kao odvjetnik i sastavljao Predugovor od 23. svibnja 2007.), proizlazi da mu je iz iskustva poznato da je za ishođenje lokacijske dozvole i provedbu parcelacije potrebno oko godinu dana, pa imajući u vidu da je od zaključenja Predugovora, pa do smrti prodavatelja (20. listopada 2009.), prošlo 2 godine i 7 mjeseci, što je svakako bio razumni rok u kojem je navedeno moglo biti realizirano, za zaključiti je da tužiteljima zbog problema sa širinom pristupnog puta, očito nije bila u interesu realizacija predmetnog Predugovora.

28. Pored navedenog, rukovodeći se činjeničnim navodima tužbe (za koje je sud vezan), u kojima su tužitelji zahtjev za vraćanjem dvostruke kapare isključivo temeljili na činjenici da prednica 1.-3. tužitelja, sada pok. B. B., nije imala zakonsko pravo prodati predmetne nekretnine (dok su Predugovor i njegov Aneks na snazi), pri čemu se u navodima tužbe, ali isto tako niti tijekom postupka, nisu pozivali na činjenicu da im prednik tuženika, kao prodavatelj, nije dao potrebnu dokumentaciju kako bi mogli ispoštovati preuzetu obvezu iz Predugovora za pokretanje postupka diobe i parcelacije, u takvim okolnostima proizlazi da su tužitelji tvrdnju o odustanku od ugovora krivnjom prodavatelja temeljili na drugim činjenicama od onih na koje se 1. tužitelj pozivao u svom iskazu, što također ukazuje na neuvjerljivost iskaza 1. tužitelja u tom dijelu.

29. Utoliko su neosnovani i žalbeni razlozi kojima tužitelji upiru na to da postupak diobe i parcelacije tužitelji nisu mogli provesti bez sudjelovanja V. B. starijeg za kojeg tvrde da je odugovlačio s davanjem potrebne dokumentacije.

30. Slijedom svega izloženog, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da su neizvršavanjem preuzetih obveze iz Predugovora od 23. svibnja 2007., tužitelji odustali od sklapanja konačnog kupoprodajnog ugovora, slijedom čega je pravilno u skladu s odredbom čl. 307. st. 2. ZOO-a (kojom je propisano da ako odustane od ugovora strana koja je dala kaparu, gubi je), odbio tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu u kojem traže povrat kapare u dvostrukom iznosu.

31. Neovisno o obrazloženom, činjenica da je jedna od pravnih sljednika prodavatelja (sada pok. B. B., supruga), nakon smrti prodavatelja, raspolagala nekretninama koje su bile predmetom Predugovora, sama po sebi ne upućuje na zaključak o odustanku prodavatelja od Predugovora, imajući u vidu da su se navedenim Predugovorom (nakon što su se usuglasili o svim bitnim sastojcima glavnog ugovora - predmetu i cijeni te provođenju postupka diobe i parcelacije predmetnih nekretnina, za koji postupak su ugovaratelji vezali i obvezu sklapanje konačnog kupoprodajnog ugovora te obvezu kupaca na isplatu preostalog iznosa kupoprodajne cijene, kao i obvezu prodavatelja na predaju nekretnine u posjed kupcima), stranke obvezale zaključi drugi, glavni ugovor, u kojim okolnostima činjenica da je supruga prodavatelja nakon njegove smrti raspolagala nekretninama, ne može teretiti tada već umrlog prodavatelja, pa time niti predstavljati njegov dug (kao ostavitelja), a na čemu tužitelji temelje svoje potraživanje u tom dijelu.

32. Isto tako, ako nakon sklapanja ugovora (ovdje predugovora) nastupe takve okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora (u oba slučaja u toj mjeri da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi ga bilo nepravično održati na snazi takvog kakav jest), tada ugovorna strana kojoj je otežano ispunjenje obveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu (causu) ugovora, može zahtijevati da se predugovor izmjeni ili čak i raskine u skladu s odredbom čl. 369. st. 1. ZOO-a (pri čemu se zbog promijenjenih okolnosti ugovor može raskinuti samo konstitutivnom odlukom suda, što ovdje nije slučaj, a tužitelji se niti ne pozivaju na to da je Predugovor raskinut), dok smrt prodavatelja u načelu nije razlog za gašenje obveze iz predugovora na sklapanje glavnog ugovora (osim ako se ispunjenje obveze iz glavnog ugovora ne sastoji od osobnih svojstava dužnika, odnosno obveznika, što ovdje također nije slučaj).

33. Imajući u vidu da su u konkretnom slučaju nastupile promijenjene okolnosti (jer su predmetne nekretnine prodane), kako iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da su se suugovaratelji sporazumjeti o raskidu ugovora ili njegovoj izmjeni, ili da je jedna od ugovornih strana tražila raskid Predugovora zbog promijenjenih okolnosti, u takvoj situaciji se zahtjev tužitelja za povrat dvostruke kapare ne može razmatrati niti u kontekstu odredbe čl. 368. ZOO-a (kao zahtjev za naknadom pravičnog dijela štete koju tužitelji trpe zbog raskida ugovora).

34. Utoliko su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni prigovori tužitelja kojima upiru na to da prednica 1.-3. tužitelja, sada pok. B. B., nije imala zakonsko pravo prodati predmetne nekretnine (dok su Predugovor i njegov Aneks na snazi), s tvrdnjom da u Predugovoru i njegovom Aneksu nije utvrđen rok u kojem su tužitelji bili dužni provesti postupak diobe i parcelacije, kojim prigovorima tužitelji ujedno upiru i na to da im nije dan naknadni rok za ispunjenje te da prije smrti prodavatelja nije došlo do raskida navedenog Predugovora i Aneksa. Naime, imajući u vidu da iz rezultata provedenog postupka ne proizlazi da su se suugovaratelji sporazumjeti o raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti ili o njegovoj izmjeni, niti da su zbog toga tražili raskid Predugovora, s time da iz rezultata postupka ne proizlazi niti to da su se suugovaratelji sporazumjeti o raskidu ugovora zbog neispunjenja, niti da je iz tog razloga došlo do raskida jednostranom izjavom vjerovnika, u takvim okolnostima nije od odlučnog značaja to što se sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane odluke pozivao na učinke raskida i u tom kontekstu otklanjao obvezu tuženika na ostavljanje primjerenog naknadnog roka tužiteljima za ispunjenje obveza preuzetih Predugovorom u smislu odredbe čl. 362, st. 2. ZOO-a, pozivom na to da ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora, odnosno Predugovora te da vjerovnik može raskinuti ugovor bez ostavljanja dužniku naknadnog roka za ispunjenje, ako iz dužnikova držanja proizlazi da on svoju obvezu neće ispuniti ni u naknadnom roku.

35. Naime, kako raskid ugovora u konkretnom slučaju nije nastupio po samom zakonu, niti je u smislu odredbi čl. 360. - 363. ZOO-a utvrđeno da je prodavatelj (ili njegovi sljednici, ovdje tuženici), ostvario pravo na raskid ugovora u skladu s navedenim odredbama (zbog neispunjenja obveze koju su tužitelji preuzeli Predugovorom), tada je neodlučno za ocjenu osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, ali isto tako i za ocjenu osnovanosti prigovora tuženika kojima pobija navode tužitelja, pitanje ostavljenja naknadnog roka tužiteljima za ispunjenje njihove obveze preuzete Predugovorom.

36. Polazeći od svega navedenog, kako za neispunjenje ugovora nisu odgovorni tuženici, kao pravni sljednici prodavatelja koji je primio kaparu, to tuženici nisu u obvezi vraćanja kapare, kao niti dvostruke kapare koju tužitelji zahtjevaju sukladno odredbi čl. 307. st. 2. ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev i u tom dijelu ocijenio neosnovanim.

37. Radi svega naprijed navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu utuženog iznosa te odlučiti kao u izreci pod točkom I. ove presude.

38. Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka pod točkom II. i III. izreke pobijane presude, koji trošak je sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, pravilno obračunao sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), slijedom čega je valjalo potvrditi i odluku o troškovima parničnog postupka, pri čemu su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke o troškovima postupka, tvrdnje tužitelja da su punomoćnici koji su zasebno zastupali ranije 1. i 3. tuženike, sada pok. B. B. i S. B. te tuženog D. B., odvjetnici koji se nalaze na istoj adresi „koji si nisu dali truda da napišu sadržajno različite podneske“, pa da prvostupanjski sud nije smio dosuditi parnični trošak za identične podneske. To stoga što navedene činjenice (da se radi o odvjetnicima čiji su odvjetnički uredi na istoj adresi, koji odvjetnici su u ovom postupku dostavljali sadržajno identične podneske), ne utječu na pravo stranke koja uspije u sporu, na naknadu prouzročenih troškova, između kojih je i nagrada za odvjetnika koji ju zastupa prema propisanoj tarifi, u skladu s odredbom čl. 155. st. 2. ZPP-a i odredbama važeće Tarife.

39. Tužiteljima nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka jer je njihova žalba neosnovana (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to navedeno pod točkom II. izreke ove presude.

40. Kako odgovor na žabu nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. ZPP-a), 1. i 2. tuženicima, kao nasljednicima iza pok. B. B. i 4. tuženom S. B., nije dosuđen trošak nastao podnošenjem odgovora na žalbu, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci pod točkom III. ove presude.

41. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 2. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš, v.r.