Pr-2132/2022-24
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLIT
Gundulićeva 27, Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sutkinji mr.sc. Ivani Erceg Ćurić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice L. M. Ć., O.: …, zastupane po
punomoćnici M. B.-B., odvjetnici u S., protiv tuženika P.
fakulteta S. u S., O.: …, zastupanog po dekanu R.
B., a on po odvjetnicima iz B., D. & P., OD
d.o.o., Z., radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. svibnja 2024. u prisutnosti tužiteljice uz zamjenicu punomoćnice M. B.- B., odvjetnicu u S. i dekana tuženika uz M. I., odvjetnika iz
B., D. & P., OD d.o.o., Z., objavljene dana 1.
srpnja 2024.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Utvrđuje se da nije dopušten izvanredni otkaz PF S. u S.,
O.: …., S., kao poslodavca s jedne strane i
L. M. Ć., O.: …., iz S., Č. R., kao radnice s druge strane, koji ugovor je izmijenjen aneksom tom ugovoru sklopljenim 29.6.2018., na temelju Odluke tuženika PF S. u S. pod br. Klasa: 110-01/22-
01/0005., Ur.broj: …. od 1.srpnja 2022., te da prema tome
radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao.
2. Nalaže se tuženiku, da tužiteljicu vrati na posao na radno mjesto rukovoditeljice odsjeka u središnjoj službi – glavna tajnica, odnosno na drugo radno mjesto I. vrste znanja i istog koeficijenta."
II Nalaže se da tužiteljici da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 625,00 eura.
Obrazloženje
1. U tužbi podnesenoj pred sudom 15.8.2022. tužiteljica navodi da je s tuženikom kao poslodavcem temeljem sklopljenog Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15.5.2017., koji ugovor je izmijenjen i dopunjen Aneksom Ugovora o radu od 29.6.2018., bila zaposlena na radnom mjestu rukovoditeljice odsjeka u središnjoj službi – glavna tajnica Fakulteta. Tužiteljica da je 18.5.2021., podnijela u mandatu tadašnjeg dekana PF S. u S. prof.dr.sc. M. K.
zamolbu za korištenjem neplaćenog dopusta zbog promijenjenih životnih okolnosti i to imenovanja njezinog supruga na upravljačku funkciju u inozemnom trgovačkom društvu u P. u R. Č. uslijed, a čega da se obitelji morala preseliti u drugu državu. O navedenoj zamolbi tužiteljice da je donesena Odluka dekana tuženika od 21.5.2021., kojom se u toč. I. tužiteljici kao zaposlenici odobrava neplaćeni dopust u trajanju od 23.8.2021. do 19.7.2024., za koje vremensko razdoblje sva njezina prava i obveze iz radnog odnosa na PF
S. u S. miruju. Ukoliko to zatraži, sukladno toč. 4., biti će joj omogućen povratak s neplaćenog dopusta i prije isteka predmetnog roka. Navedena Odluka da je donesena u skladu s odredbom čl. 27. st. 3. Statuta tuženika od 18.12.2018., (dalje u tekstu: Statut), u svezi s člankom 87. Zakona o radu („NN“ br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje u tekstu: ZR). Odluka da je postala pravomoćna istekom roka za podnošenje pravnog lijeka, odnosno 5.6.2021.
1.1. Za vrijeme korištenja neplaćenog dopusta, tužiteljica navodi da je zaprimila putem e-mail pošte poziv sadašnjeg dekana tuženika izv.prof.dr.sc. R. B. od 15.12.2021. na sastanak u S., u svezi reguliranja njezinih radno pravnih pitanja i to u vremenskom razdoblju najkasnije do 29.12.2021. Na navedeni poziv, tužiteljica da je pravovremeno odgovorila istaknuvši da je njezin radno pravni status zakonito riješen, odnosno da koristi neplaćeni dopust temeljem prethodno citirane Odluke dekana tuženika od 21.5.2021. te da nije u mogućnosti pristupiti za vrijeme blagdana i godišnjih odmora u traženom razdoblju na sastanak i slijedom toga što da joj je boravište od kolovoza 2021., u inozemstvu. Tužiteljica ističe, da joj je u prethodno vođenom telefonskom razgovoru dekan predložio da bi joj tuženik kao poslodavac ponudio sklapanje aneksa ugovora o radu na način da se tužiteljica može vratiti raditi na fakultet, ali na drugo radno mjesto s manjim koeficijentom i to, na nivou šefice referade, iako takvo radno mjesto prema postojećem Pravilniku o ustroju radnih mjesta PF ne postoji. Dekan da joj je obrazložio da fakultet mora izabrati novog tajnika / tajnicu na neodređeno vrijeme za vrijeme njezinog odsustva, a tužiteljica da je pri tom istaknula kako ne postoje ikakve zapreke da se natječajem izabere novi kandidat koji će obavljati poslove iz opisa njezinog radnog mjesta i mijenjati je za vrijeme trajanja njezinog neplaćenog dopusta. Štoviše, samoinicijativno da je bila ponudila svoju pomoć i savjete budućem novoizabranom kandidatu bez ikakve novčane naknade. U završnom dijelu dopisa, tužiteljica da je zatražila, ako Dekanat bude inzistirao na navedenom prijedlogu zaposlenja na drugom radnom mjestu, da se dostavi pisani prijedlog ishođenja visine koeficijenta, točan naziv radnog mjesta, suglasnost Sveučilišta kao i odobrenje Ministarstva znanosti i obrazovanja.
1.2. Tužiteljica navodi, da nakon što je tuženik zaprimio njen odgovor, tuženik da je pozivajući se na odredbe čl. 27. Statuta i čl. 54. Pravilnika o radu PF S. u S., dana 17.2.2022. (dalje u tekstu: Pravilnik o radu) donio Odluku
kojom se stavlja izvan snage Odluka dekana od 21.5.2021. te da je zamolbu tužiteljice za neplaćeni dopustom uputio FV tuženika na prethodno
mišljenje o potrebi i mogućnosti korištenja neplaćenog dopusta. U obrazloženju Odluke tuženik navodi da neplaćeni dopust u trajanju dužem od mjesec dana zaposleniku dekan može odobriti samo uz prethodno pozitivno mišljenje FV o potrebi i mogućnosti korištenja neplaćenog dopusta. Tužiteljica je mišljenja, s
obzirom je Odluka dekana tuženika od 21.5.2021. postala pravomoćna istekom roka od 15 dana za podnošenje prigovora, odnosno 5.6.2021., da je ista ostvarila potpuni legitimitet stečenog radno pravnog statusa i zaštitu svojih zakonskih prava. Uostalom, ističe tužiteljica, načelo zaštite stečenih prava da ulazi u sadržaj načela pravne sigurnosti kao općeg načela prava ESP.
1.3. Nakon toga, navodi tužiteljica, na V. sjednici FV PF S. u S. (dalje u tekstu: FV) od 28.2.2022. da je
donesena Odluka kojom se tužiteljici odobrava neplaćeni dopust za razdoblje duže od mjesec dana i to do 28.4.2022., dok da je za preostalo razdoblje izostalo pozitivno prethodno mišljenje. Protiv prethodno citirane Odluke tužiteljica da je podnijela prigovor 4.3.2022. tražeći njeno poništenje pozivajući se na odredbe Statuta, koji da je kao temeljni pravni akt Fakulteta pravni propis više pravne snage u odnosu na Pravilnik o radu. Naime, Statut da donosi FV po prijedlogu dekana, a koji Statut da je potvrđen na sjednici Senata od 31.1.2019. odlukom kojom je dana suglasnost na odluku FV o prihvaćanju Statuta, a Pravilnik o radu donesen 23.6.2015. od strane dekana da nije potvrđen od strane FV. Tužiteljica ističe da su ovlasti dekana, među ostalima, na temelju odredbi članka 63. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („NN“ br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 2/07 – OUSRH, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14 – OUSRH, 60/15 – OUSRH i 131/17, dalje u tekstu: ZZDVO), upravo donošenje odluke o odobravanju neplaćenog dopusta, a u svom postupanju da je dekan ovlašten i obvezan postupati u skladu s odredbama Statuta i u slučaju kolizije tog propisa s propisima niže pravne razine, da je dužan primjenjivati isključivo odredbe Statuta.
1.3.1. Tužiteljica ističe da tuženik nije donio odluku povodom prigovora tužiteljice od 4.3.2022. pa da je nejasno u kojem je statusu tužiteljica bila u razdoblju od donošenja Odluke od 17.2.2022. (kojom je stavljena izvan snage Odluka dekana od 21.5.2021.) do donošenja Odluke FV 28.2.2022. kojom joj je
odobren neplaćeni dopust do 28.4.2022.
1.4. Nadalje, tuženik da je 4.3.2022. donio Odluku kojom se tužiteljici odobrava neplaćeni dopust u trajanju od 23.8.2021. do 28.4.2022., na temelju koje se tužiteljica trebala vratiti na radno mjesto glavne tajnice fakulteta 29.4.2022. i kojom je odbijen zahtjev za neplaćenim dopustom za razdoblje od 29.4.2022. do 19.7.2024.
1.4.1. Na odluku tuženika od 4.3.2022. tužiteljica da je podnijela prigovor 21.3.2022., u kojem ističe da je FV 28.2.2022. donijelo preuranjenu odluku odlučujući o njezinom zahtjevu jer da je rok za podnošenje prigovora protiv Odluke dekana od 17.2.2022. (kojom se stavlja izvan snage odluka dekana od 21.5.2021.) još uvijek bio u tijeku. Tužiteljica napominje da ona nikada nije podnijela zahtjev za neplaćenim dopustom do 28.4.2022. pa da je FV odlučivalo o nečem
što nikad nije ni bilo zatraženo.
1.5. Tužiteljica u tužbi ističe da je prema njoj postupljeno nejednako i diskriminatorno, s obzirom je u nekoliko navrata nastavnom osoblju fakulteta bilo odobreno korištenje neplaćenog dopusta kako bi isti mogli u naknadnom roku ispuniti obvezu obrane doktorske disertacije, ne izgubivši pritom nikakva stečena prava, a pritom da FV nije donijelo mišljenje sukladno odredbi iz članka 43. st. 1. podstavak 1. Statuta, a na koje se tuženik poziva u konkretnom slučaju tužiteljice te tužiteljica smatra da je to isključivo u ovlasti dekana, a ne fakultetskog vijeća.
1.6. Tuženik da nije odlučio ni o prigovoru tužiteljice podnesenom 21.3.2022. već da je 29.4.2022. donio Odluku kojom joj se produljuje neplaćeni dopust u razdoblju od 29.4.2022. do 29.5.2022., uz nalog vraćanja na radno mjesto glavne tajnice fakulteta 31.5.2022. U obrazloženju Odluke da se navodi, da se tužiteljici odobrava neplaćeni dopust od 29.4. do 29.5. 2022. „u svrhu pokušaja mirnog rješenja međusobnih odnosa….“. Tužiteljica posebno ističe da Odluka tuženika od 29.4.2022. sadrži nevjerodostojnu oznaku u urudžbenom broju. Naime, sukladno odredbi iz čl. 28. st. 4. Uredbe o uredskom poslovanju („NN“ br. 75/21, dalje u tekstu: Uredba)
ako se redni broj izrađuje po pojedinim službenicima I godini izrade akta, broj službene osobe odvaja se kosom crtom (/) od oznake ustrojstvene jedinice, crticom (- ) od oznake ustrojstvene jedinice, godina nastanka akta i crtica (-) od rednog broja slova u padežu. Iz urudžbenog broja Odluke (Ur.broj: 2181-207-01-01-1-0003) da je vidljivo da se radi o nepostojećem broju, odnosno da predmetna Odluka nije prošla centralni protokol fakulteta. Navedenu Odluku u kojoj se tužiteljici nalaže da se vrati na posao s danom 31.5.2022., tuženik da šalje poštanskom uredu upravo 31.5.2022. i to iza 16,00 sati, dakle nakon isteka radnog vremena administrativnog osoblja. Tužiteljica da je, a što se vidi iz poštanske evidencije o prijemu preporučene pošiljke, istu zaprimila tek 6.6.2022.
1.7. Tužiteljica da je i protiv navedene Odluke tuženika od 29.4.2022. podnijela prigovor 15.6.2022. te da je ponovila prethodne primjedbe ističući da se ovakvim postupanjem tuženika stvorila tzv. pravna fikcija o postojanju njezinog zahtjeva za neplaćenim dopustom od 29.4.2022. do 29.5.2022. Također ni o posljednjem ovom prigovoru tužiteljice tuženik da se nikada nije očitovao.
2. Konačno, tužiteljica u tužbi navodi da je tuženik dana 1.7.2022. donio predmetnu odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljice zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa – neopravdanog izostanka s radnog mjesta u trajanju do 1.7.2022., s naznakom da tužiteljici ne pripada pravo na otkazni rok i na otpremninu. U obrazloženju pobijane Odluke o izvanrednom otkazu, tuženik da je neistinito naveo da je tužiteljica postavila zahtjev za odobrenjem neplaćenog dopusta „isključivo u razdoblju od 23.8.2021. do 28.4.2022.“ iako ne postoji nijedan pisani trag takvom ili sličnom traženju tužiteljice spram tuženika. Nadalje, sukladno odredbi iz članka 119. stavak 2. ZR-a, u konkretnom slučaju izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku iznošenje svoje obrane, osim ukoliko postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Tuženik da je konfuzno obrazložio da tužiteljici nije dao mogućnost iznošenja obrane jer unatoč tome što je znala da mora dolaziti na posao svoj izostanak nije u međuvremenu opravdala pa samim time da tužiteljica ne bi odvratila poslodavca od donošenja citirane Odluke o izvanrednom otkazu.
2.1. Tužiteljica smatra, da iz njenog cjelokupnog, kontinuiranog postupanja ne može zaključiti da je ijednom svojom radnjom na osobito težak, grub i nemaran način povrijedila svoje radne obveze ili ugrozila tuženikov rad, dok se istovjetno ne može tvrditi sagledavajući tuženikovo postupanje spram tužiteljičinih radnih prava iskazano kroz višemjesečno šikaniranje donošenjem nepravilnih i nezakonitih odluka u kojima se nije odlučilo o niti jednom njezinom pravovremeno podnesenom prigovoru.
2.2. Tužiteljica navodi da je protiv Odluke o izvanrednom otkazu, koja joj je dostavljena preporučenom pošiljkom 5.7.2022., podnijela u skladu s odredbom čl. 133. ZR-a Zahtjev za ostvarenje prava, osporavajući navode Odluke u cijelosti kao neosnovane, osporavajaći Odluku kao nepravovremenu, s obzirom tuženik o tri naprijed spomenuta prigovora tužiteljice od 17.2.2022., 4.3.2022. i 29.4.2022. nije odlučio i osporavajući Odluku kao nezakonitu, s obzirom tuženik nije omogućio tužiteljici u skladu s odredbom čl. 119. st. 2. ZR-a iznošenje obrane. Stoga tužiteljica predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nedopuštena i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao i kojom će se tuženiku naložiti da vrati tužiteljicu na posao radnog mjesta prema ugovoru o radu od 15.5.2017. i aneksu tom ugovoru od 29.6.2018. rukovoditeljice odsjeka u središnjoj službi-glavna tajnica.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu podnesenom pred sudom 3.10.2022. u cijelosti osporava tužbu kao neosnovanu. Tuženik navodi da nije sporno kako je tužiteljica 18.5.2021. podnijela tadašnjem dekanu Fakulteta (poslodavcu) zamolbu za korištenje neplaćenog dopusta i da je tadašnji dekan Fakulteta 21.5.2021. neposredno odlučio o podnesenoj zamolbi i odobrio tužiteljici neplaćeni dopust u razdoblju od 23.8.2021. do 19.7.2024. Tuženik ističe da je predmetna odluka o neplaćenom dopustu tužiteljice donesena bez prethodnog pozitivnog mišljenja FV o potrebi i mogućnosti korištenja neplaćenog dopusta od strane tužiteljice, unatoč tome što je takvo prethodno mišljenje prema čl. 54. Pravilnika o radu uvjet za donošenje predmetne odluke, s obzirom da je razdoblje za koje je tužiteljica tražila neplaćeni dopust cca 3 godine, a za svaki neplaćeni dopust u trajanju dužem od mjesec dana da je potrebno upravo takvo prethodno pozitivno mišljenje FV. Nadalje, u bitnome, tužiteljica da tvrdi da je po Statutu dekan taj koji je ovlašten zastupati Fakultet i da on u svom zastupanju nije vezan Pravilnikom o radu, a što da nije točno jer da u tom slučaju niti jedan Pravilnik o radu ne bi bio akt koji bi obvezivao poslodavce. Stoga, da dekan u zastupanju Fakulteta istovremeno mora primjenjivati i Statut i Pravilnik o radu i da se na organizaciju rada i dopuste zaposlenika Fakulteta odredbe Pravilnika o radu primjenjuju, kako na tužiteljicu, tako i na sve druge zaposlenika Fakulteta.
3.1. Tuženik smatra da je tužiteljica bila upoznata ili morala biti upoznata s činjenicom da je za odluku o njenom neplaćenom dopustu potrebno prethodno pozitivno mišljenje FV te da ono u njenom slučaju ne postoji, a sve
kada se uzme u obzir koje je uvjete tužiteljica morala ispuniti kako bi se zaposlila na predmetno radno mjesto (VSS PF, pravosudni ispit, 5 godina radnog iskustva na pravnim poslovima) te koji radni zadaci spadaju u njen opis poslova (briga o pravilnoj primjeni zakonskih propisa i općih akata Fakulteta, sudjelovanje s dekanom u pripremanju i radu sjednica FV i Fakulteta gospodin
M. K.. Navedeno da ima za posljedicu da je predmetna Odluka tadašnjeg dekana kojom je tužiteljici odobren neplaćeni dopust u trajanju cca 3 godine bez prethodnog pozitivnog mišljenja FV bez pravnog učinka. To da znači
da je tužiteljica cijelo vrijeme bila obvezna dolaziti na posao i izvršavati svoje radne zadatke, a kako to u stvarnosti nije bilo tako, tuženik da je kontaktirao tužiteljicu i obavijestilo je da je predmetna odluka o njenom neplaćenom dopustu bez pravnog učinka i da se u razumnom roku vrati na svoje radno mjesto. Tuženik napominje da njemu ni u jednom trenutku nije bilo u interesu otkazati predmetni ugovor o radu već da je to bilo da se tužiteljica vrati na svoje radno mjesto i da izvršava svoje radne zadatke. U tu svrhu, tuženik da je više puta kontaktirao tužiteljicu s prijedlogom da se vrati na svoje radno mjesto, no tužiteljica da je sve takve prijedloge tuženika odbila.
3.2. Tuženik ističe da je imao dobru volju i spremnost da se ovaj spor riješi na obostrano zadovoljstvo pa da je naknadno, u veljači 2022., dostavio FV na mišljenje zahtjev tužiteljice za neplaćeni dopust iz svibnja 2021. Godine.
FV da je retroaktivno prihvatilo, odnosno na prijedlog novog dekana
Fakulteta donijelo pozitivno („prethodno“) mišljenje, ali ne za cijelo zatraženo razdoblje nego za razdoblje do 28.4.2022. To da znači kako tuženik nije od tužiteljice tražio da se odmah vrati na svoje radno mjesto, s obzirom je odluka tadašnjeg dekana od 21.5.2021. kojom joj je odobren predmetni neplaćeni dopust bez pravnog učinka već da je tuženik dao tužiteljici dodatno razdoblje od 2 mjeseca da se vrati na svoje radno mjesto. Cijelo to vrijeme da su se vodili pregovori između tužiteljice i tuženika za razrješenje sporne situacije te da je, u nadi da će se ona mirno riješiti, dekan Fakulteta iskoristio svoje pravo i neposredno omogućio (odobrio) tužiteljici i neplaćeni dopust narednih mjesec dana (od 29.4. do 29.5.2022.) no tužiteljica da se ni nakon toga nije vratila na svoje radno mjesto. U konačnici, tužiteljica da se trebala vratiti na svoje radno mjesto u utorak 31.5.2022. (ponedjeljak je bio 30.5.2022. Dan državnosti i neradni dan) no ona to nije učinila ni tada ni nadalje, sve do donošenja predmetne odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Takvo postupanje tužiteljice tuženik je ocijenio kao jasno i nesporno kršenje njenih radnih obveza iz predmetnog ugovora o radu i to osobitu teške povredu obveze zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije bio moguć. Tuženik opravdanost izvanrednog otkaza ugovora o radu temelji se na činjenici da se tužiteljica ogriješila o važeće zakone i Pravilnik o radu koji je na snazi kod tuženika, a zbog čega da je tuženik opravdano izgubio povjerenje u tužiteljicu kao radnicu, ali ne samo zbog povrede tih propisa kao takvih nego i još nepovoljnije za nju, što je upravo te propise ona znala i bila dužna primjenjivati pa ih je u ovome slučaju svjesno izignorirala i prekršila u svoju korist, a na štetu interesa tuženika. Takvim ponašanjem koje nije u standardu ponašanje jednog radnika koji se mora pridržavati propisa i štititi interes poslodavca, tužiteljica da je počinila tešku povredu radne obveze. To posebno jer je Fakultet poslodavac sa specifičnom organizacijom rada i radnog vremena te zbog činjenice da je glavni tajnik jedna od nekoliko najvažnijih, a možda i najvažnija osoba na Fakultetu nakon dekana. Nadalje, tuženik ističe da Fakultet bez profesionalizirane funkcije glavnog tajnika- osobe koja će se stručno, sveobuhvatno i kontinuirano baviti pripadajućim djelokrugom poslova, ima velikih poteškoća prilikom redovitog obavljanja svojih zadataka. Zbog toga da se i traže osobe s gore navedenim kvalifikacijama i zbog toga da je ta osoba plaćena koliko je plaćena. Tako da je i bilo i jest kod tuženika. Zbog ovakvog postupanja tužiteljice, da je došlo je do poremećaja u procesu rada Fakulteta, odnosno da je patio i Fakultet i ostali zaposlenici kod tužitelja jer tužiteljica nije dolazila na posao te su poslovi glavnog tajnika morali biti preraspoređeni na druge zaposlenike koji već imaju svoje radne zadaće, a ne posjeduju potrebnu spremu i ranije nisu obavljali te poslove. Upravo kako bi se izbjegle takve situacije, Pravilnikom o radu je u članku 54. propisano kako je za neplaćeni dopust nužno prethodno pozitivno mišljenje FV o potrebi i mogućnosti korištenja neplaćenog dopusta. Nadalje, tužiteljica da je znala ili je morala znati da obzirom na deficitarnost kandidata za njenu zamjenu, a uzimajući u obzir da se ona u svakom trenutku može vratiti na svoje radno mjesto, da joj FV neće dati
pozitivno mišljenje na njen zahtjev za neplaćeni dopust te je time postupala protivno interesima tuženika kao poslodavca. U konačnici, tužiteljica je obzirom na poziciju glavne tajnice Fakulteta, bila upravo ta koja je bila dužna spriječiti takvu situaciju da zaposlenik Fakulteta dobije neplaćeni dopust duži od mjesec dana bez prethodnog pozitivnog mišljenja FV. Na taj način, tužiteljica da je teško
povrijedila svoje radne obveze pa da je izvanredni otkaz ugovora o radu u cijelosti opravdan.
3.3. U odnosu na navode tužiteljice kako je predmetni izvanredni otkaz nepravovremen, tuženik ističe kako je ovakva tvrdnja tužiteljica u cijelosti neutemeljena jer rok za izvanredno otkazivanje u trajanju 15 dana nije počeo teći nakon prvog dana tužiteljičinog neopravdanog izostanka s posla već je njena povreda obveze iz radnog odnosa trajala kontinuirano sve do donošenja odluke o izvanrednom otkazu i cijelo to vrijeme da je tuženik imao pravo donijeti odluku o izvanrednom otkazu, a kako je to kasnije i učinio.
3.4. Nadalje, u odnosu na navode tužiteljice kako je predmetni izvanredni otkaz nezakonit jer joj tužitelj prije izvanrednog otkazivanja nije omogućio iznošenje obrane, tuženik ističe kako sam Zakon o radu kaže da to nije potrebno kada, po mišljenju poslodavca postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Tužiteljica da se skoro 3 mjeseca nije vratila na posao otkad je to morala učiniti. Kako takvim svojim postupanjem ne bi povrijedila radne obveze i kako joj tuženik ne bi bio primoran otkazati ugovor o radu, tuženik da joj je prethodno omogućavao dodatno vrijeme za povratak na posao, samo da se vrati na svoje radno mjesto i da počne izvršavati svoje radne zadatke. Cijelo to vrijeme u trajanju 3 mjeseca da su vodili pregovori da se predmetna situacija riješi mirnim putem. Na kraju, tuženik da je tužiteljici predložio sastanak kako bi se mirnim putem utvrdila sva prava i obveze nje kao radnice prema tuženiku kao poslodavcu. Tužiteljica da je prvo obavijestila tuženika kako pristaje na sastanak u predloženom terminu te da je molila da ju se obavijesti tko će na tom sastanku predstavljati Fakultet. Nakon što ju je tuženik o tome obavijestio te ju obavijestio tko će na predmetnom sastanku zastupati S. u S., tužiteljica da je obavijestila poslodavca da ona neće doći na sastanak koji se trebao održati upravo taj dan jer je imala prigovore na predstavnike F. i S. u S.. Tuženik da je još jednom potom ponudio tužiteljici da se održi predloženi sastanak, što da je ona opet odbila. U konačnici, tuženik da je predložio tužiteljici da sama predloži termin sastanka, no do dana odluke o otkazu da o tome nije dobio odgovor od strane nje. Na temelju svega navedenog, tuženik smatra da postoje okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati od tuženika da omogući tužiteljici iznošenje obrane vezano za predmetni izvanredni otkaz ugovora o radu. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije predmetni tužbeni zahtjev te naloži tužiteljici da podmiri troškove ovog postupka tuženiku.
4. Tužiteljica u podnesku od 13.1.2023. dodatno ističe, da su rektori sveučilišta temeljem članka 57. st. 5. i 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („NN“ br. br. 123/03, 105/04, 174/04, 2/07 – Odluka
US R. H., 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14 –
Odluka US R. H. i 60/15 – Odluka US
R. H., 131/17-Uredba Vlade RH) ti koji upozoravaju dekana fakulteta na protuzakonitost ili protustatutarnost njihovih planiranih ili donesenih odluka koje u tim slučajevima mogu obustaviti od izvršenja. Rektor S. u odnosu na predmetnu odluku o odobrenju neplaćenog dopusta tužiteljici od 21.5.2021. da nije dao nikakvo upozorenje ili donio odluku o obustavi izvršenja.
4.1. Nadalje, tužiteljica u podnesku ističe da su netočne insinuacije tuženika da tužiteljica smatra kako je Pravilnik o radu pravni akt koji ne obvezuje tuženika kao poslodavca već da je u predmetnoj situaciji navela valjane razloge u kojim slučajevima odredbe Statuta isključuju njegovu primjenu. Ističe da su funkcije i ovlasti dekana propisane u članku 63. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju pa da je tako u stavku 3. navedeno da dekan predstavlja i zastupa fakultet ili umjetničku akademiju i da ima prava i obveze sukladno statutu sveučilišta i statutu fakulteta ili umjetničke akademije. U stavku 4. određeno je da dekan odgovara za zakonitost, provedbu statuta i odluka sveučilišnih tijela na fakultetu ili umjetničkoj akademiji. Također, člankom 62. stavak 3. Zakona da je određeno da fakulteti i umjetničke akademije mogu imati statut koji mora biti suglasan sa statutom sveučilišta. Tužiteljica ističe da su odredbe Pravilnika o radu zastarjele jer nisu usklađene sa Statutom fakulteta, a prijelazne i završne odredbe Statuta da glase: „Do donošenja općih akata prema odredbama ovog Statuta, primjenjivati će se postojeći opći akti Fakulteta i akti Sveučilišta, osim odredaba koje su u suprotnosti sa Zakonom, Statutom Sveučilišta i Statutom. Nadalje, tužiteljica napominje da su se odredbe Pravilnika o neplaćenom dopustu uz prethodno mišljenje FV uvijek odnosile samo na nastavno osoblje, a nikada na administrativno i to upravo iz razloga što dekan slijedom članka 25. Statuta imenuje glavnog tajnika / tajnicu koji za svoj rad odgovaraju dekanu, a čak da se pri odlučivanju o neplaćenom dopustu u nekim slučajevima za nastavno osoblje nije donosila odluka na sjednicama Vijeća već je istu donosio samo dekan.
4.2. Tužiteljica je mišljenja, ukoliko je tuženiku uistinu bio prvenstveni interes kao poslodavca omogućiti joj da se u nekoj budućnosti vrati na svoje radno mjesto, da bi u tom slučaju bilo životno i logično, štoviše zakonito i pravilno, meritorno donijeti odluku o osnovanosti njezina tri prigovora, a opetovanim donošenjem pobijanih odluka o produljenju neplaćenog dopusta tuženik da se svjesno „poigravao“ sa njezinim radnopravnim statusom jer da osim što je tužiteljica već bila odjavljena pri mirovinskom sustavu s obračuna plaća i iz COP, tuženik
da je zadnju odluku označio nevjerodostojnom oznakom urudžbenog broja s nalogom povratka na posao u utorak 31.5.2022., a koju odluku je užiteljici poslao putem poštanskog ureda upravo 31.5.2022., iza 16 sati, koju je tužiteljica zaprimila na adresu svog boravišta u Č. tek 6.6.2022, s tim da se napominje da navedenu odluku tuženik, sukladno propisu fakulteta na koji se poziva, nije prethodno dostavio FV (tužiteljica nije ni bila postavila takav zahtjev), već se radilo o samovoljnoj odluci dekana.
4.3. Tužiteljica ne osporava da ju je telefonskim putem kontaktirao dekan tuženika prof.dr.sc. R. B. ponudivši joj sklapanje aneksa ugovora o radu, ali s manjim koeficijentom (1,115 i na radno vrijeme u trajanju od 4 sata) i koje radno mjesto prema važećem Pravilniku o ustroju radnih mjesta PF ne postoji. U
tom razgovoru dekan da joj je izjavio da bi joj bilo bolje da ga prihvati inače će morati drugačije. Dekan je pozivao tužiteljicu da se vrati na posao makar je znao da je to nemoguće zbog novonastalih okolnosti jer se preselila u drugu državu, a tim više da je takvo ponašanje dekana iznenađujuće, s obzirom da ga je prodekan za znanost obavijestio par dana po izboru o odlasku tužiteljice te je tada naveo "da nikakav problem nije njen neplaćeni dopust."
4.4. Tužiteljica smatra da se nije počinila povredu radne obveze, a posebno da nije počinila tešku povredu radnih obveza jer da ni u jednom usmenom ili pisanom obraćanju tuženiku nije prijetila ili ga ucjenjivala i da je tužiteljica imala zakonitu i pravomoćnu odluku bivšeg dekana o pravu na korištenje neplaćenog dopusta temeljem koje je ostvarila potpunu zaštitu svog stečenog radnopravnog statusa. Tužiteljica u cijelosti odbacuje tuženikove tvrdnje da je svjesno postupala na štetu njegovih interesa unaprijed znajući da neće imati pozitivno mišljenje FV na zahtjev za neplaćenim dopustom kao i da je znala / morala znati odnosno
da je morala biti upoznata s činjenicom deficitarnosti kandidata za predmetno radno mjesto jer je "apsolutno nemoguće" naći osobu koja udovoljava svim nužnim kvalifikacijama. Očigledno nije obzirom da je tuženik u međuvremenu izmjenom sistematizacije objavio natječaj za nova radna mjesta i to: voditeljice ureda za projekte i međunarodnusuradnju (natječaj objavljen 20.7.2022., - prvi dan dopusta 23.7.2022.) i glavne tajnice koji da je objavljen za vrijeme zimskog dijela kolektivnog godišnjeg odmora tuženika (u razdoblju od 23.12. do 31.12.2022., a godišnji odmor trajao je do 9.1.2023.). Već da je iz ovakvih postupanja (izvanredni otkaz tužiteljici od 1.7.2022.) bilo razvidno da će na radno mjesto biti primljena osoba koja je zasnovala radni odnos za vrijeme trajanja ljetnog dijela kolektivnog godišnjeg odmora na fakultetu na radno mjesto voditeljice ureda za projekte i međunarodnu suradnju, te je od 2020. godine na prijedlog S. S. ušla u E. V. S. po
prijedlogu profesorice tuženika. Slijedom izmjene sistematizacije radnih mjesta, pa tako i navedenim natječajima, da je jasno tko će biti primljen na tužiteljičino radno mjesto i zbog čega je dekan izvanrednim otkazom tužiteljici oslobodio radno mjesto na neodređeno vrijeme za unaprijed određenu osobu.
4.5. Tužiteljica želi istaknuti kako je za razdoblje od četiri godine radnog odnosa kod tuženika, osim što je svoje radne obveze i zadatke izvršavala uredno, savjesno i marljivo, izvan svog radnog vremena uz pomoć kolega zaposlenika iz administracije i uz potporu ranijih dekana, bila zaslužna za uvođenje raznovrsnih kvalitativnih promjena u radu i boljoj ekonomičnosti poslovanja fakulteta, kao i njegovoj socijalnoj prepoznatljivosti i društvenom angažmanu u lokalnoj zajednici.
5. Podneskom od 4.10.2023. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da je sada uz vračanje na posao na radno mjesto rukovoditeljice odsjeka u središnjoj službi – glavna tajnica, zatražila vraćanje i na drugo radno mjesto I. vrste znanja i istog koeficijenta.
6. Na pripremnom ročištu održanom 9.10.2023. tuženik ističe, da kada se „razgrne cijela situacija“ i kada se uzmu u obzir pregovori koje je tuženik duže razdoblje vodio sa tužiteljicom i njenim prethodnim punomoćnikom, u kojima je u više navrata tuženik iskazao dobru volju da se tužiteljica vrati na svoje radno mjesto, da je jasno kako tuženik nije imao drugu mogućnost nego donijeti osporavanu odluku o otkazu. Tužiteljica da je znala da je nužan preduvjet za donošenje odluke o njenom neplaćenom dopustu bila prethodna suglasnost FV pa kako
suglasnosti nije bilo da odluka poslodavca nema pravni učinak. S druge strane, tužiteljica na pripremnom ročištu od 9.10.2023. ističe da rektor S. u S.
nije upozorio dekana fakulteta prof. M. K. na eventualnu protuzakonitost ili nesuglasnost sa Statutom odluke o ishođenju neplaćenog dopusta tužiteljici, odnosno da je predmetna odluka postala pravomoćna te da nije nakon nje stigla nikakva odluka o obustavu njezinog izvršenja, a da sukladno odredbi čl. 25. Statuta odluku o imenovanju glavnog tajnika fakulteta donosi dekan pa da on slijedom odredbe čl. 27. odobrava plaćeni i neplaćeni dopust.
7. Tijekom postupka izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15.5.2017., Rješenja tuženika od 15.5.2017. i od 15.11.2017., Odluke dekana M. K. od 21.5.2021., Statuta PF S. u S. iz
prosinca 2018., Poziva na sastanak u S., dekanat PF od
15.12.2021., dopisa L. M. Ć. od 21.12.2021., Pravilnika o radu od
23.6.2015., Odluke dekana tuženika R. B. od 17.2.2022., Izvatka iz zapisnika FV PF S. u S. od 28.2.2022.,
Prigovora tužiteljice od 4.3.2022., Odluke dekana tuženika R. B. od
4.3.2022., Prigovora tužiteljice od 21.3.2022. s kopijama potvrda o primitku, Odluke dekana tuženika R. B. od 29.4.2022. s izvatkom o statusu pošiljke od
6.6.2022., Prigovora tužiteljice od 15.6.2022. s kopijom potvrde o primitku, Odluke o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 1.7.2022., kopije povratnice od 6.7.2022., Zahtjeva za ostvarenje prava od 18.7.2022., prijepisa poruke prodekana za znanost dr. sc. M. P. od 9.3.2021., kopije objave natječaja od 18.2.2022., objavljenih natječaja od 20.7.2022., 30.11.2022., 22.12.2022., Obavijesti fakulteta od 19.12.2022., Pravilnika o uredskom poslovanju PF u S. iz 2011.
godine s planom klasifikcijskih i brojčanih oznaka i s Dopunom plana, e-mail komunikacije među parničnim strankama te je pročitana spisu druga priložena dokumentacija, saslušan je svjedok M. K., tužiteljica L. M. Ć. i
zakonski zastupnik tuženika dekan R. B..
7.1. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP). Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 1. i 2. ZPP).
8. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 1.7.2022. nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao te tahtjev tužiteljice za vračanje na posao na radno mjesto rukovoditeljice odsjeka u središnjoj službi – glavna tajnica, odnosno na drugo radno mjesto I. vrste znanja i istog koeficijenta.
10. Tuženik je predmetnu odluku od 1.7.2022. kojom tužiteljici izvanredno otkazuje ugovor o radu donio, kako u odluci navodi, zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa - neopravdanog izostanka „trajanja sve do 1.7.2022.“ zbog čega uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi da bi neopravdani izostanak tužiteljice s posla bio od 31.5.2022. do 1.7.2022., u kojem razdoblju da se tužiteljica nije vratila na posao niti je opravdala svoj izostanak.
10.1. Članak 116. st. 1. ZR-a propisuje da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
10.2. Obveza je poslodavca dokazati postojanje razloga za izvanredni otkaz te se poslodavac u sudskom postupku može pozivati samo na one razloge i činjenice koje je naveo u odluci o izvnrednom otkazu (S. Ž. suda u Osijeku br. Gž
R-489/2022-2).
10.3. U obrazloženju odluke o otkazu navodi se da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme na temelju ugovora o radu sklopljenog 15.5.2017. i aneksa od 29.6.2018. na poslovima radnog mjesta rukovoditeljice odsjeka u središnjoj službi-glavne tajnice Fakulteta. Radni zadaci tužiteljice da su, među ostalim, uključivali brigu o pravilnoj primjeni zakonskih propisa i općih akata fakulteta, provođenje odluka i zaključaka nadležnih tijela Fakulteta i sudjelovanje s dekanom u pripremanju i radu sjednice FV i njegovih povjerenstava. U odluci o
otkazu se navodi da je tužiteljica 18.5.2021. podnijela zamolbu za korištenje neplaćenog dopusta i da je je tadašnji dekan Fakulteta, bez da je od FV zatražio prethodno mišljnje, dana 21.5.2021. neposredno odlučio o
podnesenoj zamolbi i odobrio tužiteljici neplaćeni dopust u razdoblju od 23.8.2021. do 19.7.2024. Dana 17.2.2022. tuženik daje donio Odluku prema kojoj nisu bili ispunjeni uvjeti za predmetnu odluku tadašnjeg dekana te je zamolba radnice s neplaćenim dopustom upućena FV na prethodno mišljenje. Dana
28.2.2022. FV je dalo pozitivno mišljenje da se tužiteljici odobri neplaćeni dopust, ali samo za razdoblje od 23.8.2021. do 28.4.2022., a shodno s čime je, uvažavajaću zahtjev radnice, dekan donio odluku. U svrhu pokušaja rješenja međusobnih odnosa, u odluci se navodi da je dekan u okviru svojih ovlasti više puta radnicu pozvao da se vrati na svoje radno mjesto te da joj je čak odobrio neplaćeni dopust u dodatnom razdoblju od 29.4.2022. do 29.5.2022., a nakon čijeg isteka se tužiteljica bila dužna vratiti na posao. Dana 31.5.2022. tužiteljica da se nije vratila na posao niti je na bilo koji način opravdala svoj neopravdani izostanak koji je trajao sve do 1.7.2022. tj. sve do donošenja odluke o izvanrednom otkazu. Poslodavac da nije omogućio tužiteljici iznošenje obrane jer da je radnici bilo poznato da je bila dužna redovito dolaziti na posao, a što nije činila niti čini pa da iznošenje obrane poslodavca ne bi odvratilo od donošenja odluke o otkazu. Tuženik istiće da je tužiteljici predložio sastanak kako bi mirnim putem utvrdili sva prava i obveze radnice prema poslodavcu. Punomoćnik tužiteljice prvo da je obavijestio poslodavca kako pristaje na sastanak u predloženom terminu te je molio da ga se obavijesti tko će na tom sastanku predstavljati poslodavca. Nakon obavijesti, punomoćnik tužiteljice je obavijestio tuženika da ipak radnica neće doći na sastanak koji se trebao održati taj dan jer ima prigovore na predstavnike poslodavca i S. u S.. Poslodavac
da je još jednom ponudio radnici da se održi predloženi sastanak, ali da je to ista odbila pa da joj je predloženo da sama odredi termin sastanka, ali da o tome do donošenja odluke nije dobio odgovor. U odluci o otkazu se navodi da je poslodavac 15.6.2022. uručio sindikalnom povjereniku radnika Fakulteta dopis u kojima obaviještava povjerenika o predstojećim mjerama i traži očitovanje o tome postoje li prepreke za izvanredni otkaz temeljem čl. 151. ZR-a, a na koji se povjerenik nije očitovao u roku od 8 dana pa je poslodavac smatrao da ne postoje prepreke utvrđene spomenutom odredbom. Slijedom navedenog poslodavca je donio odluku o izvanrednom otkazu.
10.4. Dakle, razlog otkazivanja ugovora o radu koji se navodi u odluci u otkazu je neopravdani izostanak tužiteljice s posla u razdoblju od 31.5.2022. do 1.7.2022., a neopravdan je, tvrdi tuženik u odluci o otkazu, iz razloga što je tuženik stavio izvan snage odluku kojom je tužiteljici prvotno bio odobren neplaćeni dopust i iz razloga što je tuženik tužiteljicu odlukom pozvao da se vrati na rad međutim, tužiteljica se tom pozivu nije odazvala niti je opravdala izostanak.
11. Tužiteljica smatra da odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nije dopuštena jer tuženik u njoj neistinito navodi da je tužiteljica postavila zahtjev za odobrenjem neplaćenog dopusta „isključivo u razdoblju od 23.8.2021. do 28.4.2022.“, iako ne postoji nijedan pisani trag takvom ili sličnom traženju tužiteljice spram tuženika. Čitanjem osporene odluke o otkazu sud utvrđuje da je u istoj navedeno, da je radnici odobren neplaćen dopust u razdoblju od 23.8.2021. do 28.4.2022., a nije navedeno da bi tužiteljičin zahtjev za odobrenje neplaćenog dopusta glasio upravo na to razdoblje. Naime, iz odluke o otkazu jasno proizlazi, da je tužiteljica neplaćeni dopust zatražila za razdoblje od 23.8.2021. do 19.7.2024., ali da joj Odlukom tuženika, uz prethodno pozitivno mišljenje FV, nije odobreno
korištenje neplaćenog dopusta za cijelo zatraženo razdoblje već samo za jedan njegov dio i to, od 23.8.2021. do 28.4.2022.
12. Nadalje, tužiteljica smatra da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nepravovremena, s obzirom tuženik nije odlučio o tri prigovora tužiteljice koje je podnijela na odluke tuženika od 17.2.2022., 4.3.2022. i 29.4.2022.
12.1. Tužiteljici je Odlukom tadašnjeg dekana tuženika prof.dr.sc. M. K. od 21.5.2021. (list 15 spisa) odobreno korištenje neplaćenog dopusta u razdoblju od 23.8.2021. do 19.7.2024., a za vrijeme kojeg dopusta tužiteljici sva prava i obveze iz radnog odnosa miruju te kojoj bi se na temelju te odluke, ukoliko tužiteljica to zatraži, omogućio povratak i prije isteka roka na koji je određeno korištenje neplaćenog dopusta. Navedenu odluku donio je dekan pozivom na odredbu čl. 27. Statuta Fakulteta koja u stavku 3. određuje da je dekan otaj koji dobrava plaćeni i neplaćeni dopust.
12.2. Međutim, novi dekan tuženika, prof. dr. sc. R. B., donio je Odluku od
17.2.2022. (list 74-75 spisa) kojom je na temelju odredbe čl. 27 st. 3. Statuta i čl. 54. Pravilnika o radu stavio izvan snage Odluku od 21.5.2021., s obzirom je ista donesena bez prethodnog pozitivnog mišljenja FV tuženika. Naime,
odredba čl. 54. Pravilnika o radu određuje da neplaćeni dopust u trajanju od mjesec dana zaposleniku može odobriti dekan, dok u trajanju dužem od mjesec dana, zaposleniku to može odobriti dekan, ali uz prethodno pozitivno mišljenje FV o potrebi i mogućnosti korištenja neplaćenog dopusta. Odlukom dekana
B. od 17.2.2022. odlučeno je da će se zamolba tužiteljice za korištenje neplaćenog dopusta dostaviti FV na prethodno mišljenje o potrebi i mogućnosti korištenja neplaćenog dopusta. Među strankama nije sporno da je tužiteljica na ovu odluku podnijela prigovor (list 77-80 spisa), a o kojem prigovoru dekan tuženika nije odlučio.
12.3. Nakon toga, FV je na V. sjednici održanoj 28.2.2022. donijelo
Odluku kojem se dekanu daje pozitivno mišljenje da odobri tužiteljici neplaćeni dopust, ali samo za razdoblje do 28.4.2022., dok za preostalo zatraženo razdoblje FV tuženika nije dalo pozitivno prethodno mišljenje (list 76 spisa).
12.4. Odlukom dekana B. od 4.3.2022. (list 82-83 spisa) tužiteljici je nakon pribavljenog mišljenja FV, odobren neplaćen dopust u razdoblju od
23.8.2021. do 28.4.2022., sve pozivom na odredbu čl. 27. Statuta, čl. 54. Pravilnika o radu i Zakon o radu. Među strankama nije sporno da je tužiteljica i na ovu odluku podnijela prigovor (list 84-89 spisa), a o kojem prigovoru dekan nije odlučio. 12.5. Odlukom dekana B. od 29.4.2022. (list 92-93 spisa), tužiteljici je odobreno dodatnih mjesec dana neplaćenog dopusta u razdoblju od 29.4.2022. do 29.5.2022., a sve, kako dekan tuženika navodi, u svrhu mirnog rješenja međusobnih odnosa, a što potkrepljuje email porukama razmijenjenim između punomoćnika tuženika M. I., odvjetnika u Z. i tadašnjeg punomoćnika tužiteljice
H. A., odvjetnika u Z. (list 214-217 spisa) iz kojih proizlazi, da je tuženik
25.5.2022. ponudio tužiteljici sastanak na dan 27.5.2022., da je tužiteljica 26.5.2022. to prihvatila, ali da je zatražila informaciju tko će nazočiti na sastanku od strane tuženika i da je tu informaciju dobila istog dana, a nakon čega je tužiteljica email porukom odgovorila da ipak neće doći na predloženi satanak jer da bi sastanku prisustvovala tužiteljica s jedne strane, a petero doktora znanosti s druge strane pa da bi se radilo o drastičnom nesrazmjeru broja u kojim okolnostima se ne može polučiti rješenje u interesu obiju stranaka. Navedenom odlukom dekana B. od 29.4.2022. određeno je da se tužiteljica dužna vratiti na posao 31.5.2022. Među strankama nije sporno da je tužiteljica i na ovu odluku podnijela prigovor (list 84-89 spisa), a o kojem prigovoru dekan nije odlučio.
12.6. Za kazati je da konkretna odluka o izvanrednom otkazu može biti nepravovremena jedino ukoliko tuženik u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji ne otkaže ugovor o radu (čl. 116. st. 1. ZR-a). Kako je tuženik pozvao tužiteljicu da dođe na rad 31.5.2022. i kako se ista na rad nije vratila tada, a ni nakon toga, proizlazi da bi povreda radne obveze koja se tužiteljici stavlja na teret, kontinuirano trajala sve do do 1.7.2022., a kada je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu zbog tužiteljičinog neopravdanog izostanka s posla. Naime, radnik je prema odredbi čl. 7. st. 1. ZR-a obvazan (osobno) obavljati preuzeti posao prema uputama poslodavca, a poslodavac je obvezan dati mu posao i za obavljeni rad isplatiti mu plaću. Dakle, rok za izvanredno otkazivanje ugovora o radu u trajanju od 15 dana, u konkretnom slučaju nije počeo teći nakon prvog dana tužiteljičinog izostanka s posla već ta povreda traje i dalje, kontinuirano sve do donošenja odluke o izvanrednom otkazu jer tužiteljica cijelo to vrijeme ne ispunjava svoju obvezu obavljanja posala preuzetu na temelju sklopljenog ugovora o radu pa je tuženik cijelo to vrijeme imao pravo donijeti odluku o izvanrednom otkazu. Dakle, tuženik nije bio prekludiran u pravu da donese odluku o izvanrednom otkazu te prigovor tužiteljice o nepravovremenosti odluke nije osnovan.
13. Nadalje, sud iz tužbe iščitava kako tužiteljica smatra da je njezin izostanak bio opravdan, s obzirom joj je pravomoćnom Odlukom od 21.5.2021. prijašnjeg dekana tuženika prof.dr.sc. M. K., odobreno korištenje neplaćenog dopusta u spornom razdoblju i to na temelju odredbe čl. 27. st. 3. Statuta, odnosno pravnog akta za koji tužiteljica ističe da je višeg pravnog ranga u odnosu na Pravilnik o radu, a primjenom kojeg Pravilnika je novi dekan tuženika prof. dr. sc. R. B. donio
Odluku od 17.2.2022., kojom je stavljena izvan snage Odluka od 21.5.2021. Tužiteljica Odluku dekana B. od 17.2.2022. ne priznaje te je protiv nje podnijela prigovor, kao i protiv Odluke dekana B. od 4.3.2022. kojom je, nakon pribavljenog mišljenja FV, tužiteljici odobren neplaćen dopust, ali
samo za razdoblje od 23.8.2021. do 28.4.2022., te protiv Odluke novog dekana tuženika od 29.4.2022. kojom je tužiteljici odobreno dodatnih mjesec dana neplaćenog dopusta u razdoblju od 29.4.2022. do 29.5.2022. i kojom je određeno je da se tužiteljica dužna vratiti na posao 31.5.2022.
13.1. Prema čl. 87. ZR-a poslodavac može radniku na njegov zahtjev odobriti neplaćeni dopust (st.1.). Za vrijeme neplaćenog dopusta prava i obveze iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom miruju, ako zakonom nije drukčije određeno (st.2.).
13.2. Opći akti tuženika koji uređuju pitanje neplaćenog dopusta su Statut i Pravilnik o radu. Odredbom čl. 27. st. 3. Statuta iz prosinca 2018. propisano je da dekan odobrava plaćeni i neplaćeni dopust, a čl. 54. Pravilnika o radu od 23.6.2015. propisano je da neplaćeni dopust u trajanju do mjesec dana može odobriti dekan, a u dužem trajanju od mjesec dana, samo uz prethodno pozitivno mišljenje FV o potrebi i mogućnostima korištenja neplaćenog dopusta.
13.3. Prof.dr.sc. M. K., saslušan u svojstvu svjedoka, iskazuje da je on, kao tadašnji dekan Fakulteta, Odluku o korištenju neplaćenog dopusta od 21.5.2021. donio primjenujući Statut, odnosno navodi, da nije zatražio prethodno mišljenje FV. Naime, Statut da je „bio svjež“, nov i da se vodio načelom prema kojem pravni akt donesen kasnije, derogira pravni akt donesen ranije.
13.4. Članak 113. st. 1. Statuta određuje da će FV donijeti opće akte utvrđene Statutom, a među kojima je i Pravilnik o radu. Iz iskaza svjedoka M. K. sud zaključuje, da FV do trenutka kada je prijašnji dekan tuženika donio Odluku od 21.5.2021., nije donijelo novi Pravilnik o radu no to ne isključuje primjenu „starog“ Pravilnika o radu, odnosno onog donesenog dana 23.6.2015. Naime, čl. 113. st. 2. Statuta propisuje, da će se do donošenja akata prema odredbama novog Statuta primjenjivati postojeći opći akti Fakulteta, osim odredaba koje su u suprotnosti sa Zakonom, Statutom sveučilišta i Statutom. Prema mišljenju suda, odredba čl. 54. Pravilnika o radu nije u suprotnosti s odredbom čl. 27. st. 3. Statuta, a kako to tužiteljica tumači, s obzirom obje odredbe određuju da je dekan taj koji odobrava neplaćeni dospust, s tim da odredba Pravilnika o radu, dalje razrađuje normu kada će to odobrenje dekana biti uvjetovano prethodnim mišljenjem FV, a kada ne. Neovisno o iskazanom mišljenju ovog suda, činjenica
je ta, da je tuženik kao poslodavac donio Odluku od 17.2.2022. u kojoj je primjenio odredbu Pravilnika o radu i koja je postala pravomoćna pa kao takva, ima posljedice za radnika tj. za tužiteljicu te ista tu odluku treba poštovati.
14. Sadašnji dekan fakulteta izv.prof.dr. sc. R. B., iskazao je pred sudom,
da je njegov mandat dekana počeo 1.10.2021., dok iz iskaza tužiteljice L. M.
Ć. proizlazi, da je R. B. za dekana izabran u ožujku 2021. U tom razdoblju od izbora do stupanja na dužnost, iskazuje B., da je bivši dekan K. obustavio sve aktivnosti i odluke koje uključuju FV. Dakle, u tom
razdoblju ako je i trebala suglasnost FV, da se ista nije mogla dobiti pa tako ni za Odluku o korištenju neplaćenog dopusta od 21.5.2021.
14.1. Nadalje, R. B. potvrđuje, a kako to tužiteljica iskazuje i kako to proizlazi iz prijepisa poruke iz ožujka 2021. (list 146), da je R. B. tadašnjem prodekanu dr.sc. M. P. rekao, da neće biti problem ako tužiteljica koristi neplaćeni dopust, međutim R. B. pred sudom istiće, da on u tom trenutku nije imao podatak o trajanju neplaćenog dopusta tužiteljice niti o okolnostima donošenja takve odluke pa da joj je rekao da će to biti u redu, smatrajući da će to biti kraći period. R. B. ističe, da je tek 1.10.2021. ušao u dokumentaciju, da mu je prethodni dekan podnio "šturo izviješće" pa da je krenuo s rekonstrukcijom činjeničnog stanja na Fakultetu, a što da je trajalo kontinuirano i to, do iza 12. mjeseca 2021. godine. Kada je uočio da tužiteljica koristi duži neplaćeni dopust bez prethodnog odobrenja FV, da je kontaktirao tužiteljicu, a kako to proizlazi i iz Poziva na sastanak od 15.12.2021. (list 54. spisa), kojim se tužiteljica poziva da do 29.12.2021. odredi termin u kojem se može naći s dekanom B. u svezi radno pravnih pitanja. Naime, ističe zakonski zastupnik tuženika, da tužiteljica spada u nenastavno osoblje, ali ističe, da je za korištenje neplaćenog dopusta dužeg od mjesec dana, uvijek potrebno odobrenje FV, neovisno o tome radi
li se o nenastavnom ili nastavnom osoblju, a kako zaključuje i sud, s obzirom čl. 3. Pravilnika o radu određuje, da se odredbe tog Pravilnika odnose na sve zaposlenike Fakulteta koji su sklopili ugovor o radu, a ni jednom odredbom Pravilnika nije određeno da je odredba čl. 54. izuzeta iz primjene u odnosu na nenastavno osoblje.
14.2. R. B. pred sudom iskazuje, da osim što je tužiteljici uputio Poziv na sastanak 15.12.2021., da ju je nekoliko puta i kontaktirao, i prvenstveno tražio, da se tužiteljica što prije vrati na posao na svoje radno mjesto glavne tajnice fakulteta. Tada da joj je ukazao na nepravilnost do koje je došlo jer nije postupano u skladu s Pravilnikom o radu tj. nije zatraženo prethodno odobrenje FV za korištenje neplaćenog dopusta dužeg od mjesec dana pa da takva odluka o korištenju neplaćenog dopusta nije valjana. Tužiteljica L. M. Č., koja je također iskazivala pred sudom, potvrđuje da ju je dekan B. od kraja studenog 2021. "počeo zvati na telefon" i da je od nje tražio da se vrati na posao. M., dekan B. da je od nje tražio da to bude odmah ili da prihvati drugo radno mjesto s manjim koeficijenotom. Tužiteljica je iskazala, da je čak bila spremna prihvatiti promjenu radnog mjesta, ali da ponuđeno radno mjesto nije postojalo u Pravilniku o ustroju radnih mjesta fakulteta. Dekan B. je na to iskazao, da je za njega "situacija bila čišta", da je htio da se tužiteljica vratiti na svoje radno mjesto, ali da je u jednom trenutku izrazio dobru volju i ponudio joj rad na poslovima, drugog radnog mjesta, za koje je procijenio da su manje urgentni od poslova glavnog tajnika fakulteta i za koje je procijenio da imaju potencijalnu mogućnost da se ostvare uz suglasnost ministarstva, međutim R. B. naglašava, da je u tom trenutku bio na početku mandata i vjerojatno slabije upućen u to koje bi koeficijente i koja radna mjesta bilo najizglednije ostvariti, a naglašava i to, da u slučaju da je tužiteljica i prihvatila raditi na nekom drugom radnom mjestu, da bi se i u tom slučaju trebala vratiti na rad s obzirom nije postojalo odobrenje FV za korištenje neplaćenog dopusta dužeg od mjesec dana.
14.3. Tužiteljica L. M. Č. iskazuje da se užasno uzrujla kada je dobila e-
mail od dekana B. da se nađu na F. u prosincu za vrijeme B. i
N. G. (list 54 spisa) radi reguliranja njenog radnog statusa. Tužiteljica iskazuje da je znala da je tada Fakultet zatvoren pa da je odgovorila dekanu, da zbog zdravstvenih razloga nije u mogućnosti pristupiti. Međutim, nakon toga i na pitanje punomoćnika tuženika, tužiteljica iskazuje da joj je obitelj dolazila u P. za B. i N. G. i da nije bilo direktnog leta iz P. za S. pa do je to bio razlog zašto nije pristupila na sastanak. S druge strane, dekan B. iskazuje, da su za njega svi ti razgovori s tužiteljicom bili neugodni i da je tužiteljica o svemu obavještavala članove FV. B. iskazuje, kako je točno da Fakultet u predloženo
vrijeme sastanka nije radio, ali da je to bio poziv na sastanak koji nije bio vezan uz radno vrijeme Fakulteta. Naime, dekan da je imao informaciju da je tužiteljica ponekad u S. pa da je imao najiskreniju namjeru da nađu termin kada bi tužiteljica mogla biti tu i da je smatrao da bi to moglo biti za blagdane kada će tužiteljica doći iz P. kući u S.. Navedeno da je isključivi razlog zašto je sastanak na Fakultetu odredio u vrijeme praznika, a kada da su trebali porazgovarati o cjelokupnoj situaciji i da je imao iskrenu želju da to riješe. Nadalje, dekan B. iskazuje da je politika F. ta, da nastavno i nenastavno osoblje može doći na F. i izvan radnog vremena i da nije bilo neobičajeno da se nakakav sastanak održi i u popodnevnim satima. Međutim, kako je tužiteljica navedeno odbila, dekan B. da je donio Odluku od 17.2.2022. kojom je stavio izvan snage Odluku prijašnjeg dekana od 21.5.2021., s obzirom je ista donesena suprotno općim aktima tuženika, odnosno bez prethodnog pozitivnog mišljenja FV tuženika te da je sazvao
FV i da se jedna od točaka dnevnog reda odnosila na davanje suglasnosti za korištenje neplaćenog dopusta u trajanju duljem od mjesec dana. Navedeno da je FV prihvatio i jednoglasno odlučilo da se tužiteljica
treba vratiti na posao za dva mjeseca, smatrajući da je to primjereni rok za povratak tužiteljice iz inozemstva - P.. Zakonski zastupnik tuženika ističe da je dekan ovlašten staviti izvan snage neku svoju odluku ili odluku prethodnog dekana, a da ta ovlast proizlazi iz odredbe čl. 27. st. 2. Statuta koja propisuje da je dekan odgovoran za zakonitost i pravilnost rada Fakulteta.
14.4. Nadalje, tužiteljica iskazujući ističe, ako je točno da je tuženik imao dobru volju rješiti situaciju, da zašto onda nije odlučio o njenim prigovorima izjavljenim na tri odluke, a na što je dekan tuženika R. B. iskazao, da je to zato što prigovori tužiteljice nisu bili usmjereni na ono što je ključno za F., a to je da se tužiteljica vrati na posao već da je iz prigovora proizlazilo, da kod tužiteljice nema namjere da se vrati na posao. D. B. smatra da o prigovorima tužiteljice nije bio dužan odlučiti jer ih je smatrao neosnovanim te da oni nisu utjecali na obvezu F. da zatraže suglasnost od F.V. Nadalje, navodi da je o odluci prethodnog dekana odlučio u razumnom roku, odnosno od saznanja za sve okolnosti slučaja.
14.5. Tužiteljica iskazujući pred sudom ističe, da su se odredbe Pravilnika o radu primjenjivale „kako na koga“ te da je njena zamolba za korištenje neplaćenog dopusta bila poslana kadrovskoj službi i tadašnjem dekanu pa da je dekan K. smatrao da to treba ići na F.V., da bi zasigurno išlo. Međutim, dekan
R. B. u svom iskazu ističe, da za vrijeme trajanja njegovog mandata nitko nikada nije zatražio neplaćeni dopust koji bi trajao dulje od mjesec dana, bilo da se radi o nastavnom ili izvannastavnom osoblju, iz čega se može zaključiti da tuženik, osnosno dekan B., nije postupio nejednako ili diskriminatorno u odnosu na tužiteljicu, a kako to tužitljica tijekom postupka ističe. Tužiteljica upitana od punomoćnika tuženika, zašto onda kao glavna tajnica Fakulteta nije poduzela odgovarajuće pravne radnje u svezi donošenja novog Pravilnika o radu, a ukoliko smatra da Statut derogira Pravilnik, na što je tužiteljica iskazala, da su u vrijeme mandata dekana K. napravljeni brojni novi Pravilnici i novi Statut, a da novi Pravilnik o radu nije bio obuhvaćen po prioritetu, a prioritet da je ocjenjivao tadašnji dekan i prodekan.
14.6. Nadalje, tužiteljica iskazujući ističe, da rektor S. nije dao nikakvo upozorenju da bi odluka dekana K. od 21.5.2021. bila protivna Statutu ili zakonu. Svjedok M. K., bivši dekan tuženika, iskazao je kako je o tome da će tužiteljica koristiti neplaćeni dopust neformalno izvijestio rektora putem glavnog tajnika S., a koji da je tu informaciju primio na znanje i da se o tome formalno nije očitovao već da su očekivali da to Fakultet "riješi unutar kuće". K. iskazuje da rektoru Odluku od 21.5.2021. nije dostavio, a da se rektor kojim slučajem usprotivio da se tužiteljici odobri neplaćeni dopust u tolikom trajanju, da tada neplaćeni dopust ne bi odobrio. Iz takvog iskaza M. K. sud zaključuje, da rektor S. nije formalno obaviješten o svim okolnostima slučaja, da rektor nije bio upoznat sa sadržajem same odluke niti s procedurom njenog donošenja, a na temelju čega bi se mogao steći zaključak o tome je li Odluka od 21.5.2021. protivana Statutu i zakonu ili ne. Tako uostalom proizlazi i iz samog izkaza tužiteljice kada navodi, da je nemoguće da se rektor bavi procedurom svake sastavnice koja mu se dostavi.
15. U odnosu na treću Odluku dekana od 29.4.2022., tužiteljica ističe da ista ne sadrži vjerodostojnu oznaku u urudžbenom broju, a kako to propisuje čl. 28. st. Uredbe, a u odnosu na što je dekan B. iskazao, da je ta odluka svakako zakonita jer da je donesna od strane ovlaštene osobe (dekan) i opskrbljena pečatom tuženika, a da tužiteljica zna, da je kod tuženika bila uobičajena praksa da se kroz jedan broj protokola mijenja samo jedna podjedinica, a kako je to navedeno i u toj odluci, jer da je tako i tužiteljica radila dok je bila u radom odnosu kod tuženika. Tužiteljica je izjavila prigovor i na ovu odluku tuženika te o njemu dekan nije odlučio. 15.1. Nadalje, u odnosu na Odluku dekana B. od 29.4.2022., u dijelu kojim se određuje da se tužiteljica dužna vratiti na F. 31.5.2022., tužiteljica iskazuje, a to i dokazuje, da je ta odluka predana na dostavu tužiteljici preporučenom pošiljkom dana 31.5.2022. (kopija pošiljke, list 94 spisa) i da ju je primila tek 6.6.2022. (ispis H.P. -T., list 95 spisa) pa tužiteljica ističe, da nije bilo moguće da se vrati na posao taj dan (31.5.2022.), a kako je to tuženik poziva svojom odlukom. D. B. navedeno objašnjava time, da se radilo o razdoblju intezivne komunikacije između punomoćnika tuženika i punomoćnika tužiteljice, da se komuniciralo i razmjenjivalo informacije gotovo svakodnevno pa da je tužiteljica znala da se može vratiti na posao i nakon datuma određenog u Odluci od 29.4.2022. i da je taj rok produljen mjesec dana. Dekan tuženika napominje, da je u tom razdoblju od donošenja odluke od 29.4.2022. do donošenja odluke o otkazu 1.7.2022., ponovno ponuđeno tužiteljici održavanje sastanka, ali da je ona odbila doći na sastanak jer na njega nije bio pozvan kolega P., koji da je bio u inozemstvu. Tuženik da je tada rekao tužiteljici i kolegi P., da je spreman s njim uspostaviti „poziv u živo“ za vrijeme trajanja sastanka, ali unatoč tome, tužiteljica da to nije prihvatila. Sastanku da je trebala nazočiti cijela Uprava tuženika i još neki od najstarijih profesora dakle, da se radilo o „ozbiljnom povjerenstvu“. Kako među strankama dogovor nije postignut i kako su protekli svi rokovi koji su se stalno produljivali, a tužiteljica se nije vratila na posao glavne tajnice Fakulteta, dekan tuženika iskazuje, da je tuženik odlučio tužiteljici izvanredno otkazati ugovor o radu.
15.2. U odnosu na Odluku dekana B. od 29.4.2022. u dijelu kojim dekan produljuje tužiteljici neplaćeni dopust u razdoblju od 29.4.2022. do 29.5.2022., tužiteljica navodi da nije postojao njezin zahtjev da joj se odobri neplaćeni dopust za to razdoblje, a na što je dekan B. iskazao, da nakon što je kontaktirao s odvjetničkim timom tužiteljice, da je odlučio tužiteljici pružiti još jednu mogućnost dodatnog produženja korištenja neplaćenog dopusta na mjesec dana, a sve s ciljem da se tužiteljica vrati na svoje radno mjesto-glavne tajnice Fakulteta.
16. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio odlučne činjenice, a to su da je tužiteljica izostala s posla u razdoblju od 31.5.2022. do 1.7.2022., da taj izostanak nije bio opravdan jer tužiteljica za to razdoblje nije imala odobrenje poslodavca za korištenje neplaćenog dopusta i da tužiteljica svoj izostanak nije opravdala poslodavcu. Naime, odluke koje je poslodavac donio, a kojima je stavio izvan snage odluku o korištenju neplaćenog dopusta, odbio zahtjev tužiteljice za korištenje neplaćenog dopusta u tom razdoblju i odredio tužiteljici da se vrati na rad, odluke su kojima se rješava o pravu tužiteljice iz radnog odnosa. Točno je da je tužiteljica izjavila prigovor na te odluke i da o njima poslodavac nije odlučio. Međutim, u takvoj situaciji radniku je osigurana sudska zaštita, a koju tužiteljica nije zatražila. Naime, čl. 133. st. 2. ZR-a određuje ako poslodavac u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva radnika ne udovolji tom zahtjevu, da radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Tužiteljica je podnijela prigovore tj. zahtjeve za zaštitu prava na naprijed navedene odluke tuženika pa kada tuženik nije odgovorio na zahtjeve (prigovore) tužiteljice u roku od 15 dana, a što poslodavac prema odredbi čl. 133. st. 2. ZR-a može, a i ne mora, tužiteljica je u daljnjem roku od 15 dana trebala podnijeti tužbu, u svakom od navedena tri slučaja jer u protivnom, tužiteljica gubi pravo na zaštitu prava te odluke poslodavca postaju pravomoćne pa tako i u konkretnom slučaju, uključujući odluku kojom je tužiteljici naloženo da se vrati na rad 31.5.2022., a što tužiteljica nije učinala, kao što to nije učinali ni nakon toga sve do 1.7.2022. kada je tuženik donio odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu zbog neopravdanog izostanka. Tužiteljica je neopravdanim izostankom s posla povrijedila radnu obvezu obavljanja posla glavne tajnice Fakulteta preuzete ugovorom o radu i njegovim aneksom i to, osobito teško, s obzirom se radi o neopravdanom izostanku s posla u trajanju dužem od sedam dana. Naime, VSRH je zauzeo pravni stav (Sentenca u predmetu br. Revr 216/11-2) da neopravdani izostanak s posla u trajanju od sedam dana predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa te da predstavlja jednu od okolnosti zbog koje poslodavac nije dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, a koji stav prihvaća i ovaj sud i primjenjuje na konkretni slučaj. Naime, točno je kako to tužiteljica navodi, da je odluku kojom je pozvana da se vrati na posao dana 31.5.2022. primila tek 6.6.2022. pa da nije bilo moguće da se na posao vrati navedenog dana. Međutim, tužiteljica se i nakon 6.6.2022. nije vratila na posao niti je opravdala izostanak pa je tuženik imao opravdan razlog da joj 1.7.2022., uslijed kontinuiranog neopravdanog izostanka duljem od 7 dana, otkaže ugovor o radu (izvanredni otkaz). Kako je tužiteljica ignorirala pisani poziv poslodavca da se vrati na posao, a prije toga i usmene pozive poslodavca da se vrati na posao, nije bilo za očekivati od tuženika da joj omogućiti iznošenje obrane (čl. 119. st. 2. ZR-a).
17. Slijedom svega navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan i odlučiti kao točci I izreke presude.
18. Tuženiku na temelju odredbe članka 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05.,
02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14, 70/19, 80/22., 155/23., u tekstu ZPP) priadaju troškovi određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23., dalje: Tarife) i to jednokratna nagrada u visini od 250 bodova (Tbr. 7. t. 2. Tarife), što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eur (Tbr. 54. Tarife) daje iznos od 500,00 eura, a koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a (Tbr. 46. Tarife) pa se dobije 625,00 eur, koliko je naloženo tužiteljici da isplati tuženiku na ime naknade parničnog troška, a slijedom čega je odlučeno kao u točci II izreke presude.
Split, 1. srpnja 2024.
sutkinja
mr.sc. Ivana Erceg Ćurić v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda.
DNA:
-pun. tužitelja
-pun. tuženika
-u spis
