REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-60/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. I. iz Z., …, OIB …, kojeg zastupa punomoćnica L. H., odvjetnica u Z. protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB …, Z., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Stalna služba u S., a ono po M. B., zamjeniku općinskog državnog odvjetnika u N. Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gž-761/2021-3 od 14. listopada 2021. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru broj Pn-608/2015-51 od 22. srpnja 2021., u sjednici održanoj 2. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužene odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev, te je naloženo tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 25.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 12. veljače 2013. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke), dok je odbijen kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 24.980,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama (točka II. izreke), te odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (točka III. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se žalba tuženice i u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Samoboru pod brojem Pn-608/2015-51 od dana 22. srpnja 2021. godine.

II. Uvažava se djelomično žalba tužitelja, te se djelomično preinačava prvostupanjska presuda u odbijajućem dijelu pod točkom II. izreke, na način da se nalaže tuženici da u roku od 15 dana isplati tužitelju daljnji iznos od 10.700,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 12. veljače 2013. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u preostalom dijelu odbija žalba tužitelja i u odbijajućem dijelu za iznos od 14.280,00 kuna, potvrđuje prvostupanjska presuda.

III. Zbog djelomične preinake, mijenja se i odluka o parničnom trošku pod točkom III. izreke prvostupanjske presude, te se nalaže tuženici da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.600,68 kuna (koji uključuje i trošak žalbenog postupka), dok se odbija tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troška, te tuženica sa zahtjevom za naknadu troška u cijelosti.“.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-459/2022-2 od 7. rujna 2022. tuženoj dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:

„Da li je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada kod ocjene povrede prava osobnosti odnosno povrede prava na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu, zbog neadekvatnog prostora nije uzeo u obzir da se manjak prostora i uvjet sanitarnog čvora mogu nadomjestiti pogodnostima utvrđenim odredbama čl. 14., čl. 74., čl. 76. ZIZK-a i Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika (Narodne novine“ broj 92/02)?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tužena je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija nije osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog povrede prava osobnosti uzrokovane neprimjerenim smještajem za vrijeme izdržavanja kazne zatvora.

8. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP).

9. Tužena naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) i čl. 1100. ZOO, Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 190/03 - pročišćeni tekst, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13 i 150/13 - dalje: ZIKZ) te Pravilnika o standardima smještaja i prehrane zatvorenika („Narodne novine“ broj 92/02).

10. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za naknadu neimovinske štete, prvostupanjski sud je, polazeći od činjeničnih utvrđenja:

- da je tužitelj izdržavao kaznu zatvora u Zatvoru u Z. u razdoblju od 23. studenoga 2010. do 31. listopada 2012. (714 dana),

- da je tužitelj u razdoblju od 23. studenog 2010. do 1. travnja 2011. boravio u sobi br. 13. na I. zatvorskom odjelu sa još 6 pritvorenika, da je potom premješten u sobu br. 18., pa u sobu 17., u kojima je boravio sa još jednim pritvorenikom sve do 4. studenog 2011. godine, kada je premješten na II. zatvorski odjel u sobu br. 40., u kojoj je s još jednim pritvorenikom boravio do 28. studenog 2011. godine, od 28. studenog 2011. godine do 31. listopada 2012. godine tužitelj je boravio na I. zatvorskom odjelu u dvokrevetnoj sobi br. 18 sa još jednim pritvorenikom,

- da soba broj 13. ima površinu 21,10 m2, a 1,57 m2 otpada na sanitarni čvor, volumen iste je 49,80 m3 i da je tužitelj od 23. studenog 2010. godine do 1. travnja 2011. godine (4 mjeseca i 7 dana) boravio u sobi br. 13. na I. zatvorskom odjelu sa još 6 pritvorenika, dakle ukupno njih sedmorica, te da to iznosi 2,79 m2, odnosno 7,11 m3 volumena po osobi,

- da sobe broj 17., 18., i 40, imaju površinu 10,06 m2, volumen 21,65 m3, a na sanitarni čvor otpada 1,57 m2 i u tim je sobama po osobi utvrđeno više od 5 m2 površine i 10 m3 volumena, te da su ih koristila ukupno dva pritvorenika,

- da su madraci bili dotrajali, pa da je tužitelj stavljao deke kako bi poboljšao udobnost, a u jednom trenutku spavao je i na daskama obloženima dekama,

- da je svjetlo u sobi bilo loše, te zbog rešetki na prozorima nedovoljno, odnosno stalno su gorjele neonske lampe (iz medicinskog kartona da je vidljivo da se javljao liječniku radi problema s vidom i prema njegovim navodima vid mu se pogoršao), pa je posebno u sobi br. 13. zbog broja osoba bilo nedostatno svježeg zraka (iako se prozori daju otvoriti) ali i nedovoljno dnevnog svjetla,

- da je bilo dozvoljeno tuširanje samo jednom tjedno u trajanju od 5 do 10 minuta, tuširanje da se odvijalo u kupaonici sa još 4 do 6 zatvorenika u isto vrijeme, te da je tužitelj održavao svakodnevnu osobnu higijenu improvizirajući nad tzv. čučavcem, polijevajući se iz plastične boce,

- da su kontakti s osobama izvan zatvora bili otežani zbog procedure koja se primjenjuje u odnosu na posjetitelje kao i duljine dopuštenog kontakta,

- da su zatvorenici bili izloženi smradu sanitarnog čvora koji je odvojen zidom visine 180 cm, dakle ne doseže do stropa, pa nije u cijelosti odijeljen od prostora gdje borave zatvorenici, a niti drvena vrata na sanitarnom čvoru da ne omogućavaju privatnost, posebno kada se uzme u obzir da su podignuta od poda za 30 cm,

- da je u istom prostoru posluživana i hrana, a obzirom da za stolom nije bilo mjesta za sve zatvorenike morali su jesti na smjenu ili na krevetu, da se u prostoriji ćelije zadržavao i po 22 sata obzirom da je vrijeme na svježem zraku ograničeno na maksimalno 2 sata, kao i da nije imao drugih aktivnosti izvan sobe,

- da su se u sobama nalazili TV prijemnici, kao i da je tužitelju bila dostupna knjižnica, za koju isti nije naveo da ju je koristio,

ocijenio da je tužitelju pogotovo za vrijeme boravka u sobi br. 13 povrijeđeno pravo iz čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 76/10 i 5/19 - dalje: Konvencija), te čl. 74. Zakona o izvršenju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 190/03, 76/08, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11 i 56/13 - dalje: ZIKZ), uslijed čega da tužitelju pripada zbog povrede prava osobnosti novčana naknada u iznosu 25.000,00 kuna.

11. Drugostupanjski sud se je pozvao na načela i standarde za ocjenu prenapučenosti zatvora koje je Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) iznio u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj 7334/13, odluka od 20. listopada 2016.), te je ocijenio da nedostatak primjerenog prostora u jednom periodu u zatvorskoj sobi sa ukupno sedam zatvorenika, bez posebne ventilacije, sa mogućnošću izlaska dnevno od dva sata, dozvoljenom rekreacijom jedanput tjedno kao i činjenica koja se odnosi kako na taj, tako i daljnji smještaj u drugim sobama – neprimjerenog sanitarnog prostora, koji nije u cijelosti odvojen zidovima i vratima, posebno imajući u vidu da se u ostatku prostora odvija i prehrana zatvorenika, upućuje na to daje došlo do povrede čl. 3. Konvencije i čl. 74. ZIKZ te da tužitelju pripada daljnji iznos od 10.700,00 kuna.

12. Prema odredbi čl. 14. st. 1. ZIKZ svaki zatvorenik ima pod uvjetima predviđenim tim Zakonom pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.

13. Smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama; prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane, za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, te kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele (čl. 74. ZIKZ).

14. Tužitelj je tijekom dugotrajnog boravka u zatvorskim ustanovama (714 dana) pretežno boravio u prostorijama u kojima je na njega otpadalo manje od 3 m2, koja okolnost znatno vrijeđa standard propisan odredbom čl. 14. st. 1. i čl. 74. ZIKZ.

15. ESLJP u svojim odlukama polazi od toga da je dužnost suda da uzeti u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene da li je došlo do povrede njegovih prava iz čl. 3. Konvencije. Pritom je taj sud naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako i spomenuti predmet Muršić protiv Hrvatske). Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima) ali je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

16. Imajući u vidu utvrđenja nižestupanjskih sudova, posebice duljinu vremena u kojem je tužitelj bio smješten u neodgovarajućim uvjetima, proizlazi da tako dugo razdoblje smještaja u neodgovarajućim uvjetima nije u cijelosti kompenzirano na drugi način i da je tužitelj u određenoj mjeri bio podvrgnut trpljenju ili poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što bi predstavljalo povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade (u tom smislu i odluka broj U-III-4719/2017 od 14. veljače 2019., U-III-2493/2017 od 19. listopada 2022. i U-III-4573/2016 od 14. srpnja 2022.).

17. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda pravilno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 1046. i 1100. ZOO kada je ocijenio da je tužitelju nastala šteta povredom dostojanstva, te da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične naknade, koja naknada je, s obzirom na okolnosti slučaja, dosuđena u primjerenom iznosu.

18. Slijedom iznesenog, budući da ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava na koji se odnosi podneseno pitanje, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 2. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug, v.r.