REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-820/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. D., OIB …, iz P., kojeg zastupa punomoćnik I. D., odvjetnik u P., protiv tuženice E.&S. B. d.d., OIB …, sa sjedištem u R., koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu M., K. & P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1026/2022-4 od 17. kolovoza 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P- 128/2021-25 od 22. travnja 2022., u sjednici održanoj 26. lipnja 2024.,
r i j e š i o j e :
I. Odbija se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tuženice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1026/2022-4 od 17. kolovoza 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-128/2021-25 od 22. travnja 2022. Prijedlog je utemeljen na odredbi članka 385.a stavaka 1. i 2. te članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), a podnesen je zbog pravnih pitanja koja predlagateljica smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2. Pitanja naznačena u prijedlogu glase:
„1. Treba li kod restitucijskih zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćeni anuitet kredita, umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta bio manji od onog na dan isplate?
2. Ima li mjesta primjeni članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 - dalje: ZZP/07) u pojedinačnim sudskim postupcima (izravna primjena odluka u Kolektivnom postupku), kada je odluka nacionalnog suda u Kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijali) bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora, a i stav je nacionalnog suda u Kolektivnom postupku da su informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača i da se sudovi u Kolektivnom postupku nisu time bavili?
3. Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare te da je ista ponovno počela teći pravomoćnošću odluka u kolektivnom sporu, ali i obzirom na noviji stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. ZOO počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora?
4. Ima li stranka ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženica), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim / nesavjesnim stjecateljem tih iznosa i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije 214.) ZOO?
5. Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluka Suda EU u predmetu broj C- 81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO?“.
3. Na prijedlog tuženice nije odgovoreno.
4. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. ZPP vijeće revizijskog suda ocjenjuje da pravna pitanja koja je tuženica naznačila u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu.
4.1. Naime, u pogledu prvog naznačenog pitanja, valja odgovoriti da ono nije važno za odluku u sporu jer je u postupku pravomoćno odbijen prigovor tuženice radi prebijanja, pa je pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda po ovom pitanju u skladu s praksom revizijskog suda izraženom u presudi poslovni boj Rev-549/2023-2 od 18. prosinca 2023.
4.2. Kroz drugo naznačeno pitanje tuženica implicira da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ispitivane okolnosti u kojima su vođeni pregovori koji su prethodili sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a što ne odgovara činjeničnom stanju predmetnog spisa. Sudovi su, naime, pri odlučivanju o tome koje će dokazne prijedloge prihvatiti ili odbiti imali na umu standarde prava na pravično suđenje na koje ukazuje Ustavni sud u odlukama broj U-III-5475/2021 i U-III-5156/2021 i dr. Štoviše, na te su se standarde i pozvali. U tom je smislu odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka D. P., djelatnika tuženice, na što ukazuje predlagateljica u prijedlogu, obrazloženo činjenicom da taj prijedlog nije predložen na okolnost da je spomenuti bio osoba koja je tužitelju dala konkretne odgovarajuće obavijesti o okolnostima značajnim za ovaj spor. Prema ocjeni ovog suda, navedeni razlozi (inače sadržani u odjeljku 23. drugostupanjske presude) za odbijanje spomenutog dokaznog prijedloga, zbog svoje ozbiljnosti i relevantnosti, osiguravaju procesna jamstva tuženice u smislu pristupa sudu kroz mogućnost raspravljanja pred sudom, kao i jamstva prava na obrazloženu sudsku odluku. Naime, u opisanim okolnostima sud nije imao dostatne osnove za zaključak da saslušanjem navedenog svjedoka može doći do informacije o spornim činjenicama ili drugim objektima dokazivanja, s jedne strane, dok s druge strane kao subjekt koji vodi postupak ima dužnost nadzirati obvezu racionalnog korištenja procesnim pravima stranaka (u okviru obveza iz članka 10. stavka 1. ZPP).
4.3. Treće, četvrto i peto pitanje nisu važni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer pobijana odluka u odnosu na ta pitanja ne odstupa od odluka revizijskog suda poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. i Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr.
4.4. U odnosu na potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu kao razloga važnosti, ovaj sud ocjenjuje da navodi sadržani u predmetnom prijedlogu ne upućuju na pouzdan zaključak o takvoj potrebi, makar ne u stupnju koji bi opravdavao intervenciju najvišeg suda putem dopuštenja revizije, a zbog, na primjer, usklađenja sudske prakse sa suvremenim društvenim okolnostima, standardima zaštite ljudskih prava uspostavljenima u praksi europskih ili domaćih sudova i slično.
5. Slijedom toga, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na temelju odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP dopuštenjem revizije, to je na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP riješeno kao u točki I. izreke ovog rješenja.
6. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da joj je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. Razlozi koje tuženica veže uz ovu povredu tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH).
7. S tim u vezi, revizijski sud načelno ocjenjuje da u primjeni stavka 2. članka 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnoga ljudskog prava niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkcije revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti.
8. Osim toga, valja istaći da odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno, ozbiljno, uvjerljivo i dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.
9. U opisanim okolnostima kada, dakle, tuženica nije dokazala da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njezin je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 4. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 26. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća
Đuro Sessa, v.r.
