REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-353/2020-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. N., OIB:…, L., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika REPUBLIKE HRVATSKE - Ministarstvo …, OIB: …, Z., kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K. - Građansko upravni odjel, radi isplate troškova prijevoza, odlučujući o tužiteljevoj izvanrednoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž R-741/16-4 od 23. srpnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, posl. br. P-210/15-12 od 24. veljače 2016., u sjednici održanoj 2. srpnja 2024.,
p r e s u d i o j e
Revizija tužitelja se odbija.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog suda u Karlovcu, posl. br. P-210/15-12 od 24. veljače 2016., odbijen je tužbeni zahtjev na ime neisplaćene naknade troškova prijevoza u utuženom iznosu od 50.132,73 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (toč. I. izreke) te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn.
2. Presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž R-741/16-4 od 23. srpnja 2019., odbijena je tužiteljeva žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) te postavlja dva pravna pitanja za koja smatra da odluka o sporu ovisi o rješenju tih pravnih pitanja i koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i to:
"1. Da li okolnost što je tužitelj potraživao razliku naknade troškova prijevoza prema metodologiji koja polazi od množenja stvarno odrađenih dana u pojedinom mjesecu i dnevne pojedinačne karte isključuje pravo tužitelja na ostvarivanje razlike naknade troškova prijevoza u situaciji kad je o pravu na naknadu troškova prijevoza riješeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem kao konačnim upravnim aktom koji jednako obvezuje i tužitelja i tuženu, a kojim je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene mjesečne autobusne karte ili karte vlaka, a koju naknadu tuženik nije isplaćivao u iznosu u kojem se obvezao takvim rješenjem?
2. Ako je o pravu na naknadu troškova prijevoza riješeno pravomoćnim i izvršnim rješenjem kao konačnim upravnim aktom koji jednako obvezuje i tužitelja i tuženu, a kojim je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene mjesečne autobusne karte ili karte vlaka, a koju naknadu tuženik nije isplaćivao u iznosu u kojem se obvezao takvim rješenjem, da li je zahtjev tužitelja neosnovano zbog činjenice što je konačno potraživao veći iznos od onog koji je priznat rješenjem poslodavca?"
4. Predlaže reviziju prihvatiti te preinačiti ili ukinuti nižestupanjske presude. Traži trošak sastava revizije.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija nije osnovana.
7. Revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu kojim se pobija revizijom i samo zbog pitanja zbog kojeg je revizija podnesena (čl. 392.a st. 2. ZPP).
8. Predmet spora je isplata razlike naknade troškova prijevoza tužitelja kao djelatne vojne osobe za razdoblje od kolovoza 2011. do 1. veljače 2014.
9. Tužitelj nije mogao podnijeti reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, pa je njegova revizija dopuštena na temelju odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP. Tužitelj kao razloge važnosti ističe različitu praksu drugostupanjskih sudova.
10. Međutim, u odnosu na postavljena pravna pitanja, revizijski sud je zauzeo pravna shvaćanja da je tuženik kao poslodavac ovlašten umanjiti naknadu troškova prijevoza na posao i s posla za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i u slučajevima kad djelatna vojna osoba ne putuje na posao iz razloga koji predstavljaju odstupanje od redovnog, uobičajenog rasporeda obavljanja službe (Revr-72/17-2 od 30. siječnja 2018., Revr-668/17 od 20. ožujka 2018., Rev- 1195/20-2 od 13. rujna 2022. itd.).
11. Budući da tužitelj tijekom postupka, a i u reviziji ne tvrdi da bi mu tuženik, kao poslodavac, umanjivao naknadu troškova prijevoza kada je tužitelj, sukladno rasporedu poslodavca, obavljao službu dežurstva, straže odnosno za dane provedene na terenu, već je samo tvrdio da ima pravo na naknadu u najnižem iznosu u visini mjesečne autobusne karte ili mjesečne karte za vlak, pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda.
12. S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 2. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
