Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-832/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja I. S., OIB: ... i J. S., OIB: .., oboje iz P., oboje zastupani po punomoćniku D. K., odvjetniku iz I., protiv tuženika R. A. d.d., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-1086/2019-21 od 3. svibnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu poslovni broj P-1086/2019-21 od 3. svibnja 2024.:

- potvrđuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da su ništetni i ne proizvode pravne učinke dijelovi odredbe Ugovora o kreditu u članku 2. i članku 7., u točki II. izreke i u točki III. izreke za iznos od 1.466,36 EUR (slovima: tisuću četiristo šezdeset šest eura i trideset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u točki I. izreke u dijelu u kojem je utvrđeno da je ništetan i ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane dio odredbe članka 1. Ugovora o kreditu sklopljenog 29. ožujka 2007. kojim je reguliran iznos kredita, a prema kojemu je isti vezan uz kunsku protuvrijednost CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, te u točki III. izreke za iznos od 150,00 EUR (slovima: sto pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom od 3. svibnja 2024. do isplate tako da se sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

„Utvrđuje se da je ništetna pa stoga ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane dio odredbe Ugovora o kreditu broj: ... sklopljenog dana 29. ožujka 2007. između tužitelja i tuženika i to dio članka 1. kojim je reguliran iznos kredita, a prema kojem je isti vezan uz kunsku protuvrijednost CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.“

Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu parničnog troška u iznosu od 150,00 EUR (slovima: sto pedeset eura) sa zakonskom zateznom kamatom od 3. svibnja 2024. do isplate, u roku 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da su ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: ... sklopljenog dana 29. ožujka 2007. godine između 1. tužitelja I. S., OIB:... i 2. tužiteljice J. S., OIB:..., oboje iz P. i tuženika R. A. d.d., Z., OIB:... koji je dana 2. travnja 2007. godine potvrđen od strane javnog bilježnika J. V. - S. iz V., pod brojem: OV-5711/07., i to dio članka 1. kojim je reguliran iznos kredita, a prema kojem je isti vezan uz kunsku protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, zatim dio članka 2. kojim je regulirana kamatna stopa, koji dio glasi: "… promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. … promjenjiva,", te dio članka 7. kojim je reguliran način otplate, koji dio glasi: "… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća".

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB:... isplatiti 1. tužitelju S. I., P., OIB:..., iznos od 1.990,84 EUR (slovima: tisuću devetsto devedeset eura i osamdeset četiri centa) sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 4,66 EUR od dana 12. veljače 2008.,

- na iznos od 1,35 EUR od dana 29. veljače 2008.,

- na iznos od 2,67 EUR od dana 31. ožujka 2008.,

- na iznos od 0,42 EUR od dana 10. svibnja 2008.,

- na iznos od 3,34 EUR od dana 20. lipnja 2008.,

- na iznos od 0,42 EUR od dana 30. srpnja 2008.,

- na iznos od 1,08 EUR od dana 28. kolovoza 2008.,

- na iznos od 0,15 EUR od dana 10. listopada 2008.,

- na iznos od 9,04 EUR od dana 13. studenoga 2008.,

- na iznos od 4,00 EUR od dana 11. prosinca 2008.,

- na iznos od 13,16 EUR od dana 26. siječnja 2009.,

- na iznos od 11,83 EUR od dana 17. veljače 2009.,

- na iznos od 11,96 EUR od dana 17. ožujka 2009.,

- na iznos od 15,68 EUR od dana 20. travnja 2009.,

- na iznos od 13,03 EUR od dana 14. svibnja 2009.,

- na iznos od 11,03 EUR od dana 1. lipnja 2009.,

- na iznos od 11,96 EUR od dana 28. srpnja 2009.,

- na iznos od 10,50 EUR od dana 11. kolovoza 2009.,

- na iznos od 11,03 EUR od dana 11. rujna 2009.,

- na iznos od 10,37 EUR od dana 13. listopada2009.,

- na iznos od 9,97 EUR od dana 11. studenoga 2009.,

- na iznos od 11,30 EUR od dana 15. prosinca 2009.,

- na iznos od 12,49 EUR od dana 12. siječnja 2010.,

- na iznos od 118,67 EUR od dana 15. veljače 2010.,

- na iznos od 18,47 EUR od dana 28. travnja 2010.,

- na iznos od 15,94 EUR od dana 10. svibnja 2010.,

- na iznos od 19,26 EUR od dana 11. lipnja 2010.,

- na iznos od 20,06 EUR od dana 12. srpnja 2010.,

- na iznos od 139,91 EUR od dana 25. kolovoza 2010.,

- na iznos od 1 .477,09 EUR od dana 21. rujna 2010.,

do isplate, s tim da se zakonske zatezne kamate do dana 31. srpnja 2015., obračunavaju u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. do dana 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od dana 1. siječnja 2023. do dana 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB:..., naknaditi tužiteljima S. I., OIB:... i S. J., OIB:..., oboje iz P., parnične troškove u iznosu od 1.616,36 EUR (slovima: tisuću šesto šesnaest eura i trideset šest centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od dana 3. svibnja 2024. godine do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 100,00 EUR odbija kao neosnovan.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 17. svibnja 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.- ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP), a predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev te obveže tužitelje da mu naknade troškove prvostupanjskog postupka i troškove žalbe ili podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U svojoj žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, nije obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, niti se izjasnio o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora i o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima tijekom postupka nije dao razloge. Također, da je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, jer nema razloge o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Pri tome da se navedena bitna povreda odnosi na stavove suda o (ne)poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jer se prvostupanjski sud nije uopće očitovao na tvrdnju tuženika da valutna klauzula u kojoj je glavnica vezana uz CHF nije prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao ni na prigovor istinitosti iskaza tužitelja u dijelu da mu je ponuđen samo kredit u CHF.

5.1. Po ocjeni ovog suda obrazloženje prvostupanjske odluke sadrži sve elemente propisane člankom 338. stavak 4. ZPP-a, pa nije učinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju ukazuje tuženik. Nije učinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je prvostupanjski sud dao razloge o odlučim činjenicama za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, te je istu moguće ispitati, te se očitovao na prigovore tuženika. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti povodom žalbi stranaka primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet postupka je utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojeg su sklopili tužitelj I. S. kao dužnik i tužiteljica J. S. kao sudužnik s tuženikom kao kreditorom 2. travnja 2007., a u kojem Ugovoru je glavnica bila vezana uz valutu CHF i u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika kao davatelja kredita.

6.1. Tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine, s tim što je kasnije tijekom postupka učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva kako su ga postavili tužitelji te je istaknuo prigovor zastare.

6.2. Prvostupanjski sud je nesporno utvrdio da su 29. ožujka 2007. tužitelj I. S. kao dužnik i tužiteljica J. S. kao sudužnik s tuženikom kao kreditorom sklopili Ugovor o kreditu broj ... temeljem kojeg je korisniku kredita, a ovdje tužitelju I. S., stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 9.159,48 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora) za kupnju motornog vozila. Redovna kamatna stopa iznosila je 5,20% godišnje u trenutku stavljanja kredita u opticaj, s tim što je ugovoreno kako je ista promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora). Otplata kredita ugovorena je na 72 mjeseca, a otplata je ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora po CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu (članak 7. Ugovora). Kredit je otplaćen.

6.3. Sporno je između stranaka jesu li tužitelji bili informirani o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi te jesu li sporne ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive i je li se o istim pojedinačno pregovaralo, kao i je li potraživanje tužitelja I. S. za isplatu novčanog iznosa u zastari.

6.4. Kako su se tužitelji u tužbi pozvali na utvrđenja, odnosno na pravna shvaćanja iznesena u kolektivnom sporu koji je vođen u skladu s odredbama članaka 131. do 141.b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.; dalje: ZZP/07), u kojem sporu je sudjelovao i tuženik, to je prvostupanjski sud iznio stav da je sukladno članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15., 14/19. i 19/22.; dalje: ZZP/14) i članku 502.c stavak 1. ZPP-a vezan utvrđenjima iz parnice za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koja je vođena kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012.

6.5. Prvostupanjski sud navodi da je presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. između ostalih tuženika i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.), a u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Isto tako, da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, tuženik povrijedio kolektivne i interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

6.6. Tužitelji su u tužbi tvrdili kako im nije ponuđen kredit u drugoj valuti, kako nisu pojedinačno pregovarali o odredbama Ugovora, već je sadržaj Ugovora unaprijed formulirao tuženik, te kako nisu dobili informacije o elementima zbog kojih će doći do promjene kamatne stope tijekom otplate kredita, odnosno nisu bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu u kojemu je glavnica vezana uz valutu CHF.

6.7. U odnosu na navedeno prvostupanjski sud je saslušao tužitelje koji su izjavili kako im je ponuđen samo navedeni kredit i kako se nije pojedinačno pregovaralo, te kako nisu primili punu obavijest o svim rizicima zaključenja ugovora u kojem je glavnica vezana uz CHF, kao niti o razlozima zbog kojih može doći do promjene kamatne stope. Njihove iskaze je prvostupanjski sud prihvatio kao valjane jer tuženik, koji je tvrdio suprotno, isto nije dokazao. Od dokaza koje je u tom pravcu predložio, a radi se o personalnim dokazima saslušanjem svjedoka, tuženik je tijekom postupka odustao.

6.8. Na temelju navedenog prvostupanjski sud zaključuje da se o sadržaju Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da tužiteljima nisu dane potrebne obavijesti o utjecaju fluktuacije tečaja na određivanje maksimalne novčane obveze i njezinom rasponu, kao i obavijesti o načinu određivanja promjenjive kamatne stope. Tužitelji da su prosječni potrošači bez stručnog znanja.

6.9. U odnosu na prigovor tuženika da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom banke jasne i lako uočljive te razumljive, prvostupanjski sud zauzima stav da su iste jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule odnosno parametri promjene kamatne stope te način njezinog izračuna pa tužitelji kao prosječni potrošači prilikom sklapanja Ugovora od strane tuženika nisu bili na razumljiv i transparentan način informirani o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogli predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njih mogle proizaći. Sve navedeno da je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama potrošača kao slabije ugovorne strane u korist tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja, budući je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen na potrošača. Zbog toga su sporne ugovorne odredbe nepoštene, time i ništetne temeljem članka 87. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu kako je to navedeno u točki I. izreke.

6.10. S pozivom na članak 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) tuženik da je tužitelju Ivanu Strugaru kao korisniku kredita dužan vratiti preplaćenu kamatu i preplaćenu tečajnu razliku temeljem članka 1111. ZOO-a, a čija visina je tijekom postupka utvrđena kao nesporna.

6.11. Odbijen je prigovor zastare jer da zastara teče od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i to u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., kada je ta presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018., pa kako se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, a tužba je podnesena 13. lipnja 2019., to da je podnesena prije isteka zastare.

6.12. Na dosuđene iznose više plaćenih anuiteta dosuđena je i zakonska zatezna kamata temeljem članka 1115. ZOO-a od dospijeća svakog pojedinog više plaćenog mjesečnog iznosa do isplate, jer je prvostupanjski sud tuženika smatrao nepoštenim stjecateljem.

6.13. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a, a visina je utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.; dalje: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.; dalje: ZSP).

7. Tuženik ocjenjuje da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer da prvostupanjski sud nije utvrđivao odlučne činjenice za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne te nije ocjenjivao savjesnost tuženika, a niti savjesnost tužitelja, odnosno da li se istog može smatrati prosječnim potrošačem. Pogrešnu primjenu materijalnog prava vidi u tome da se odluke donesene na kolektivnoj razini ne mogu primjenjivati u pojedinačnom potrošačkom sporu s obzirom na način provođenja kolektivnog postupka, dokazivanje u istom i uopće svrhe kolektivne zaštite. U kolektivnom postupku da tuženiku nije bilo moguće dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, odnosno da ne postoji neravnoteža te da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da to nije bio predmet kolektivne zaštite, koje činjenice se trebaju dokazivati u pojedinačnom sporu. Ponavlja da su odredbe koje su predmet ovog postupka jasne, lako razumljive i uočljive pa da uopće nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Isto tako, da ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja jer valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula koja bi štitila banke u slučaju aprecijacije CHF, ali ne bi djelovala u korist potrošača u slučaju devalvacije CHF, da su prilikom ugovaranja valutne klauzule uzimani u obzir interesi obiju ugovornih strana jer je tužitelj Ivan Strugar ugovaranjem kredita u kojem je glavnica bila vezana uz CHF dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu i tuženik temeljem te odredbe ne ostvaruje nikakve ekstra profite. U odnosu na promjenu kamatne stope, da je do iste došlo zbog promjene na tržištu pa je tuženik kamatnu stopu mijenjao sukladno promjenama troškova financiranja o kojima ona ovisi. U odnosu na prigovor zastare, da se ista ne može tumačiti na način kako ju je tumačio prvostupanjski sud s pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. Kako je Ugovor u cijelosti ispunjen, a osporene odredbe su djelomično ništetne, da se radi o zabrani manjeg značaja pa se ništetnost ne bi mogla više isticati sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a. Tuženik da nije bio nesavjestan stjecatelj samo zato što je sporne odredbe stavio u tipski ugovor.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci, a kad se radi o utvrđenju ništetnosti dijela odredbe članka 2. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u članku 7. u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

7.2. Nesporno je da je Ugovor o kreditu sastavio tuženik, a tuženik nije dokazao da se u postupku pregovaranja oko zaključenja konkretnog Ugovora pregovaralo o pojedinačnim odredbama Ugovora na način da je tužiteljima dao jasne parametre na temelju kojih može doći do promjene kamatne stope tijekom otplate kredita te ih nije upozorio na rizičnost ugovaranja glavnice vezane uz valutu CHF, s obzirom da ista nije uživala zaštitu HNB-a kao što je to bio slučaj sa eurom.

7.3. Tuženik kao banka raspolagao je sa svim stručnim potrebnim znanjima temeljem kojih je mogao znati kada i pod kojim uvjetima može doći do promjene tečaja, te do promjene kamatne stope, te je sa svime time trebao na jasan i transparentan način upoznati i tužitelje, a kako bi oni mogli donijeti utemeljenu odluku žele li zaključiti kredit pod navedenim uvjetima.

7.4. Dakle, niti je zabranjeno bilo zaključivati ugovore o kreditu u kojima je glavnica bila vezana uz CHF, niti je zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, ali potrošač mora biti detaljno upoznat sa svim rizicima koji se vezuju uz valutnu klauzulu, kao i o parametrima odnosno uvjetima čijim nastupanjem će doći do promjene kamatne stope.

7.5. Time što su odredbe o vezanju glavnice uz valutu CHF u Ugovoru bile jasno i lako uočljive, i po ocjeni ovog suda iste nisu bile razumljive. Tuženik problematizira u žalbi jesu li tužitelji prosječni potrošači, a na koje se odnose presude iz kolektivnog spora, međutim, u tom pravcu tuženik nije tijekom postupka ponudio bilo kakve dokaze zbog kojih bi ili na temelju kojih bi prvostupanjski sud mogao zaključiti da tužitelji ne bi bili prosječni potrošači.

7.6. To što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen i što je utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem Odluke tuženika i odredbi o vezivanju glavnice uz valutu CHF Ugovor samo djelomično ništetan, ne može se smatrati zabranom manjeg značaja.

8. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio ništetnim i odredbu članka 1. Ugovora o kreditu kojom je iznos kredita definiran kao kunska protuvrijednost 9.159,48 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, jer kada bi takva odredba bila ništetna, tada bi bio ništetan i cijeli Ugovor s obzirom da ne bi postojao predmet ugovora, odnosno da utvrđenjem ništetnim „kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja“ proizlazi da bi iznos kredita bio utvrđen sa 9.159,48 CHF, a koji iznos nije isplaćen tužitelju Ivanu Strugaru, već mu je isplaćena kunska protuvrijednost tog iznosa izraženog u CHF. Zbog toga je ovaj sud preinačio točku I. izreke u navedenom dijelu i odbio tužbeni zahtjev na utvrđenje.

9. U odnosu na novčano potraživanje tužitelja I. S., pravilan je stav prvostupanjskog suda u odnosu na prigovor zastare, pa radi nepotrebnog ponavljanja upućuje se tuženika na obrazloženje prvostupanjske odluke, a što se tiče tvrdnje tuženika da on nije bio nepošten stjecatelj, treba reći da je i po ocjeni ovog suda kamatu trebalo dosuditi od dana stjecanja jer je tuženik stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja tužitelja na njihov sadržaj, a što ga čini nesavjesnim stjecateljem. Zbog toga tužitelj I. S. ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na više plaćeno zbog navedenih ništetnih odredbi od dana stjecanja do isplate kako je navedeno u točki II. izreke.

10. Tuženik podnosi žalbu i u odnosu na troškove parničnog postupka jer da je prvostupanjski sud trebao primijeniti tarifu koja je bila na snazi u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji u postupku, a ne tarifu koja je bila na snazi u trenutku donošenja prvostupanjske odluke, da je neopravdano tužiteljima dosudio trošak sastava podneska od 21. veljače 2024. jer tim podneskom je tužbeni zahtjev postavljen u eurima, a o čemu treba voditi računa sud, a ne tužitelj i da je pogrešno tužiteljima dosuđena sudska pristojba na presudu jer su tužitelji oslobođeni od plaćanja iste sukladno članku 11. stavak 1. točka 2. ZSP-a.

10.1. Pravilno je prvostupanjski sud za sastav svih podnesaka tijekom postupka primjenjivao vrijednost boda prema Tarifi koja je stupila na snagu 25. studenog 2023., s obzirom da je u Tbr. 52. stavak 3. Tarife propisano da se kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

10.2. Isto tako, neosnovan je prigovor da je tužiteljima dosuđena sudska pristojba na presudu jer ista nije dosuđena, kako to proizlazi iz odluke o troškovima, već je dosuđena sudska pristojba na tužbu koju su tužitelji platili u vrijeme kada su podnijeli tužbu 2019. i prije donošenja Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.). U odnosu na pravo na nagradu za sastav podneska od 21. veljače 2024. prigovor tuženika je djelomično osnovan, odnosno za navedeni podnesak kojim je postavljen konačni tužbeni zahtjev na način da je isti postavljen u eurima zbog promjene valute u Republici Hrvatskoj, tužiteljima bi pripadala nagrada po Tbr. 8.4. Tarife, u iznosu od 25% Tarife propisane za podneske iz Tbr. 8.1. Tarife, odnosno iznos od 50,00 eura. Prvostupanjski sud je tužiteljima priznao za navedeni podnesak iznos od 200,00 eura, zbog čega je ovaj sud preinačio točku III. izreke te odbio tužitelje za iznos od 150,00 eura nagrade za sastav navedenog podneska.

10.3. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. i članka 380. točka 2. ZPP-a, a u dijelu u kojem je ista preinačena primjenom članka 373. točka 3. i članka 380. točka 3. ZPP-a.

11. Iako je tuženik djelomično uspio sa svojom žalbom, s obzirom da se radi o neznatnom uspjehu i da u odnosu na isti nisu nastali posebni troškovi, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Koprivnica, 27. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković v. r.