REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3329/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. Z. iz Z., (OIB: ...), kojeg zastupa punomoćnik I. L., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: ...), koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice da joj se dopusti revizija protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici posl. br. Gž-1298/2021-2 od 17. veljače 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-2118/2020-16 od 4. studenoga 2021., u sjednici održanoj 2. srpnja 2024.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženici naloženo (u stavku I. izreke) da tužitelju isplati 69.148,69 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, te (u stavku II. izreke) da mu naknadi trošak parničnog postupka od 10.284,50 kn sa zateznim kamatama od 4. studenoga 2021. do isplate,
dok je zahtjev tuženice za naknadu troška postupka od 4.000,00 kn odbijen kao neosnovan.
2. Tuženica je podnijela prijedlog da joj se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija, a sve zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:
1./ „Da li je pravno shvaćanje izraženo u odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-1298/21-2 od 17. veljače 2022., koje je u potpunom suglasju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2364/16 od 19. prosinca 2018. kao i pretežitim dijelom sudske prakse, da se visina naknade za ograničenje prava vlasništva osobama - najmodavcima u čijim nekretninama stanuju u svojstvu zaštićenih najmoprimaca treće osobe i koje za najam plaćaju propisanu zaštićenu najamninu koja je značajno niža od slobodno ugovorene tržišne najamnine, računa isključivo kao razlika između tržišne i cijene zaštićene najamnine u proturječju s pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu izraženim u presudi Statileo protiv Republike Hrvatske broj 12027/10 od 10. srpnja 2014., te presudi Skelin - Hrvoj i Đuričić protiv Republike Hrvatske broj 23414/15 od 10. lipnja 2021. koji smatra da je pravo države članice Konvencije kontrolirati uporabu vlasništva u skladu s općim interesom time ujedno odrediti odgovarajuća naknada za nekretnine u privatnom vlasništvu koja je niža od tržišne najamnine?“
2./ „Da li činjenica što je prema presudi ESLJP-a u predmetu Statileo c/a RH te presudi Skelin - Hrvoj i Đuričić protiv Republike Hrvatske država na vlasnike stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci postavila prekomjeran socijalni i financijski teret zbog takvog ograničenja prava vlasništva koje proizlazi iz Zakona o najmu stanova (NN br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20) predstavlja protupravnost u postupanju države, tj. zakonodavca prilikom donošenja zakona što pak za posljedicu ima odštetnu odgovornost države ili takav postupak, odnosno propust zakonodavca, tj. države predstavlja određeni propust u normiranju kojim je propušteno vlasnicima takvih stanova kao protučinidbu za pretjerano ograničenje dati odgovarajuću naknadu zbog čega je u dosadašnjoj sudskoj praksi ujedno i u pobijanoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to institut naknade štete?“.
3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.
4. Prijedlog nije dopušten.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 17. veljače 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."
6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",
- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
7. Pritom treba imati na umu da te odredbe ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi sa (ovdje odlučno) određenim razlozima njegove važnosti za odluku o konkretnom pravnom odnosu i (kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu - te postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.
8. Polazeći od toga i odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: "Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije." - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tuženice postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocjenjuje važnim za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje se ne može očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.
9. Naime, osporena presuda je u odnosu na prvo u prijedlogu postavljeno pitanje temeljena na suđenju u skladu s stabilnom, već ustaljenom i dosljednom sudskom praksom (koja je po svome razvoju, trajanju i po broju odluka u kojima je izražena dosegla dovoljan stupanj pravne sigurnosti) - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati: shvaćanje na kojemu je temeljena osporena presuda izraženo je (i određeno obrazloženo), primjerice, i u odluci revizijskog suda posl. br. Rev 2364/2016-3 od 19. prosinca 2018., prema kojoj:
„(...) Naime, sustav zaštićenog najma, uveden Zakonom o najmu stanova kojim se vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci nameće teret stambenog zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca, predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva koje vlasnicima nameće nerazmjeran i pretjeran teret, protivno odredbi čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Statileo protiv Hrvatske od 10. srpnja 2014.).
Prema pravnom shvaćanju ovog suda zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine, a i pravo na pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu.(...).“
10. Identično shvaćanje revizijski sud je izrazio potom (sve nakon što su donesene odluke na koje se tuženica poziva u prijedlogu i uspoređuje ih sa ovdje osporenom), opet primjerice, i u odlukama posl. br. Revd 2129/2022-2 od 16. studenoga 2022., Revd 3630/2021-2 od 14. prosinca 2021., Revd 1431/2023-2 od 27. rujna 2023., Revd 5423/2021-2 od 11. siječnja 2022., Revd 2047/2021-2 od 8. lipnja 2022., Revd 2785/2023-2 od 4. listopada 2023., Revd 2960/2023-2 od 4. listopada 2023., Revd 2181/2022-2 od 14. lipnja 2022., Revd 1164/2022-2 od 22. ožujka 2022.
11. Kako je drugostupanjski sud utemeljio osporenu presudu na takvome, pravilnom shvaćanju (odgovoru) i revizijskog suda, jedino je za zaključiti da u ovoj pravnoj stvari u odnosu na prvo u prijedlogu postavljeno pitanje nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu i time za dopuštenje revizije.
12. Kada je riječ o drugome u prijedlogu postavljenom pitanju situacija je bitno drugačija: tuženica u odnosu na to pitanje, ako bi ga se i prihvatilo određenim i moglo zaključiti koji je razlog njegova postavljanja, nije istakla niti jedan razlog, a pogotovo ne određen ili dostatan, koji bi opravdavao ono što je odlučno za dopuštenje revizije - zašto bi to pitanje bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Navod predlagateljice da o tom pitanju „revizijski sud još nije zauzeo decidirano pravno shvaćanje, a navedeno pravno pitanje je bitno kako bi se osigurala jedinstvena primjena prava i Ustavom Republike Hrvatske zajamčena ravnopravnost svih u primjeni prava“ te razloge na može nadomjestiti.
Time, ujedno, niti to pitanje nije važno (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) prema smislu odredbe čl. 385.a stavka 1. ZPP-a: obzirom na to kako je formulirano i obrazloženo razlozima važnosti te obzirom i na situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske niti u svezi toga pitanja u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu.
13. Stoga je prijedlog tuženice za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).
Zagreb, 2. srpnja 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
