REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-196/2020-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić- Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Ć., (OIB: …), …, V., zastupan po punomoćniku J. J., odvjetniku iz S. B., protiv tuženika Z. b. d.d., …, Z., (OIB: …), zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva P. & P. j.t.d. iz Z., nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 27. svibnja 2024., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja I. B., odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika F. F., odvjetnika iz Z., 1. srpnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206432374/06 od 3. travnja 2006. solemniziranog od strane javnog bilježnika M. B. iz S. B, pod brojem OU-536/2006 dana 4. travnja 2006. sklopljenog između tuženika Z. b. d.d., …, Z., (OIB: …), kao kreditora i tužitelja Ž. Ć., (OIB: …), …, V., kao korisnika kredita, u dijelu u čl. 1. koji glasi: IZNOS ODOBRENOG KREDITA - Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama..."., u čl. 2 koji glasi: KAMATE I NAKNADA – "....i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 3,99% godišnje (slovima: tricijelihdevedesetidevet posto), sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja..", u čl. 6 koji glasi:

OTPLATA KREDITA "...u kunskoj protuvrijednost CHF 183,55 CHF (slovima: stoosamdesesttrišvicarskafrankpedesetipetrapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF... Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta....", u čl. 16 R) koji glasi: OSTALE ODREDBE "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1 ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ugovora.".

II. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., …, Z., (OIB: …), da isplati tužitelju Ž. Ć., (OIB: …), …, V., iznos od 1.328,84 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja je do 31. 12. 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 0,06 eura od 2.05.2006.

- na iznos od 0,54 eura od 7.06.2006.

- na iznos od 0,13 eura od 8.09.2006.

- na iznos od 0,14 eura od 6.10.2006.

- na iznos od 0,51 eura od 11.11.2008.

- na iznos od 5,98 eura od 5.1.2009.

- na iznos od 6,57 eura od 13.2.2009.

- na iznos od 7,92 eura od 12.3.2009.

- na iznos od 4,83 eura od 6.4.2009.

- na iznos od 4,87 eura od 6.5.2009.

- na iznos od 3,95 eura od 2.6.2009.

- na iznos od 3,58 eura od 9.7.2009.

- na iznos od 1,42 eura od 4.8.2009.

- na iznos od 2,28 eura od 3.9.2009.

- na iznos od 1,09 eura od 9.10.2009.

- na iznos od 1,73 eura od 10.11.2009.

- na iznos od 1,82 eura od 11.12.2009.

- na iznos od 4,63 eura od 4.1.2010.

- na iznos od 6,40 eura od 1.2.2010.

- na iznos od 6,14 eura od 1.3.2010.

- na iznos od 8,72 eura od 6.4.2010.

- na iznos od 8,48 eura od 3.5.2010.

- na iznos od 11,32 eura od 7.6.2010.

- na iznos od 16,64 eura od 7.7.2010.

- na iznos od 16,28 eura od 2.8.2010.

- na iznos od 22,24 eura od 13.9.2010.

- na iznos od 19,77 eura od 1.10.2010.

- na iznos od 20,20 eura od 10.11.2010.

- na iznos od 24,12 eura od 8.12.2010.

- na iznos od 30,62 eura od 3.1.2011.

- na iznos od 24,19 eura od 10.2.2011.

- na iznos od 27,74 eura od 2.3.2011.

- na iznos od 24,34 eura od 5.4.2011.

- na iznos od 28,38 eura od 6.5.2011.

- na iznos od 36,98 eura od 6.6.2011.

- na iznos od 35,52 eura od 6.7.2011.

- na iznos od 52,79 eura od 8.8.2011.

- na iznos od 52,65 eura od 5.9.2011.

- na iznos od 38,52 eura od 3.10.2011.

- na iznos od 36,74 eura od 9.11.2011.

- na iznos od 37,36 eura od 15.12.2011.

- na iznos od 40,35 eura od 9.1.2012.

- na iznos od 42,97 eura od 7.2.2012.

- na iznos od 42,80 eura od 8.3.2012.

- na iznos od 41,98 eura od 5.4.2012.

- na iznos od 42,75 eura od 9.5.2012.

- na iznos od 44,09 eura od 1.6.2012.

- na iznos od 43,23 eura od 5.7.2012.

- na iznos od 43,50 eura od 13.8.2012.

- na iznos od 43,13 eura od 6.9.2012.

- na iznos od 41,91 eura od 9.10.2012.

- na iznos od 43,94 eura od 7.11.2012.

- na iznos od 43,31 eura od 6.12.2012.

- na iznos od 45,19 eura od 4.1.2013.

- na iznos od 42,99 eura od 6.2.2013.

- na iznos od 42,73 eura od 12.3.2013.

- na iznos od 45,78 eura od 5.4.2013.

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., …, Z., (OIB: …), da isplati tužitelju Ž. Ć., (OIB: …), …, V., iznos od 319,09 eur na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetnih ugovornih odredbi o kamatnim stopama sa zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja je do 31. 12. 2007. godine propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 01. 01. 2008. godine do 31. 07. 2015. godine po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. 08. 2015. do 31.12.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od 01.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili

granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- na iznos od 2,76 eur od 07.11.2007.g.

- na iznos od 2,74, eur od 03.12.2007.g.

- na iznos od 2,78 eur od 21.01.2008.g.

- na iznos od 2,75 eur od 11.02.2008.g.

- na iznos od 5,14 eur od 12.03.2008.g.

- na iznos od 5,04 eur od 04.04.2008.g.

- na iznos od 4,82 eur od 07.05.2008.g.

- na iznos od 4,77 eur od 09.06.2008.g.

- na iznos od 4,69 eur od 10.07.2008.g.

- na iznos od 4,61 eur od 11.08.2008.g.

- na iznos od 4,55 eur od 04.09.2008.g.

- na iznos od 4,55 eur od 03.10.2008.g.

- na iznos od 4,70 eur od 11.11.2008.g.

- na iznos od 4,51 eur od 11.12.2008.g.

- na iznos od 4,77 eur od 05.01.2009.g.

- na iznos od 4,71 eur od 13.02.2009.g.

- na iznos od 4,69 eur od 12.03.2009.g.

- na iznos od 4,49 eur od 06.04.2009.g.

- na iznos od 4,41 eur od 06.05.2009.g.

- na iznos od 4,29 eur od 02.06.2009.g.

- na iznos od 4,21 eur od 09.07.2009.g.

- na iznos od 8,23 eur od 04.08.2009.g.

- na iznos od 8,13 eur od 03.09.2009.g.

- na iznos od 7,88 eur od 09.10.2009.g.

- na iznos od 7,76 eur od 10.11.2009.g.

- na iznos od 7,60 eur od 11.12.2009.g.

- na iznos od 7,62 eur od 04.01.2010.g.

- na iznos od 7,55 eur od 01.02.2010.g.

- na iznos od 7,36 eur od 01.03.2010.g.

- na iznos od 7,34 eur od 06.04.2010.g.

- na iznos od 7,15 eur od 03.05.2010.g.

- na iznos od 7,13 eur od 07.06.2010.g.

- na iznos od 7,24 eur od 07.07.2010.g.

- na iznos od 7,03 eur od 02.08.2010.g.

- na iznos od 7,15 eur od 13.09.2010.g.

- na iznos od 6,81 eur od 01.10.2010.g.

- na iznos od 6,63 eur od 10.11.2010.g.

- na iznos od 6,61 eur od 08.12.2010.g.

- na iznos od 6,71 eur od 03.01.2011.g.

- na iznos od 6,18 eur od 10.02.2011.g.

- na iznos od 6,12 eur od 02.03.2011.g.

- na iznos od 5,76 eur od 05.04.2011.g.

- na iznos od 5,71 eur od 06.05.2011.g.

- na iznos od 5,82 eur od 06.06.2011.g.

- na iznos od 5,52 eur od 06.07.2011.g.

- na iznos od 5,90 eur od 08.08.2011.g.

- na iznos od 5,63 eur od 05.09.2011.g.

- na iznos od 4,90 eur od 03.10.2011.g.

- na iznos od 4,60 eur od 09.11.2011.g.

- na iznos od 4,36 eur od 15.12.2011.g.

- na iznos od 4,20 eur od 09.01.2012.g.

- na iznos od 4,02 eur od 07.02.2012.g.

- na iznos od 3,75 eur od 08.03.2012.g.

- na iznos od 3,47 eur od 05.04.2012.g.

- na iznos od 3,23 eur od 09.05.2012.g.

- na iznos od 2,99 eur od 01.06.2012.g.

- na iznos od 2,71 eur od 05.07.2012.g.

- na iznos od 2,45 eur od 13.08.2012.g.

- na iznos od 2,18 eur od 06.09.2012.g.

- na iznos od 1,90 eur od 09.10.2012.g.

- na iznos od 1,65 eur od 07.11.2012.g.

- na iznos od 1,37 eur od 06.12.2012.g.

- na iznos od 1,11 eur od 04.01.2013.g.

- na iznos od 0,82 eur od 06.02.2013.g.

- na iznos od 0,55 eur od 12.03.2013.g.

- na iznos od 0,28 eur od 05.04.2013.g.".

IV. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., …, Z., (OIB: …), da isplati tužitelju Ž. Ć., (OIB: …), …, V., troškove parničnog postupka u iznosu od 1.698,17 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena.

V. Odbija se tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 450,00 eura kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 3. travnja 2006. kao korisnik kredita sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206432374/06 u kunskoj protuvrijednosti 13.465,57 CHF, rokom vraćanja kredita od 84 mjeseca, s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 183,53 CHF obračunatim po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i promjenjivom kamatnom stopom.

1.1. Ističe da niti o ugovornoj kamati s ugovorenom promjenjivom godišnjom kamatnom stopom, niti o valutnoj klauzuli, ugovorne i parnične stranke nisu posebno pregovarale, s obzirom da se radilo o tipskom ugovoru tuženika, na sadržaj kojeg tužitelj nije imao mogućnosti utjecati.

1.2. Tužitelj navodi da je tuženik za vrijeme trajanja otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu bez da se o tome pojedinačno pregovaralo a prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

1.3. Jednako tako anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju za CHF važećem na dan plaćanja, pa se zbog promjene tečaja CHF iznos koji je bio na dan plaćanja prvog mjesečnog anuiteta mijenjao te po dospijeću daljnjih anuiteta iznosio znatno više nego prvi dospjeli mjesečni anuitet.

1.4. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4.7.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, kojima se utvrđuje da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.5. Vezano uz ništetnost valutne klauzule, poziva se na presudu Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. kojom je u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 407.2013.u dijelu točke 1.,

2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći o istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

1.6. Posebno ističe da su u navedenim postupcima sudovi utvrdili da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošče o četiri činjenice, o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, o tome da je rast tečaja švicarskog franaka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.7. Tužitelj smatra da je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 115., te čl. 1046. ZOO-a. Poziva se i na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku u postavljanju predmetnog tužbenog zahtjeva kao i na odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

1.8. Postavlja svoje traženje u deklaratornom dijelu ništetnih ugovornih odredbi i kondemnatornom dijelu za isplatom iznosa temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i temeljem ništetno ugovorene valutne klauzule, ukupno 12.299,32 kn / 1.632,40 eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

2.1. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su dospjeli prije 26. svibnja 2015.

2.2. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev pod točkom I. petita, tuženik ističe da je isti kako glasi, usmjeren k utvrđenju ništetnosti tužiteljeve obveze da uopće vrati kredit i plati kamatu te kako se radi o bitnom sastojku kredita, takvo utvrđenje bi za posljedicu imalo ništetnost čitavog ugovora.

2.3. Osporava tužitelju status potrošača i ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se motorno vozilo kupljeno sredstvima kredita koristi isključivo za potrošačke svrhe. Smatra da kako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, na njemu je teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.

2.4. Osporava tužitelju aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari jer iz prometa po kreditu za brojne uplate nema podataka o osobi uplatitelja. Poziva se na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III/3176/20071 od 6. svibnja 2010.

Ističe prigovor zastare navodeći da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala i nastupa protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate.

2.5. Nadalje tuženik smatra da kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. Poziva se na čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača, prema kojima je sud u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača a tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka, te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare.

2.6. Vezano uz istaknuti prigovor zastare poziva se na Prijedlog Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

2.7. Vezano uz istaknuti zahtjev temeljem valutne klauzule smatra da je korisnik kredita upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. ugovora, kao i u članku 16 Ugovora gdje se navodi: „pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora“. Navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba i nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa.

2.8. Jednako tako smatra da nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata koja je ugovorom ugovorena u visini od 3,99%.

2.9. Nadalje, tužitelj navodi da banka nije znala niti mogla ili morala znati za rast tečaja CHF a tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Smatra da je banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije a što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a B. V. prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru.

2.10. Tužitelj navodi da standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita.

2.11. Nadalje, vezano uz način promjene kamatne stope, tuženik ističe kako se ista počevši od 1. siječnja 2013. mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve s obzirom na zakonom predviđene zahtjeve.

2.12. Slijedom tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. U nastavku postupka, stranke su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Tužitelj je podneskom od 16. veljače 2024. nakon provedenog financijskog vještačenja specificirao i uredio tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 319,09 eura na ime stečenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i 1.328,84 eura na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli ukupno 1.647,93 eura.

5. Tuženik je podneskom od 20.svibnja 2024. istakao između ostalog da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva.

6. Tužitelj je tužbenim zahtjevom potraživao ukupni iznos od 1.632,32 eura od čega na ime preplaćenih iznosa po promjenjivoj kamatnoj stopi 319,07 eura a po valutnoj klauzuli 1.313,32 eura. Nakon provedenog vještačenja ostao je i dalje kod traženja preplaćenih iznosa po promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 319,07 eura i postavio traženje po valutnoj klauzuli u iznosu od 1.328,84 eura. Navedeno predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva za iznos od 15,52 eura. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva pozivom na članak 190. st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer je isto svrsishodno za konačno rješavanje odnosa među strankama a nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99,14/02, 1/06) pa nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno niti legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti te ubrzanje postupka i osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava.

7. Predmet ovog parničnog spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206432374/06 i to po osnovi valutne klauzule kojom se glavnica veže za valutu CHF i po osnovi promjenjive kamatne stope za koje odredbe tužitelj smatra da su ništetne i potražuje stečeno bez osnove temeljem navedenih odredbi.

8. Nesporno je u postupku utvrđeno da je tužitelj, kao korisnik kredita 3. travnja 2006. s bankom, navedenim tuženikom, sklopio Ugovor o kreditu broj 3206432374/06 na iznos od 13.465,57 CHF u protuvrijednosti od kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, promjenjivom kamatnom stopom od 3,99 % godišnje i rokom otplate od 84 mjeseca. Nesporno je i da je kredit u cijelosti otplaćen.

9. Sporno je da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presude Trgovačkog suda Zagreb poslovni broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013., presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13.06.2014. i da li su odredbe Ugovora o kreditu broj 3206432374/06 sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetne. Sporno je da li tužitelj ima status potrošača. Sporno je da li ima aktivnu legitimaciju u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

10. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 3206432374/06 (list 16-18 spisa), u promet po kreditu (list 19-22 spisa), u dokument Efektivna kamatna stopa / Realna godišnja kamatna stopa (list 9-10 spisa), u pregled promjena kamatnih stopa (list 8 spisa), u nalaz financijskog vještaka od 30. siječnja 2024. (str. 92-106 spisa). Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku M. T. N. iz S. B. čiji je nalaz pročitan te je tužitelj saslušan kao stranka.

11. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje, sve iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, a tužitelj je u skladu s nalazom postavio konačni tužbeni zahtjev.

12. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. ZPP sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. 13 U odnosu na istaknuti prigovor nedostataka aktivne legitimacije tužitelja zbog dijela uplata za koje je navedeno da se ne može utvrditi da bi ih tužitelj proveo, treba istaknuti kako su u obveznopravnom odnosu na temelju predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik. Tuženik je ugovoreni iznos kredita isplatio tužitelju i on je bio u obvezi vratiti iznos plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta kroz određeno razdoblje, a eventualni modalitet plaćanja prema tuženiku ne oduzimaju tužitelju pravo biti aktivno legitimiran u ovom postupku. To stoga što je odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba, dok je stavkom 3. tog članka propisano da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze istu treba ispuniti dužnik osobno. Odnos između dužnika, ovdje tužitelja i treće osobe ne tiče se tuženika kao kreditora, pa je pravno neodlučno je li rate kredita otplaćivao tužitelj ili neka treća osoba. Dakle, tužitelj je u svojstvu korisnika kredita sklopio ugovor o kreditu, koji je otplaćen, pa je on kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa aktivno legitimiran zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita. Posebno uvažavajući i činjenicu da tuženik ne zna tko je uplaćivao određene anuitete ali pretpostavlja da je moguće da to nije tužitelj, što zasigurno ne može biti dokaz da ih nije uplatio tužitelj.

14. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206432374/06 (list 16-18 spisa) utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom 3. travnja 2006. sklopio ugovor o kreditu u svrhu kupovine vozila marke R. (čl.5.) u iznosu od 13.465,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (čl. 1.) s redovnim ugovorenim kamatama po promjenjivoj stopi 3,99% godišnje (čl.2.) i rokom otplate od 84 mjeseca (čl.3). Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (čl.6).

15. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je u tijeku 2006. odlučio kupiti vozilo i u vezi s time otišao u A. d. V u S. B. gdje je dogovorio da će im pod račun dati svoje staro vozilo a ostatak kupoprodajne cijene za vrijednost novog vozila da će isplatiti putem kredita. Navodi da mu je rečeno da odabere banku a da su oni radili sa Z. b. i R. B., da se odlučio za Z. B. iz razloga što imaju poslovnicu u S. B. i u Đ. , a da on živim u Č. tako da mu je kontakt s bankom na taj način bio olakšan. Navodi da je dolaskom u banku dobio informaciju da se plasiraju krediti vezani uz valutu CHF i valutu Euro ali da je povoljniji kredit vezan uz valutu CHF zbog niže kamatne stope a da je sama valuta CHF stabilna valuta. U prodajnom razgovoru nije mu ništa pojašnjavano vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, niti mu je posebno ukazano da kredit ugovara s promjenjivom kamatnom stopom a što se tiče valute osim što mu je rečeno da se radi o stabilnoj valuti, da u vezi ničeg drugog nisu pregovarali. Ističe da postupak realizacije kredita nije dugo trajao i da ga je ugovor čekao unaprijed pripremljen te da je otišao kod javnog bilježnika na solemizaciju. Napominje da je ugovor pročitao u dijelu koji ga je zanimao, odnosno znao je kolika mu je rata i na koji period se otplaćuje. Iznos kredita je doznačen na auto kuću, a on je osobno odlaskom u banku uplaćivao redovno anuitete kako bi izbjegao plaćanje naknade za prijenos novca na račun banke. Navodi da je u to vrijeme bio zaposlen u Specijalnoj policiji s mjestom rada u S. B., tako da mu je vozilo služilo u privatne svrhe za odlaske i povratke s posla. Iskazao je da ne može baš objasniti što bi to značilo valutna klauzula i što bi to značilo da mu je iznos kredita vezan uz porast ili pad tečaja valute i nije tražio na navedene okolnosti pojašnjenje od osobe bankara. Istakao je da nije mogao niti pregovarati niti mijenjati uvjete kredita jer su to bili uvjeti banke "uzmi ili ostavi", da mu je rata u početku iznosila oko 750,00 kuna, a kasnije narasla do 1.300,00 kuna te da kada je tečaj CHF počeo rasti, da je htio jednokratnom uplatom vratiti navedeni kredit, ali da je od banke dobio informaciju da bi trebao platiti sve kamate kao i naknadu za prijevremenu otplatu što je bilo jako puno i zbog čega je odustao. Vezano uz promjenjivu kamatnu stopu istakao je da nije siguran da je razumio da je ugovorio takvu kamatu jer je ugovor letimično pročitao, i da ga je u biti zanimala samo visina anuiteta a misli da je primao od banke obavijesti o promjenama kamatne stope u tijeku otplate kredita.

16. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti poklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem je iskazao da mu je kredit vezan uz valutu CHF ponuđen kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Iskazom tužitelja koji nije osporen od strane tuženika, utvrđeno je da je kredit dogovaran samo u dijelu visine kredita, visini anuiteta i periodu otplate kao i ispunjavanju uvjeta realizacije kredita.

17. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao radi kupovine vozila, za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF. Na navedene okolnosti u postupku nije predložen i proveden niti jedan dokaz.

19. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 6. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit prezentiran kao najpovoljniji, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

20. Stoga je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen kao najpovoljniji, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

21. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju strojarski tehničar, u vrijeme realizacije kredita radio u policiji, i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati, odnosno s njegovim opunomoćenikom čije je financijsko znanje i mogućnost tumačenja ugovornih odredbi, također upitno.

22. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

23. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 6. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača. Sud je nedvojbeno utvrdio da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 6. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17-10 od 14.lipnja 2018., kao i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/1811 od 16. rujna 2019. utvrđeno je da je između ostalih i tuženik u navedenom razdoblju, kojim je obuhvaćeno i vrijeme sklapanja ugovora između tužitelja i tuženika, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu u kojima su korištene nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

24. Tuženik nije dokazao da je tužitelja kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule, već upravo suprotno, kredit uz valutnu klauzulu CHF prezentiran je najpovoljnijim. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba nepoštena, a time i ništetna (čl. 87. ZZP/03). Radi navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

25. Tužitelji ima pravo na isplatu temeljem nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, a što potražuje u ovom postupku, što je osnovna posljedica ništetnosti.

26. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjive kamatne stope, osnovano poziva na presude Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13. i Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženik, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljem, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

27. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 3,99% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

28. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan, i na koje se tužitelji osnovano poziva. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

29. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj kao potrošač nije dobio mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa (list 8 spisa) utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 3,99% porasla do 5,89%. Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja, kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03), radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

31. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. T. N. iz S. B. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platio iznos od 1.328,84 eura a uslijed promjene kamatne stope iznos od 319,09 eura.

32. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao nikakvih primjedbi i u skladu sa istim, postavio je konačni tužbeni zahtjev podneskom od 16. veljače 2024. kojim potražuje ukupno glavno dugovanje u iznosu od 1.647,93 eura skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

33. Tuženik također nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no ostao je i dalje kod svih istaknutih prigovorio u postupku te podneskom od 20. svibnja 2024. dodatno istakao prigovor prijeboja, uvažavajući nalaz vještaka u kojem je iskazao da je u tijeku otplate kredita u periodu kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni tečaj, tuženik isplatio manje iznos od 102,87 eura.

34. Sud je naveden prigovor (prijeboja) tuženika odbio kao neosnovan iz razloga što sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda u postupovnopravnom smislu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi čl. 333. st. 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz čl. 288.a st. 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi čl. 288.a st. 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP. Navedeno je u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023.

35. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

36. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

37. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor je djelomično osnovan.

38. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti, pozivom na članak 328. ZOO-a.

39. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

40. Osnovan je prigovor tužena vezano uz zastaru podnošenja tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope. Prema odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima.

41. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

42. Kako je tužba podnesena 26. svibnja 2020. to do podnošenja tužbe nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a koji se za valutnu klauzulu računa počev od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a protekao je rok za podnošenje tužbe s osnova ugovorene promjenjive kamatne stope koji se računa počev od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

43. Tužitelju su priznate kamate u skladu sa zatraženim, odnosno kako su utvrđene nalazom vještaka, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO- a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

44. Slijedom navedenog, tužitelju je priznato pravo na isplatu stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako je to zatraženo konačno postavljenim tužbenim zahtjevom skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to navedeno u izreci presude pod točkom II.

45. Kako je tužiteljevo potraživanje po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari, odbijen je s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos od 319,09 eura skupa sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to navedeno pod III. izreke presude.

46. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na deklaratorni dio (za osnov) a 80% u odnosu na kondemnatorni dio (za visinu), ili ukupno 90% (100%+80%/2) a tuženik sa 10%. Slijedom tužitelju pripada pravo na 80% (90%-10%) naknadu nužnih i potrebnih troškova.

47. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 2.148,17 eura. Priznat mu je je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 11.12.2023., 14.5.2024. i 27.5.2024., za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 13.8.2020. i 16.2.2024. za svako 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.300,00 eura skupa s pripadajućim PDV-om od 325,00 eura, ukupno 1.625,00 eura.

47.1. Uvažavajući pravo tužitelja na 80% troškova postupka, tužitelju se dodjeljuje pravo na troškove zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.300,00 eura.

47.2. Tužitelju je priznat u cijelosti plaćeni trošak naknade za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 398,17 eura, kao potreban dokaz za donošenje odluke u ovome postupku

47.3. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.698,17 eura.

48. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

49. Tužitelju nije priznat traženi trošak konferencija sa strankom tokom postupka u iznosu od 100,00 eura skupa s pripadajućim PDV-om ukupno 125,00 eura jer u spisu nema dokaza da su navedeni troškovi nastali kako su zatraženi.

50. Slijedom navedenog s preostalim dijelom troškova postupka u iznosu od 450,00 eura tužitelj je odbijen kako je to i navedeno pod V. izreke presude.

Slavonski Brod, 1. srpnja 2024.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. J. J., S. B.,

2. OD P. i P., Z..