Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-9/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. R. K., odvjetnica u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u V. G., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-67/2023-5 od 14. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-67/2023-5 od 14. studenog 2023. u dijelu pod točkom II. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr- 67/2023-5 od 14. studenog 2023. u dijelu pod točkama I., IV. i VI. izreke i sudi: a) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja D. J. iz P., kojim zahtjeva da mu tuženica Republika Hrvatska plati za aktivno dežurstvo rada na izdvojenom objektu umanjenom za 8 sati odmora dnevno iznos od 11.671,91 eura sa zateznim kamatama tekućim:

-na iznos od 570,15 eura od 16. rujna 2011. do isplate,

-na iznos od 589,32 eura od 16. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 71,46 eura od 16. studenog 2011. do isplate,

-na iznos od 261,37 eura od 16. prosinca 2011. do isplate,

-na iznos od 702,08 eura od 16. siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 828,22 eura od 16. veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 388,76 eura od 16. ožujka 2012. do isplate

-na iznos od 747,44 eura od 16. travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 217,18 eura od 16. svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 693,42 eura od 16. lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 802,23 eura od 16. srpnja 2012. do isplate,

-na iznos od 188,80 eura od 16. kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 552,30 eura od 16. rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 566,17 eura od 16. listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 723,14 eura od 16. studenog 2012. do isplate

-na iznos od 541,24 eura od 16. prosinca 2012. do isplate,

-na iznos od 899,76 eura od 16. siječnja 2013. do isplate

-na iznos od 383,30 eura od 16. veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 876,10 eura od 16. ožujka 2013. do isplate,

-na iznos od 123,99 eura od 16. travnja 2013. do isplate,

-na iznos od 621,30 eura od 16. svibnja 2013. do isplate,

-na iznos od 324,18 eura od 16. lipnja 2013. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

b) Svaka stranka snosi svoj trošak.

III. Nalaže se tužitelju D. J. iz P., da tuženici Republici Hrvatskoj naknadi trošak žalbe u iznosu od 248,86 eura u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime naknade za aktivno dežurstvo rada na izdvojenom objektu umanjenom za 8 sati odmora dnevno 11.671,91 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke), naloženo je tuženici platiti tužitelju po osnovu neiskorištenih slobodnih dana uključujući subote i nedjelje iznos od 536,73 eura bruto sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj po osnovi za obnašanje dužnosti štetnih po zdravlje zahtjeva naknadu u iznosu od 941,50 eura bruto sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnice od ukupno navedenog na način pobliže određeno izrekom te presude (točka III. izreke), naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.735,32 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2023. do isplate (točka IV. izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknaditi troškova postupka preko dosuđenih 3.735,32 eura do zatraženih 5.713,72 eura sa zateznim kamatama tekućim od 14. studenog 2023. do isplate (točka V. izreke) te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka (točka VI. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama I., II., IV. i VI. izreke žali se tuženica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 15/23, dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak ili da ju preinači u skladu s navodima žalbe te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Na temelju iskaza tužitelja (točka 48. obrazloženja) sud prvoga stupnja utvrdio je da je u tuženom periodu tužitelj, na temelju izdane zapovijedi, bio upućivan na izdvojene objekte i da je tamo radio 7 dana po 24 sata (što u žalbenoj fazi postupka nije sporno), nakon čega je dobio 7 slobodnih dana. Utvrđeno je i da tužitelj tijekom rada na izdvojenom objektu nije smio napuštati svoje radno mjesto, zbog čega sud zaključuje da je tužitelj bio u stanju aktivne pripravnosti za rad, odnosno morao je u svakom trenutku biti na raspolaganju ukoliko ga netko pozove. Također, sud je utvrdio da je tuženica u evidencijama o radu tužitelja rad na izdvojenom objektu vodila kao aktivno dežurstvo (točka 53 obrazloženja), što da je u skladu s čl. 5. Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. broj 118/09 i 118/12, dalje: Odluka/09), zbog čega neosnovanim ocjenjuje tvrdnje tuženika da se u konkretnom slučaju radilo o posebnom obliku rada u turnusu PORT koji podrazumijeva 7 dana rada i 7 dana odmora kod kuće.

4. a S obzirom na te činjenice, sud je ocjenom nalaza i mišljenja financijske struke, a pozivom na odredbe materijalnog prava sadržane u čl. 96. do čl. 100., Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov. broj 33/02, dalje Zakon/02), čl. 153. do 155. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov. broj 73/13, dalje Zakon/13), čl. II., čl. III. st. 1., 2., 4. i 6., čl. IV. i čl. XI. Odluke/09, koja Odluka je stupila na snagu 1. listopada 2009., čl. III., čl. IV., čl. V. do čl. VII. čl. XI. i čl. XII. Odluke o rasporedu radnog vremena (Nar. nov. 66/14, 23/15 i 84/15, dalje: Odluka/14), koja je stupila na snagu 1. lipnja 2014. te Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Nar. nov. 50/08, 142/08, 118/09, 99/12, dalje: Pravilnik/08) i Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Nar. nov. broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14 71/15) utvrdio da tuženica tužitelju, za aktivno dežurstvo tijekom rada na izdvojenom objektu, umanjeno za 8 sati dnevnog odmora, u utuženom periodu nije platila 11.671,91 eura s pripadajućim kamatama tekućim kako je to pobliže određeno pod točkom I. izreke pobijane presude.

5. Pravilno se navodima žalbe ističe da sud prvog stupnja odlučujući o ovom dijelu tužbeno zahtjeva uopće nije ocijenio, uzeo u obzir, navedeno u dnevnim i mjesečnim evidencijama o radnom vremenu tužitelja koje je dostavila tuženica i koje je tužitelj potpisao (listovi 214 do 249 spisa) te da uopće nije ocijenio dopis Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, Središnjica za obavještajno djelovanje, središte za EI, 1. regionalno središte Đ., Klasa: …, Urbroj: … od 4. studenoga 2016. (list 209- 210 spisa), već je nekritički vjeru poklonio iskazu tužitelja i nalazu i mišljenju vještaka i na temelju toga je odlučio na način kako je prethodno navedeno, što je suprotno i onome što proizlazi iz pisanih isprava u spisu, a suprotno je i specijalnim propisima koji reguliraju način i organizaciju rada na izdvojenim objektima.

6. S obzirom na takav pristup suda, imajući na umu navedeno u žalbi, valja reći da je sukladno čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu (Nar. nov. broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13., dalje: ZR) poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a čl. 131. st. 1. toga Zakona propisano je da slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, u vezi s čim je st. 4. te odredbe propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. st. 1. tog Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Ujedno, obveza vođenja evidencija o radu i način vođenja iste bio je propisana i čl.

IV. Odluke/09 te čl. XXV. st. 2. i 3. Odluke/14.

6. a U smislu rečenog, procesno je ovlaštenje tužitelja kao stranke tvrditi i dokazivati da evidencije nisu vođene na propisani način te ako to dokaže teret dokazivanja istinitosti podataka iz evidencije prelazi na poslodavca. Međutim, ako tužitelj ne uvjeri sud u nepravilnost vođenja evidencija o radu tada je teret dokaza na njemu. Sve to tužitelj može dokazivati i personalnim dokazima, dakle i svojim iskazom.

6. b U takvoj situaciji sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva na temelju iskaza stranaka i/ili svjedoka i to primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pri tome je nužno imati u vidu jesu li tužitelju (i svjedocima ako su saslušani) evidencije davane na uvid, je li ih je potpisao ili ne i je li istima prigovarao ili ne te koliko precizno iskazuje o pojedinostima u vezi načina vođenja evidencija i organizaciji rada u spornom period, posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.

7. U predmetnom slučaj odluka o svemu ovome ne sadrži obrazloženje (čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a), već samo sadrži utvrđenje da sud vjeruje, ali ne i zašto, iskazu tužitelja da je 7 dana radio po 24 sata, da u tom periodu nije smio napuštati mjesto rada i da se njegov takav rad treba smatrati aktivnom pripravnosti (točka 48 obrazloženja).

7. a Suprotno stavu suda prvog stupnja, sukladno ovlaštenju iz čl. 373. a st. 1. točka 2. ZPP-a, ovaj je sud stava da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta organizaciju rada na izdvojenom objektu, gdje je tužitelj u utuženom periodu nekoliko puta boravio 7 dana po 24 sata, temeljiti na iskazu tužitelja. Ovo jer tužitelj iskazuje neobjektivno i zainteresirano, suprotno navedenom u dnevnim i mjesečnim evidencijama koje je i sam potpisao i kojima uopće nije prigovarao, ali i suprotno propisima koji su regulirali takav rad, a da za takve svoje tvrdnje nema ni jednog drugog dokaza. Uz to iz njegova iskaza ne proizlaze nikakvi detalji o faktičnoj organizaciji rada na način koji bi, bilo u cijelom utuženom periodu, bilo za pojedine dane na uvjerljiv način ukazivali na neistinitost navedenog u evidencijama o radu.

8. Iz mjesečnih evidencija radnog vremena tužitelja koje je tuženica dostavila i koje je tužitelj potpisao, proizlazi u kojem je od utuženih mjeseci tužitelj boravio na izdvojenim objektima po 7 dana te proizlazi da je njegova prisutnost na radu iznosila 24 sata, u kojem dijelu je istinit iskaz tužitelja. Međutim, iz istih evidencija proizlazi da je rad označen kao PORT, koja kratica je pojašnjenja u nastavku mjesečnih izvoda radnog vremena i znači da se radilo o posebnom obliku rada u turnusu – višednevni kontinuirani rad u izdvojenom objektu i izoliranim lokacijama – sedam dana rada po 12 sati dnevno.

9. Nadalje, iz dnevnih evidencija radnog vremena, koje je tužitelj također potpisao, proizlazi koliko je koji dan tužitelj radio i koju vrsti radu (oznake su u kraticama koje su pojašnjene na evidencijama) te iste ne govore da je tužitelj kontinuirano radio 24 sata, a niti 16 sati i 8 sati odmarao.

10. Te evidencije, u skladu s kojima je sačinjen i dopis Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, Središnjica za obavještajno djelovanje, središte za EI, 1. regionalno središte Đ.,, Klasa: …, Urbroj: … od 4. studenoga 2016. (list 209-210 spisa), a tužitelj ih je i potpisao, govore da je rad tužitelja na izdvojenom objektu koji je trajao 7 dana uzastopno, tijekom kojeg perioda je tužitelj 24 sata trebao biti prisutan na radnom mjestu, u periodu od 22. rujna 2011. do svibnja 2014. bio organiziran kao kombinacija radnog vremena i aktivnog dežurstva/ aktivne pripravnosti, a da se faktični rad obavljao u smjenama koje su trajale 8 do 12 sati, nakon čega je tužitelj morao biti prisutan ali nije radio i nije dežurao.

11. Slijedom toga, kako tužitelj u svom iskazu samo općenito navodi da je tijekom boravka na izdvojenom objektu radio 7 dana po 24 sata, ali ne obrazlaže na jasan i uvjerljiv način zbog čega je i za koje dane radio više od najviše 12 sati, koliko proizlazi iz evidencija, niti koje je to radne zadatke, koji se inače obavljaju tijekom redovnog radnog vremena od najviše 12 sati, obavljao izvan tih redovnih radnih sati, a za to ne daje niti druge dokaze, to ovaj sud glede vremena faktičnog rada iskaz tužitelja cijeni neistinitim i prihvaća da je tužitelj radio upravo na način kako je navedeno u evidencijama radnog vremena koje je dostavila tuženica i koje se time ima uzeti da su uredno vođene.

12. Ovo tim više što na točnost navedenog u dopisu iz točke 12. te evidencijama ukazuje i činjenica da je Odlukom/09 i Odlukom/14 bilo propisano kako treba biti organiziran rad na izdvojenom objektu.

13. Tako je za rad koji je organiziran kao višednevni boravak (7 dana po 24 sata) u izdvojenom objektu, kao što je to bilo u odnosu na tužitelja u utuženom periodu, čl.

VI. Odluke/09 bilo propisano da pripadnici OS RH koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo te je bilo propisano da će dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva biti uređen posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

14. Iz citirane odredbe, imajući na umu i čl. XI. te Odluke prema kojem rad na izdvojenom objektu može biti organizira kao dnevna kombinacija radnog vremena i aktivnog dežurstva, proizlazi da se aktivnim dežurstvom može tretirati period koji slijedi nakon najviše 12 sati rada i za taj period za vrijeme važenja Odluke/09 vojnoj osobi pripada dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva sukladno posebnom propisu kojim se uređuju dodaci na plaću i to neovisno je li u taj period ulazi vrijeme navodnog odmora od 8 sati ili ne. Odnosno period aktivnog dežurstva i naknada za taj period rada nisu Odlukom/09 ni na koji način vezani za odmor od 8 ili bilo koliko sati, niti u smislu te Odluke utječu na visinu naknade na koju tužitelj ima pravo u smislu čl. VI. st. 2. Odluke/09 Ta naknada tužitelju kao vojnoj osobi za vrijeme provedeno u aktivnom dežurstvu pripada neovisno je li on u tom periodu radio ili je odmarao manje ili više od 8 sati.

15. Nakon prestanka važenja Odluke/09 na snagu je stupila Odluka/14 koja je u čl.

XII. propisivala da je poseban oblik rada u turnusu višednevni kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima i to u ciklusima sedam dana rada – sedam dana odmora, time da se u vrijeme tog ciklusa smatra da djelatna vojna osoba radi najviše 12 sati dnevno, a da preostalih 12 sati ne može bez dopuštenja nadređenoga napustiti mjesto rada ili drugo mjesto koje je nadređeni odredio odnosno obvezna je boraviti na izdvojenim objektima iz st. 1. ove točke te se u smislu mjesečnog fonda sati smatra da radi sedam dana u redovnom radnom vremenu. Također, čl. XIV. st.

1., 2. i 4. te Odluke, bilo je propisano da djelatna vojna osoba može raditi najviše 12 sati dnevno, a preostalih 12 sati je u stanju aktivne pripravnosti za rad, što znači da u tom periodu ne može bez dopuštenja nadređenoga napustiti mjesto rada ili drugo mjesto koje je nadređeni odredio te joj za to pripada pravo na pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

16. Nadalje, čl. VI. st. 3. Odluke/09 bilo je propisano da za vrijeme aktivnog dežurstva pripadniku OS RH ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII. ove Odluke, dok je čl. XII. st. 1. i st. 5. Odluke/14 propisano da je poseban oblik rada u turnusu višednevni kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima za koji rad djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

17. Iz rečenog proizlazi da tužitelju, za višednevni rad na izdvojenom objektu na kojem boravio po 7 dana 24 sata dnevno i u kojem periodu nije smio napuštati objekt, pripada pravo na plaću za rad koji obavi u trajanju od najviše 12 sati dnevno, sa svim dodacima koje mu priznaju ranije spomenute Odluke/09 i 14, a za preostali period, period aktivnog dežurstva/ aktivne pripravnosti pripada mu druga vrsta naknade kako je prethodno navedeno i koja je određena čl. 17. a st. 1. i 4. i čl. 17. b Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Nar. nov. 50/08, 142/08, 118/09, 99/12, dalje: Pravilnik/08) te čl. 6. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Nar. nov. broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 71/15, dalje: Pravilnik/14) i u odnosu na koju naknadu mu ne pripada pravno na uvećanje plaće.

18. Slijedom rečenog tužitelj, s obzirom na specijalne propise koji se primjenjuju na tužbeni zahtjev o kojem je odlučeno točkom I. izreke, ne može s uspjehom tražiti, kako traži u preciziranom zahtjevu isplatu s osnova rada na izdvojenom objektu umanjeno za 8 sati odmora dnevno jer specijalni propisi koji uređuju rad tužitelja tijekom boravka 7 dana po 24 na izdvojenom objektu to ne propisuju niti priznaju tužitelju. U skladu s prethodno citiranim specijalnim propisima, na što se pravilno ukazuje navodima žalbe, tužitelj je mogao tražiti isplatu razlike plaće sa svim dodacima za redovni rad u trajanju od 8 do 12 sati, ako mu u tom dijelu naknada nije već isplaćena u punom iznosu ili pak isplatu naknade za aktivno dežurstvo/ aktivnu pripravnost u skladu i u visini kako se određuje sukladno Pravilniku/08 ili Pravilniku/14, ako mu nije isplaćena.

19. Kako to tužitelj ne traži, već traži isplatu za neki oblik rada koji posebni propisi ne poznaju to iz tog razloga njegov zahtjev neosnovan, niti je moguće prihvatiti izračun vještaka koji je sačinjen mimo rečenog, za rad i naknade za rad koje citirani propisi ne poznaju.

20. Osim toga, sve i da tome nije tako, tužitelj, što je prethodno obrazloženo, svojim iskazom, u nedostatku bilo kakvih drugih dokaza, nije uspio uvjeriti ovaj sud da je tijekom boravka na izdvojenom objektu 7 dana po 24 sata radio dulje od maksimalno dozvoljenih 12 sati rada, dakle prekovremeno, pa ni iz tog razloga njegov zahtjev u ovom dijelu nije osnovan.

21. Slijedom toga ovaj sud nije smatrao potrebnim ni ulaziti u razmatranje pravilnost izračuna koji je sačinio vještak financijske struke jer se izračun koji sud prihvaća odnosi na zahtjev za isplatu za rad na izdvojenom objektu umanjeno za 8 sati, koji oblik rada ne postoji prema navedenim propisima, a niti je tužitelj dokazao da je radio 4 sata prekovremeno u utuženom periodu (do 12 sati redovni rad + 4 sata prekovremeno + 8 sati odmora).

22. Zbog toga je na temelju čl. 373. a st. 1. točka 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom I.

23. Uvodnim dijelom žalbe tuženica navodi da osporava prvostupanjsku odluku i u dijelu pod točkom II. izreke. Međutim žalba u tom dijelu ne sadrži nikakvo obrazloženje. Navodi žalbe odnose se, glede merituma, samo na odluku u odnosu na tužbeni zahtjev iz točke I. izreke.

24. Slijedom toga, odluka je u tom dijelu ispitana po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a i u vezi toga je utvrđeno da sud nije počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toga Zakona kada je odlučivao o ovom dijelu zahtjeva.

25. Kako pri tome nije sporno činjenično utvrđenje da tužitelj nije iskoristio 10 slobodnih dana to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava tužitelju dosudio naknadu u iznosu iz točke II. izreke pobijane presude pa je odluka u tom dijelu potvrđena na temelju čl. 368. ZPP-a.

26. S obzirom da je donošenjem ove odluke promijenjen uspjeh tužitelja u ovom postupku (tužbeni zahtjev pravomoćno je odbijen za iznos od 11.671,91 eura i 941,50 eura, a prihvaćen je za iznos od 941,50 eura te je ranijom, pravomoćnom odlukom poslovni broj Pr-77/17-35 od 21. travnja 2022. tužitelju dosuđen i iznos od 31.983,51 kn, što odgovara iznosu od 4.244,94 eura) uz što je tužitelj uspio po dvije osnove koje su bile predmet ovog spora, a sa dvije nije te tuženici nisu nastali posebni troškovi u vezi zastupanja to je odluka o troškovima preinačena na način da svaka stranka snosi svoj trošak postupka (čl. 380. točka 3. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 4. ZPP-a).

27. Tuženici je priznat trošak žalbe u cijelosti s obzirom da je sa žalbom uspjela u najvećem dijelu (96%, čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa).

U Zagrebu 2. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Jakovčević, v.r.