Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-199/2020-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, po sutkinji Jasni Bratek u pravnoj stvari tužitelja G. J. iz Š., OIB…, zastupanog po odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda J. B. i D. J. iz N. G., protiv tuženika OTP b. d.d., OIB… iz S., zastupanog po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi isplate, 24. svibnja 2024. nakon dokončane javne glavne rasprave u nazočnosti tužitelja, njegovog punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika S. Đ., odvjetnice iz N. G. te objave odluke 2. srpnja 2024. istoga dana

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj OTP b. d.d., OIB… iz S., da tužitelju G. J. iz Š., OIB…, isplati iznos od 7.510,77 eura (sedam tisuća pet stotina deset eura sedamdeset sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena tekućom, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, tekućom

- na iznos od 19,74 EUR od 11.11.2008. do konačne isplate

- na iznos od 27,32 EUR od 11.12.2008. do konačne isplate

- na iznos od 30,23 EUR od 13.01.2009. do konačne isplate

- na iznos od 50,40 EUR od 11.02.2009. do konačne isplate

- na iznos od 46,51 EUR od 11.03.2009. do konačne isplate

- na iznos od 49,47 EUR od 11.04.2009. do konačne isplate

- na iznos od 47,48 EUR od 12.05.2009. do konačne isplate

- na iznos od 48,72 EUR od 11.06.2009. do konačne isplate

- na iznos od 47,51 EUR od 11.07.2009. do konačne isplate

- na iznos od 48,24 EUR od 11.08.2009. do konačne isplate

- na iznos od 48,50 EUR od 11.09.2009. do konačne isplate

- na iznos od 46,29 EUR od 13.10.2009. do konačne isplate

- na iznos od 48,19 EUR od 11.11.2009. do konačne isplate

- na iznos od 46,78 EUR od 11.12.2009. do konačne isplate

- na iznos od 62,99 EUR od 12.01.2010. do konačne isplate

- na iznos od 63,87 EUR od 11.02.2010. do konačne isplate

- na iznos od 57,44 EUR od 11.03.2010. do konačne isplate

- na iznos od 64,33 EUR od 13.04.2010. do konačne isplate

- na iznos od 63,26 EUR od 11.05.2010. do konačne isplate

- na iznos od 66,46 EUR od 11.06.2010. do konačne isplate

- na iznos od 66,28 EUR od 13.07.2010. do konačne isplate

- na iznos od 66,17 EUR od 11.08.2010. do konačne isplate

- na iznos od 71,44 EUR od 11.09.2010. do konačne isplate

- na iznos od 66,34 EUR od 12.10.2010. do konačne isplate

- na iznos od 68,94 EUR od 11.11.2010. do konačne isplate

- na iznos od 68,81 EUR od 11.12.2010. do konačne isplate

- na iznos od 72,69 EUR od 11.01.2011. do konačne isplate

- na iznos od 57,83 EUR od 11.02.2011. do konačne isplate

- na iznos od 52,90 EUR od 11.03.2011. do konačne isplate

- na iznos od 57,19 EUR od 12.04.2011. do konačne isplate

- na iznos od 57,89 EUR od 11.05.2011. do konačne isplate

- na iznos od 61,56 EUR od 11.06.2011. do konačne isplate

- na iznos od 60,26 EUR od 12.07.2011. do konačne isplate

- na iznos od 71,54 EUR od 11.08.2011. do konačne isplate

- na iznos od 62,47 EUR od 13.09.2011. do konačne isplate

- na iznos od 59,04 EUR od 11.10.2011. do konačne isplate

-na iznos od 79,49 EUR od 11.11.2011. do konačne isplate

- na iznos od 107,51 EUR od 13.12.2011. do konačne isplate

- na iznos od 113,66 EUR od 11.01.2012. do konačne isplate

na iznos od 117,96 EUR od 11.02.2012. do konačne isplate

- na iznos od 119,28 EUR od 13.03.2012. do konačne isplate

- na iznos od 116,16 EUR od 11.04.2012. do konačne isplate

-na iznos od 117,83 EUR od 11.05.2012. do konačne isplate

- na iznos od 119,55 EUR od 12.06.2012. do konačne isplate

- na iznos od 116,97 EUR od 11.07.2012. do konačne isplate

- na iznos od 116,73 EUR od 11.08.2012. do konačne isplate

- na iznos od 11,88 EUR od 11.09.2012. do konačne isplate

- na iznos od 113,53 EUR od 11.10.2012. do konačne isplate

- na iznos od 117,14 EUR od 13.11.2012. do konačne isplate

- na iznos od 115,99 EUR od 11.12.2012. do konačne isplate

- na iznos od 117,65 EUR od 11.01.2013. do konačne isplate

- na iznos od 112,94 EUR od 12.02.2013. do konačne isplate

- na iznos od 111,12 EUR od 12.03.2013. do konačne isplate

- na iznos od 116,31 EUR od 11.04.2013. do konačne isplate

- na iznos od 111,23 EUR od 11.05.2013. do konačne isplate

- na iznos od 108,56 EUR od 11.06.2013. do konačne isplate

- na iznos od 105,54 EUR od 11.07.2013. do konačne isplate

- na iznos od 109,23 EUR od 13.08.2013. do konačne isplate

- na iznos od 111,26 EUR od 11.09.2013. do konačne isplate

- na iznos od 113,18 EUR od 11.10.2013. do konačne isplate

-na iznos od 113,61 EUR od 12.11.2013. do konačne isplate

- na iznos od 116,15 EUR od 11.12.2013. do konačne isplate

- na iznos od 98,50 EUR od 11.01.2014. do konačne isplate

- na iznos od 92,12 EUR od 11.02.2014. do konačne isplate

- na iznos od 91,25 EUR od 11.03.2014. do konačne isplate

- na iznos od 93,14 EUR od 11.04.2014. do konačne isplate

- na iznos od 89,93 EUR od 13.05.2014. do konačne isplate

- na iznos od 90,24 EUR od 11.06.2014. do konačne isplate

- na iznos od 91,46 EUR od 11.07.2014. do konačne isplate

- na iznos od 94,21 EUR od 12.08.2014. do konačne isplate

- na iznos od 95,21 EUR od 11.09.2014. do konačne isplate

- na iznos od 94,50 EUR od 11.10.2014. do konačne isplate

- na iznos od 97,14 EUR od 11.11.2014. do konačne isplate

- na iznos od 96,93 EUR od 11.12.2014. do konačne isplate

- na iznos od 98,38 EUR od 13.01.2015. do konačne isplate

- na iznos od 92,89 EUR od 11.02.2015. do konačne isplate

- na iznos od 90,63 EUR od 11.03.2015. do konačne isplate

- na iznos od 92,67 EUR od 11.04.2015. do konačne isplate

- na iznos od 91,86 EUR od 12.05.2015. do konačne isplate

- na iznos od 92,47 EUR od 11.06.2015. do konačne isplate

- na iznos od 91,67 EUR od 11.07.2015. do konačne isplate

- na iznos od 92,26 EUR od 11.08.2015. do konačne isplate

- na iznos od 92,16 EUR od 11.09.2015. do konačne isplate

- na iznos od 91,35 EUR od 13.10.2015. do konačne isplate

- na iznos od 91,94 EUR od 11.11.2015. do konačne isplate

- na iznos od 91,15 EUR od 11.12.2015. do konačne isplate

- na iznos od 91,73 EUR od 12.01.2016. do konačne isplate

- na iznos od 126,75 EUR od 11.02.2016. do konačne isplate

- na iznos od 122,69 EUR od 11.03.2016. do konačne isplate, sve to u roku od 15 dana.

II Odbija se ostali dio tužbenog zahtjeva preko presuđenog iznosa, a u iznosu od 1.152,35 eura.

III Nalaže se tuženoj OTP b. d.d., S., OIB…, da tužitelju G. J. iz Š., OIB…, , naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.865,55 eura zajedno sa zakonskom zateznom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, koje teku od dana presuđenja 2.srpnja 2024. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

IV Tužitelj se oslobađa plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku podnio kod ovoga suda tužbu protiv tuženika radi isplate.

1.2. U tužbi se između ostalog navodi da je tužitelj kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom 2. veljače 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 12733/06. U odredbama opisanoga Ugovora da je navedeno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, ovdje tužene. Nadalje, da je ugovorena valuta uz koju da je vezana glavnica- švicarski franak (CHF)

1.3. Ugovor o kreditu parnične stranke da su sklopile po unaprijed formuliranom obrascu tužene. Budući da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama, o kojim stranke nisu pregovarale, tužitelj nije mogao imati utjecaj na njihov sadržaj. Kako tužena sastavlja ugovore na gotovo istim obrascima za sve korisnike kredita nitko od klijenata tužene nema mogućnost ugovoriti bilo što različito od onoga što nudi tužena.

1.4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a u kojem je parničnom postupku R. A. d.d. bila jedna od tuženih (prvotužena), da je utvrđeno je kako je, tamo tužena, u razdoblju navedenom u predmetnoj presudi, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna.

Gore navedena prvostupanjska presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i odlukom po reviziji Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 14. svibnja 2015. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., da je utvrđeno kako je tužena u razdoblju navedenom u predmetnoj presudi, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF), a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a sve tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena postupala suprotno, tada važećim, odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Gore navedena prvostupanjska presuda je i u tom, navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

1.5. Sukladno navedenim presudama, na ime isplate (u kojoj je sadržana kamata i valuta) tužitelj da potražuje ukupni preplaćeni iznos po kreditu a koji da će precizirati tek nakon pribave kompletne dokumentacije i provedenog vještačenja, zajedno sa pripadajućim kamatama.

1.6. Navodi se da je tužitelj sa tuženom 29. veljače 2016. potpisao Dodatak br. 1. Ugovoru o kreditu. Navedenim aneksom da je izvršena konverzija kredita na način da je otplata obveza po kreditu umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu uz EUR.

Članak 502. c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) da navodi da je sud vezan uz utvrđenja koja su u pogledu kolektivne tužbe utvrdili sudovi koji su o istoj odlučivali pa da je slijedom navedenoga za ista vezan i ovaj sud. Tužitelj kao korisnik kredit da ne posjeduje kompletnu dokumentaciju vezanu uz kredit stoga da nema niti saznanja o visini preplaćenih iznosa. Stoga da ne može postaviti tužbeni zahtjev prije no što se pribavi kompletna dokumentacija i provede financijsko vještačenje nakon čega će tužitelj visinu tražbine čiju isplatu zahtjeva, odrediti sukladno odredbi čl.186.b.Zakona o parničnom postupku.

Tužitelj da je prije podnošenja tužbe dopisom od 15. svibnja 2019. od tužene pokušao pribaviti svu dokumentaciju vezanu uz predmetni kredit, no bezuspješno.

1.7. Slijedom naprijed navedenog predloženo je da sud nakon provedenog postupka donese odluku sadržaja prednje navedenog.

2. U odgovoru na tužbu tuženik po punomoćniku ističe kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio stupnjevitu tužbu a da za to uopće nisu bile ispunjena zakonske pretpostavke iz čl.186.b.ZPP-a. Tužitelj da je kao druga ugovorna stranka u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj 12733/06 pa da je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev. Tužitelju da je uz ugovor uručen osnovni inicijalni otplatni plan kao i svim korisnicima kredita. Identično da je i sa prijepisom knjigovodstvene kartice kredita. Tužitelj da nema pravnog interesa zahtijevati spomenuti dokument jer da je kao korisnik kredita u posjedu uplatnica koje je dobivao u poslovnicama tuženika prilikom svako mjesečne uplate rate kredita. Stoga da se protivno tvrdnji tužitelja ne radi o dokumentaciji iz čl.186.b.st.3.ZPP-a.

2.1. Tuženik čini nespornim da je sa tužiteljem 2. veljače 2006. zaključen ugovor o kreditu sa sporazumom o prijenosu prava vlasništva broj 12733/06 (dalje Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 55.550,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate 240 mjeseci ( 20 godina). Tuženik ne osporava da se u čl. 5. Ugovora navodi da je nominalna kamatna stopa 4,20 % godišnje te da je ista promjenjiva, a da se u čl.11.Ugovora navodi da će kamatna stopa propisivati odlukama kreditora. Tuženik ne osporava da je odredbom čl. 2.i 10. Ugovora ugovoreno da će se odobreni kredit isplaćivati u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

Tuženik se protivi tvrdnjama tužitelja da kojima se navodi da je ugovor u suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača kao i Zakonu o obveznim odnosima.

Pravna argumentacija tužitelja u predmetnoj tužbi da se zasniva na utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. i presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013 . i na navodnoj potrebi njene izravne primjene na ovaj spor, tuženik smatra da se u ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu prednje navedenom kao i predmetu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž- 7129/13.

2.2. Nastavno, tuženik ističe prigovor zastare tužiteljeva novčanog potraživanja te navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete da bi se u tom slučaju imao primijeniti zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. Obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je navodno tužitelju prouzročila štetu to da je očito da je subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Pri tome se ističe da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta da bi se primjenjivao zastarni rok iz čl. 372 ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Tuženik ističe i da se kod ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti stoga da sukladno odredbi čl. 372 ZOO-a tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti radilo o stjecanju bez osnove zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

2.3. Da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom da je potrebno da se kumulativno ispune uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja no kako niti jedna od ovih pretpostavki nije ispunjena da se ne može primijeniti odredba čl.210.st.3. ZOO-a. Tuženik osporava da bi donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke a što da je interni akt tuženika i dostupan svima.

Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva ista je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena a promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima Republike Hrvatske stoga da eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava.

2.4. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe da presuda Visokog trgovačkog suda ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu prosječnog potrošača kao pravnog standarda stoga da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, uočljiva i razumljiva slijedom čega da ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti.

Za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača da je bitno odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija a ne naknadno povećanih obveza jedne strane uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti

Tuženik da je kao i tužitelj bio izložen riziku valutne klauzule odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani da ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke.

2.5. Tužitelj da je u tužbi istaknuo bitnu činjenicu da je 29. veljače 2016. s tuženikom sklopio Dodatak br. 1.Ugovoru o kreditu broj 12733/06 (tzv Konverzija). Navedenim pravnim poslom stranke da su sporazumno izmijenile odredbe osnovnog ugovora o kreditu a kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Tužitelj da je svojevoljno pristao s tuženikom izmijeniti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle, upravo one odredbe za koje u tužbi navodi da su ništetne. Sklapanjem navedenog Dodatka ugovoru o kreditu da se pristupilo nakon donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 ZID ZPK) pa da je tuženik sklapanjem Dodatka br.1. ugovora o kreditu jednostavno postupao u skladu sa zakonskom obvezom. S druge strane za tužitelja da nije postojala zakonska obveza sklapanja Dodatka br.1.Ugovora o kreditu nego je isto bila mogućnost koju je tužitelj u konačnici i prihvatio. Dakle sklapanjem Dodatka br.1. ugovora o kreditu stranke da su sporazumno pristale izmijeniti odredbe osnovnog ugovora o kreditu broj 12733/06 a na način da je položaj korisnika kredita sklapanjem Dodatka br.1. ugovora o kreditu izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. Prije sklapanja Dodatka br.1. ugovora o kreditu tužitelju da je bio predočen i rastumačen obračun konverzije, a koji da je sadržavao sve potrebne parametre u pogledu kamatne stope i valute. Dodatkom br.1.ugovora o kreditu stranke da su tim pravnim poslom izmijenile odredbe čl.5.1. i čl.6.osnovnog ugovora tako da su te izvorne odredbe prestale vrijediti i proizvoditi pravne učinke između stranaka.

Stoga tužitelj da nema pravne osnove u ovom parničnom postupku potraživati bilo kakvu preplatu na temelju ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu a koje ugovorne odredbe su stranke naknadno izmijenile sklapanjem Dodatka br.1.ugovora o kreditu.

2.6. Slijedom navedenog predloženo je da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja naknade troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je, u smislu odredbe čl. 220.st.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP) proveo dokaze čitanjem i uvidom u rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja od 15. prosinca 1999., u ugovor o kreditu od 2. veljače 2006., u Dodatak br. 1 Ugovoru o kreditu od 29. veljače 2016., u rješenje Trgovačkog suda u Splitu Tt-18/9778-3 od 3. prosinca 2018., sudsku praksu, u obavijesti o promjenama kamatnih stopa, u stvarni otplatni plan, u početni otplatni plan, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku M. T. N., stalnom sudskom vještaku iz S. B. te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

4. Podneskom od 4. listopada 2023. nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je po punomoćniku, uredio tužbeni zahtjev na način da iz iste činjenične i pravne osnove potražuje iznos od 8.098,82 eura zajedno a kamatama i troškovima postupka a naknadno podneskom , te nakon ispravka nalaza i mišljenja financijskog vještaka, tužitelj podneskom od 26. ožujka 2024. uređuje tužbeni zahtjev na način da potražuje umjesto iznosa od 8.098,82 eura, iznos od 8.663,12 eura.

Pri tome je bitno navesti da je tužitelj u ovome postupku postavio tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186.b.st.3.ZPP-a, a kojom odredbom zakonodavac izrijekom dopušta u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

Tužitelj je i prije poziva suda u smislu odredbe čl.186.b.st.4.ZPP-a , a odmah nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje financijskog vještaka, te nakon što mu je dostavljen ispravak i dopuna nalaza i mišljenja financijskog vještaka od 13. veljače 2024. , postavio tužbeni zahtjev odnosno odredio visinu istog. Tvrdnje tuženika da je tužitelj kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije je irelevantna obzirom da po pozivu tužitelja tuženiku ista nije dostavljena te je tijekom postupka po nalogu suda ista dostavljena 16. siječnja 2023. Nastavno na navedeno ističe se da je odredbom čl. 305.st.8. Zakona o kreditnim institucijama propisana obveza kreditnih institucija staviti na raspolaganje potrošačima podatke tijekom trajanja ugovora o kreditu no to ne isključuje činjenicu da su ti podaci po svojoj prirodi te prema sadržaju građansko pravnog odnosa zajednički, i upravo činjenica da su kreditne institucije u obvezi potrošačima dostaviti tražene podatke za vrijeme trajanja ugovornog odnosa izravno ukazuje da se ti podaci smatraju zajednički. Obveza dostavljanja traženih podataka osim što proizlazi iz građansko pravnog odnosa ista je propisana i odredbom čl.186.b.st.3. ZPP-a jer ista odredba u sebi implicira obvezu sudionika građanskopravnog odnosa dati drugoj ugovornoj strani podatke koji se smatraju zajedničkim.

Tužbeni zahtjev dakle nije preinačen iako je u osnovi podneskom tužitelja 26. ožujka 2024. tužbeni zahtjev povišen, kojoj preinaci se tuženik po punomoćniku protivio. Vezano za navode tuženika kojima se protivi preinaci tužbe, dakle i pod pretpostavkom da se radi o preinaci tužbenog zahtjeva kako to tvrdi tuženik, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99- isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle dolazi li do povrede prava na pristup sudu.

U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi naknade štete odnosno povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanjem preinake tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog financijskog vještačenja rezultiralo bi povredom prava tužitelja na pristup sudu.

To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a uređenje tužbenog zahtjeva (odmah nakon provedenog vještačenja) koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecalo na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava, a čime se tužitelju nameće prekomjeran teret i čime bi bila narušena sama bit tužiteljeva prava na pristup sudu. Stoga je ovaj sud raspravnim rješenjem od 24. svibnja 2024. dopustio preinaku tužbe učinjenu podneskom tužitelja od 26. ožujka 2024.

5. Ocjenom provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 26. ožujka 2024., djelomično osnovan.

6. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika HVB S. banka kao kreditor sklopili 2. veljače 2006. Ugovor o namjenskom kreditu ( str.19-26 spisa) pod brojem ugovora 12733/06 u iznosu od 55.550,00 CHF, na rok otplate od 20 godina, a sve obračunato prema kupovnom tečaju za CHF kreditora važećem na dan isplate kredita;

- temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,20 % godišnje, a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika (plan otplate- prometi po kreditu, obavijesti o promjeni kamatne stope)

-da su stranke zaključile Dodatak br. 1. uz Ugovor o kreditu 29.veljače 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutom u kredit s EUR valutnom klauzulom, da je nakon toga kredit nadalje otplaćivan uz valutnu klauzulu u EUR za kune.

6.1. Dakle, među strankama je nesporno da su dana tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili 2. veljače 2006. Ugovor o namjenskom kreditu pod brojem ugovora12733/06, kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od u iznosu od 55.550,00 CHF prema tečaju za CHF kreditora važećem na dan isplate kredita te se tužitelj obvezao tuženiku u mjesečnim anuitetima vratiti navedeni iznos i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,20 % godišnje i to s rokom otplate kredita na 20 godina a kako je to utvrđeno i od strane ovoga suda Uvidom u spomenuti ugovor.

6.2. Nesporna je i činjenica da su parnične stranke 29. veljače 2016. sklopile Dodatak br.1. ugovoru o kreditu (str. 27 spisa) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/2015. - dalje: ZID ZPK ) odnosno izvršile konverziju kredita CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, time da nije utvrđena preplata po konverziji kredita.

7. Sporno je, između ostalog, je li provedenom konverzijom tužitelj doveden u svemu u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, može li tužitelj zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno može li se tužitelj pozivati na ništetnost ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe udruge F., je su li promjene koje se odnose na kamatnu stopu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama, sporna je i visina zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

8.Nesporno je da je Dodatak br. 1.ugovora o kreditu od 29. veljače 2016. kreditor sklopio temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 dalje ZID ZPK) u ispunjenju zakonske obveze pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije .

Tuženik je, dakle, nesporno ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj, 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

Izvjesno je da je i kamatna stopa određena Dodatkom uz ugovor o kreditu određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika.

9. Prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

10. Nadalje, rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

11. U pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev 18/2020-2 od 26. svibnja 2020. zauzeo je stav kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Dakle, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. zauzima isti stav.

12. Nastavno na navedeno, ističe se da u smislu odredbe čl.502. a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12.1. U smislu odredbe čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.2. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Jednako tako odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13–dalje: ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. No, sporno je, je li provedenom konverzijom tužitelj doveden u svemu u položaj u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

15. Naime, sukladno odredbama ZID ZPK konverzija kredita u CHF u EUR podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je kredit denominiran u EUR.

15.1. Pri tome se ističe da je način izračuna konverzije propisan odredbom čl.19.c ZID ZPK pri čemu se napominje da se osim pitanja valutne klauzule u pogledu početno odobrene glavnice kredita u CHF prilikom izračuna moralo imati u vidu i ugovorena kamatna stopa tako da se konverzijom kredita, između ostalog umjesto početno ugovorene kamatne stope koju je vjerovnik primjenjivao ima u vidu kamatna stopa na kredite iste vrste i istog trajanja denominirane u EUR uvažavajući pri tome smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita i sl., a što jasno proizlazi iz odredbi čl. 19.d. i 19.c.st.1.to.č.2 .ZID ZPK.

15.2. Dakle, činjenica sklapanja Dodatka br.1. uz ugovor o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je tužitelj izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, tim više što isti ističe da mu nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu isto Pri tome se ističe da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge-izvan ugovorne odnose među strankama.

15.3. Nastavno na navedeno ističe se da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326.s.t.1.ZOO) osim iz razloga predviđenih čl. 326.st.2.ZOO, a koji u predmetnom slučaju nije ispunjen. 16. Tužitelj stoga, protivno tvrdnjama tuženika, ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatraju da mu pripadaju.

17. Važno je za napomenuti da je pitanje provođenja konverzije pojašnjeno i u sklopu zaštite potrošača i standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda u predmetu C-118/17 D. od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207. Riječ je o predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. predmetne odluke).

17.1. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

18. Činjenica provođenja konverzije dakle sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li konverzijom cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Dakle, drugim riječima i suprotno tvrdnjama tuženika, potrošač mora imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koje mu pripada.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a glede pitanja ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, utvrđuje kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu se u obrazloženju odluke navodi da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

20. U tom smislu presudom Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača; dok presuda broj C452/18 od 9. srpnja 2020. potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

20.1. Dakle, glavni činjenični supstrat vezan za provjeru transparentnosti jest da je potrošač svjestan da je ugovorna odredba koja se mijenja ništetna i koje pravne posljedice i prava iz njezine ništetnosti za njega proizlaze, da je svjestan čega se time odriče i to kojeg se novčanog iznosa koje mu pripada iz njezine ništetnosti konkretno odriče, drugim riječima, je li financijska institucija izdavanjem isprave navedene kao isprava o obnovi provela provjeru transparentnosti i obavijestila potrošače o iznosima za koje su bili oštećeni primjenom nepoštene odredbe te ako je to propustila učiniti je li to razlog za ništavost tih isprava odnosno sudsko utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe mora, za posljedicu imati ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio kao da te odredbe nije bilo, s time da odgovor na pitanje može li se potrošač odreći pozivanja na nepoštenost ugovorne odredbe u smislu Direktive ne ide toliko daleko da čini obvezatan sustav zaštite protiv korištenja nepoštenih odredaba, ali da je prethodno zadovoljen test transparentnosti, da je potrošač svjestan neobvezujuće naravi nepoštene odredbe te izjavi da se protivi izuzimanju te odredbe čime daje slobodan i informirani pristanak na izmjenu odredbe o kojoj je riječ.

21. Informacije koje potrošač dobije prije sklapanja ugovora od temeljne važnosti su za potrošača, jer na temelju njih potrošač donosi odluku želi li biti obvezan uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluga.

22. Dakle, zaključno sklapanjem Dodatka br.1. uz ugovor o kreditu tužitelj se nije odrekao tih prava te se Dodatkom br.1. uz ugovor o kreditu nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak, ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka uz ugovor o kreditu (27.siječja 2016.) valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom) te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čega bi se takvim odricanjem odrekao.

23. Nadalje, Dodatkom br.1. uz ugovor o kreditu nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa, već su i kod same konverzije primijenjene kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke.

24. Činjenica da su stranke sklopile Dodatak br.1. uz ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

24.1. Tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je kao korisnik kredita sa tuženikom, kao davateljem kredita, sklopio Dodatak br.1. Ugovoru o kreditu jer, konverzija odnosno sklapanje navedenog Dodatka br.1. Ugovoru o kreditu nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari, jer se niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a niti navedenim Dodatkom br.1. izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odnosa kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je tuženik, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sam tj. nepošteno mijenjao kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Dodatkom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka.

25. Nedvojbeno je među strankama da se o odredbi Ugovora čl. 5. i čl. 11. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te kojom se određuje da će se kamatna stopa propisivati odlukama kreditora, čl. 2. i čl. 10. Ugovora prema kojem je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak, nije pregovaralo.

26. Stoga se opravdano postavlja pitanje je su li službenici tužene trivijalizirali rizik vezan za ugovaranje valutne klauzule općenito, imajući u vidu bitno povećane rizike u kretanjima tečajeva valuta nakon uvođenja sustava fluktuirajućih tečajeva, a o čemu tužena nije navela ništa, a niti tvrdi da jest, dakle ni tuženik ne tvrdi da je tužitelja upozorila na ovakvu rizičnost valutnih klauzula koja proizlazi iz aktualnog sustava plutajućih tečajeva, u kojemu se tečajevi određuju dnevno, kao rezultat ponude i potražnje na svjetskim tržištima, nego se tvrdi općenito da je tužitelj bio upoznat s tečajnim rizikom…Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka-stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute… Pri tome je potrebno istaći da se kao nepotrebno predlaže saslušanje javnog bilježnika obzirom na njegovu ulogu u procesu ugovaranja, jer je izvjesno niti to tuženik tvrdi da bi tužitelj bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost, dok je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ocijeniti je su li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla a što je javni bilježnik koji je ovjeravao ugovor i učinio, što nije niti sporno.

27. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Drugim riječima, ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo, jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba.

Pri tome se ističe da valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva, sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.

Dakle, visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga je bila dužnost tuženika prilikom pregovaranja pružiti potrebne informacije, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač pa je tuženik trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule.

Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

28. Kao lex specialis Zakon o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007. formulacijom doslovno prevode čl. 3 Direktive br. 93/13 EEC od 05. travnja 1993. – presuda VTS Pž-7129/13-4- str.8) propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.. dok je čl.102. istog Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna… čl.138. regulirana je obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl.131.st.1.toga Zakona, a o tome govori i već ranije spomenuta odredba čl.502.c. ZPP-a.

28.1. Činjenično, u stvarnosti, tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će promjenjiva kamatna stopa i promjena tečaja CHF utjecati na korisnika kredita, a niti to tuženik konačno tijekom postupka tvrdi, a što je utvrđeno i iz iskaza tužitelja.

29. U svom iskazu tužitelj navodi da je točno da je 2. veljače 2006. sa S. bankom zaključio ugovor o kreditu za adaptaciju stambenog objekta. Radilo se o iznosu od 55.500 CHF u protuvrijednosti kuna uz početnu kamatnu stopu od 4,20% godišnje na rok otplate 20 godina te da je 29. veljače 2016. zaključio i Dodatak br.1 Ugovoru o kreditu. Ističe da je prije podizanja kredita bio klijent S. banke, no obzirom da mu je kredit trebao da adaptaciju stambenog objekta kojeg je nekoliko mjeseci prije kupio, raspitivao se u svim poslovnim bankama na području N. G., o mogućnosti dobivanja kredita kao i uvjetima pod kojima se kredit daje.

Međutim, niti u jednoj banci, osim u S., nije mogao, a obzirom na svoj primanja dobiti kredit u iznosu koju mu je u tom trenutku trebao. Stoga se sa istom zahtjevu obratio svojoj banci te je u razgovoru sa direktorom banke gosp. Š. saznao da može realizirati kredit i da banka inače nudi u valuti chf i valuti eur. Međutim, te 2006. najpovoljniji kredit je bio, bar mu je tako rečeno od gosp. Š., u valuti chf te mu je obzirom na njegova primanja omogućeno da podigne spomenuti iznos kredita na rok otplate 20 godina te je na tom inicijalnom sastanku rečeno da će mu rata biti oko 1.500,00 kn što je njemu tada odgovaralo, a obzirom na visinu njegovih primanja, činjenicu da je imao 4. mlt. djece i nezaposlenu suprugu. Ugovor je bio pripremljen u roku od oko 3-4 dana. On da je došao u poslovnicu, pročitao i razumio osnovne odredbe o kojima je bilo riječi i koje su između njega i službenice banke dogovorene. Dakle, visina kredita, rok otplate, kamatna stopa te visina mjesečnog anuiteta, a ostale odredbe nisam čitao obzirom da sam imao povjerenje u banku kao instituciju, kao i njezine službenike, da sve ono što je dogovoreno a će tako biti tijekom cijelog otplatnog razdoblja. Ističe da je mjesečni anuitet doista u početku iznosio oko 1.500,00 kn da bi kasnije iznosio čak. 3.800,00 kn. Međutim, obzirom na njegova primanja, banka je mogla od njegove mirovine uzimati jedino 1.500,00 kn, a ostalo je bio dug prema banci koji nije mogao podmiriti. Iskazuje da se obraćao i u mirovinsko i u banku zbog čega se do dešava, ali mu je rečeno da to tako mora biti. Navodi da mu niti od strane gosp. Š., a niti od službenika banke nije rečeno da postoji rizik vezivanja kredita uz valutu chf i promjenjivu kamatnu stopu. Jedino što mu je naglašeno da je kredit u valuti chf najpovoljniji, da se radi o stabilnoj valuti i nitko nije spominjao nikakve eventualne promjene, kao ni rizike. Ističe da mu je rečeno prije podizanja kredita da postoji rizik, da mu anuitet od 1.500,00 kn dođe na visinu od 3.800,00 kn, a njegova mirovina je u tom trenutku iznosila oko 3.900,00 kn, da ne bi nikada podigao takav kredit.

Po zanimanju je profesionalni vatrogasac, nema financijska i ekonomska znanja. U vrijeme sklapanja ugovora i kasnije nije bio vlasnik obrta niti se bavio poduzetničkom aktivnošću. Nije se savjetovao sa nikim tko ima ekonomska i financijska znanja iz razloga jer mu je u to vrijeme kredit trebao. Tako da je bio zadovoljan da realizira bilo kakav kredit.

29.1. Dakle, analizirajući iskaz tužitelja izvjesno je da tužitelj u kontaktu sa bankarskim službenikom, nije dobio informacije niti mu je itko objasnio niti našao za potrebnim objasniti uvjete i rizike vezivanja uz kredita uz tečaj CHF.

Tužitelj nema i prema njegovom iskazu, nije u vrijeme sklapanja ugovora imao ekonomska i financijska znanja. Stoga je isti trebao biti obaviješten o svim parametrima o kojima ovisi njegova odluka o sklapanju ugovora dakle, stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

30. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran, tuženik nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13.

Pri tome se ističe da neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope, nego ugovorne odredbe, koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina anuiteta na dan sklapanja ugovora o kreditu dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina njegova zaduženja.

31. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i vezivanja kredita uz valutnu klauzulu kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

32. Tuženik tijekom ovoga postupka minorizira okolnost da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača vođena u skladu sa odredbama čl.131. do čl.141.b ZZP/07, a time minorizira i pravne učinke pravomoćnih odluka donesenih u tom kolektivnom sporu. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom čl.140. spomenutog ZZP/07 (koja odgovara čl.120. Zakona o zaštiti potrošača – NN broj 41/14., 110/15. – dalje: ZZP/14) i u njoj tužitelj traži isplatu onog što je, prema njegovim tvrdnjama, platio tuženiku temeljem ništetnih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate te o valutnoj klauzuli, a što mu ne bi pripadalo da navedenih ništetnih odredbi nije bilo u ugovoru. S obzirom da predmetnu parnicu tužitelj pokreće kao pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl.140. ZZP/07 (čl.120. ZZP/14) i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici on je, u skladu sa odredbom čl.502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud ovom postupku u skladu sa odredbom čl.138.a ZZP/07 (čl.118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

33. U ovome postupku, a pri utvrđivanju važnih činjenica i pri odlučivanju o tome da li su sporne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne ne može se ne imati u vidu:

-da je pravni prednik tuženika bio stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njemu djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;

-da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate svojom jednostranom odlukom o kojima stranke nisu pregovarale i zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

-da iz navedenih odluka izvjesno proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa niti su biti upozoreni na povećani tečajni rizik vezan uz valutu CHF.

34. Polazeći od vezanosti pravnim utvrđenjima i stavovima izraženim u pravomoćnim odlukama iz kolektivnog spora o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, a sve to u temeljem odredbe čl.502.c ZPP-a, tužitelj u ovom postupku nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa pravnim prednikom tuženika kao davateljem kredita, čije odredbe su također bile dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati, i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih pravomoćnih odluka. Tvrdnje tuženika, kojima se dovodi u pitanje navedeni stav glede obveze dokazivanja nepoštenosti ugovornih odredbi u pojedinačnim restitucijskim sporovima, proturječe i sa pravnim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., potvrđenoj i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020.

34.1. Naravno, naprijed navedeno ne isključuje mogućnost da tuženik dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, ili da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te o valutnoj klauzuli nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da je odredba predmetnog ugovora bila razumljiva za potrošača, i da se je o njoj prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se ista ne bi mogle smatrati nepoštenom. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao, u tom pravcu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ali razumljivim ne samo formalno i gramatički kako tuženik poima razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski kako ju poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

35. Stoga, a imajući u vidu sadržaj predmetnih ugovornih odredbi neosnovane su tvrdnje tuženika da sporne ugovorne odredbe nisu nerazumljive – jer prema ocjeni ovog suda, iz dokaza koji postoje u spisu doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, a što je bio i tužitelj kao korisnik kredita, nije jasna u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate, kako i u kojoj mjeri će rasti tečaj CHF te na koji će način sve to utjecati na njegove financijske obveze. Stoga sve navedeno, a polazeći:

-od odredbe čl.81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.) i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st.2.),

-od odredbe čl.3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl.4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

-od odredbe čl.4., odredbe čl.322. i odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da sporne ugovorne odredbe jesu nepoštena ugovorne odredbe, a time su i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

36. Za istaći je da je odredbom članka 120. ZZP/14 propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, u trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava. Iz citirane odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je tužitelj legitimiran na podnošenje kondemnatornog zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O tome se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.

37. Sukladno odredbi čl. 323.st.1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi st.2.istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

37.1. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

38. U smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

39. Tužitelj potražuje razliku između iznosa početnog anuiteta i anuiteta koji je trebao plaćati po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CFF na dan isplate kredita zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

40. Odlučujući o prigovoru zastare istaknutom od strane tuženika ovaj sud je našao da isti nije osnovan, a s tim u vezi potrebno je istaći slijedeće:

40.1. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

40.2. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

40.3. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu F. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), s obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 6. lipnja 2019.

41. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Vezano uz navedeno ističe se da je odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Izvjesno je i iz sadržaja spornog ugovora o kreditu da ga je tužitelj zaključio kao fizička osoba u svojstvu korisnika kredita kao što je izvjesno da je namjena kredita adaptacija stambenog objekta ( čl.3. ugovora o kreditu, str. 20 spisa) te je iz samog ugovora razvidno u kojem svojstvu ga tužitelj zaključuje, a tuženik nije dokazao suprotno. Nadalje, a vezano uz prigovor tuženika, ističe se da je nesporna činjenica kako je tuženik tužitelju ponudio sklapanje ugovora o konverziji, a što je tužitelj prihvatio. Odredba čl. 19a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da se tom glavom uređuju obveze vjerovnika i potrošača. Dakle, samom činjenicom da je tuženik postupio po navedenoj odredbi, upućuje na zaključak kako je sam tuženik tužitelju priznao svojstvo potrošača.

42. Kako bi se na objektivan način utvrdilo je li i koji je iznos tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu te naknadno povisivane kamatne stope temeljem kojih je tužitelj plaćao pojedine anuitete te dane kada su pojedine preplate učinjene te je li i koji je iznos tužitelj preplatio temeljem ugovora o kreditu uzimajući u obzir tečaj CHF na dan sklapanja ugovora o kreditu te naknadni rast srednjeg tečaja CHF na dan plaćanja pojedinog anuiteta, uzimajući u obzir preplatu priznatu po konverziji kredita proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku M. T. N., stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz S. B.

42.1. U svom pisanom nalazu i mišljenju od 5. rujna 2023. te dopuni istog od 13. veljače 2024., koji nalaz je dan stručno i objektivno, u nalazu nema okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza. Vještak u bitnom navodi da je tužitelj preplatio ukupan iznos od 4.152,03 kn na ime razlike više plaćene redovne kamate te da je zbog promjene tečaja preplatio ukupan iznos od 4.511,09 eura dakle, da je ukupno preplatio iznos od 8.663,12 eura, ime da je tijekom otplate kredita došlo do pojave tzv. „potplaćenih iznosa” te da je tužitelj zbog promjene kamatne stope manje platio 575,10 eura a zbog promjene tečaja tijekom otplatnog razdoblja tužitelj da je manje platio 577,25 eura odnosno da je ukupno manje platio iznos od 1.152,35 eura.

Nakon što se utvrde sveukupne razlike do visine ukupno plaćenog proizlazi da je tužitelj tuženiku, na ime razlike više plaćene redovne kamate i glavnice kredita, preplatio ukupan iznos od 7.510,77 eura. Time da nije utvrđena preplata po konverziji kredita.

43. Vezano uz primjedbe tuženika da se navedena preplata utvrđuje prema početnoj stopi ugovorne kamate te prema tečaju CHF na dan korištenja (isplate) kredita, ističe se da u predmetnom ugovoru nisu ništetne cijele odredbe kojima je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate te valutna klauzula, već samo onaj dio ugovorne odredbe kojom je ugovoren način promjene stope jednostranom odlukom kreditora bez u ugovoru navedenih potrošaču potpuno jasnih i razumljivih objektivnih kriterija, te onaj dio odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. To znači da nije ništetan ni onaj dio odredbe u kojem je ugovorena početna stopa ugovorne kamate od 4,20 %, odnosno iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan isplate pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visina preplate zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi jedino je i moguće i utvrđuje se na naprijed navedeni način.

44. Kako je dakle, utvrđeno da provedena konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te kako je utvrđeno je da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 7.510,77 eura i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi tj. bez valjane pravne osnove pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO–a, tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u navedenom dijelu, odnosno odlučeno je kao u izreci ove presude.

44.1. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, a u iznosu od 1.152,35 eura tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen. Pri tome se ističe da se navedeni iznos odnosi na negativne razlike koje su se pojavile u vrijeme tijekom otplatnog razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početnog i kada je tužitelj plaćao manje iznose na ime anuiteta kredita i vrijeme kada je kamatna stopa bila niža u odnosu na početnu ugovorenu u kojem slučaju je i tada tužitelj plaćao manje iznose na ime anuiteta kredita, a kako je tuženik, protivno tvrdnji tužitelja, istakao prigovor radi prijeboja i na pripremnom ročištu, a koji je nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 1. ožujka 2023. precizirao na iznos od 1.152,35 eura, to je odlučeno kao u stavku II izreke ove presude.

45. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.2. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

45.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora, priloženi troškovnik te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe 200,00 € (Tbr.7/1Tarife), trošak zastupanja na ročištu 1.2.2022. u iznosu od 50,00 € (Tbr. 9/3 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 12.1.2023. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 24.5.2024. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke 100,00 € (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podneska od 25.10.2019. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 26.3.2024. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8/1 Tarife), trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 € te bankarska provizija za uplatu vještačenja u iznosu od 4,98 €, trošak PDV u iznosu od 337,50 € (Tbr.42 Tarife), dakle tužitelju je ukupno priznat trošak u iznosu od 2.090,65 €.

45.2. Tužitelju nije priznat trošak pribave isprava obzirom da je sve isprave tužitelj mogao osobno zatražiti, za isto nije morao angažirati punomoćnika, a osim toga isprave potrebne za vođenje ovoga postupka pribavio je sud službenim putem. Tužitelju nije priznat trošak konferencije sa strankom obzirom da se za sam sastanak stranke sa odvjetnikom radi zastupanja u pojedinom predmetu ne priznaje kao trošak za sudjelovanje na konferencijama, obzirom na potrebu dosljedne primjene odredbe Tbr.31 Tarife.

45.3. Obzirom da je tužitelj uspio sa 86,70 % u postupku (nakon što se od uspjeha tužitelja odbije uspjeh tuženika) to su mu priznati troškovi umanjeni za 13,30 % te odmjereni u iznosu od 1.467,38 eura time da je tužitelju trošak financijskog vještačenja u iznosu od 398,17 eura priznat u cijelosti obzirom da je isti bio potreban bez obzira na uspjeh stranaka u postupku, dakle je tužitelju ukupno dosuđen trošak u iznosu od 1.865,55 eura.

46. Tužitelj je sukladno odredbi čl. 11.st.1.toč.5. Zakona o sudskim pristojbama oslobođen plaćanja sudskih pristojbi u ovome postupku obzirom da je isti invalid Domovinskog rata, a što je utvrđeno uvidom u rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja od 15. prosinca 1999.

47. Stoga je slijedom navedenog odlučeno kao u izreci ove presude.

Nova Gradiška, 2. srpnja 2024.

Sutkinja

Jasna Bratek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.