REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-782/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja TL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. tužitelja FE „Gušće“ d.o.o. Jalkovec, Varaždinska ulica 1, odvojak 11, OIB: 03041513012, i 3. tužitelja Forst Eibenstein HR - hanting & Forest d.o.o. Jalkovec, Varaždinska ulica 1, odvojak 11, OIB: 06964462824, svi zastupani po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Petrić i partneri d.o.o. Varaždin, protiv tuženika Lovačka udruga „Biserci“ iz Krapine, Zagrebačka 27, OIB: 51682040272, zastupanog po punomoćniku Rikardu Kunšteku, odvjetniku u Krapini, radi isplate, odlučujući o reviziji 1. tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-365/2022-2 od 22. studenoga 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1913/2017 od 17. studenoga 2021., u sjednici održanoj 2. srpnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija 1. tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev 1. tužitelja na isplatu iznosa od 197.677,51 kn, 2. tužitelja na isplatu iznosa od 93.000,00 kn, te 3. tužitelja na isplatu iznosa od 176.000,00 kn, sve sa zateznim kamatama. Tužitelji su obvezani naknaditi tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od 41.950,00 kn sa zateznim kamatama, dok je za iznos od 3.000,00 kn zahtjev tuženika odbijen.
2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska odluka.
3. Rješenjem ovog suda broj Revd 2438/2023-2 od 22. studenoga 2023. dopuštena je revizija 1. tužitelja u odnosu na pravno pitanje:
"Predstavlja li podmirenje tuženikovih obveza od strane tužitelja izravno vjerovnicima tuženika prelazak imovine tužitelja u imovinu tuženika iz čl. 1111. st. 1. ZOO?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju 1. tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22
- dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači obje pobijane odluke, uz naknadu troškova revizije.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija 1. tužitelja nije osnovana.
7. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev 1. tužitelja za isplatu stečenog bez osnove.
8. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP).
9. Iz relevantnih utvrđenja proizlazi:
- da je 1. tužitelj bio član udruge tuženika, i da su zaposlenici tuženika koristili bez ograničenja vozila u vlasništvu 1. tužitelja upravo za potrebe lovišta,
- da je Odvjetničko društvo Petrić i dr., po nalogu 1. tužitelja, dana 7. siječnja 2021. podmirilo obveze tuženika izravno vjerovnicima i to: Republici Hrvatskoj na ime lovozakupnine iznos od 127.000,00 kn, na ime lovnih šteta od divljači vlasnicima poljoprivrednih zemljišta iznos od 59.250,00 kn, Hrvatskom lovačkom savezu iznos od 6.030,00 kn, knjigovodstvenom servisu Mari d.o.o. iznos od 318,75 kn, Veterinarskoj stanici Ludbreg-Nova d.o.o. iznos od 3.506,25 kn te Veterinarskoj stanici Velika Gorica d.o.o. iznos od 365,63 kn, koje uplate tuženik ne spori,
- da su svi plaćeni iznosi izuzev naknada šteta trećim osobama knjiženi kao donacija,
- da je 1. tužitelju podatke o računima koje je trebalo platiti dostavio BL, dopredsjednik tuženika, i da lovna sezona nije mogla početi ako nije plaćena lovozakupnina.
10. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev smatrajući da je 1. tužitelj obavljao tuđi posao ali da, prema pravilima o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP, nije sukladno odredbi čl. 1121. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), dokazao da je tuženik bio u takvoj financijskoj situaciji da nije mogao podmirivati svoje obveze. Drugostupanjski sud navodi i da se ne radi o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO jer 1. tužitelj nije dokazao postojanje valjane pravne osnove temeljem koje bi izvršio sporna plaćanja i jer tuženik nije stekao nikakvu korist obzirom da su plaćanja vršena trećim fizičkim i pravnim osobama i predstavljaju njihov prihod a ne prihod tuženika.
11. Prema odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st. 1.), pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom (st. 2.), obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3.).
12. Revident u bitnom smatra da je u konkretnom slučaju došlo do stjecanja koristi na strani tuženika s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila (čl. 1111. st. 3. ZOO), jer da je on predmetna plaćanja vršio sukladno usmenom sporazumu o pozajmici odnosno sporazumu o tome da će agencija 1. tužitelja iz Njemačke dovoditi goste radi lova a tuženik izvršiti sve organizacijske pripreme za njihov dolazak (a to podrazumijeva i da je plaćena lovozakupnina i dr.), za što je 1. tužitelj trebao snositi tekuće troškove poslovanja tuženika kroz pozajmicu, koji se sporazum naknadno trebao realizirati i u pisanom obliku, do čega nije došlo.
13. Načelno, sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO, moguće je zahtijevati povrat onoga dijela imovine koji je netko dao nadajući se da će se neki događaj dogoditi (sklopiti ugovor), a do toga u konačnici nije došlo (condictio causa data causa non secuta).
14. Vijeće revizijskog suda drži pobijanu odluku zakonitom jer je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odbijen iz razloga jer 1. tužitelj nije dokazao da je trebao biti sklopljen sporazum koji se nije sklopio odnosno, nije dokazao da postoji obveza vraćanja s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila, pa iz tog razloga njegova revizija nije osnovana.
15. U odnosu na revizijske navode kojima se iznose činjenični navodi i upušta u ocjenu pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja treba reći da prema odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom navedenog, ovaj sud te navode nije mogao uzeti u obzir, niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti činjeničnih navoda iznesenih u reviziji.
16. Slijedom svega navedenog, pravilno je nižestupanjski sud odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti pa je reviziju 1. tužitelja valjalo odbiti pozivom na odredbu čl. 391. st. 6. ZPP.
Zagreb, 2. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
