REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-2625/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PBZ-LEASING d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 44, OIB 57270798205, protiv 1. tuženika CRONIP d.o.o., Zagreb, Gračec 24, OIB 56439228917 i 2. tuženika DARKA STIPANOVIĆA iz Zagreba, Gračec 24, OIB 21889272340, koje zastupa punomoćnik Vlatko Bukovac, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Penezić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi predaje nekretnina u posjed i po protutužbi 1. tuženika CRONIP d.o.o., Zagreb, Gračec 24, OIB 56439228917, protiv tužitelja radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1050/2022-30 od 25. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2024.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1050/2022-30 od 25. travnja 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1050/2022-30 od 25. travnja 2024. u točki I. izreke, naloženo je tuženicima da tužitelju predaju u posjed, slobodne od stvari i osoba, posebne dijelove nekretnine, koje čine odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine upisane u zk.ul. br. 10780, k.o. Gračani, kč.br. 199/4, kuća br. 22., površine 110 čm i dvorište, površine 257 čm, Gračec, ukupne površine 367 m2, i to: 1. etaža 50/100, stan u prizemlju, oznake ST-01, korisne neto površine 73,83 m2, i pripadak podrumu oznake P-01 9,95 m2, loggie u prizemlju oznake LG-01 7,81 m2 i parkirno mjesto u dvorištu oznake PM-01 17,89 m2, sveukupno 109,48 m2, u nacrtu plana posebnih dijelova nekretnine sve označeno zelenom bojom i 2. etaža 50/100, stan u potkrovlju oznake ST-02, korisne neto površine 73,69 m2, sa pripadkom podruma oznake P-02 31,05 m2, loggie u potkrovlju oznake LG-02 7,80 m2, stubišta u prizemlju oznake S-01 6,27 m2, stubišta u potkrovlju oznake S-02 5,37 m2, spremišta u potkrovlju oznake SP-01 1,11 m2 i parkirnog mjesta u dvorišta oznake PM-02 17,91 m2, sveukupno 143,20 m2, u nacrtu plana posebnih dijelova nekretnine sve označeno plavom bojom.

2. Točkom II. izreke presude odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev prvotuženika Cronip d.o.o. kojim traži utvrđenje da je na temelju ugovora o financijskom leasingu nekretnina br. 100-08199 od 19. veljače 2008. sklopljenog s tužiteljem i solemniziranog kod javnog bilježnika Zorke Čavajde iz Zagreba 19. veljače 2008. pod poslovnim brojem OV-4212/2008, stekao pravo vlasništva 2. suvlasničkog dijela navedene nekretnine, uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, i da sud naloži tužitelju da mu u roku 15 dana izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva te nekretnine u zemljišne knjige s imena tužitelja na ime prvotuženika, jer će je u protivnom zamijeniti ova presuda.

3. Točkom III. izreke presude odbijeni su kao neosnovani zahtjevi oba tuženika za naknadu parničnih troškova.

4. Rješenjem donesenim pod istim poslovnim brojem odbijena je kao nesvrsishodna preinaka protutužbe isticanjem kao podrednog protutužbenog zahtjeva da se utvrdi opstojnost (postojanje) kupoprodajne pogodbe kojom je prvotuženik od tužitelja stekao pravo vlasništva nekretnine pobliže opisane u protutužbi.

5. Protiv te odluke tuženici su pravovremeno izjavili zajedničku žalbu s tim da oba tuženika pobijaju presudu u točkama I. i III. izreke, a prvotuženik pobija presudu u točki II. izreke i rješenje zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. U žalbi navode da je pogrešno utvrđeno da su oba tuženika bila u posjedu stana u prizemlju, označenog kao 1. etaža, zatim da je zaključak suda o tome da su tuženici u posjedu obje nekretnine proturječan izvedenim dokazima, posebno izjavama svjedoka Nermina Katidžića i drugotuženika, kao i da je potpuno proizvoljan i paušalan. U prilog tome poziva se na dijelove izjava ovih osoba, kontekst u kojemu su te izjave dane, uspoređujući ih sa zaključcima prvostupanjskog suda i zaključuje kako je posve jasno da prvotuženik nije u posjedu stana u prizemlju još od 2012. godine kada su uspostavljeni posebni dijelovi nekretnine, nego samo stana u potkrovlju, a drugotuženik nije u posjedu nijednog etažnog dijela. Također tvrde da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i u odnosu na protutužbeni zahtjev jer sud uopće nije izveo nijedan dokaz radi utvrđivanja odlučnih činjenica, posebno činjenice kada je nastupio raskid ugovora o financijskom leasingu, propustio je utvrditi kako su svi razgovori oko etažiranja, uspostave posebnih dijelova nekretnine i pogodbe oko prijenosa vlasništva stana u potkrovlju nastali nakon tužiteljeve izjave o raskidu ugovora, pa se prvostupanjski sud pogrešno poziva na odredbe tog ugovora i opće uvjete leasinga o pravu zadržanja. Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda smatraju da je trenutak raskida ugovora o financijskom leasingu odlučujuća činjenica za oba zahtjeva, tužbeni i protutužbeni, jer su tada sva prava i obveze iz ugovora o financijskom leasingu prestala, a svi dogovori oko uspostave etažnih dijelova, ulaganja i podjele vlasništva uslijedili su nakon 2012. godine. Tvrde kako su radi utvrđivanja vrijednosti ulaganja i postignutog dogovora o podjeli vlasništva novoformiranih posebnih dijelova nekretnine predložili izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, uvidom u isprave, provođenjem građevinskog vještačenja i nizom drugih dokaza, koje je prvostupanjski sud iz potpuno nejasnih i neobjašnjivih razloga odbio kao nepotrebne.

7. Žalitelji dalje navode kako je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. Zakona o parničnom postupku, kao i povreda prava na pristup sudu zajamčenog člankom 29. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zato što nije poštivano načelo jednakosti oružja i prvotuženiku je onemogućeno raspravljanje pred sudom. U prilog tome ukazuju na odbijanje prvostupanjskog suda da uzme u obzir podnesak od 28. ožujka 2023. koji je dostavljen prije održanog pripremnog ročišta i zaključenja prethodnog postupka i tvrdi da takvo postupanje predstavlja eklatantnu povredu prava na pošteno suđenje. Uz to navode kako je prvotuženik pored protutužbenog zahtjeva koji je odbijen kao neosnovan postavio dva alternativna tužbena zahtjeva, a o jednom od njih (zahtjevu za utvrđenjem prava vlasništva dosjelošću) prvostupanjski sud uopće nije odlučio, iako u točki 53. obrazloženja presude navodi razloge zbog kojih smatra da prvotuženik nema potrebne kvalitete za stjecanja prava vlasništva dosjelošću.

8. Tvrde da je učinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 187. Zakona o parničnom postupku, zato što je odbijena kao nesvrsishodna preinaka protutužbe isticanjem kao podrednog protutužbenog zahtjeva da se utvrdi opstojnost (postojanje) kupoprodajne pogodbe, iako traženje utvrđenja pravnog odnosa među strankama ne predstavlja preinaku protutužbe. U vezi s tim tvrde kako je osnovni protutužbeni zahtjev zapravo kondemnatorni zahtjev za izdavanje tabularne isprave podobne za upis prava vlasništva posebnog djela nekretnine na ime tuženika Cronip d.o.o., a deklaratorni tužbeni zahtjevi na utvrđenje prava vlasništva posebnog djela nekretnine su prethodno pitanje koje prethodi odluci o kondemnatornom tužbenom zahtjevu.

9. Također tvrde kako je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 299. stavkom 1. i članka 5. Zakona o parničnom postupku jer prvostupanjski sud nije uzeo u obzir podnesak tuženika od 28. ožujka 2023., kao i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. tog Zakona jer je presudu u odnosu na drugotuženika donio nenadležan sud. Žalitelji zatim opširno obrazlažu i razloge zbog kojih smatra da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, posebno zbog proturječnosti razloga presude i izvedenih dokaza o tome da su tuženici u posjedu oba etažna dijela nekretnine, dok o odlučnim činjenicama potrebnim za odlučivanje o protutužbenom zahtjevu pobijana presuda uopće nema razloga i ne može se ispitati. Prvotuženik posebno ukazuje na nezakonito postupanje suda o odbijanju preinake protutužbe, iako nije došlo do promjene istovjetnosti protutužbenih zahtjeva zato što svi zahtjevi proizlaze iz iste činjenične osnove, a razlikuju se samo po pravnoj osnovi. Zaključno navode i kako je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 348. stavkom 1. ZPP-a time što je u uputi o pravnom lijeku strankama određen rok od osam dana za žalbu, iako je zakonski rok za žalbu 15 dana.

10. U odnosu na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava tvrde da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, zatim da tužitelj nije dokazao da su tuženici na bilo koji način u posjedu stana u prizemlju, kao ni da je posjed tuženika Cronip d.o.o. slabijeg pravnog temelja od tužiteljevog, da predmet spora nije cijenjen u odnosu na odredbu članka 72. Zakona o obveznim odnosima o pravu zadržanja i tvrde kako je tražbina prvotuženika, a ne i drugotuženika, radi isplate troškova koji su nastali zbog prenamjene nekretnine i uspostave posebnih dijelova nekretnine dospjela danom podnošenja tužbe kojom tužitelj potražuje predaju stana u prizemlju, kao posebnog djela nekretnine. U odnosu na protutužbeni zahtjev prvotuženik tvrdi kako prvostupanjski sud potpuno pogrešno primjenjuje odredbu članka 5. stavka 3. Zakona o leasingu, a zanemaruje odredbe članka 294. Zakona o obveznim odnosima i članka 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao i da se prvotuženik pozivao na ugovor o leasingu samo kako bi ukazao na svrhu takvog ugovora (prijenos vlasništva nakon isplate zadnje rate) i što je bila namjera stranaka kada su ušle u takav pravni odnos, dok je potpuno pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da osnova za stjecanje prava vlasništva ne mogu biti usmeni dogovori, a pri tome zanemaruje okolnost da usmeni ugovor o kupoprodaji nekretnine može konvalidirati ako je u cijelosti ili pretežitom dijelu ispunjen.

11. Predlažu da ovaj žalbeni sud uvaži žalbu, ukine pobijanu presudu i rješenje i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traže naknadu troškova žalbenog postupka.

12. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

13. Žalba je osnovana.

14. Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

15. Predmet spora po tužbi je zahtjev tužitelja da mu tuženici predaju u posjed nekretninu pobliže označenu u izreci prvostupanjske presude i uvodnom dijelu obrazloženja ove odluke, a s obzirom na to da je tužitelj u zemljišne knjige upisan kao vlasnik oba etažna dijela te nekretnine.

16. Predmet spora po protutužbi je zahtjev prvotuženika za utvrđenje da je na temelju ugovora o leasingu stekao pravo vlasništva jednog etažnog dijela nekretnine koji predstavlja stan u potkrovlju s pripadcima i zahtjev za izdavanje tabularne isprave podobne za upisa tog prava u zemljišnu knjigu.

17. Tuženici su se protivili tužbenom zahtjevu tvrdnjama koje uglavnom ponavljaju u žalbi, a mogu se svesti na tvrdnje da drugotuženik nije u posjedu nijednog etažnog dijela, prvotuženik nije u posjedu 1. etaže (stana u prizemlju), nego samo 2. etaže (stana u potkrovlju) ali da ima pravo na posjed tog etažnog dijela jer je stekao pravo vlasništva i protutužbenim zahtjevom traži utvrđenje tog pravnog odnosa, kao i da ima pravo zadržanja nekretnine sve dok mu tužitelj ne nadoknadi troškove koje je imao oko etažiranja nekretnine.

18. Iz podataka u spisu i obrazloženja pobijane odluke razvidno je kako je prvostupanjski sud najprije odlučio o preinaci protutužbe tako da je odbio kao nesvrsishodnu preinaku protutužbe isticanjem kao podrednog protutužbenog zahtjeva da se utvrdi opstojnost (postojanje) kupoprodajne pogodbe kojom je prvotuženik stekao pravo vlasništva 2. etaže predmetne nekretnine.

19. Međutim, prvotuženik je u protutužbi istakao zahtjev za utvrđenje da je vlasništvo 2. etaže stekao na temelju ugovora o leasingu, a potom podneskom od 28. ožujka 2023. tom zahtjevu dodao dva eventualno kumuliranja tužbena zahtjeva (članak 188. stavak 2. ZPP-a) tako da ako sud ne prihvati onaj istaknut u protutužbi, traži utvrđenje da je vlasništvo stekao na temelju usmeno zaključenog ugovora s tužiteljem, a ako sud ne bi prihvatio ni taj zahtjev traži tvrđenje da je pravo vlasništva na istoj nekretnini stekao dosjelošću.

20. Osnovano žalitelji tvrde da je sud odbio preinaku protutužbe samo u odnosu na drugi eventualno kumulirani protutužbeni zahtjev, a o trećem uopće nije odlučio. S druge strane u obrazloženju presude pod točkama 52. i 53. prvostupanjski sud navodi razloge zbog kojih smatra zašto prvotuženik nije stekao pravo vlasništva dosjelošću.

21. U vezi s navedenim treba dodati da pravilnim postupanjem na način propisan odredbom članka 190. stavka 3. ZPP-a o preinaci tužbe (ili protutužbe) sud ne odlučuje tako da preinaku odbija. Ako se tuženik ne protivi preinaci, nema potrebe da sud o tome odlučuje nego postupa po preinačenoj tužbi. Kada tužitelj preinači tužbu, a tuženik se tome protivi, sud može odlučiti da unatoč protivljenju tuženika dopusti preinaku ako smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama i o tome odlučuje rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba (članak 190. stavak 9. ZPP-a). Ako ne dopusti preinaku, onda o tome ne odlučuje (može eventualno samo utvrditi da tužba nije preinačena), jer je protivljenje tuženika takva procesna radnja koja sprječava preinaku tužbe.

22. Pored toga, u obrazloženju odluke o preinaci tužbe nisu navedeni razlozi zbog kojih prvostupanjski sud smatra da preinaka tužbe nije svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Za pravilnu odluku o tome nije dovoljno samo navesti da to nije svrsishodno.

23. Neosnovano prvotuženik tvrdi da se uopće ne radi o preinaci protutužbe nego samo o promjeni pravne osnove protutužbenog zahtjeva, jer se svaki od njih zasniva na drugim činjenicama, pa isticanjem druga dva zahtjeva uz prvobitno postavljeni, protutužba jest preinačena u smislu članka 191. stavka 1. ZPP-a. Drugo je pitanje je li prvotuženik uopće trebao postavljati kumulirane tužbene zahtjeve ako svakim od njih traži utvrđenje stjecanja svog prava vlasništva na predmetnoj nekretnini i uz to u žalbi tvrdi kako je riječ o istom zahtjevu zasnovanom na različitim pravnim osnovama.

24. Pogrešno je stajalište prvotuženika i o tome da je riječ o situaciji koja je predviđena člankom 187. stavcima 3. i 4. ZPP-a. Zahtjev za izdavanje tabularne isprave ne može biti glavni kondemnatorni zahtjev. On je zapravo ostvarenje prvog tužbenog zahtjeva na utvrđenje prava vlasništva i ovisi o osnovanosti tog zahtjeva. Uostalom, samo kod stjecanja prava vlasništva na temelju pravnog posla potrebno je izdavanje tabularne isprave (članak 120. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, „Narodne novine“ broj 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17), dok se kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću radi o stjecanju na temelju zakona i tabularna izjava nije potrebna za uknjižbu prava vlasništva.

25. Osnovano žalitelji tvrde da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 299.a ZPP-a. Prvostupanjski sud je pozivom na stavak 3. toga članka, kao mjerodavnu odredbu, odlučio ne uzeti u obzir podnesak tuženika od 28. ožujka 2023. zato što nije dostavljen osam dana prije ročišta na kojem se pisana očitovanja stranaka trebaju raspraviti. Ta odredba unesena je u Zakon o parničnom postupku člankom 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19) i kasnije djelomično izmijenjena člankom 44. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 80/22), ali se prema prijelaznim odredbama oba zakona ne primjenjuje na postupke pokrenute prije njihovog stupanja na snagu. Kako je ovaj postupak pokrenut 2016. godine, odredba članka 299.a ZPP-a nije mjerodavna za ovaj postupak. Stoga prvostupanjski sud nije imao razloga ne uzeti u obzir podnesak tuženika od 28. ožujka 2023.

26. O tome da je trgovački sud stvarno nadležan za suđenje u ovoj pravnoj stvari već je pravomoćno odlučeno rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-140/2020 od 19. siječnja 2022. koje je povodom žalbe tuženika potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-298/2022 od 1. travnja 2022. Stoga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.

27. Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s odredom članka 348. stavka 1. ZPP-a jer pogrešna uputa o pravnom lijeku ne utječe na pravilnost i zakonitost presude.

28. Osnovano žalitelji tvrde da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema razloga o bitnim činjenicama, a oni koji su navedeni nejasni su i proturječni sadržaju izvedenih dokaza. Ostvareni su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

29. Tako presuda nema razloga o bitnoj činjenici jesu li oba tuženika u posjedu oba dijela nekretnine. O tome da posjed cijele nekretnine drži drugotuženik prvostupanjski sud je zaključio na temelju činjenice što je on zastupnik po zakonu prvotuženika. Poduzimanje određenih radnji kojima se manifestira volja držanja u posjedu neke stvari u ime i za račun osobe koju zastupa, ne znači da je te radnje zastupnik ujedno poduzeo i u svoje ime, da bi time postao i osobno odgovoran vjerovniku osobe koju zastupa.

30. Pogrešno je cijenjena i okolnost da je drugotuženik jamac platac za novčane obveze prvotuženika iz ugovora o leasingu (članak 13. ugovora o leasingu), jer ona sama po sebi ne govori u prilog tome da je drugotuženik u posjedu nekretnine i da ga je za to dužan predati tužitelju. U vezi s tim valja istaknuti da se prvostupanjski sud nepravilno poziva na točku 11. Općih uvjeta tužitelja za ugovor o financijskom leasingu nekretnina, jer se ta opća odredba ne može primijeniti na konkretan pravni odnos između tužitelj i drugotuženika koji se, kao jamac platac, sklapanjem tog ugovora obvezao umjesto primatelja leasinga ispuniti sve dospjele nepodmirene novčane obveze, ali ne i obvezu predaje u posjed nekretnine nakon prestanka tog ugovora (članak 13. ugovora o leasingu). Ugovorna obveza predaje posjeda nekretnine ugovorena je samo u odnosu na prvotuženika, kao primatelja leasinga (članak 15. ugovora o leasingu). Osim toga člankom 7. ugovora o leasingu samo je primatelj leasinga sklapanjem ugovora prihvatio opće uvjete, s tim da je ugovoreno da se odredbe općih uvjeta primjenjuju ako nisu u suprotnosti s ugovornim odredbama. Drugim riječima sve ono što prvostupanjski sud navodi kao obveze koje proizlaze iz ugovora o leasingu i općih uvjeta koji su prilog tome ugovoru, ne može se odnositi na drugotuženika, jer je on ugovorom o jamstvu (članak 104. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) sadržanom u ugovoru o leasingu jamčio samo za ispunjenje dospjelih novčanih obveza primatelja leasinga.

31. Pogrešno je i shvaćanje prvostupanjskog suda o tome da je prvotuženik mogao steći pravo vlasništva nekretnine koja je bila predmet ugovora o leasingu samo ako bi se tako dogovorio s tužiteljem. Opcija kupnje nekretnine iz članka 5. stavka 3. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o leasingu) bitan je sastojak ugovora o financijskom leasingu i predstavlja pravo korisnika leasinga, koje on može ili ne mora koristiti, ali mu davatelj leasinga ne može uskratiti to pravo ako se za to steknu propisane pretpostavke, i to po cijeni koja je u trenutku izvršenja te opcije manja od stvarne vrijednosti objekta leasinga.

32. U obrazloženju presude prvostupanjski je sud više puta istakao okolnost da je za stjecanje prava vlasništva nekretnine potrebna pisana forma, ali je pri tome izgubio iz vida odredbu članka 294. ZOO-a o osnaženju ugovora kojem nedostaje potreban oblik. Kako je zbog takvog pogrešnog stajališta prvostupanjski sud odbio izvesti dokaze koje je prvotuženik predložio radi utvrđivanja činjenice da je između njega i tužitelja sklopljen usmeni ugovor o kupoprodaji jednog etažnog dijela nekretnine koji je u pretežitom dijelu ispunjen, pobijana presuda nema razloga ni o tim bitnim činjenicama.

33. Pogrešno je i stajalište prvostupanjskog suda da troškovi koji su tužitelju nastali radi provedbe etažiranja nekretnine spadaju u investicijske troškove za koje prvotuženik nema pravo na naknadu jer se ugovorom o leasingu obvezao snositi te troškove. S obzirom na to da je predmet leasinga bila cijela nekretnina i da ugovorom o leasingu nije predviđena obveza neke od ugovornih strana da provede etažiranje (prema navodima tuženika etažiranje je naknadno dogovoreno radi omogućavanja kupnje jednog posebnog dijela) ti troškovi se ne mogu smatrati redovnim troškovima investicijskog održavanja nekretnine.

34. Prema odredbi članka 164. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima zahtijeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni. Dakle, pravo na zadržavanje posjeda stvari propisano je zakonom, pa je protivno ovoj kogentnoj normi tumačenje prvostupanjskog suda da su stranke ugovorile drukčije općim uvjetima ugovora o leasingu i da zato nemaju pravo zadržanja. Prije svega za to što nije riječ o troškovima redovnog investicijskog održavanja na koje se odnose ugovorne odredbe, a potom i za to što opći uvjeti ne obvezuju drugotuženika.

35. Pitanje kada je ugovor o leasingu raskinut (još 2012. ili tek 2015. godine) doista ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva za predaju u posjed nekretnine jer je očito da je ugovor raskinut prije podnošenja tužbe. Stoga su neosnovane tvrdnje žalitelja da je ta činjenica odlučna za pravilnu odluku suda u ovoj pravnoj stvari. Uostalom, okolnost da se raskidom ugovora obje strane oslobađaju svojih obveza, ne znači da time prestaju i sve posljedice raskida ugovora iz članka 368. ZOO-a.

36. Zaključno valja dodati kako se prvostupanjski sud nepotrebno bavio pitanjem je li prvotuženik posjednik 2. etaže nekretnine (stana u potkrovlju) budući da prvotuženik tu činjenicu nije osporavao, dapače priznao ju je u postupku pred prvostupanjskim sudom (to priznanje je i više puta ponovio u žalbi).

37. Zbog učinjenih bitnih povreda odredba parničnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pobijana presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje na temelju članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a, dok je rješenje o odbijanju preinake protutužbe ukinuto na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a.

38. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nepravilnosti i nezakonitosti na koje je ukazano ovim rješenjem tako da će uzeti u obzir podnesak tuženika od 28. siječnja 2023., ponovo odlučiti o preinaci protutužbe u odnosu na sve istaknute zahtjeve, izvesti dokaze koje su predložili tuženici radi utvrđivanja bitnih činjenica na kojima zasnivaju svoje protivljenje tužbenom zahtjevu odnosno na kojima prvotuženik zasniva protutužbeni zahtjev, a potom pravilnom ocjenom izvedenih dokaza i pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na oba tuženika odnosno osnovanosti protutužbenog zahtjeva tako da dade jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje su stranke navele i koje je utvrđivao u ovom postupku. U novoj na zakonu zasnovanoj odluci će ponovo odlučiti o zahtjevima stranaka za naknadu troškova postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

Zagreb, 2. srpnja 2024.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec

Broj zapisa: 9-3086a-32864

Kontrolni broj: 018af-6956e-b6b4b

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Raoul Dubravec, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.