Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-88/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednika vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. V. iz B. H., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik A. G., odvjetnik u O. društvu R. i kolege j.t.d. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-821/2016-54 od 8. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-821/2016-54 od 8. studenog 2023. u dijelu pod točkama II. i III. izreke.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-821/2016-54 od 8. studenog 2023. u dijelu pod točkama I. i IV. izreke i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje te se ostavlja da se o trošku nastalom podnošenjem žalbe odluči konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima iznos od 2.882,78 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka I. izreke), naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime naknade razlike plaće za godišnji odmor iznos od 725,85 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka II. izreke), naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime neisplaćenog terenskog dodatka iznos od 234,26 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine od ukupno navedenog iznosa na način kako je pobliže određeno izrekom te presude (točka III. izreke) i naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.579,76 eura sa zateznom kamatom tekućom od 8. studenog 2023. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 15/23, dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan ili da ukine prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu i da predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovni postupak te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbe tuženice i predlaže da drugostupanjski sud potvrdi pobijanu presudu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari bio je zahtjev tužitelja za isplatu razlike u plaće s osnova prekovremenog rada i ostalih dodataka na plaću za vrijeme obavljanja poslova djelatne vojne osobe za dane provedene na terenu u vremenskom razdoblju od listopada 2011. do svibnja 2014. te isplata razlike naknade plaće za godišnji odmor i terenskog dodatka, sve temeljem Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. broj: 118/09 i 118/12, Odluka/09), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću i načinu isplate plaće (Nar. nov. broj 118/09, u daljnjem tekstu: Pravilnik /09), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov. broj: 73/13, 75/15 i 50/16, u daljnjem tekstu: ZSOS/13), Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Nar. nov. broj 33/14, 41/14, 53/14, 114/14 i 72/15, u daljem tekstu: Pravilnik/14), Odluke o rasporedu radnog vremena (Nar. nov. broj: 66/14, 23/15 i 84/15, u daljnjem tekstu: Odluka/14), Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjih odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. broj: 140/02 i 68/11, u daljnjem tekstu Pravilnik/02), Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjih odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. broj: 54/14, u daljnjem tekstu Pravilnik/14), Pravilnika o naknadama troškova u vezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova odvojenog života od obitelji (Nar. nov. broj: 141/04 i 22/05) zajedno sa zateznim kamatama radi kašnjenja u isplati temeljem čl. 84. Zakona o radu (Nar. nov. broj: 149/09, 6/11, 82/12, 88/12 i 73/., u daljnjem tekstu: ZR/09) i čl. 92. Zakona o radu (Nar. nov. broj: 93/14 i 127/1.7, u daljnjem tekstu: ZR/14) u svezi s čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu: ZOO) te za naknadu parničnog troška temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarife).

6. Sud prvog stupnja prihvatio je dio tužbenog zahtjeva kojim se zahtjeva isplata plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima u iznosu od 2.882,78 eura sa zateznim kamatama, isključivo činjenično temeljeći odluku o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva na činjenicama koje je utvrdio ocjenom nalaza i mišljenja vještaka financijske struke iz kojeg proizlazi da evidencije o radnom vremenu u utuženom periodu nisu pravilno vođene. Ovo jer da za pojedine dane u koje je tužitelj radio nema podatka o početku i završetku radog vremena te da ne postoji evidencija o ukupnom dnevnom radnom vremenu i sati pripravnosti. Isto tako obrazlaže da tuženica nije dostavila dokaze iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj u utuženom razdoblju koristio slobodne dane s osnove preraspodjele radnog vremena zbog ostvarenih prekovremenih sati rada na terenu pa slijedom toga, pozivom na čl. 4. st. 1. i 2. ZR-a, na shvaćanja iz drugostupanjskih odluka na koja se poziva te propise iz prethodne točke prihvaća tužbeni zahtjev kojim tužitelj po ovoj osnovi potražuje isplatu u navedenom iznosu bez umanjenja za iskorištene slobodne dane.

7. Donoseći odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva sud je počinio povrede iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a zbog čega nije moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava.

8. Naime, sud prepisuje dopunsko očitovanje vještaka financijske struke i utvrđuje da evidencije nisu vođene ispravno jer da za pojedine dane u koje je tužitelj radio nema podatka o početku i završetku radog vremena te da ne postoji evidencija o ukupnom dnevnom radnom vremenu i sati pripravnosti. Međutim, u koliko je tome tako, sud ne utvrđuje i ne daje nikakve razloge o tome koji su to dani i zbog čega u preostalom periodu, izvan tih nekih, neodređenih, dana koji ne sadrže podatak o početku i završetku radnog vremena, evidencije koje je dostavila tuženica nisu pravilno vođene.

9. Osim toga sud ne cijeni iskaz tužitelja te ne utvrđuje kako je prema kazivanju tužitelja njegov rad bio organiziran u te neke sporne dane koji nemaju naznake o početku i kraju radnog vremena i ne obrazlaže zbog čega njegov iskaz (ne) prihvaća. Uz sve to, sud ne utvrđuje je li tužitelj potpisao evidencije radnog vremena u spisu i je li prigovarao istinitosti podataka navedenih u tim evidencijama, a ako nije, je li i na koji način iste uspio i zbog čega oboriti u ovom postupku u cijelosti. Parcijalni nedostatci u vođenju evidencije o radu u nekom dijelu utuženog perioda ne dovode automatizmom do neistinitosti navedenog u evidencijama radnog vremena u cijelom utuženom periodu, uz što sve nije obrazloženo niti iz čega vještaci crpe podatke o faktičnom načinu rada koji je drugačiji od navedenog u evidencijama o radu i je li i zašto takvo utvrđenje vještaka prihvatljivo s obzirom na rezultate dokaznog postupka provedenog u ovom predmetu.

10. Naime, sve i da se utvrdi da tužitelj da nije prigovarao evidencijama rada prije pokretanja ovog postupka, već to čini tek u ovom postupku, tužitelj za svoje tvrdnje mora sudu dati uvjerljive dokaze koji će, ne samo dovesti u pitanje vjerodostojnost evidencija o radu, posebno kada ih je potpisao, već mora ponuditi i uvjerljive dokaze iz kojih će proizlazi da je stvarno, u cijelom utuženom periodu, radio drugačije od onog kako proizlazi iz evidencija i to za sve dane koje smatra spornima, jer se jedino na taj način može utvrditi iznos naknade plaće koju mu stvarno trebalo isplatiti. Pri tome se stvarni način rada ne može dokazivati vještačenjem po vještacima financijske struke, jer vještaci nemaju neposrednih znanja o tome kada je i koliko tužitelj radio niti imaju ovlaštenje utvrđivati činjenice o tome kako je faktično bio organiziran rad tužitelja i jesu li ili ne evidencije o radu uredno vođene. Vještaci mogu dati samo konačni izračun naknade koja tužitelju pripada za stvarno izvršeni rad, ali ne na način da sami ulaze u ocjenu i utvrđivanje tih činjenica, već iste treba utvrditi sud na temelju provedenih dokaza i potom u tom smislu dati konkretan zadatak vještaku.

11. Prema procesnim pravilima o dokazivanju u parničnom postupku svaka stranka može predložiti da se na okolnost njezinih tvrdnji provedu odgovarajući dokazi, pa je tako i tužitelj imao pravo osporavati tvrdnju tuženice prema kojoj je vodila urednu evidenciju radnog vremena i imao je pravo predložiti dokaze za te svoje tvrdnje. U takvom slučaju, sud je bio dužan pažljivo razmotriti sadržaj zakonskih odredbi, poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te ocijeniti sadržaj i narav te evidencije, odnosno utvrditi kakva je ta evidencija bila i kakva je trebala biti, te zavisno od toga prosuditi o kvaliteti iskaza tužitelja i utjecaja tog iskaza na zaključak o ocjeni kvalitete evidencije radnog vremena, koju je vodila tuženica, a u kojoj su bilježeni i prekovremeni sati ostvareni radom na terenu (prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom pod oznakom RRV, službeni put-Sp, sahrana, straža-STR, dežurstvo-DEŽ, teren-TR i dr.), što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

12. Nadalje, točno je da tuženica kao poslodavac mora dokazati da su tužitelju odobreni slobodni dani. Međutim, suprotno shvaćanju suda prvog stupnja, to što ne postoje rješenja o preraspodjeli radnog vremena ne znači da se ostvareni slobodni dani koji su odobreni i iskorišteni za rad koji se smatra prekovremenim radom ne trebaju umanjiti za slobodne dane koji su iskorišteni. Ovo jer uz naprijed navedena utvrđenja, evidencijom radnog vremena tuženica može dokazati da su tužitelju i za prekovremeni rad odobreni slobodni dani. Uz to sud i u ovom dijelu ne cijeni što je o korištenju slobodnih dana iskazuje tužitelj, odnosno je li uvjerljivo iskazao da je slobodne dane, koji su u evidencijama zavedeni pod oznaka Sd ili PRV koristio po nekoj drugoj osnovi od one na koju te kratice ukazuju i koje točno dane te je slijedom toga sud propustio obrazložiti i od kakvog je utjecaja iskaz tužitelja u ovom dijelu na istinitost navedenog u evidencijama o radu i time na osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom dijelu.

13. Zbog navedenog je ukinuta prvostupanjska odluka u dijelu pod točkom I. izreke na temelju čl. 369. st. 1. ZPP-a.

14. U vezi osnovanost dijela tužbenog zahtjeva o kojem je odlučeno točkom II. izreke, u period nakon 8. svibnja 2014., sud prvoga stupnja obrazlaže da dodatak za vojnu službu ulazi u redovan rad sukladno odredbi čl. 6. st. 1. Pravilnika/14, čl. 139. st. 3. ZSOS RH/13, čl. 4. st. 2. i čl. 3. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba (Nar. nov. broj 54/14, dalje: Pravilnik o korištenju godišnjeg odmora/2014) i čl. II. i III. Odluke o rasporedu radnog vremena (Nar. nov. broj 66/14), radi čega da je tužitelju, prilikom obračuna naknade plaće za godišnji odmor, taj dodatak trebalo uračunati kao sastavni dio redovne plaće, a kako to tuženica nije učinila da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu, u dosuđenom iznosu, osnovan.

15. Tuženica pak smatra da tužitelj kao djelatna vojna osoba nakon 8. svibnja 2014. ostvaruje pravo na naknadu plaće za godišnji odmor sukladno čl. 142. ZSOS RH/13, kojim je propisao da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i plaćenog dopusta pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, što znači u visini osnovne plaće djelatne vojne osobe bez dodataka na plaću iz čl. 139. ZSOS/13, pri čemu ističe da nema osnova da se na naknadu plaće za godišnji odmor primijeni drugi povoljniji propis, jer citirane odredbe ZSOS/13 kao lex specialis izričito isključuju primjenu povoljnijeg prava za radnika. Tuženica je stajališta da odredbu čl. 142. ZSOS/13 i čl. 4. Pravilnika o korištenju godišnjeg odmora/14 treba tumačiti na način da se u spornom razdoblju naknada za godišnji odmor obračunava kao i redovan rad, bez ikakvih dodataka (dodataka za vojnu službu). Navodi da u tom slučaju, prema izračunu vještaka u ovom predmetu tužitelj nema neisplaćenih razlika naknade plaće za godišnji odmor nakon 8. svibnja 2014., radi čega smatra da je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za period nakon 8. svibnja 2014. do kraja utuženog perioda.

16. Protivno ovim žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio razliku naknade plaće za godišnji odmor i za razdoblje nakon 8. svibnja 2014.

17. Naime, prema odredbi čl. 4. st. 2. Pravilnika/14 djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a najmanje u visini njezine prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca. Odredbom čl. 6. Pravilnika o dodacima na plaću/2014 propisano je da dodatak za vojnu službu ostvaruju sve djelatne vojne osobe raspoređene na dužnost djelatne vojne osobe u propisanim iznosima, dok se prema čl. 19. st. 2. istog Pravilnika dodaci na plaću određuju odlukom o rasporedu na ustrojbena mjesta na koja se raspoređuju djelatne vojne osobe odgovarajuće vojnostručne specijalnosti.

18. Kako iz citiranih odredbi proizlazi da dodatak za vojnu službu djelatnoj vojnoj osobi pripada temeljem samog rasporeda na određenu dužnost te je sastavni dio redovne plaće ostvarene u redovnom radnom vremenu, prvostupanjski sud je pravilno primijenio citirane zakonske odredbe kada je iznose dodatka za vojnu službu uračunao prilikom obračuna naknade plaće tužitelja, obzirom da je i u ovom konkretnom slučaju iz priloženih obračuna plaća (dostavljenih po samoj tuženici za razdoblje nakon 8. svibnja 2014.) vidljivo da je dodatak za vojnu službu sastavni dio redovne plaće tužitelja, a koja činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

19. Slijedom toga neosnovano se žalbom tuženice osporava pravilnost prvostupanjske presude glede iznosa glavnice dosuđene tužitelju po ovoj osnovi za period nakon 8. svibnja 2014.

20. S druge strane, za period prije 8. svibnja 204., žaliteljica navodima žalbe ne obrazlaže zbog čega smatra da je sud u tom dijelu donio pogrešnu odluku, već samo općenito pobija prvostupanjsku odluku i u to dijelu.

21. Slijedom toga u tom je dijelu presuda ispitana samo u okviru određenog čl. 365. st. 2. ZPP-a te je ocijenjeno da je u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na period od prosinca 2011. do 8. svibnja 2014., sud prvoga stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava zakonito odlučio kao pod točkom I. izreke, obrazloživši taj dio odluke valjanim i jasnim razlozima.

22. Dalje valja reći da se navodima žalbe ne osporava pravilnost činjeničnog utvrđenja u dijelu kojim je utvrđeno da je u utuženom periodu tužitelj na terenu proveo 23 dana, da tuženica nije dostavila dokaz da mu je za taj rad isplaćen terenski dodatak, visina kojeg, prema nalazu i mišljenju vještak iznosi 234,26 eura. Kako te činjenice nisu sporne, a niti se navodima žalbe išta govori o razlozima zbog kojih po stavu tuženice odluka u ovom dijelu ne bi bila pravilna, to ovaj sud po službenoj dužnosti ocjenjuje (čl. 365. st. 2. ZPP-a) da je sud prvog stupnja u takvim okolnostima pravilnom primjenom materijalnog prava zakonito odlučio kao u izreci pobijane odluke.

23. Slijedom rečenog odluka sadržana pod točkama II. i III. izreke je potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

24. Odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom IV. izreke pobijane presude ukinuta je jer je djelomično ukinuta odluka o glavnoj stvari zbog čega za sada nije poznat konačan uspjeh stranaka u ovom postupku (čl. 380. točka 3. ZPP-a).

25. Odluka o zahtjevu tuženice za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 4. ZPP-a.

U Zagrebu, 2. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Jakovčević, v.r.