Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-349/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od Sanje Joka Umićević, predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović Penić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. R. iz Z., OIB: …, zastupane po punomoćnici J. K., odvjetnici iz Z., protiv tuženika centar Z. iz Z., OIB: …, radi utvrđenja naknade štete zbog mobinga, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-483/2023-50 od 2. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 2. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 483/2023-50 od 2. veljače 2024. u točki I izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da sud poništi nalog tuženika o upućivanju na mjesto rada od dana 6. srpnja 2018. i rješenje o plaći od dana 6. srpnja 2018. kojim se tužiteljica premješta na rad u zavod klinike, zatim u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se naloži tuženiku da vrati tužiteljicu na rad na radno mjesto sestra-tehničar u klinici, P., ordinacija, broj radnog mjesta …, kao i u dijelu odluke o trošku postupka i sudi:

Poništava se nalog tuženika o upućivanju na mjesto rada od dana 6. srpnja 2018. i rješenje o plaći od dana 6. srpnja 2018. kojim se tužiteljica premješta na rad u zavod klinike.

Nalaže se tuženiku da u roku 8 dana vrati tužiteljicu na rad na radno mjesto sestra-tehničar u klinici, P., ordinacija, broj radnog mjesta …

Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

II Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-483/2023-50 od 2. veljače 2024. u preostalom dijelu točke I izreke.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

“I./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice I. R. iz Z., OIB: …, koji glasi: "Utvrđuje se da je tuženik centar Z., Z., povrijedio tužiteljici I. R. iz Z., prava iz radnog odnosa.

Poništava se Nalog tuženika centar Z., Z., o upućivanju na mjesto rada od dana 6.7.2018. i Rješenje o plaći od dana 6.7.2018. kojim se tužiteljica I. R., iz Z., premješta na rad u zavod klinike.

Nalaže se tuženiku centar Z., Z., da vrati tužiteljicu I. R., iz Z., na rad na radno mjesto sestra-tehničar u klinici, P., ordinacija, broj radnog mjesta …, u roku od 8 dana. Nalaže se tuženiku centar Z., Z., da isplati tužiteljici I. R., iz Z., iznos od 9.954,21 eura (ranije 75.000,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dolje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5% poena kao i da joj isplati iznos od 291,99 eura (ranije 2.220,00 kn) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.07.2018. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5% poena, sve u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku centar Z., da tužiteljici I. R., iz Z., naknadi trošak postupka sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5% poena, u roku 15 dana."

II./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.”

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspjela u sporu žalbu je izjavila tužiteljica zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, u nastavku ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tužiteljica ističe u žalbi.

5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Tužiteljica u tužbi navodi da je do dana 6. srpnja 2018. bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinska sestra-tehničar u klinici, P., ordinacija, broj radnog mjesta …, kada je nalogom o upućivanju na mjesto rada premještena na zavod klinike. Tužiteljica je zaposlena na neodređeno vrijeme kod poslodavca temeljem ugovora o radu od 15. lipnja 2015. na poslovima medicinske sestre- tehničara, br. radnog mjesta 2013., na radnom mjestu klinika, zavod, odjel, a u travnju 2017. prihvatila je premještaj, te je kao mjesto rada određena klinika, P., ordinacija.

6.1. Dana 11. srpnja 2018. tužiteljici je uručen nalog o upućivanju na mjesto rada za obavljanje poslova medicinska sestra-tehničar u kliniku, zavod, broj radnog mjesta …, s danom 10. srpnja 2018. prema kojem je koeficijent složenosti poslova iznosi 1,018, a dodaci na plaću 18%, a s čime se tužiteljica nije složila i nije prihvatila premještaj te kada joj je glavna sestra klinike, D. B. 3. srpnja 2018. usmeno najavila premještaj ista se odmah već usmeno istome usprotivila i nedvojbeno dala do znanja da se sa predloženim premještajem ne slaže, a isti dan je glavnoj sestri klinike poslala i mail kojom prilikom je i pisanim putem izrazila svoje nezadovoljstvo premještajem i ukazala da će provođenjem istog biti stavljena u nepovoljnu financijsku situaciju koju ničime nije izazvala. Takav premještaj na lošije plaćeno radno mjesto posljedica je kažnjavanja tužiteljice, jer je ukazivala na propuste u radu njoj nadređenih iz kojeg razloga je tužiteljica 10. srpnja 2018. stavila zahtjev za zaštitu dostojanstva radnika. Naime, 3. svibnja 2018. tužiteljica je tuženiku elektroničkom poštom poslala prijavu za mobing na radnom mjestu od strane glavne sestre hitne pedijatrijske ambulante M. J., a na što ju je uputila glavna sestra klinike D. B.. U prijavi tužiteljica argumentirano (prilažeći dokaze koji potkrjepljuju njene tvrdnje) obrazlaže nezakonito postupanje glavne sestre ambulante klinike koja provodi mobing pogodovanjem jednoj medicinskoj sestri, sebi bliskoj osobi i prijateljici, na štetu tužiteljice i ostalih zaposlenika u toj istoj ambulanti i nauštrb pacijentima i poslodavcu koje se očituje u nezakonitom slaganju rasporeda radnog vremena medicinskih sestara, nezakonitoj raspodjeli prekovremenih sati koje moraju odrađivati svi zaposlenici zbog nedostatka osoblja, nezakonitom određivanju rasporeda godišnjih odmora i rada blagdanima.

6.2. U nastavku dana 9. svibnja 2018. vezano za prijavu za mobing upućenu naslovljenom tijelu 3. svibnja 2018. tužiteljicu je na razgovor pozvao prim.dr.sc. D. R., predstojnik ordinacije koji je radnicu neprimjereno usmeno upozorio da je svojom prijavom za mobing protiv glavne sestre hitne pedijatrijske ambulante M. J. “unijela nemir u kolektiv” i da stvara “klan” i podjele u kolektivu te “da će se on nje riješiti” ako ne povuče, prijavu za mobing. Navedeno postupanje nadređenoga, prim.dr.sc. D. R. kod tužiteljice je izazvalo anksioznost, depresiju, strah zbog gubitka posla i neizvjesnost oko vlastite egzistencije, ista je izgubila povjerenje u sustav jer je osjetila drugačije ponašanje nadređenih prema njoj, što doživljava kao nepravdu obzirom da je njena namjera prijavom mobing bila isključivo ukazati na nepravilnosti u postupanju njoj nadređenih osoba za koje ima dokaze. Zbog svega navedenog tužiteljica je potražila pomoć psihijatra.

6.3. Obzirom da tužiteljica svoju prijavu za mobing nije povukla, nakon što se vratila sa godišnjeg odmora, a koji je koristila do 2. srpnja 2018., istu je dana 3. srpnja 2018., glavna sestra klinike, D. B. usmeno obavijestila da će biti od 10. srpnja 2018. premještena na zavod klinike, bez da joj je uručila nalog o premještaju, a kada ju je tužiteljica pitala za objašnjenje i razlog premještaja te izrazila da ne želi preći na navedeno, manje plaćeno, radno mjesto, nije dobila nikakvo objašnjenje osim osornog “zato jer ja to mogu” iz čega je razvidno da je premještanjem tužiteljice na drugo, manje plaćeno mjesto zapravo izvršena prijetnja istoj nadređenog prim.dr.sc. D. R. iz razgovora od 9. svibnja 2018. te je premještajem tužiteljica kažnjena za argumentirano ukazivanje na nepravilnosti i nezakonite radnje u radu hitne pedijatrijske ambulante. Isti dan tužiteljica se pisano elektroničkom poštom obratila i glavnoj sestri klinike, D. B. kojom prilikom je odmah izrazila svoje nezadovoljstvo premještajem i ukazala da će provođenjem istog biti stavljena u nepovoljnu financijsku situaciju koju ničime nije izazvala, kao i prim.dr.sc. D. R., koji joj je u razgovoru održanom 9. svibnja 2018. prigovorio što se i prvi puta nije najprije obratila njemu, a tek tada ravnateljstvu K. Z. tražeći od njega zaštitu. Ponovno nije dobila nikakvo očitovanje niti odgovor te je dana 12. srpnja 2018. ustala sa zahtjevom za zaštitu prava prema tuženiku kojim je tražila da se nalog o upućivanju na mjesto rada i rješenje o plaći, sve od dana 6. srpnja 2018. stave van snage i da je tuženik vrati na ugovoreni posao i isplaćuje joj ugovorenu plaću prema prihvaćenom rješenju od 10. travnja 2017.

6.4. Zbog navedenog tužiteljica je doživjela psihički šok i odmah potražila pomoć u klinici te se od tada nalazi na bolovanju, a preporučeno joj je nastaviti sa liječenjem u centru K. Z. uz propisanu terapiju. Tužiteljica zbog naprijed opisanog postupanja nadređenih ima psihosomatsku reakciju. Tužiteljica je kod poslodavca bez iznimke cijelo vrijeme pod povećalom i svaki njen korak se pomno prati sa očitim ciljem da je se optuži za neku pogrešku. Od takvog postupanja tužiteljica je počela imati problema sa zdravljem te je bila prisiljena otvoriti i bolovanje kako bi se oporavila i prizdravila, iako je jasno da su takve posljedice na zdravlje trajne. Tužiteljica se sveg zbog opisanog ponašanja osjeća bespomoćno, isfrustrirana je činjenicom da upozorava na nepravilnosti u radu, a da je se za navedeno kažnjava. Svoju stručnost i sposobnosti tužiteljica je dokazala dugogodišnjim radom u “K. Z.”. Poslodavac je dužan omogućiti radniku da obavi svoj posao i dužan mu je omogućiti normalne uvjete rada i postupiti u slučaju da radnika netko uznemirava, a tuženik to ne čini, upravo suprotno. Radnik čija prava i dostojanstvo prilikom pobližeg određivanja mjesta i načina obavljanja rada nisu poštivani te kojemu nisu osigurani uvjeti za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava njegovo zdravlje, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima, ima pravo na naknadu štete po općim propisima obveznoga prava. Kada radnik doživljava psihofizički teror na radnome mjestu, tada su povrijeđena njegova prava i dostojanstvo, ugroženo je njegovo zdravlje pa može tražiti sudsku zaštitu temeljem Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 36/05 i dr., u nastavku ZOO). Jedna od važnijih odredbi za zaštitu od mobinga je ona prema kojoj svatko ima pravo zahtijevati od suda ili drugoga nadležnog tijela da naredi prestanak radnje kojom se povređuje pravo njegove osobnosti i uklanjanje njome izazvanih posljedica (čl. 1048. ZOO-a). Temeljem ove odredbe osoba koja je izložena mobingu može tražiti od suda da naloži poslodavcu da prestane s radnjama kojima se vrijeđa njezino pravo osobnosti, kao i da se uklone posljedice koje su izazvane tim radnjama. Tužiteljica trpi štetu uzrokovanu na način da je istoj zbog navedenog postalo nemoguće da radi posao na radnom mjestu koje obavlja savjesno od 2014. i da za obavljeni posao primi plaću te je tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti i trpi neimovinsku štetu zbog smanjenja životnih aktivnosti i imovinsku štetu u vidu izgubljene dobiti zbog razlike plaće zbog primoranosti korištenja bolovanja u iznosu. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom zahtijeva da sud utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljici prava iz radnog odnosa, zatim da poništi nalog tuženika o upućivanju na mjesto rada od 6. srpnja 2018. i rješenje o plaći od 6. srpnja 2018. i da tuženik vrati tužiteljicu na rad na radno mjesto sestra-tehničar u klinici, P., ordinacija, broj radnog mjesta …, te da tuženik isplati tužiteljici na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 9.954,21 eura (ranije 75.000,00 kn) i na ime razlike između naknade plaće tijekom bolovanja i plaće u iznosu od 291,99 eura (ranije 2.220,00 kn), te parnični trošak, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Sud prvog stupnja pravilno je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži da se utvrdi da su joj povrijeđena prava iz radnog odnosa. Naime, takav tužbeni zahtjev nema utemeljenja u odredbama propisa koji uređuju radni odnos tužiteljice. Tužiteljica je ovlaštena tražiti da se utvrdi povreda konkretnog prava iz radnog odnosa kao i zaštitu odnosno ostvarivanje svog prava, a ne i općenito utvrđenje da su joj povrijeđena prava iz radnog odnosa bez navođenja o kojem pravu ili pravima je riječ.

8. S druge strane, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži da se poništi nalog tuženika o upućivanju na mjesto rada od 6. srpnja 2018. i rješenje o plaći od 6. srpnja 2018. i da tuženik vrati tužiteljicu na rad na radno mjesto sestra-tehničar u klinici, P., ordinacija, broj radnog mjesta ….

8.1. Između stranaka je nesporno da je tužiteljica s tuženikom dana 15. lipnja 2015. sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme na poslovima medicinske sestre- tehničara, br. radnog mjesta 2013., na radnom mjestu klinika, zavod, odjel, kao i da je u travnju 2017. prihvatila premještaj, te je kao mjesto rada određena klinika, P., ordinacija, broj radnog mjesta …, a nalogom o upućivanju na mjesto rada premještena je na zavod klinike, broj radnog mjesta …, s danom 10. srpnja 2018. U ugovoru o radu stranke su ugovorile da se za vrijeme rada radnik može uputiti na svako mjesto rada kod tuženika koje odgovara radnom mjestu iz ovog ugovora u skladu sa čl. 6. Pravilnika o radu.

8.2. Nesporno je i da je u vrijeme donošenja spornih odluka kod tuženika u primjeni bio Pravilnik o unutarnjem u ustroju i sistematizaciji radnih mjesta K. Z.. U čl. 8. navedenog Pravilnika propisano je da se pod radnim mjestom podrazumijeva skup unaprijed određenih poslova, odnosno zadataka kao stalni sadržaj rada jednog ili više izvršitelja. Popis radnih mjesta u ustrojstvenim jedinicama utvrđena su prilogom broj 1 koji je sastavni dio Pravilnika, a radna mjesta s nazivom, opisom poslova, okolnostima i uvjetima sistematizirana su u prilogu broj 2 koji je sastavni dio Pravilnika.

Između stranaka je nesporno da je broj radnog mjesta tužiteljice 2013, a naziv radnog mjesta medicinska sestra – tehničar.

8.3. U opisu poslova Medicinske sestre – tehničara propisano je da ista sudjeluje u radu tima zdravstvene njege, vodi sestrinsku dokumentaciju kojom se evidentiraju svi provedeni postupci tijekom 24 sata, obavlja i druge poslove svoje struke, obvezna je, odgovorno, sadržajno i kvalitetno unositi podatke za potrebe medicinske dokumentacije te obračuna izvršenih zdravstvenih usluga Bolnički informatički sustav, i druge poslove sporna neposredno pretpostavljenog iz djelokruga rada – područje sestrinstva. Uredbom o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova za radno mjesto medicinska sestra – tehničar u jedinici intenzivne skrbi u operaciji i hitnoj službi propisan je koeficijent složenosti poslova 1,067 dok je za radno mjesto medicinska sestra – tehničar u klinici, zavod, propisan koeficijent složenosti poslova 1,018.

8.4. Nesporno je da je tužiteljica protiv odluka tuženika - naloga o upućivanju na mjesto rada od 6. srpnja 2018. i rješenja o plaći od 6. srpnja 2018. podnijela zahtjev za zaštitu prava od 12. srpnja 2018. kojeg je tuženik zaprimio 16. srpnja 2018., te je tuženik odlukom od 26. srpnja 2018. odbio tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava pa je tužiteljica podnijela predmetnu tužbu dana 27. srpnja 2018. kada je istu preporučenom pošiljkom pedala na pošti.

8.5. Dakle, tužiteljica je pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava od 12. srpnja 2018. protiv pobijanih odluka tuženika od 6. srpnja 2018., kao i predmetnu tužbu, u rokovima propisanim u čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17, u nastavku ZR).

8.6. Sud prvog s tupnja ističe da je u članku 6. stavak 3. i 5. Pravilnika o radu tuženika iz ožujka 2015. propisano da se radnik može za vrijeme rada kod tuženika uputiti na svako mjesto rada kod tuženika koje odgovara radnom mjestu iz ugovora o radu. Ravnatelj upućuje radnika na mjesto rada iz jedne u drugu kliniku, klinički zavod ili ustrojstvenu jedinicu u smislu stavka 3. tog člana, u pravilu na prijedlog predstojnika klinike, odnosno kliničkog zavoda, odnosno rukovoditelja ustrojstvene jedinice, a za zdravstvene radnike više i srednje stručne spreme i pomoćne djelatnike u zdravstvu na prijedlog glavne medicinske sestre – pomoćnika ravnatelja. U čl. 15. ZR-a naveden je obvezni sadržaj pisanog ugovora o radu, odnosno pisane potvrde o sklopljenom ugovoru o radu, pa se između ostalog navodi da ugovor o radu sklopljen u pisanom obliku, odnosno potvrda o sklopljenom ugovoru o radu mora sadržavati podatke o mjestu rada, a ako ne postoji stalno ili glavno mjesto rada, napomenu da se rad obavlja na različitim mjestima.

Predmetnim ugovorom o radu je ugovoreno da se tužiteljica može uputiti na svako mjesto rada u K. Z. koje odgovara radnom mjestu iz tog ugovora, dok je pobijanom odlukom tužiteljica raspoređena na novo mjesto rada, ali ne i na drugu vrstu poslova (opis poslova je naime, ostao u okviru njenog radnog mjesta), a što sud prvog stupnja smatra da je u skladu sa zakonom predviđenim pravom poslodavca da pobliže odredi mjesto i način obavljanja rada (čl. 7. st. 2. ZR-a).

Kako je ugovorom o radu bilo predviđeno da će tužiteljica obavljati rad u različitim mjestima rada odnosno predviđena je promjena mjesta rada, to sud prvog stupnja smatra da se u konkretnom slučaju kada je tuženik donio pobijanu odluku radilo o ovlaštenju poslodavca (tuženika) u smislu odredbe čl. 7. st. 2. ZR-a, a ne o izmijeni jednog od bitnih sastojaka ugovora o radu i u kojem slučaju bi se isti mogao mijenjati samo suglasnom voljom ugovornih strana.

9. Prethodno navedeno pravno shvaćanje suda prvog stupnja nije pravilno.

9.1. Prije svega valja istaknuti da je ZR-om propisano da je poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao.

Dakle, bitni sastojci ugovora o radu su rad koji će radnik obavljati i plaća koju će za taj rad radnik primati.

Nadalje, propisano je da ugovor o radu sklopljen u pisanom obliku mora sadržavati, između ostalih, podatke o mjestu rada, a ako ne postoji stalno ili glavno mjesto rada, napomenu da se rad obavlja na različitim mjestima, kao i podatke o nazivu posla, odnosno naravi ili vrsti rada, na koje se radnik zapošljava ili kratak popis ili opis poslova.

9.2. Iz navedenoga proizlazi da u smislu ZR-a treba razlikovati mjesto rada od radnog mjesta. Mjesto rada je mjesto gdje radnik radi, a radno mjesto su poslovi koje obavlja.

Kada je tužiteljica potpisala ugovor o radu, ona je sa tuženikom ugovorila radno mjesto i obavljanje poslova ugovorenog radnog mjesta tuženik joj je dužan osigurati. Izdavanjem spornog naloga kojim je tužiteljica upućena na mjesto rada medicinska sestra-tehničar u kliniku, zavod, tuženik je povrijedio ugovornu obvezu da tužiteljici osigura poslove radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu.

9.3. Ugovorena mogućnost tuženika da tužiteljicu uputi na svako mjestu rada u centru Z., kada bi se tumačila na način kako to čine tuženik i sud prvog stupnja, značila bi mogućnost poslodavca da u svako doba promijeni dva osnovna bitna sastojka ugovora o radu, a što je u suprotnosti sa pravnom prirodom ugovora o radu koji je dvostrano obvezujući ugovor i ne može se jednostrano mijenjati.

Naime, rad koji će radnik obavljati i cijena tog rada, odnosno plaća radnika, kako je to prethodno već istaknuto, dva su bitna sastojka ugovora o radu, a izmjenom sadržaja radnog odnosa kako to tuženik čini spornim nalogom mijenja se i radno mjesto i plaća koja je uz to radno mjesto vezana.

Ovo stoga što pitanje plaće uređuju Zakon o plaćama u javnim službama (Narodne novine br. 27/2001, 39/2009) i Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama ("Narodne novine" br. 25/2013, 72/2013, 151/2013,9/2014, 40/2014, 51/2014, 77/2014, 83/2014, 87/2014, 120/2014, 147/201 4, 151/2014, 11/2015, 32/2015, 38/2015, 60/2015, 83/2015, 112/2015, 122/2015, 10/ 2017, 39/2017, 40/2017, 74/2017, 122/2017, 9/2018, 57/2018, 59/2019, 79/2019, 11 9/2019), pa promjenom radnog mjesta tužiteljici se mijenja i koeficijent za obračun plaće kao i dodaci na plaću, a sve to temeljem jednostrane odluke poslodavca.

9.4. Priznavanje prava tuženiku da, umjesto da poštuje ugovorne obveze, jednostrano i bez objektivne kontrole mijenja bitne sastojke ugovora o radu, dovodi do neizvjesnosti opsega prava i obveza radnika odnosno pravne nesigurnosti na strani radnika kao slabije ugovorne stranke, zatim, ostavlja prostor za zloupotrebe od strane poslodavca, a posljedice takvog radnog odnosa po radnika i njegovu obitelj mogu biti značajne. Naime, i promjena u poslovima koje je radnik dužan obavljati temeljem jednog te istog ugovora o radu kao i promjene u svakodnevnom životu radnika koje to za sobom povlači, ali još više promjene u visini plaće i dodataka na plaću, mogu utjecati na kvalitetu i životni standard radnika i njegove obitelji, zatim na financijsku stabilnost radnika, a posljedično svemu tome i na zdravlje radnika. Osim što navedene negativne posljedice svakako treba spriječiti radi zaštite radnika, njegove obitelji i društva kao cjeline, postupanje tuženika koje nije u skladu sa ugovornom prirodom radnog odnosa nije niti u skladu sa načelom in favorem laboratoris.

9.5. Zato, odredbu ugovora o radu koja omogućava tuženiku da tužiteljicu uputi na svako mjestu rada u centru Z. može se tumačiti samo kao pravo tuženika da tužiteljicu samo privremeno prema potrebama posla uputi da obavlja poslove nekog drugog radnog mjesta, pri čemu joj niti tada razina prava ne bi smjela biti niža od one razine koja joj pripada za njeno osnovno (ugovoreno) radno mjesto.

9.6. Posebno treba istaknuti i to da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik, umjesto da konfliktnu situaciju koja je nastala u ordinaciji riješi u njenom uzroku, odnosno da utvrdi tko je od djelatnica tuženika uzrokovao nastanak poremećaja u odnosima osoblja tog odjela, odlučio tužiteljicu zajedno s druge dvije kolegice (J. D.1 i B. P.) razmjestiti svaku na drugo radno mjesto, pri čemu je stvorio mogućnost da radnice koje nisu odgovorne za nastalu situaciju budu viktimizirane. Sukobi i nesporazumi na radnom mjestu trebali bi se rješavati na način koji onemogućava da se osoba koja nije odgovorna za nastalu situaciju "kažnjava".

9.7. Zbog svega navedenoga, nalog tuženika o upućivanju na mjesto rada nezakonito je, a kako se rješenje o plaći temelji na nezakonitom nalogu, i rješenje o plaći je nezakonito pa je žalba tužiteljice protiv odluke o tužbenom zahtjevu tužiteljice u dijelu koji se odnosi na poništenje predmetnog naloga i rješenja osnovana te tužiteljica osnovano traži da se naloži tuženiku da je vrati na ranije radno mjesto.

10. S druge strane, odluka suda prvog stupnja u dijelu koji se odnosi na naknadu štete zbog mobinga pravilna je i zakonita.

10.1. Sud prvog stupnja pravilno je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i tužiteljice kao istinite u dijelu u kojem iskazuju o međuljudskim odnosima na odjelu gdje je tužiteljica radila budući su u bitnome jasni i međusobno suglasni. Iz istih proizlazi:

- da je tužiteljica u ordinacija često radila sa B. P., te u početku nije bilo problema, ali su kasnije dolazile u sukobe jer B. nije željela raditi, te se B. jednom izderala na tužiteljicu pred pacijentom i slično (kako to navodi tužiteljica),

- da je J. D.1 imala problem sa sestrom B. P. jer je B. u noćnoj smjeni spavala, a došla su dva hitna slučaja te je ona sama obavila posao (kako to navodi svjedokinja J. D.1 ),

- da je J. D.2 imala problem sa kolegicom B. P. koja je dosta bila za kompjutorom, a ona je radila druge poslove (kako je to izjavila svjedokinja J. D.2 ),

- da je u hitnoj službi postojao problem, jer su tamo bile 3 kolegice, i to tužiteljica, J. D.1 i B. P., koje su imale problema u međusobnoj komunikaciji, a što se je onda odražavalo na probleme u cijelom timu, a sve je to utjecalo i na pružanje zdravstvene njege gdje se sve moralo hitno obaviti i kako treba (kako je to izjavila svjedokinja D. B.),

- da su problemi počeli negdje početkom 2018. kada je nastao problem preuzimanja službe, a kada je tužiteljica bila u smjeni do 19,30, a B. P. po noći od 19,30, te je B. tražila tužiteljicu da ostane nakon 19,30 i preuzme najavljeno dijete sa epileptičnim napadom, te je nakon toga dr. D. R. pred sestrama rekao da je pravilo da jedna sestra radi do 19,30, a druga u 19,30 preuzima službu, te ova koja je radila do 19,30, tada ide kući, ali je nakon ovog slučaja oko preuzimanja službe došlo od "trovanja" odnosa medicinskih sestara, te je među njima postalo nemoguće normalno komunicirati jer su i tužiteljica i B. smatrale da su u pravu (kako je to izjavio svjedok D. R.),

- da je cijelo vrijeme zapravo postojao sukob između tužiteljice, J. D.1 i B. P., te su one jedna drugoj upadale u facebook, te je tužiteljica ušla u povijest bolesti sina muža B. P. zbog čega je ona podnijela i pritužbu (kako je to izjavio svjedok D. R.),

- da se tužiteljica zbog problema sa B. P. obratila glavnoj sestri ordinacija M. J. kojoj je rekla da je došlo do nekih problema sa sestrom B., te joj je M. J. rekla da sve pokuša riješiti razgovorom sa glavnom sestrom (kako su to izjavile tužiteljica i svjedokinja M. J.),

- da se nakon toga tužiteljica obratila glavnoj sestri klinike D. B. putem e-maila, te ju je ona pozvala na razgovor, te su dugo razgovarale, te je tužiteljica govorila o problemima u komunikaciji sa kolegicama D. i P., te je D. B. rekla tužiteljici da misli da se sve može riješiti, te joj je rekla da će održati sastanak vezano za to (kako su to izjavile tužiteljica i svjedokinja D. B.),

- da je nakon toga bio sastanak vezano za klimu u kolektivu, ali na isti nisu došle tužiteljica, J. D.1 i B. P., te se na sastanku razgovaralo što je problem i kako ga riješiti, te su svi prisutni rekli da su problem međuljudski odnosi, a da je rješenje razmještaj sestara, te je nakon toga uprava donijela odluku o razmještaju ove tri sestre B. P., J. D.1 i tužiteljice na druge različite jedinice po potrebi službe, budući da one ne mogu zajedno raditi (kako su to izjavili svjedoci D. B. i D. R.).

10.2. Slijedom navedenog pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su medicinske sestre imale problem sa kolegicom B. P., ali isto tako da su kolegice medicinske sestre, i to tužiteljica, J. D.1 i B. P., imale problema u međusobnoj komunikaciji, a što se onda odražavalo na probleme u cijelom timu, a sve je to utjecalo i na pružanje zdravstvene njege gdje se sve mora hitno obaviti.

I po ocjeni ovog suda, u konkretnom slučaju, kada su tri medicinske sestre imale narušene odnose i nisu mogle zajedno komunicirati i raditi, a što je nedvojbeno dovelo do problema u cijelom timu, tuženik je trebao poduzeti mjere da se nastala situacija riješi te je mogao napraviti i razmještaj, ali ne na način da dođe po povrede zakona na štetu nekog od radnika, konkretno ovdje tužiteljice, a do čega je došlo iz razloga navedenih u točki 9. obrazloženja ove presude budući je tuženik povrijedio ugovornu obvezu da tužiteljici osigura poslove radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu.

10.3. Tuženik je ovlašten, ali i dužan, poduzeti mjere da se razriješe poremećeni međuljudski odnosi koji su utjecali na proces rada, ali ne na način da pri tome dođe po povrede zakona na štetu nekog od radnika.

Ovaj sud smatra da je tuženik, ako se odlučio razmjestiti djelatnice u različite radne jedinice, bio dužan utvrditi odgovorost radnika u smislu povrede obveze iz radnog odnosa i poduzeti odgovarajuće snakcije odnsono mjere prema onome za koga utvrdi da je uzrokovao poremećaj međuljudskih odnosa. Umjesto, dakle, da tuženik riješi problem u njegovom uzroku i provede odgovarajuće radnopravno sankcioniranje, tuženik je tužiteljicu uputio na rad u zavod primjenjujući pri tome odredbe ugovora o radu i Pravilnika o radu na način suprotan zakonu, a kako je to prethodno već utvrđeno u dijelu pod točkom 9. obrazloženja ove drugostupanjske presude.

10.4. Ovakvim postupanjem, kada bi se prihvatilo kao dopušteno odnosno zakonito, stvorila bi se klima straha od odmazde zbog ukazivanja na nepravilnosti, i obeshrabrivalo bi se radnike da ukazuju na te nepravilnosti, a što nikako nije prihvatljivo.

10.5. Međutim, sve prethodno navedeno ne predstavlja dovoljnu osnovu za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu kojim traži naknadu štete zbog mobinga. Naime, radnje za koje tužiteljica tereti tuženika kao poslodavca u smislu čl. 111. ZR-a i čl. 1045. ZOO-a ne predstavljaju štetne radnje koje bi predstavljale osnovu za naknadu štete.

Samo raspoređivanje tužiteljice na drugo radno mjesto i donošenje odgovarajućeg rješenja o plaći ne predstavljaju takvu radnju te se sudska zaštita u odnosu na nalog o upućivanju i rješenje o plaći ostvaruje u oduzmanju pravnih učinaka tim pravnim aktima tuženika.

10.6. Tek kada bi tužiteljica dokazala druge protupravne radnje tuženika kojima joj se nanosi šteta, tuženik bi bio odgovoran za naknadu imovinske i neimovinske štete u smislu čl. 1045. ZOO-a, a rte radnje tužiteljica u ovom postupku nije dokazala.

10.7. Tužitejica tvrdi da je imala znatno više prekovremenog rada od B. P.. Međutim, navedeno nije dokazano, a kako to pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja. Neke od drugih radnica su imale i manje sati prekovremenog rada nego li su ih imale tužiteljica i B. P., o razlika u satima prekovremenog rada B. P. i tužiteljice nije takva da bi ukazivala na šikaniranje tužiteljice s namjerom da se pogoduje B. P..

10.8. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i to da tužiteljica nije dokazala da bi joj D. R. prijetio da će je se riješiti ako ne povuče prijavu za mobing jer da je njome stvorila klanove unutar radne sredine i unijela nemir u međuljudske odnose u kolektivu.

11. Slijedom navedenoga je žalba tužiteljice protiv prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na naknadu neimovinske štete (za povredu prava osobnosti) i imovinske štete (za izgubljenu zaradu) ocijenjena je neosnovanom.

12. S obzirom da je tužiteljica djelomično uspjela u sporu, primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

13. Slijedom svega navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. ZPP-a, žalba tužiteljice je djelomično prihvaćena, a djelomično kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu djelomično preinačena, a djelomično potvrđena.

14. Kako je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

U Zagrebu 2. srpnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.