REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-x-482/2018-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Württembergische Gemeinde VersicherungAG, Tubinger Strasse 43, 70178 Stuttgart, Njemačka, OIB 85887862558, kojeg zastupa punomoćnica Dubravka Ferić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 73, OIB 38922958547, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Zagrebu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4166/17-3 od 5. prosinca 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 2542/12-70 od 4. prosinca 2012. ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj Pn- 2542/12-83 od 19. ožujka 2018., u sjednici održanoj 2. srpnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 27.500 EUR sa zateznom kamatom pobliže naznačenom u izreci (točka. I), te je tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 19.375,00 kn sa zateznom kamatom od 4. prosinca 2012. do isplate (točka II.).
2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena presuda suda prvog stupnja te je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 27.500,00 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, kao i nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 28.650,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 4. prosinca 2012. do isplate, dok je tuženikov zahtjev za naknadu troškova revizije odbijen kao neosnovan.
3. Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. U skladu s odredbom članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – Odluka USUD RH, 123/08., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 89/14. – Odluka USUD RH, 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23. – u nastavku teksta: ZPP), ovaj sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Neosnovano se u reviziji prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer se pobijana presuda u svemu može ispitati budući da sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor.
8. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a jer su zaključci žalbenog suda i za ovaj revizijski sud logični i uvjerljivi budući su utemeljeni na zakonitoj ocjeni izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka.
9. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplaćenu štetu trećoj osobi iz obveznog osiguranja od autoodgovornosti njegovog osiguranika.
10. Drugostupanjski sud je u pobijanoj presudi, kojom je preinačio odbijajuću prvostupanjsku presudu, na temelju ovlaštenja iz članka 373.a ZPP-a utvrdio:
- da se 22. srpnja 2000. u [adresa] dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali vozač neosiguranog traktora i stranog vozila u kojoj je povrijeđena putnica kao treća osoba,
- da je za pretrpljenu nematerijalnu štetu putnica ostvarila naknadu od osiguratelja stranog vozila (tužitelja) iz obveznog osiguranja od autoodgovornosti,
- da u ovom postupku tužitelj (strani osiguratelj) zahtijeva od tuženika isplatu regresa u vidu polovice plaćenog iznosa, razmjerno (su)odgovornosti njegovog osiguranika,
- da se prije sudara vozilo osiguranika tužitelja kretalo lijevom polovicom kolnika u fazi pretjecanja traktora brzinom od 128km/h i da je reagiralo kočenjem na oko 89,9 m ili 3,1 sek prije mjesta sudara,
- da je vozač traktora započeo skretanje s lijeve na desnu polovicu kolnika u trenutku kada je osiguranik tužitelja bio u fazi pretjecanja i kočenja udaljen 22m od mjesta sudara,
- da se nezgoda mogla izbjeći da je vozač traktora provjerio može li radnju skretanja iz lijeve u desnu polovicu kolnika obaviti ne dovodeći u opasnost druge sudionike u prometu i/ili da je vozač osigurateljevog vozila vozio brzinom do 111km/h te bi kočenjem 89,9 m prije sudara uspio zaustaviti vozilo odnosno brzinom od 80 km7h u kojem slučaju bi mogao skrenuti u desno, na tom dijelu ceste je dopuštena brzina 50 km/h,
- da su oba sudionika doprinijela nastanku štetnog događaja u omjeru od 50% svaki.
11. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 91. stavak 3. Zakona o osiguranju („Narodne novine“ broj 5/97, 29/97, 46/97 - u nastavku teksta: ZO) jer je ocijenio da tužitelj, kao osiguravajuće društvo koje se bavi osiguranjem od automobilske odgovornosti, prema toj odredbi nema pravo regresa od tuženika s obzirom na to da je šteta nastala uporabom vozila čiji se vlasnik nije osigurao od autoodgovornosti.
12. Drugostupanjski sud zaključuje da prema odredbi članka 178. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00, 88/01 - u nastavku teksta: ZOO) imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno za štetu koju pretrpe treće osobe, te da je oštećena mogla podnijeti odštetni zahtjev bilo kojem imaocu odnosno osiguratelju vlasnika vozila ili tuženika koji odgovara za neosigurani traktor (članak 91. stavak 1. ZO). Pritom ističe da je riječ o regresnoj parnici iz zakonske, a ne ugovorne obveze, kao i da okolnost da se oštećena, u smislu odredbe članka 91. stavak 1. ZO-a, nije s odštetnim zahtjevom obratila tuženiku, nego osiguratelju vozila u kojem je bila putnik, ne isključuje tužiteljevo pravo na regres od tuženika. To iz razloga jer da se stavak 3. iste odredbe ne odnosi na obvezno osiguranje od autoodgovornosti („zavodi za mirovinsko i invalidsko te zdravstveno osiguranje, potom društva za osiguranje koja se bave (obveznim i dobrovoljnim) zdravstvenim, mirovinskim ili sličnim osiguranjima i imovinskim osiguranjima“). Dakle, prema pobijanoj presudi, odredba članka 91. stavak 3. ZO-a isključuje pravo na regresne zahtjeve navedenih zavoda i osiguratelja koji ne odgovaraju za sudionike prometne nezgode. Stoga, kad je tužitelj platio oštećenoj osobi nematerijalnu štetu temeljem ugovora o obveznom osiguranju iz autoodgovornosti kao solidarni obveznik (članak 178. stavak 4. ZOO), tada prema drugostupanjskom sudu, za isplaćeni iznos ima pravo regresa prema tuženiku za štetu počinjenu neosiguranim vozilom – sukladno onom dijelu obveze koja, s obzirom na utvrđenu suodgovornost, pada na njega (članak 423. stavak 1. ZOO).
12.1 Na temelju utvrđenja da su oba sudionika postupala nepropisno, i to osiguranik tužitelja zbog znatnog prekoračenja brzine (članak 26. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, „Narodne novine“ broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96 i 59/96 – u nastavku teksta: ZOSPC), a vozač traktora jer je započeo radnju skretanja bez da je provjerio može li radnju skretanja obaviti ne dovodeći u opasnost druge sudionike u prometu (članak 18. stavak 1. i 2. ZOSPC), drugostupanjski sud zaključuje da su oba vozača podjednako odgovorna za nastanak prometne nezgode.
13. Revident ustraje na tvrdnji da nije pasivno legitimiran u ovom postupku, pri čemu se poziva na odredbu članka 91. stavak 3. ZO-a. Prema pravnom shvaćanju revidenta, postupak protiv Hrvatskog ureda za osiguranje (tuženika) u smislu navedene odredbe ovlašten je pokrenuti samo oštećeni građanin, a ne (kao u ovom slučaju) pravna osoba.
14. Međutim, takvim navodima u potpunosti zanemaruje pravno shvaćanje izraženo u ukidnom rješenju ovog revizijskog suda poslovni broj Revx-828/15 od 6. rujna 2016. doneseno u istom postupku, u kojem se, glede tuženikove pasivne legitimacije, navodi istovjetno onom što je pravilno istaknuto u pobijanoj drugostupanjskoj odluci (odlomak 12.).
15. S obzirom da je pobijana odluka u cijelosti utemeljena na pravnom shvaćanju iz prijašnje ukidne odluke revizijskog suda, to je glede pravilnosti primjene materijalnopravnog pristupa drugostupanjskog suda suvišno i nepotrebno svako daljnje ispitivanje i obrazlaganje navedenih revizijskih razloga.
16. U preostalom dijelu revizijski navodi se svode na osporavanje utvrđenja drugostupanjskog suda o postojanju propusta u ponašanju vozača neosiguranog vozila (traktora) i zaključka da je on suodgovoran za nastanak predmetne prometne nezgode. U tom smislu revident iznosi svoje viđenje činjenične situacije, analizira i preocjenjuje provedene dokaze, posebno nalaz i mišljenje vještaka, uz vlastitu tvrdnju da je za nastanak prometne nezgode isključivo odgovoran osiguranik tužitelja. Budući da su ti revizijski prigovori u najvećem dijelu činjenične naravi (ili su utemeljeni na subjektivnoj i drugačijoj ocjeni dokaza), to u smislu odredbe članka 385. ZPP-a od strane revizijskog suda nisu uzeti u razmatranje.
17. Pritom, kod utvrđenja da su oba sudionika postupala nepropisno, odnosno da se nezgoda mogla izbjeći da je vozač traktora provjerio može li radnju skretanja iz lijeve u desnu polovicu kolnika obaviti ne dovodeći u opasnost druge sudionike u prometu i/ili da je vozač osigurateljevog vozila vozio brzinom do 111km/h, s time da je na mjestu nezgode dopuštena brzina 50 km/h, te bi kočenjem 89,9 m prije sudara uspio zaustaviti vozilo odnosno brzinom od 80 km7h, jedino je moguća i prihvatljiva prosudba drugostupanjskog suda - da su oba sudionika odgovorna za nastanak štetnog događaja, s tim da je bez daljnjega pravilna i ocjena omjera njihove podjednake suodgovornosti u štetnom događaju.
18. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci.
Zagreb, 2. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
