Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1390/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Darije Horvat kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Josipa Grubišića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d. iz Z., OIB:…, protiv 1. tuženika L. d. "F." P. OIB:…, zastupanog po punomoćnicima M. G. i H. Š., odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. & Š. te 2. tuženika H. š. d.o.o., OIB…, Z., uz sudjelovanje umješača na strani 1. tuženika H.-o. d.d., Z., OIB…, zastupanog po punomoćnicima iz odvjetničkog društva O., P. & P. d.o.o., odvjetnicima u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama 1. tuženika te umješača protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1229/2019- 22 od 31. ožujka 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 2. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 1. tuženika i žalba umješača kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1229/2019-22 od 31. ožujka 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev umješača za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je 1. tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 22.012,70 kn/2.921,59 €[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 18.600,00 kn/2.468,64 € od 6. 7. 2016. do isplate, te na iznos od 3.412,70 kn /452,94 € od 20. 7. 2016. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je 1. tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.537,25 kn/336,75 € kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2022. do isplate, a pod točkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev protiv 2. tuženika kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i II., kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se 1. tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu sukladno žalbenim navodima odnosno podredno pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Isto tako, protiv navedene presude u dijelu izreke pod točkom I. i II., kako to proizlazi iz sadržaja žalbe, žali se i umješač na strani 1. tuženika zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. ZPP te predlaže preinačiti pobijanu odluku u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova sastava žalbe i pristojbe na žalbu.

4. Žalbe su neosnovane.

5. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja kao osiguratelja za naknadu iznosa koji je isplatio osiguraniku tvrtki A., kao vlasniku oštećenog vozila na ime naknade štete na vozilu marke O. reg. oznake VU …u iznosu od 22.012,70 kn/2.921,59 € prema 1. tuženiku kao lovoovlašteniku na području nastanka štete koja je nastala od divljači, a koji zahtjev tužitelj temelji na odredbi čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO).

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one povrede koje žalitelji navode. Naime, suprotno žalbenim navodima, presuda nije proturječna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističu žalitelji, a ujedno se ističe da presuda ima obrazloženje zašto prvostupanjski sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev.

7. U odnosu na neprovođenje dokaznog prijedloga za očevidom na licu mjesta radi utvrđenja okolnosti iz kojeg smjera je naišla divljač, uzevši u obzir istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije, valja reći prije svega da se radi o ovlaštenju suda da odluči koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP. Naime, prvostupanjski sud je iz pregledane dokumentacije, kao i izvedenog dokaza prometnim vještačenjem utvrdio odlučne činjenice pravilno smatrajući da nije potrebno izvesti dokaz očevidom na licu mjesta koje lice mjesta se promijenilo od štetnog događaja koji je bio 2016., a i očevidom na licu mjesta se ne bi moglo decidirano utvrditi od kuda je divljač istrčala na cestu.

8. Prema tome, prvostupanjski sud nije izvodio dokaz očevidom na licu mjesta jer je smatrao da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno i razjašnjeno za donošenje odluke. Naime, u smislu odredbe čl. 8. ZPP samo je sud ovlašten utvrditi koje će činjenice uzeti kao dokazane na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Upravo tako je prvostupanjski sud postupio, jer je pravilno i savjesno odlučio koji će se dokazi izvesti radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja te je izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju, opravdavši svoje uvjerenje uvjerljivim i logičnim zaključcima, koje uvjerenje ima pravnu i činjeničnu utemeljenost tako da nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 4. i čl. 8. ZPP.

9. Stoga je, sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi žalitelji navode neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na njihovo viđenje predmetne pravne situacije.

10. Tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je:

- da se dana 18. 6. 2016. dogodila prometna nezgoda na desnom traku dijela državne ceste DC D .. iz smjera V. u smjeru Ž., na način da je došlo do udara prednjeg lijevog dijela osobnog automobila marke O. reg. oznake VU … u tijelo divljači, te odbacivanja iste u jugoistočni cestovni kanal gdje je od siline udara uginula;

- da iz službene zabilješke Policijske uprave V. s., Postaje prometne policije V. od 18. 6. 2016. proizlazi da sa jugoistočne strane kolnika državne ceste D.. V. - Ž. sa divljači gospodari L. d. "F." P., a da se sa sjeverozapadne stranke kolnika državne ceste D.. V. - Ž.. nalazi ograđeno lovište H. š., da je vidljiva zaštitna ograda, da zbog visokog raslinja i mraka nije bilo moguće pronaći eventualna oštećenja na zaštitnoj ogradi. Također, proizlazi da je u smjeru kretanja vozača vozila D. I. na DC D ..II vidno postavljen prometni znak A44- "divljač na cesti";

- da iz izvatka po računu od 5. srpnja 2016., proizlazi da je 5. srpnja 2016., tužitelj isplatio servisu A. d.o.o. iznos od 18.600,00 kuna, te 19. srpnja 2016. iznos od 3.412,70 kuna;

- da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da se prema deformacijama nastalim na osobnom automobilu može zaključiti kako je brzina kretanja u trenutku naleta bila u rasponu od 70 do 90km/h, te da je brzina kretanja na mjestu nezgode ograničena na 90km/h. Nadalje, vještak utvrđuje da je vozač osobnog automobila za izbjegavanje naleta na divlju životinju (srnu) imao na raspolaganju 0,32 sekunde od trenutka pojavljivanja životinje na kolnik do trenutka naleta, što nije dostatno za izbjegavanje naleta, s obzirom da je prosječnom vozaču samo za reagiranje na opasnost pa do uspostavljanja koćenja potrebno oko 0,8 sekundi, da je pri brzini 70 odnosno 90km/h osobni automobil u trenutku kad je divlja životinja stupila na kolnik, bio od mjesta kontakta udaljen 6,22 odnosno 8,0 metara što nije dostatno za izbjegavanje naleta;

- da iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka proizlazi da visina štete na osobnom automobilu marke i tipa "O. I." reg. oznake VU … iznosi 22.012,70 kn/2.921,59 €.

11. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je vozač D. I. u trenutku šetnog događaj prilagodio brzinu kretanja uvjetima na cesti, ali da je navedeni događaj za prosječnog vozača iznimno iznenadan događaj iz čega proistječe, tako da tužitelj u smislu odredbe čl. 1067 st. 3. ZOO, nije niti djelomično pridonio nastanku štete.

12. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da je odštetna odgovornost osoba koje gospodare lovištem uređena odredbama Zakona o lovstvu ("Narodne novine" br. 140/05, 75/09, 153/09, dalje u tekstu ZL) i općim propisima obveznog prava sadržanim u odredbama čl. 1063 do 1067. ZOO-a te odgovornost 1. tuženika treba promatrati u svjetlu činjenice da je bio dužan poduzeti sve mjere kojima bi spriječio istrčavanje divljači na s cestu i nastanak štete koja bi se time prouzročila sudionicima u prometu, slijedom čega zaključuje da je zbog propusta 1.tuženika da postavi zaštitnu ogradu u smislu čl. 1064. ZOO-a, odgovoran za nastalu štetu osiguraniku tužitelja, dok 1. tuženik neuspješno nastoji odštetnu odgovornost prebaciti na tužitelja, a podredno i na 2. tuženika koji gospodari ograđenim lovištem sa sjevero- zapadne strane kolnika. Stoga, kako iz izvatka po računu proizlazi da je tužitelj servisu A. d.d. isplatio ukupan iznos od 22.012,70 kn/2.921,59 € sukladno izdanom računu br. 117/41/5, to sukladno odredbi čl. 963. st. 1. ZOO-a, ima pravo zahtijevati od osobe odgovorne za štetu vraćanje iznosa što ga je svom osiguraniku platio na ime naknade štete nastale u osiguranom slučaju, slijedom čega je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke pobijane odluke.

13. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud iako je prvostupanjski sud glede istaknutog prigovora zastare pogrešno primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odlučiti na isti način.

14. Prema odredbi čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), isplatom naknade iz osiguranja prelaze na osiguratelja, po samom zakonu, do visine isplaćene naknade, sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

15. Imajući u vidu utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetni štetni događaj izazvalo izlijetanje divljači na cestu, u konkretnom slučaju srneće divljači, neposredno ispred vozila osiguranika tužitelja, kao i utvrđenje da nije bilo tehničkih mogućnosti izbjegavanja prometne nezgode, nedvojbeno je da je 1. tuženik, kao osoba koja gospodari lovištem, odgovorna za nastanak štetnog događaja, a time i nastanak ukupne štete, sukladno odredbama članka 83. Zakona o lovstvu ("Narodne novine" broj: 140/05, 75/09, 153/09, 14/14, 21/16, 41/16, 67/16 i 62/17). Naime, navedenim zakonskim odredbama uređena je objektivna odštetna odgovornost osobe koja gospodari lovištem, prema kojim odredbama je za štetu koju počini divljač u lovištu odgovoran lovoovlaštenik lovišta, pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači, koje je u smislu ovoga Zakona bio obvezan poduzeti.

16. Naime, divljač u pokretu koja se nekontrolirano kreće predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe članka 1045. stavka 3. ZOO-a, a da bi se vlasnik stvari ili osoba kojoj je stvar povjerena na čuvanje oslobodio odgovornosti u ovom slučaju 1. tuženik koji gospodari lovištem), na njemu je teret dokazivanja ostvarenja pretpostavki propisanih odredbama članka 1067. stavka 2. ZOO-a, koje reguliranju oslobođenje od odgovornosti.

17. Međutim tijekom postupka tuženik nije dokazao da bi srneća divljač istrčala iz smjera zapada u smjeru istoka, kao i da takva divljač ne prebiva u lovištu 1. tuženika, obzirom da predmetna prometnica ne predstavlja prirodnu granicu lovišta niti ista može spriječiti migraciju divljači, a pogotovo imajući u vidu da se sa sjeverozapadne stranke kolnika državne ceste D.. V. - Ž. nalazi ograđeno lovište 2. tuženika i da je bila vidljiva zaštitna ograda bez oštećenja.

18. Stoga, u odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije, valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je neosnovan. Naime, iz službene zabilješke Policijske uprave Vukovarsko srijemske, Postaje prometne policije V. od 18. 6. 2016., koji su odmah pristupili na lice mjesta događaja, proizlazi da se dana 18. 6. 2016. dogodila prometna nezgoda na desnom traku dijela državne ceste DC D .. iz smjera V. u smjeru Ž., na način da je došlo do udara prednjeg lijevog dijela osobnog automobila marke Opel reg. oznake VU … u tijelo divljači, te odbacivanja iste u jugoistočni cestovni kanal gdje je od siline udara uginula. Također proizlazi da sa jugoistočne strane kolnika državne ceste D.. V.–Ž. sa divljači gospodari L. d. "F." P., a da se sa sjeverozapadne stranke kolnika državne ceste D.. V. - Ž. nalazi ograđeno lovište H. š-, da je vidljiva zaštitna ograda, da zbog visokog raslinja i mraka nije bilo moguće pronaći oštećenja na zaštitnoj ogradi.

19. Također, žalitelju valja reći da je neodlučna činjenica da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se osobni automobil kretao iz pravca V. u pravcu Ž. desnim kolničkim trakom te je dolaskom na navedeno mjesto sudara iz desnog cestovnog kanala gledano u pravcu kretanja osobnog automobila na kolnik istrčala divlja životinja (srna) te je došlo do udara prednjim lijevim dijelom osobnog automobila u tijelo divlje životinje srne i da je uslijed udara divlja životinja odbačena u lijevo u jugoistočni cestovni kanal te ne utječe na postojanje utvrđene odgovornosti 1. tuženika.

20. Naime, tijekom postupka je jasno utvrđeno da se sa sjeverozapadne strane kolnika nalazi ograđeno lovište H. š. sa vidljivom zaštitnom ogradom te nije bilo moguće pronaći oštećenja na zaštitnoj ogradi, a niti je lovnik 2. tuženika obaviješten o štetnom događaju, a niti preuzeo uginulu divljač kako je uobičajeno u slučajevima da je u pitanju divljač koja mu je povjerena na gospodarenje.

21. Isto tako, u odnosu na navode 1. tuženika da je vještak naveo da se divljač kretala iz pravca ograđenog lovišta, valja reći da je takvo svoje utvrđenje vještak izveo iz službene bilješke pri čemu je također utvrdio da su oštećenja na vozilu sa lijeve strane, a što bi isto tako moglo upućivati da je divljač naletjela sa lijeve strane i uslijed naleta odbačena u jugoistočni cestovni kanal.

22. Međutim, kada bi se prihvatili navodi da je divljač istrčala sa desne strane iz smjera lovišta koje pripada 2. tuženiku ne može se zaključiti da divljač pripada tom lovištu, a ovo posebno jer je to lovište bilo ograđeno žičanom ogradom, a isto tako uginulu divljač nije preuzeo 2. tuženik, a što bi upućivalo da divljač ne pripada njihovom lovištu.

23. Stoga, kako je tijekom postupka utvrđeno da je lovište H. š. imalo vidljivu zaštitnu ogradu za koju nije utvrđeno da bi bila oštećena ili uništena, to se nikako ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da bi divljač pobjegla kroz oštećenu ogradu, već sa neograđenog lovišta koje je u nadležnosti 1. tuženika, slijedom čega je 1. tuženik bio dužan poduzeti sve mjere kojima bi se spriječilo istrčavanje divljači na cestu i nastanak štete koja bi se time prouzročila sudionicima u prometu.

24. Osim toga, valja napomenuti da i u situaciji kada se sa sigurnošću ne može utvrditi kojem lovištu (1. tuženika ili 2. tuženika) pripada srneća divljač koja je izletjela na cestu i udarila u vozilo osiguranika tužitelja, tada postoji solidarna odgovornost oba lovačka društva za nastalu štetu u smislu odredbe čl. 1107. st.1. ZOO kojim je propisano da za štetu koju je više osoba prouzročilo zajedno svi sudionici odgovaraju solidarno. Kad je nedvojbeno da je štetu prouzročila neka od dviju ili više određenih osoba koje su na neki način međusobno povezane, a ne može se utvrditi koja je od njih štetu prouzročila, te osobe odgovaraju solidarno (stavak 4.). Slijedom toga, kada se ne bi moglo točno utvrditi iz kojeg lovišta bi istrčala divljač (kao u konkretnom slučaju) tada bi u tom slučaju postojala solidarna odgovornost 1. tuženika i 2. tuženika, slijedom čega su u svakom slučaju neosnovani žalbeni navodi o promašenoj pasivnoj legitimaciji u odnosu na 1. tuženika.

25. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja reći da je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare pozivajući se na odredbu čl. 371 ZOO/91 sa obrazloženjem da predmetni spor predstavlja spor radi regresnog potraživanja tužitelja kao društva osiguranja protiv tuženika kao osobe koja je izgubila svoja prava iz obveznog osiguranja, te da takvo regresno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina s time da zastarijevanje počinje teći od prvog dana poslije dana kada je društvo osiguranja isplatilo oštećenom naknadu štete.

26. Međutim, prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo, ali je i pravilnom primjenom valjalo zaključiti da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da nije nastupila zastara potraživanja, ali je u obrazloženju svoje odluke za to dao pogrešne razloge.

27. Naime, tražbina osiguratelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku po osnovi automobilskog kaska prema štetniku, zastarijeva u zastarnom roku od 3 godine iz čl. 230. st. 1. ZOO/05 (prije čl. 376. st. 1. ZOO/91) i počinje teći od dana otkad je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

28. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. da "tražbina osiguratelja s naslova iznosa koji je isplatio svom osiguraniku po osnovi automobilskog kaska prema štetniku, odnosno prema njegovom osiguratelju zastarijeva u zastarnom roku od 3 godine iz članka 376. st. 1. ZOO/91 (sada čl. 230. st. 1. ZOO/05) i počinje teći od dana otkad je oštećenik (osiguranik tužitelja) doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. Dakle, u slučaju kada regresno potraživanje ne proizlazi iz zakona, već iz ugovora o osiguranju, to potraživanje zastarijeva u roku iz odredbe čl. 234. st. 6. u vezi s odredbom čl. 230. st. 1. ZOO-a. To iz razloga jer je predmetno potraživanje derivativno pravo izvedeno iz činjenice isplate naknade štete oštećeniku kao kasko osiguranoj osobi te je tužitelj isplatom ušao u pravnu poziciju oštećenika, svog osiguranika, s početkom zastarijevanja i u zastarnom roku koji vrijedi za oštećenika.

29. Nadalje, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, za početak tijeka zastarnog roka nije odlučujući trenutak kada je tužitelj svom osiguraniku isplatio naknadu iz osiguranja, već trenutak kada je oštećenik saznao za štetni događaj i za štetu, pri čemu ta dva trenutka ne moraju uvijek nastupiti istodobno. Pod oštećenikovim saznanjem za štetu ne podrazumijeva se samo saznanje o postojanju štete već i saznanje o opsegu štete, odnosno elementima njene visine. (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev 3097/15). Stoga suprotno žalbenim navodima odlučno je, saznanje o opsegu štete, koje je moglo biti stečeno tek nakon izrade konačnog obračuna potrebnih popravaka na vozilu.

30. Iz stanja spisa proizlazi da je procjena štete prema internom obračunu br. 117/41/5 izvršena 1. srpnja 2016. kada je izvršen konačan obračun štete u iznosu od 22.012,70 kn, slijedom čega proizlazi da je tužitelj najkasnije 1. srpnja 2016. saznao za visinu štete prema konačnom obračunu štete i tada je saznao za opseg i visinu štete na vozilu svog osiguranika te da za početak tijeka zastarnog roka nije odlučno kada je izvršena isplata osiguraniku koja je bila 5. srpnja 2016. (tako i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-233/2012-2 od 16. studenog 2016.) To iz razloga jer je tužitelj upravo 1. srpnja 2016. kada je sačinjen obračun visine štete te utvrđen opseg svih oštećenja, saznao za opseg i visinu štete na vozilu svog osiguranika. S obzirom na to da je tužba podnesena 1. srpnja 2019. (preporučenim putem) u konkretnom slučaju tužiteljevo pravo da od 1. tuženika zahtijeva naknadu štete koju je isplatio svom osiguraniku nije prestalo zastarijevanjem (čl. 214. st. 1. ZOO-a) jer nije protekao trogodišnji zastarni rok iz čl. 230. st. 1. ZOO-a. Stoga su neosnovani žalbeni navodi 1. tuženika i umješača na strani 1. tuženika.

31. Isto tako, suprotno navodima umješača i odluka o parničnom trošku je pravila i zakonita kako po osnovi tako i visini dosuđenih troškova te je prvostupanjski sud pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi, jasno naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a iz kojeg je razvidno i koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14), dok 1. tuženiku i umješaču ne pripada parnični trošak jer je 1. tuženik izgubio parnicu u cijelosti (čl. 154. st. 1. ZPP).

32. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP, odbiti žalbe 1. tuženika i umješača kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke te odlučiti kao pod točkom I. izreke.

33. 1. tuženiku i umješaću nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer nisu uspjeli sa žalbama (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1 ZPP) (točka II. i III. izreke).

U Zagrebu 2. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Darija Horvat, v.r.