Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1118/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari prvotužiteljice Z. Z., OIB:…, G. K., i drugotužitelja maloljetnog A. Z.1 , OIB: …, G. K., zastupanog po zakonskoj zastupnici Z. Z., kao nasljednici sada pokojnog A. Z.2 , OIB:…, koje zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u Z.1 , protiv tuženika O. b. H. d.d., OIB: …, S., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva A. i A. iz S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-2026/2019-43 od 15. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2024.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-2026/2019-43 od 15. siječnja 2024. i predmet vraća istome prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku O. b. H. d.d. da isplati prvotužiteljici Z. Z. u 4/5 dijela, a drugotužitelju maloljetnom A. Z.1 u 1/5 dijela iznos od 7.489,41 eura / 56.428,99 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa, kako je to pobliže označeno u izreci. Pod točkom II. izreke (očitom omaškom navedeno točka III. izreke) naloženo je tuženiku tužiteljima nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 1.625,00 eura, u roku od 15 dana. Pod točkom III. izreke (očitom omaškom navedeno točka IV. izreke) u preostalom dijelu za iznos od 2.335,00 eura zahtjev tužitelja za naknadom troška se odbija.

2. Protiv prvostupanjske presude pod točkom I. i II. izreke (omaškom navedena točka III. izreke) žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 – dalje u tekstu: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe. Tužitelj se žali protiv prvostupanjske presude pod točkom IV. izreke (omaškom navedeno točka III. izreke) zbog svih zakonom predviđenih razloga te predlaže prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti. Traži trošak žalbe.

3. Žalbe tužitelja i tuženika su osnovane.

4. Predmet spora u žalbenoj fazi spora je zahtjev tužitelja, kao nasljednika sada pokojnog A. Z.2 , za isplatu iznosa od 7.489,41 eura / 56.428,99 kn zajedno sa zateznom kamatom, na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope, zbog čega je prednik tužitelja vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete kakvi bi bili da nije bilo tih ugovornih odredbi.

5. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja polazeći od utvrđenja:

-da su tužitelji nasljednici A. Z.2 , koji je tijekom postupka preminuo,

-da je prednik tužitelja sa prednikom tuženika S. g. – S. b. d.d. zaključio ugovor o kreditu dana 1. rujna 2006.,

-da je odredbom članka 5. predmetnog Ugovora propisana kamata na kredit, te se tužitelj obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,40% godišnje,

-da je odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja,

-da prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta,

-da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno, između ostalog, da je tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03) i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP/07) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

-da je stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu, da u odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva,

-da su navedeno postupanje banke kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa,

-da je Vrhovni sud Republike Hrvatske također donio odluku broj Rev-2221/18 od 3.rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak),

-da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava,

-da je odredbom čl. 502.b ZPP propisan sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

-da, dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP,

-da je, prihvaćajući gore izražena pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prvostupanjski sud utvrdio da su ništetne odredbe o određivanju visine kamatnih stopa,

-da prigovor zastare nije osnovan,

-da prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe,

-da navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323.st.1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora,

-da kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u predmetu Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tuženika u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu te kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u predmetu Pž-6632/17 dana 14.lipnja 2018. donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule, te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 13.lipnja 2019., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedenih presuda, prigovor zastare tuženika da je neosnovan,

-da prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje,

-da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO,

-da sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, -da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna,

-da tužitelji zahtijevaju naknadu razlike između stvarno plaćenih anuiteta i onih koji predstavljaju razliku između plaćene kamate po ugovoru o kreditu koju bi bili dužni platiti primjenom početno ugovorene kamatne stope od 5,40% godišnje,

-da je na okolnost visine iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužiteljima provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke P. B. iz Z.2 ,

-da je vještak, uvažavajući prigovore tuženika da je trebalo izračunati samo stvarno plaćene iznose, budući da kredit cijelim tijekom nije bio uvijek redovno podmirivan, ustanovio da tužitelju na ime preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope uvećanih za zatezne kamate, pripada iznos od 56.428,99 kn, odnosno 7.489,41 eura u utuženom razdoblju, koliko po svakoj rati kredita da je prikazano u izreci presude, -da je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti ocijenivši ga stručnim i potpunim.

6. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

7. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda se za sada ne može prihvatiti.

8. U odnosu na postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nesporno je da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. poslovni broj Pž-7129/2013-4, te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., između ostalog utvrđeno da su banke obuhvaćene kolektivnom presudom, a ovdje i prednik tuženika, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedile kolektivne interese potrošača, korisnika kredita, tako da su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

9. Međutim, osnovano tuženik u žalbenim navodima osporava pozivanje prvostupanjskog suda na gore citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa budući sud u konkretnom slučaju nije vezan gore citiranim presudama jer se iste odnose samo na Ugovore o kreditu u CHF. Naime, citirane presude nemaju obvezujući učinak na pojedinačno pokrenute postupka potrošača iz ugovora o kreditima, koji se odnose, kao što je konkretni slučaj, na ugovore s valutnom klauzulom u eurima, nego su tužitelji dužni dokazati u svakom pojedinom slučaju radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ili ne.

10. Prema navedenom, u konkretnom slučaju, pravna zaštita kakvu tužitelji traže odnosi se na ugovor o kreditu u eurima, što u konkretnom slučaju isključuje primjenu odredbe članka 502.c ZPP o pravu potrošača da se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, odredba članka 502.c ZPP, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, ne može se primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

11. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 1. rujna 2006. ( list 8 spisa) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. istog Zakona bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 15/07 i 79/09 - ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuju identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

12. U konkretnom slučaju se ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu.

13. Pri razmatranju jesu li spomenute odredbe nepoštene ili nisu mora se imati u vidu da su prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

14. Kao što je navedeno, odredbe ZZP/03 u glavi 10., a ZZP/07 u glavi XI. reguliraju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te se u odredbi čl. 81. st. 2. (vezano za odredbu čl. 81. st. 1. ZZP/03) smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a prema st. 3. činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. U bitnome identične odredbe su propisane odredbom čl. 96. st.1., 2., i 3. ZZP/07.

15. Nadalje, u odredbi su članka 82. ZZP/03 i čl. 97. ZZP/07 propisane ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

16. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi čl. 83. ZZP/03 i čl. 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

17. Konačno, odredbom su čl. 87. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07 propisane posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

18. U kontekstu citiranih odredaba pravilno žalitelj ukazuje da je sud prvog stupnja bio dužan u konkretnom slučaju razmotriti tvrdnje tuženika koje se odnose na okolnost jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu u konkretnom slučaju ništetne. Ovdje valja ukazati da iako se učinci odluka donesenih u kolektivnom sporu udruge F. ne odnose na prednika tužitelja koji je korisnik kredita u valuti euro, tim su odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

19. Zbog pogrešnog pravnog stava sud prvog stupnja u postupku je činjenično stanje odlučno za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja ostalo nepotpuno utvrđeno radi čega je, na temelju odredbe članka 370. ZPP, pobijanu presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

20. Budući je ukinuta odluka o glavnoj stvari, ukinuta je, po žalbi tužitelja i tuženika, i odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u toč. II. I III. izreke (pogrešno navedeno toč. II. i III. izreke) te će novom odlukom o glavnoj stvari sud prvog stupnja odlučiti i o troškovima postupka (čl. 164. st. 4. ZPP).

21. U nastavku postupka prvostupanjski sud će nadopuniti činjenično stanje sukladno naprijed iznesenim primjedbama i uputama u okviru dokaznih prijedloga stranaka te će valjanom ocjenom svih izvedenih dokaza kako to nalaže odredbe članka 8. ZPP, uz primjenu pravila o teretu dokazivanja donijeti novu odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja kao i odluku o troškovima parničnog postupka.

22. O troškovima žalbe odlučit će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu 2. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj, v.r.