REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-941/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice W. J. H.-H., OIB …, iz V. B., D., zastupane po punomoćnici G. P.-T., odvjetnici u O., protiv tuženika M. T., OIB …, iz O., zastupanog po privremenom zastupniku V. D., odvjetniku u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž-274/2019-2 od 12. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-650/17 od 4. veljače 2019., u sjednici održanoj 2. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika protiv odluke o glavnoj stvari odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o  j e:

Revizija tuženika protiv odluke o troškovima parničnog postupka odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku M. T., OIB …, da tužiteljici W. J. H.-H., OIB …, isplati iznos od 45.000,00 € (četrdesetpettisuća €) u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 2. lipnja 2013. pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi H. n. banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 42.639,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja (4. veljače 2019.) pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju na temelju odredbe članka 382. st. 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije te preinačenje nižestupanjskih presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno ukidanje nižestupanjskih presuda.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Nakon što je revizija tuženika zaprimljena u revizijskom sudu tuženik je prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za ponavljanje postupka pozivom na razloge iz članka 421. st. 1. toč. 10. ZPP, slijedom čega je ovaj sud rješenjem poslovni broj Rev-2936/2019-3 od 8. studenog 2022. prekinuo postupak u povodu revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-274/2019-2 od 12. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli poslovni broj P-650/17 od 4. veljače 2019., do završetka postupka u povodu prijedloga za ponavljanje postupka.

5.1. Prvostupanjski sud je o prijedlogu za ponavljanje postupka odlučio rješenjem poslovni broj P-650/2017 od 24. listopada 2023, na način da je prijedlog tuženika za ponavljanje postupka odbio, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4385/2023-5 od 15. travnja 2024.

5.2. Obzirom da je postupak u povodu prijedloga za ponavljanje postupka završen, potrebno je odlučiti o podnijetoj reviziji tuženika.

6. Revizija nije osnovana.

7. Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a utvrđenja nižestupanjskih sudova u skladu su s izvedenim dokazima.

8.1. Revident smatra da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP, jer da je zbog nezakonite dostave bio onemogućen u raspravljanju pred sudom te da nije bilo zakonskog razloga postaviti mu privremenog zastupnika prije nego mu je tužba uručena. Međutim, o ovoj povredi revizijski sud nije mogao odlučivati obzirom tuženik (podnositelj revizije) zbog te povrede nije žalbom pobijao prvostupanjsku presudu (čl. 385. st. 2. ZPP).

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 45.000,00 Eura u protuvrijednosti kuna, a koji zahtjev se temelji na ugovornoj obvezi tuženika proizašloj iz pisanog ugovora ovjerenog kod javnog bilježnika u D. 17. svibnja 2012.

10. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da su se tužiteljica i tuženik upoznali tijekom 2005. godine kada su oboje bili zaposlenici na stranom turističkom brodu,

- da je između stranaka zasnovana zajednica života koja je trajala četiri godine,

- da je tijekom trajanja životne zajednice kupljena kuća u O. pri čemu je pravo vlasništva upisano na ime tuženika,

- da je činjenicu postojanja zajednice života potvrdio sam tuženik u ispravi koju je potpisao i pred javnim bilježnikom u D. ovjerio 20. rujna 2007. te u kojoj tuženik navodi da u kući u O. koja je upisana samo na njegovo ime živi zajedno sa svojom zaručnicom gospođicom W. H., a da će imenovana u rujnu 2007. postati njegova supruga,

- da su u kupnju opisane nekretnine stranke zajedno uložile svoju zaradu,

- da je zbog poremećenih međusobnih odnosa faktična zajednica između tužiteljice i tuženika prekinuta na Božić 2009.,

- da su stranke 17. svibnja 2012. sastavile i kod javnog bilježnika u D. ovjerile ispravu čiji naslov na engleskom jeziku glasi „Agreement to Pay“, a čiji je ovjereni prijevod priložen na listu spisa br. 3, prilog 1, kojim je tuženik preuzeo obvezu isplatiti tužiteljici iznos od 45.000 € navodeći pritom da takav dug proizlazi iz međusobnog odnosa stranaka koji je prekinut,

- da je istim ugovorom tužiteljica potvrdila da će isplatom iznosa od 45.000 € ona biti u cijelosti namirena u pogledu svojih potraživanja,

- da su tim ugovorom stranke utvrdile rok izvršenja novčane obveze i to 12 mjeseci od sklapanja ugovora odnosno najkasnije do 1. lipnja 2013.,

- da se tim ugovorom tuženik suglasio da tužiteljica iz kuće u Orebiću može preuzeti sve pokretnine koje predstavljaju njezino vlasništvo,

- da je nakon proteka ugovorenog roka tužiteljica u više navrata pute e-mail-a pozivala tuženika na izvršenje svoje obveze,

- da do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari tuženik nije postupio po ugovoru od 17. svibnja 2012. niti podmirio, makar djelomično, dug prema tužiteljici.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da tužiteljica od tuženika zahtijeva ispunjenje obveze preuzete ugovorom od 17. svibnja 2012., kojim se tuženik obvezao zaključno do 1. lipnja 2013. isplatiti tužiteljici iznos od 45.000 eura, da je riječ o valjanom pravnom poslu u pisanoj formi, pri čemu su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora u smislu odredbe čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: ZOO). Obzirom tuženik svoju obvezu nije ispunio u roku, sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

12. Drugostupanjski sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda, navodeći da je pravilna ocjena prvostupanjskog suda.

13. Prema ocjeni revizijskog suda neosnovani su navodi revidenta da ugovor nije niti nastao u smislu odredbe čl. 247. ZOO.

13.1. Prema odredbi čl. 247. ZOO ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a sudovi su utvrdili da su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora, slijedom čega je ugovor sklopljen.

13.2. Tvrdnja tuženika da je ugovor ništetan jer da se nije mogao očitovati o bitnim sastojcima (zbog toga što je sastavljen na engleskom jeziku) nije osnovana. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Predmetnim ugovorom (od 17. svibnja 2012.) stranke su uredile međusobne imovinske odnose, nakon prestanka zajednice života, u kojoj zajednici su ulagali svoju zaradu, i to na način da se tuženik obvezao isplatiti tužiteljici iznos od 45.000,00 eura dok je tužiteljica prihvatila da je to njihov konačni dogovor glede namirenja njenih financijskih potraživanja. Takav ugovor nije ništetan u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO.

13.3. Pravilno nižestupanjski sudovi ocjenjuju da ugovor nije ništetan ako je ugovorna strana bila u zabludi, kao što tuženik ističe da je bio u zabludi u vezi bitnih sastojaka ugovora jer da se nije mogao jasno očitovati o istima jer je ugovor bio sastavljen na engleskom jeziku. Prema odredbi čl. 280. st. 2. ZOO strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude, u rokovima koji su određeni odredbom čl. 335. ZOO.

13.4. Revident neosnovano navodi da je ugovor ništetan, jer da je suprotan prisilnim propisima i to odredbi čl. 34. Zakona o deviznom poslovanju kao i da ima stranu valutu za isplatu pa da je činidba nedopuštena.

13.4.1. Odredbom čl. 34. Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", broj 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 153/09, 133/09, 145/10, 76/13, 52/21, 141/22 - dalje u tekstu: ZODP) bilo je propisano da H. n. banka propisuje način na koji rezidenti iz čl. 2. st. 1. točke 1., 2. i 3. podižu i polažu stranu gotovinu i čekove na račun otvoren u banci, rok u kojem su dužni naplaćenu stranu gotovinu i čekove položiti na račun otvoren u banci te uvjete pod kojima mogu držati stranu gotovinu i čekove u blagajni. Odredba članka 2. st. 1. točka 1., 2. i 3. ZODP propisuje da se u smislu toga Zakona rezidentima smatraju:

1. pravne osobe sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, osim njihovih podružnica u inozemstvu,

2. podružnice stranih trgovačkih društava i trgovaca pojedinaca upisane u registar koji se vodi kod nadležnog tijela državne vlasti ili uprave u Republici Hrvatskoj,

3. trgovci pojedinci, obrtnici i druge fizičke osobe sa sjedištem odnosno prebivalištem u Republici Hrvatskoj koje samostalnim radom obavljaju gospodarsku djelatnost za koju su registrirane (u daljnjem tekstu: poduzetnici pojedinci).

13.4.2. Međutim, tuženik nije jasno i razumljivo obrazložio kako bi se ova odredba odnosila na predmetni pravni odnos. Pritom se napominje da je u vrijeme sklapanja navedenog ugovora bilo zabranjeno pozajmljivanje strane valute u Republici Hrvatskoj, sukladno odredbi čl. 17. ZODP, no u konkretnom slučaju ne radi se o ugovoru o zajmu.

14. Pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je u smislu odredbe čl. 22. ZOO dopuštena odredba ugovora kojom je ugovorna obveza izražena u inozemnoj valuti.

15. Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili neosnovanim i prigovor zastare predmetnog potraživanja, obzirom se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO (petogodišnji), a ne rok od tri godine kako to u reviziji navodi tuženik tvrdeći da se radi o zajmu na koji se primjenjuje trogodišnji zastarni rok.

16. Tuženik duguje zatezne kamate na temelju odredbe čl. 29. st. 1. ZOO kojim je propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, a obzirom je dužnik tj. tuženik zakasnio s ispunjenjem (obvezu je trebao ispuniti do 1. lipnja 2013.), nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo i u tom dijelu.

17. Slijedom navedenog, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

18. Stoga je valjalo, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odbiti reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci presude.

19. U pogledu revizije protiv pravomoćnog rješenja o troškovima parničnog postupka zauzeto je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2015. koje glasi: "Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija."

19.1. Slijedom izloženog, reviziju tuženika u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima parničnog postupka valjalo je odbaciti na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP i odlučiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 2. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.