Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3074/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, predsjednika vijeća Darije Horvat, sudac izvjestitelj i član vijeća Amanda Snoj te člana vijeća Josipa Grubišića, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz Z., OIB: … kojeg zastupa punomoćnik B. J. odvjetnik u Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: … kojeg zastupa punomoćnik B. B., odvjetnik u O. društvu Š.&P. d.o.o. u Z., temeljem generalne punomoći br. …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 245/24-32 od 20. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-245/24-32 od 20. ožujka 2024.

II Preinačava se po žalbi tužitelja odluka o troškovima postupka u dijelu kojim tužitelju nisu priznati daljnji troškovi postupka u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama i sudi:

Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 2. srpnja 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženici nadoknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 78,13 eura u roku 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.680,90 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačno označene iznose u toj točki izreke, pa sve do isplate kao i naknaditi tužitelju prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 2.042,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20. ožujka 2024., u roku 15 dana.

2. Protiv te presude u odnosu na odluku o troškovima postupka žali se tužitelj u dijelu kojim mu nije priznat trošak zastupanja na ročištu od 14. siječnja 2021. u iznosu od 100 bodova već samo trošak u iznosu od 50 bodova, jer da se na ročištu raspravljalo o glavnoj stvari i provodili su se dokazi pa predlaže odluku preinačiti sukladno žalbi.

3. Protiv te presude žali se tuženica navodeći da istu pobija zbog svih žalbenih razloga određenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. - ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14, 70/19., 80/22., 114/22.- dalje ZPP). Predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude i slijedom žalbenih navoda zahtjeva opredijeljeno navedeni trošak žalbenog postupka.

4. Žalba tuženice je neosnovana, dok je žalba tužitelja osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 3.680,90 eura sa zateznim kamatama s osnova ništetnosti valutne klauzule iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 228-50-4340854 sklopljenog između stranaka dana 29. kolovoza 2007.

6. Nije sporno:

- da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili dana 29. kolovoza 2007. navedeni Ugovor o kreditu (kunska protuvrijednost od 25.311,72 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja /članak 1. Ugovora/), na rok otplate kroz 84 mjeseci /sedam godina/, namjena kojeg je bila kupnja vozila;

- da je u članku 2. ugovorena kamatna stopa 5,79% godišnje /redovna kamata/, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;

- da je u članku 7. /način otplate/ ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog obroka ponaosob, koje obračunava kreditor;

- da je kredit vraćen tuženici;

- da je razlika plaćenih anuiteta po tužitelju uzimajući u obzir dan dospijeća anuiteta u odnosu na tečaj CHF u vrijeme korištenja kredita, i promjene tečaja prilikom otplate kredita iznosila 3.680,90 eur;

- i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (ugovaranje valutne CHF prema tečaju u odnosu na kunu na dan dospijeća svakog mjesečnog anuiteta ponaosob, obračunatog po tuženici, stranka kojeg je bila i tuženica, utvrđena nepoštenost odredbi ugovara o kreditu sklapanih od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. u dijelu vezivanja obveze potrošača za valutu u CHF prema tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta ponaosob.

7. Sporna je po tuženiku:

- primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na ugovore o kreditu (čl. 502.c ZPP);

- okolnost da je Ugovor o kreditu ugovornim strankama bio jasan i razumljiv, da je odredba o valutnoj klauzuli bila lako uočljiva, jasna i razumljiva,

- izbor i primjena materijalnog prava-Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03. - dalje u tekstu: ZZP/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 178/12., 56/13.- dalje u tekstu: ZZP/07);

- zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu i to odredbe o valutnoj klauzuli bile razumljive tužitelju, te može li se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17-10, te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 primijeniti izravno na predmetni ugovor bez provođenja drugih dokaza.

8. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, a niti one iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te se presuda može ispitati. Time što se prvostupanjski sud nije očitovao na "Isprave kojima se tuženik očitovao o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule" (točka 30 žalbe), nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka kako to smatra žalitelj, jer ta okolnost nije relevantna za odlučivanje, budući je nesporno da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno. Nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 502.c ZPP na koje upire žalba.

9. Naime, iako je do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 70/19), sud bio vezan za utvrđenja iz predmeta kolektivnih tužbi samo u postupcima za naknadu štete, dok je predmet ovog postupka stjecanje bez osnova valja reći da su obje kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvan ugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), a šteta je u smislu čl. 1046. Zakonu o obveznim odnosima, ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08.- dalje ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Stoga je u ovom predmetu sud vezan presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, navedenim u točki 7 alineja 6 ove presude. Ni odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2142/18, a ni u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske U-32233/19 koje se također tiču prije primjene zakonske odredbe čl. 502.c, nisu zauzeti stavovi koji bi doveli u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda, pa su neosnovani svi žalbeni navodi u tom pravcu.

10. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koji iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluka donesenih po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora.

11. Naime, pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP- a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

- da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

- i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

12. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. toč. 1. ZZP/03 i ZZP/07), a iz odredaba predmetnog Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi ga tužitelj sklopio u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti.

13. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, među ostalim i odredbom članka 3. u kojoj se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

14. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ, a vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutu u CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno čl. 138. a u vezi s čl. 131. st. 1. ZZP-a/2007).

15. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

16. Presudama za zaštitu kolektivnih interesa i prava /čl. 502 a. ZPP/, kako je navedeno, stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. – 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovnih kamata nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijentima kao potrošačima) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošača zbog ugovaranja promjenjive stope redovne kamate i vezivanje obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF, utvrđivanjem po srednjem tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta mjesečno, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje bi utjecale na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana.

17. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, niti objašnjava prvostupanjskom sudu kako su bili definirani parametri kod primjene valutne klauzule odnosno je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu razrađivana uzročno posljedična veza kretanja valute CHF, a ako jest na koji način ih je prezentirao korisnicima kredita.

18. Tuženik tijekom postupka kao i u žalbi tvrdi da se radilo o odredbi koju je bilo lako razumjeti i koja je bila jasna. U konkretnom slučaju nije sporno da su ugovorne odredbe za tužitelja bile jasne i razumljive u jezičnom i gramatičkom smislu, da su mu bile načelno jasne obveze koje njima preuzima, te da je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno. Međutim zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi tužitelja kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, takve informacije dužan je dati kreditor, a tuženik niti ne tvrdi da je takve informacije dao. Tuženik nije niti predložio saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju predmetno Ugovora, na okolnost da je tužitelj u pojedinačnim pregovorima bio informiran o rizicima fluktuacije tečaja. Stoga je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti čl. 7. ugovora pravilno utemeljio na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

19. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF jer je ocjenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili ne sklapanju ugovora s takvim odredbama.

20. Kako je u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava stranka kojeg je bio i tuženik, pravomoćno odlučeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu u kojem tužitelj tvrdi da predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije nepoštena (ništetna), jer da on nije mogao predvidjeti rizik po tužitelja zbog vezivanja njegove obveze za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, a niti s tim u vezi pozivanje na odluku suda Europske unije C 186/16 i izdvojeno mišljenje nezavisnog odvjetnika W..

21. Slijedom navedenog, suprotno žalbi tuženika, valja reći da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o spornoj ugovornoj odredbi, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača, pa je time tuženik suprotno odredbama čl. 81., 82 i 90. ZZP/03 odnosno čl. 96. i 97 ZZP/07 te suprotno ZOO, postupao, zbog čega su navedenim pravomoćnim sudskim odlukama odredbe o valutnoj klauzuli i utvrđene ništetnim.

22. Nadalje, u pravomoćno okončanoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-7129/13 i Pž-6632/2017) pružena je „apstraktna“ pravna zaštiti, kojoj ima smisla samo ako u budućnosti ima određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom koji se u takvoj parnici štiti, odnosno odlučeno je o znatnoj ugrozi kolektivnih interesa i prava korisnika kredita / potrošača/ iz razloga što banke nisu pregovarale sa potrošačima / korisnicima kredita o riziku koji za njih predstavlja promjenjiva stopa redovne kamate i valuta CHF, a niti o kriterijima na temelju kojih će tijekom trajanja kredita jednostranom odlukom mijenjati kamatnu stopu (suprotno važećim propisima ZZP), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

23. U konačnici, utvrđeni uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje obveze korisnika kredita za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta ponaosob, obračunatog po tečaju tuženika, usmjereni su ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, a što u konačnici potvrđuju osim mjerodavnih odredaba čl. 81./03 ZZP i čl. 96./07 ZZP, odredbe čl. 4. ZOO i izmjene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (čl. 10. do 19.).

24. Dakle, neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikad nije bila ugovorena.

25. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo. 26. Suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

27. U prvostupanjskom postupku je temeljem priležeće financijske dokumentacije utvrđeno da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF platio 3.680,90 eura više nego što bi platio da promjene tečaja nije bilo odnosno da nije ugovorena valutna klauzula. Kako je iz prijepisa knjigovodstvene kartice (list 21-23 spisa) razvidno da je kredit u cijelosti isplaćen, neosnovano žalitelj smatra da tužitelj nije dokazao svoje potraživanje jer nije dostavio uplatnice iz kojih bi bilo razvidno da je "osobno uplatio sve anuitete". Okolnost da li su uplate vršene osobno nije odlučna jer su uplate izvršene s osnova obaveze tužitelja za otplatu kredita i tužitelj je svoju obavezu ispunio a tuženica je te uplate prihvatila.

28. Vezano za žalbene prigovore kojima tuženica upire na to da je nalaz vještaka izrađen kao da su stranke sklopile Ugovor o kreditu bez valutne klauzule valja obrazložiti da je obveza tužitelja na otplatu predmetnog kredita, a time i na plaćanje svakog pojedinog anuiteta, bila vezana uz valutnu klauzulu, na način da je odredbom čl. 7. Ugovora propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a imajući u vidu da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, pravno smatra zahtjevom za vraćanjem stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), slijedi da je stjecatelj obvezan vratiti stečeno bez osnove, što u konkretnom slučaju znači da je tuženica dužna vratiti tužitelju svaki pojedini preplaćeni iznos u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, slijedom čega je izračun vještaka u skladu s odredbama predmetnog ugovora, ali i s odredbom čl. 22. ZOO.

29. Neosnovano žalitelj smatra i da je vještačenjem trebalo uzeti u obzir negativnu tečajnu razliku jer u odnosu na to nije istaknut prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva, a plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili eventualno plaćanjem po manjoj kamatnoj stopi tužitelj nije primio ništa niti je išta stekao bez osnova.

30. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio navedeni iznos, to je po prvostupanjskom sudu pravilno primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1., 2/2. 7. i 8. ZOO). Na navedene pojedinačne iznose tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana kad su plaćeni, budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

31. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare.

31.1. To iz razloga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju vezano za valutu u CHF od 14. lipnja 2018. kada je donesena pravomoćna presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a predmetna tužba podnesena je 29. lipnja 2020. (prije isteka roka zastare od pet godina /čl. 225. ZOO/).

32. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije iskazanog u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno / presuđeno:

- „… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od 17. srpnja 2014., Sánchez Morcillo i Abril García, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)“ točka 54. obrazloženja,

- „… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i Direktivom 2008/48.“ točka 56. obrazloženja,

- „… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)“ - točka 58. obrazloženja,

- „… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa).“ točka 62. obrazloženja,

- „… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ točka 66. obrazloženja,

- „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ (točka 1. izreke).

33. Budući da je u gotovo svim sudskim odlukama vezano za početak roka zastare potrošačevog potraživanja restitucijskim zahtjevom iskazano pravno shvaćanje kao i ono u prvostupanjskoj presudi i predmetnoj presudi, to se ne mogu prihvatiti navodi pod točkama 79. do 94. obrazloženja žalbe, kojim tuženik tvrdi da su pogrešno primijenjena pravila o zastari.

34. Dakle, prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik, te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na osnovu ocijene svih provedenih dokaza u smislu čl. 8. ZPP svoje stajalište obrazložio jasnim i neproturječnim razlozima koji svoje uporište imaju u provedenim dokazima te je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

35. Suprotno žalbi, kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to je prvostupanjski sud sukladno čl. 154. st. 1. ZPP pravilno odlučio da isti ima pravo na naknadu troška parničnog postupka u cijelosti. Budući tuženik u ostalom dijelu žalbom odluku o troškovima određeno ne pobija, a sud na povrede materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to odluka o troškovima postupka tužitelja ostaje neizmijenjena. Stoga je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

36. Međutim, osnovana je žalba tužitelja. Naime iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno je da je tužitelju priznat trošak zastupanja na ročištu od 14. siječnja 2021. po Tbr. 9/3 važeće Odvjetničke tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: OT) u iznosu od 50 bodova. Kako je iz zapisnika sa tog ročišta (list 73-74 spisa) razvidno da se na ročištu raspravljalo o glavnoj stvari, to odvjetnik ima pravo na naknadu troška zastupanja na tom ročištu po Tbr. 9/1 OT u iznosu od 100 bodova a ne samo u iznosu od 50 bodova kako je dosuđeno prema Tbr. 9/3 OT. Stoga je odluku o troškovima postupka valjalo preinačiti i tužitelju dosuditi daljnji trošak zastupanja u ukupnom iznosu od 125,00 eura (Tbr. 9/1 OT, Tbr. 56 OT i Tbr. 46 OT) te osnovom čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod točkom II izreke ove presude.

37. Kako je tužitelj u cijelosti uspio sa žalbom to ima pravo troška sastava žalbe prema Tbr. 5/5 OT, Tbr. 54 i Tbr. 46 OT. Stoga je osnovan njegov zahtjev za naknadu troška u ukupnom iznosu od 78,13 eura pa je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

38. Budući tuženik sa žalbom nije uspio odlučeno je kao pod točkom IV izreke ove presude.

U Zagrebu 2. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Darija Horvat , v.r.