REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3540/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČT, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R-97/23-2 od 26. lipnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici br. Pr-69/19-29 od 27. siječnja 2023., u sjednici održanoj 2. srpnja 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R-97/23-2 od 26. lipnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici br. Pr-69/19-29 od 27. siječnja 2023.
2. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
3. Prijedlog je podnesen pozivom na čl. 385. a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja za koja tužitelj smatra da su važna za odluku u sporu, o kojima nema prakse revizijskog suda, odnosno što je praksa drugostupanjskih sudova različita, te zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojih je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
4. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan u dijelu u kojem su postavljena pravna pitanja, odnosno nije dopušten u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava i sloboda.
5. Tužitelj u reviziji postavlja sljedeća pitanja:
„1. Je li poslodavac (tužena) u obvezi dostaviti dokaze o evidencijama radnog vremena državnog službenika pa tako i o tome je li državni službenik iskoristio pauzu (stanku) u propisanom trajanju od 60 minuta kako bi se državni službenik odmarao od rada u turnusu koji traje 12 sati u utuženom razdoblju (od 29.07.2014. do 29.07.2019.) te je li za rješenje ove stvari relevantno je li radnik (službenik) koristio ili nije mogao koristiti svoje pravo, a koje činjenice se utvrđuju u postupku svim adekvatnim dokaznim sredstvima?
2. Je li poslodavac radnik dužan dokazati da je radniku omogućio korištenje pauze (stanke)?
3. Može li se dokazivati negativna činjenica odnosno je li radnik dužan dokazati da nije mogao koristiti pravo na stanku te kojim se dokazima utvrđuje ta činjenice?
4. Je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje slobodnih dana zbog nemogućnosti korištenja pauze (stanke) ili je to poslodavac dužan omogućiti (ponuditi) radniku i bez njegova zahtjeva, sve sukladno članku 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, 112/17, 12/18 i 2/19, dalje: KU)?
5. Smatraju li se troškovi za „gablec“ (topli obrok) i „kantina“ dokazima da je radnik iskoristio pauzu (stanku) u cijelosti ili djelomično?
6. Je li poslodavac u smislu članka 8. stavka 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine, 32/15, 97/15 i 73/17, Pravilnik) dužan voditi evidenciju i o satima korištenja pauze (stanke) te podatke o tome tko zamjenjuje radnika koji obavlja poslove u Kaznionicama i odgojnim zavodima u slučaju nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena zbog korištenja pauze (stanke)?
7. Je li tužena bila dužan državnom službeniku osigurati zamjenu drugog državnog službenika kako bi mogao koristiti pauzu u situacijama kada se radi o poslovima na radnom mjestu koji se ne smije prekidati i čije radno vrijeme traje od 00:00 do 24:00 sati?
8. Je li sud dužan pribaviti podzakonske propise Kaznionica i Odgojnih domova koji, među inim, uređuju postupanje u vezi s korištenjem stanke radnika?
9. Isključuje li članak 42. KU pravo na naknadu plaće koju radnik ima zbog toga što je radio u vrijeme kada nije bio obvezan?“.
6. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. i čl. 385.a st. 1. ZPP vijeće revizijskog suda je ocijenilo da prvih sedam postavljenih pitanja nisu pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer o odgovoru na ta pitanja ne ovisi odluka u sporu. Naime, činjenicu da je tužitelj kao radnik koristio dnevni odmor nije nužno utvrđivati na temelju evidencije o radnom vremenu, već na temelju dokaza koje su stranke predložile, te su nižestupanjski sudovi utvrdili pravno relevantne činjenice na temelju kojih je izveden zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja. Treba dodati da za četvrto postavljeno pitanje tužitelj nije naveo odgovarajuće razloge važnosti, jer se odluke na koje se poziva tužitelj uopće nisu bavile pitanjem je li radnik dužan od poslodavca tražiti da mu omogući korištenje stanke ili ne. Glede osmog i devetog postavljenog pitanja tužitelj također nije naveo odgovarajuće razloge važnosti, budući da u odlukama na koje se tužitelj poziva sudovi se nisu bavili tim pitanjima.
7. Budući da u odnosu na postavljena pitanja tužitelja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je na temelju čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog tužitelja, kao u toč. I. izreke ovog rješenja.
8. Prema ocjeni revizijskog suda tužitelj navodima u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom prvostupanjskog ili drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP. Naime, razlozi koje tužitelj ističe u prijedlogu odnose se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, te na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Pri tome valja reći da čak i u slučaju da je i počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka ili da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, to samo po sebi, ne znači da je došlo do povrede temeljnog ljudskog prava, a tu činjenicu tužitelj nije učinio vjerojatnom.
9. Stoga je na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. i 4. ZPP valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 2. srpanj 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
