Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
Poslovni broj: Gž-615/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. D., OIB: …, iz O., zastupanog po punomoćnici Z. Ž., odvjetnici iz Z., protiv tuženice G. O.-D., OIB: …, iz O., zastupane po punomoćnici D. U. L., odvjetnici iz K., radi utvrđenja ništetnosti i raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-35/2022 od 2. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 26. lipnja 2024.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tužitelja R. D. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P- 35/2022 od 2. lipnja 2023. pod toč. I. izreke.
II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-35/2022 od 2. lipnja 2023. pod toč. II. i III. izreke i sudi:
Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužitelja R. D., OIB:.., i tuženice G. O., OIB: … koji Ugovor je solemniziran 6. prosinca 2017. pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli pod poslovnim brojem R2- 377/2017.
Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u D. Z. odjel K. brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji Ugovor je solemniziran 6. prosinca 2017. pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalnom službom u Korčuli pod poslovnim brojem R2-377/2017 na 4. Suvlasnički dio: 205/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3), Etaža 3 - Posebna cjelina 3 - stan u prizemlju /na jugu/, koji se sastoji od hodnika, WC-a, kupaonice, kuhinje, blagovaonice, dvije sobe, natkrivene i nenatkrivene terase, ukupne netto korisne površine 71,89 m2, koja je neodvojivo povezana sa 205/1000 suvlasničkog dijela cijele nekretnine, označeno smeđom bojom, anagrafske oznake A. G. M. 4, u zgradi označenoj kao čest. 866 k.o. O., K., stambena zgrada, pomoćna zgrada, spremnik, dvorište, ukupne površine 1392 m2, zk.ul. 1126 k.o. O. povezanog s vlasništvom i navedenog posebnog dijela nekretnine, s pripadajućim dijelom zajedničkih dijelova zgrade, uređaja zgrade i zemljišta na kome je zgrada izgrađena i to na način da se briše zabilježba navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju upisana pod poslovnim brojem Z-14460/2017 i
-glede dijela vrta koji pripada stanu na I- katu, rbr. 5. Suvlasnički dio: 400/1000 etažno vlasništvo ( E-4), Etaža 4 - posebna cjelina 4, u ranije naznačenoj i opisanoj zgradi, koja cjelina je prikazana-označena žutom bojom i to upravo onaj dio vrta koji je na Skici izmjere šrafiran crnim kosim isprekidanim linijama i sastavni dio Ugovora, a sama skica na kojoj je označen dio vrta koji je predmet ovoga ugovora sastavni je dio elaborata etažiranja izgrađenog od strane I. F., dipl. ing. građ. ovjerovljenog od strane Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Ispostava K., Klasa: 360- 02/15-01/66, Urbr: 2117/1-23/2-1-16-2 od 3. veljače 2016.
Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:
»I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"A1. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužitelja R. D. O.:…, O., i tužene G. O., O., OIB: …, a koji ugovor je solemniziran dana 6.12.2017. godine pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli pod brojem R2-377/17.
A2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku Zemljišnoknjižni odjel Korčula brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji ugovor je solemniziran dana 6.12.2017. godine pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli pod brojem R2- 377/17 na 4. Suvlasnički dio: 205/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3), Etaža 3 - Posebna cjelina 3 - stan u prizemlju /na jugu/, koji se sastoji od hodnika, WC-a, kupaonice, kuhinje, blagovaonice, dvije sobe, natkrivene i nenatkrivene terase, ukupne netto korisne površine 71,89 m2, koja je neodvojivo povezana sa 205/1000 suvlasničkog dijela cijele nekretnine, označeno smeđom bojom, anagrafske oznake A.G. M. 4, u zgradi označenoj kao kat. Čestice 866 O., K. A..G. M. 4 , stambena zgrada, pomoćna zgrada, spremnik, dvorište, ukupne površine 1392 m2, zk.ul. 1126 k.o. O. povezanog s vlasništvom i navedenog posebnog dijela nekretnine, s pripadajućim dijelom zajedničkih dijelova zgrade, uređaja zgrade i zemljišta na kome je zgrada izgrađena i to na način da se briše zabilježba navedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju upisana pod poslovnim brojem Z14460/2017.
- dio vrta koji pripada stanu na I- katu, rbr. 5. Suvlasnički dio: 400/1000 etažno vlasništvo ( E-4), Etaža 4- posebna cjelina 4, u ranije naznačenoj i opisanoj zgradi, koja cjelina je prikazana –označena žutom bojom i to upravo onaj dio vrta koji je na Skici izmjere šrafiran crnim kosim isprekidanim linijama i sastavni dio ovoga ugovora, a sama skica na kojoj je označen dio vrta koji je predmet ovoga ugovora sastavni je dio elaborata etažiranja izgrađenog od strane I. F., dipl. ing. građ. ovjerovljenog od strane Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Ispostava Korčula, Klase: 360-02/15-01/66, urbr: 2117/1-23/2-1-16-2 od 03.02.2016. godine."
II. Odbija se i tužbeni zahtjev koji glasi:
"A3. Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužitelja R. D. O.:…, O., i tužene G. O., O., OIB: …, a koji ugovor je solemniziran dana 6.12.2017. godine pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli pod brojem R2- 377/17.
A4. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Dubrovniku Zemljišnoknjižni odjel Korčula brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju koji ugovor je solemniziran dana 6.12.2017. godine pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli pod brojem R2- 377/17 na 4. Suvlasnički dio: 205/1000 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-3), Etaža 3 - Posebna cjelina 3 - stan u prizemlju /na jugu/, koji se sastoji od hodnika, WC-a, kupaonice, kuhinje, blagovaonice, dvije sobe, natkrivene i nenatkrivene terase, ukupne netto korisne površine 71,89 m2, koja je neodvojivo povezana sa 205/1000 suvlasničkog dijela cijele nekretnine, označeno smeđom bojom, anagrafske oznake A.G. M. 4, u zgradi označenoj kao kat. čestice 866 O., K. A..G. M. 4 , stambena zgrada, pomoćna zgrada, spremnik, dvorište, ukupne površine 1392 m2, zk.ul. 1126 k.o. O. povezanog s vlasništvom i navedenog posebnog dijela nekretnine, s pripadajućim dijelom zajedničkih dijelova zgrade, uređaja zgrade i zemljišta na kome je zgrada izgrađena i to na način da se briše zabilježba navedenog ugovora o doživotnom uzdržavanju upisana pod poslovnim brojem Z14460/2017.
- dio vrta koji pripada stanu na I- katu, rbr. 5. Suvlasnički dio: 400/1000 etažno vlasništvo ( E-4), Etaža 4- posebna cjelina 4, u ranije naznačenoj i opisanoj zgradi, koja cjelina je prikazana –označena žutom bojom i to upravo onaj dio vrta koji je na Skici izmjere šrafiran crnim kosim isprekidanim linijama i sastavni dio ovoga ugovora, a sama skica na kojoj je označen dio vrta koji je predmet ovoga ugovora sastavni je dio elaborata etažiranja izgrađenog od strane I. F., dipl. ing. građ. ovjerovljenog od strane Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Ispostava Korčula, Klase: 360-02/15-01/66, Urbr: 2117/1-23/2-1-16-2 od 03.02.2016. godine.
Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka."
III. Tužitelj je dužan naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 2.986,26 € / 22.500,00 kn1 u roku od 15 dana.«
2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak pred drugim sucem pojedincem.
2.1. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud utvrdio neke činjenice koje nemaju uporišta u spisu. Netočno je da je faktična zajednica života trajala do fizičkog sukoba 23. kolovoza 2020. jer je tužitelj u spis predmeta priložio raspravni zapisnik iz brakorazvodne parnice u kojem navodi da je tuženica napustila zajedničku sobu, da se nisu više hranili skupa niti mu je kuhala, kao i da je u drugu kuću odselio 10. listopada 2020. tj. skoro dva mjeseca nakon fizičkog sukoba 23. kolovoza 2020. U svezi toga da su odnosi među strankama bili skladni, da je do pogoršanja došlo tijekom 2020. i da je u kolovozu 2020. došlo do fizičkog sukoba žalitelj smatra da je netočan zaključak prvostupanjskog suda kako su odnosi stranaka bili skladni jer je tuženica promijenila svoje ponašanje nakon povratka s putovanja u Tajland početkom 2018. kada ga je sve više omalovažavala i vrijeđala, mijenjala raspoloženje te bila ljuta i bijesna. Tuženica u svom iskazu od 14. prosinca 2022. potvrđuje da se njihov odnos promijenio nakon povratka s putovanja jer da je počela primjećivati neke promjene u ponašanju tužitelja. Netočno je da se tužitelj zatvorio u sobi i da se iselio nakon par dana od sukoba te da je odbijao uzimati obroke. Naime, nakon sukoba u kolovozu 2020., a kako to proizlazi iz njegovog stranačkog iskaza, naveo je da nije ručao kod tuženice nakon kolovoza 2020. jer mu je ona, umjesto da kuha, rekla da kupi svoju hranu. U pogledu činjenice da je tuženica u dva navrata pokušala doći na tužiteljevu novu adresu tu činjenicu je sud mogao utvrditi jedino iz iskaza tuženice što je u suprotnosti s tužiteljevim tvrdnjama. Netočno je da je tuženici nakon razvoda uskratio suglasnost za pedikiranje u njegovoj nekretnini te je taj zaključak sud utemeljio na izjavi tuženice koju je tužitelj osporio. Na taj način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama te postoji proturječnost između onoga što sud tvrdi da je utvrđeno i onoga što proizlazi iz spisa predmeta. Nadalje, u svezi zaključka prvostupanjskog suda kako iskaze saslušanih svjedoka nije potrebno posebno interpretirati jer se svi svode na činjenicu da su stranke imale skladne odnose do pogoršanja istih, a sud nije smatrao ni potrebnim pribavljati podatke PP S. o intervencijama, bankovnim računima tuženice i ispisu telefonskih poziva tužitelja i sina, provođenje kojih dokaza prvostupanjski sud je odbio, žalitelj smatra da je stajalište prvostupanjskog suda pogrešno. G. utvrđenja prvostupanjskog suda kako sporni Ugovor nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva tužitelj ističe da je svrha ovakvog Ugovora uzdržavanje primatelja dok zauzvrat davatelj uzdržavanja dobiva imovinu jer se radi o dvostruko obvezujućem naplatnom poslu. Međutim, ako i primatelj i davatelj sklope Ugovor o uzdržavanju s pobudom rješavanja imovinskih odnosa a ne uzdržavanja onda je takav ugovor ništetan, a pobuda nedopuštena. Tuženica je u svom stranačkom iskazu navela da je Ugovor sklopljen s pobudom da se nju osigura i da je bilo posve opravdano da se sklapanjem istoga samo potvrdi sve ono što je ona i bez Ugovora radila i nije joj bilo teško, dok je s druge strane tim Ugovorom trebalo točno odrediti da ona ima krov nad glavom i da joj pripadne taj stan poslije smrti supruga kako bi se olakšala situacija imajući u vidu nikada do kraja razriješene odnose sa tužiteljevim sinovima. Na taj način tuženica je priznala da ju je sklapanjem ovakvog Ugovora trebalo osigurati da baš taj dio tužiteljeve imovine nakon njegove smrti pripadne njoj i da stan ne dijeli sa njegovim sinovima. Poziva se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-955/2021, Rev x-121/2011 i Rev- 781/2018 u kojima je zauzet pravni stav da je rješavanje imovinsko pravnih odnosa nedopuštena pobuda kod potpisivanja ugovora o uzdržavanju pa ako su za nju znale obje ugovorne strane to ga čini protivnim moralu, a time i ništetnim u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima. Prvostupanjski sud nije dao nikakvo obrazloženje o tome da je tužitelj bio prisutan kada je prijateljica tuženice (pravnica) savjetovala kakav Ugovor potpisati, a da ga sinovi ne mogu pobiti, uopće se ne navode razlozi o pobudi radi koje su tužitelj i tuženica sklopili Ugovor niti o istovremenom sklapanju dva Ugovora s kojima se tuženica osigurala stambeno i financijski. Naime, sinovi su isključeni i iz imovine obuhvaćene Ugovorom o plodouživanju jer je za očekivati, a imajući u vidu da su sinovi tužitelja i tuženica vršnjaci, da za njezinog života neće moći koristiti djedovu kuću niti imaju koristi od najma turistima što je donosilo prihod od 40.000,00 eur-a godišnje. Prvostupanjski sud odbija i dio tužbenog zahtjeva kojim se traži raskid Ugovora sukladno odredbi čl. 583. Zakona o obveznim odnosima s obrazloženjem da bez obzira što su odnosi među strankama narušeni da nije posebno ugovorena zajednica života niti se radi o izvanrednim okolnostima koje tužitelj nije mogao predvidjeti. Nadalje, da se iz provedenih dokaza ne može zaključiti da je do poremećaja odnosa između stranaka došlo isključivo krivnjom tuženice jer da je tužitelj napustio zajednicu nakon samo jednog incidenta te da je odbio pomoć tuženice, a što je netočno utvrđeno. Pritom prvostupanjski sud taj zaključak temelji na činjenici da je tužitelj zatražio razvod, da je tuženica u brakorazvodnoj parnici navela kako smatra da je brak održiv i da je zabrinuta za suprugovo zdravlje. Naravno da u Ugovoru nije ugovorena zajednica života jer su u to vrijeme stranke bile bračni drugovi, ali isto tako nema razloga da se ne traži raskid Ugovora iako nije ugovorena zajednica života jer i u situaciji kada dođe do poremećaja odnosa svatko može tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju premda nije ugovorena zajednica života (Rev-2448/1989). Glede zaključka prvostupanjskog suda da se radi samo o jednom incidentu i subjektivnom nezadovoljstvu tužitelja pa da na istom leži krivnja za poremećene odnose tužitelj upućuje na dokaze priložene spisu predmeta i to tvrdnju tuženice u odgovoru na tužbu da su se odnosi dodatno pogoršali početkom pandemije, da je tužitelj od nje tražio da prestane raditi u stanu tvrdeći da se ne drži svih mjera što je tužitelj osporio pozivom na mjere nadležnih institucija u podnesku od 17. travnja 2023. Osim toga, tuženica je sama rekla da je bila svjesna da ljudi koji su dolazili u stan mogu ugroziti zdravlje, ali je ipak nakon lock downa uporno nastavila dovoditi mušterije u stan. Nesporno je da je tuženica prva udarila tužitelja 23. kolovoza 2022. nakon čega joj je uzvratio udarac te mu je nakon toga prestala kuhati i iselila se iz sobe. Osim toga, s računa mu je uzela 850,00 eur-a nakon tog sukoba, a potom je počela optuživati tužitelja da odbija hranu zbog trovanja i paranoje glede kojih tvrdnji se tužitelj bio primoran obraniti odlaskom kod psihijatrice dr. B. R.. Nakon toga je iselio i smatra da je tuženica prešla svaku normu ljudskog i moralnog ponašanja te je tužitelj dokazao i da je izradila lažni psihijatrijski nalaz dr. D.. Sud prvog stupnja nigdje ne navodi da je tuženica radila za vrijeme lock downa, smatra da je nebitno je li brak stranaka bio skladan ili je u jednom trenutno postao neskladan. Ne uočava prvostupanjski sud da ga je tuženica pokušala prikazati kao osobu s psihičkim problemima za što je priložila liječničku potvrdu koju tužitelj nije ni vidio. Netočno je da su stranke zajednički posjećivali dr. B. B. R. jer on nije bio njezin pacijent prije 7. listopada 2020. Osim toga, nepodnošljivost zajedničkog života kao razlog za raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju prosuđuje se ne samo s objektivne strane nego i sa subjektivne. Na taj način izreka presude proturječi sama sebi i razlozima presude.
2.2. U odgovoru na žalbu tužitelja tuženica ističe da su žalbeni navodi neosnovani, da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku te je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje za što je dao uvjerljive razloge pa predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
3. Žalba je djelomično osnovana.
4. Suprotno navodima tužitelja prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 80/22), stoga što prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da je izreka iste razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude koja sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.
4.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.
4.2. Stoga žalba tužitelja zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.
5. Predmet spora su slijedeći zahtjevi tužitelja:
- glavni zahtjev kojim traži da se utvrdi da je ništetan Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između parničnih stranaka i solemniziran pred Općinskim sudom u Dubrovniku, Stalna služba u Korčuli pod poslovnim brojem R2-377/2017 od 6. prosinca 2017., kao i da se naloži Zemljišnoknjižnom odjelu prvostupanjskog suda brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju i
- podredni zahtjev kojim traži da se raskine isti Ugovor, uz uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.
6. U ovoj fazi postupka među strankama nisu prijeporne slijedeće činjenice:
- da su parnične stranke zaključile brak 19. svibnja 2006. s tim što su prije toga živjeli u izvanbračnoj zajednici od 1999.,
-da su stranke 6. prosinca 2017. zaključile prijeporni Ugovor o doživotnom uzdržavanju,
- da je navedeni brak razveden temeljem presude prvostupanjskog suda poslovni broj P Ob-96/2021 od 24. prosinca 2021. (l.s. 17),
- da je 23. kolovoza 2020. došlo do svađe i fizičkog sukoba između stranaka i
- da je tužitelj nedugo nakon toga napustio kuću u kojoj su stranke živjele tijekom bračne zajednice.
7. Razlozi radi kojih tužitelj tvrdi da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan su:
- protivnost moralu i
- nedopuštenost pobude za sklapanje Ugovora.
7.1. Što se tiče činjeničnog supstrata tužbe u pogledu oba razloga tužitelj ističe da je taj Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen stoga da bi se njegovu djecu isključilo od nasljedstva glede nekretnine koja je predmet tog pravnog posla.
8. Odredbom čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje ZOO) propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
8.1. Moral predstavlja sustav društvenih autonomnih normi s društvenom sankcijom i posebnom unutarnjom sankcijom koji određuju što se u određenom društvu smatra dobrim, a što lošim. U pravilu su moralna pravila poznata tj. očita svakom članu određenog društva, vrijede sama po sebi te im se društveni subjekti dragovoljno podvrgavaju jer ih smatraju svojim pravilima. Moral i pravo su u stanovitoj mjeri povezani tako da su mnoge moralne norme i pravno sankcionirane te su tako postale pravne norme (većina kazneno pravnih normi), ali niz moralnih normi nije podobno za pravnu sankciju jer se pojedinca nikakvom pravnom sankcijom ne može prisiliti da ih se pridržava.
8.2. Nadalje, pravna posljedica svakog ugovora o doživotnom uzdržavanju manifestira se u tome da zakonski nasljednici ne mogu nasljeđivati primatelja uzdržavanja i da su na taj način zapravo isključeni iz nasljedstva te u slučaju kada bračni drugovi međusobno sklope ugovor o doživotnom uzdržavanju potrebno je da je njihova prava volja i pobuda za zaključenje takvog ugovora bude uzdržavanje jednog od bračnih drugova i da za to uzdržavanje postoji pretpostavka.
8.3. S obzirom na činjenicu da u konkretnome slučaju iz iskaza saslušanih svjedoka E. N., K. P., V. R., L. B., M. G. i M. G. (l.s. 189-194) nedvojbeno proizlazi da je u pogledu brige i uzdržavanja bračna zajednica stranaka funkcionirala na način da je tužiteljica obavljala dio poslova (kuhanje, čišćenje i sl.) te je i tužitelj odrađivao određene poslove (donošenje drva, ribolov, kupovanje ''spize'' i sl.) to nedvojbeno proizlazi da je između tužitelja funkcionirao bračni odnos u pogledu prava i obveze bračnih drugova propisanih Obiteljskim zakonom (Narodne novine, broj 103/15, 98/19, 47/20,49/23 i 156/23) na način kako je to uobičajeno u civiliziranom bračnom odnosu, pa je tako bilo i u trenutku zaključenja prijepornog Ugovora o doživotnom uzdržavanju.
8.4. Dakle, iz navedenog proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o doživotnom uzdržavanju imao primjerenu brigu i skrb od strane tuženice kao njegove tadašnje supruge.
8.5. Kako niti jednim zakonskim propisom nije zabranjeno da bračni drugovi međusobno zaključe ugovor od doživotnom uzdržavanju to u ovakvim okolnostima konkretnog slučaja ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i zaključio kako se ne bi radilo o pravnom poslu koji je protivan moralu.
9. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da bi se u konkretnom slučaju radilo o nedopuštenoj pobudi jer to proizlazi i iz stranačkog iskaza same tuženice kada navodi da je cilj tog Ugovora bio da se nju osigura s obzirom na činjenicu da tužitelj ima dva sina iz prvog braka pa kraj činjenica da je tužitelj rođen 1942. godine, a tuženica 1966. to je neminovno očekivati da će po redovnom tijeku stvari tuženica biti ta koja će nadživjeti svog supruga.
9.1. Odredbom čl. 273. st. 2. ZOO propisano je da ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka.
9.2. Ništetan ugovor, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO, je onaj ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.
9.3. S obzirom na činjenicu da odredba čl. 273. st. 2. ZOO propisuje da je takav ugovor bez pravnog učinka među ugovornim stranama isti predstavlja pravno nepostojeći pravni posao pa slijedom toga ne može biti protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, a time ni ništetan u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO (tako i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2357/2015 od 2. veljače 2016. i Rev-12/2020-3 od 14. travnja 2021.).
10. Nadalje, prvostupanjski sud odbija kao neosnovan podredi tužbeni zahtjev koji se odnosi na raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja s obrazloženjem da do poremećaja odnosa među strankama nije došlo isključivom krivnjom tuženice jer da je tužitelj nakon samo jednog incidenta u kolovozu 2020. odselio iz njihovog doma, odbio pomoć tuženice te joj nije dopustio daljnje ispunjavanje preuzetih odgovornih obveza, a na takav zaključak da upućuje i činjenica što je upravo tužitelj zatražio razvod braka čemu se tuženica protivila i u tom postupku izričito izjavila kako smatra da je brak održiv i da je zabrinuta za suprugovo zdravlje pa da sve to ukazuje da zapravo tužitelj sprječava tuženicu u daljnjem izvršavanju obveza iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju sve s namjerom raskida istog, da takvo subjektivno nezadovoljstvo jedne ugovorne strane ne može biti razlog za raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a pritom je pravno odlučna i krivnja za poremećenost odnosa ugovornih stranaka koje nisu ugovorile zajednicu života prema Ugovoru o doživotnom uzdržavanju smatrajući da u konkretnom slučaju nije riječ o izvanrednim okolnostima iz čl. 369. ZOO koje tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao predvidjeti pa da posljedično tome nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke iz čl. 583. ZOO za raskid istog.
10.1. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je takvo stajalište prvostupanjskog suda pogrešno te da je slijedom toga prvostupanjski sud u pogledu podrednog tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo.
10.2. Točno je da Ugovorom o doživotnom uzdržavanju nije bilo ugovorena zajednica života između stranka bez obzira na činjenice što su stranke u trenutku zaključenja tog pravnog posla bile u bračnoj zajednici i stanovale u istoj kući.
10.3. To što je tužitelj nakon sukoba iz kolovoza 2020. odselio te više nije želio primati brigu i skrb od tuženice, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, treba razmatrati u kontekstu činjenice da je u pogledu navedenog incidenta uredovala policija, kao i da je brak između stranaka pravomoćno razveden te da iz raspravnog zapisnika u tom parničnom predmetu poslovni broj P Ob-96/2021 od 17. studenoga 2021. (l.s. 43-46) proizlazi da je tužitelj u svom stranačkom iskazu naveo da je vremenom među njima narušeno međusobno povjerenje, da je došla do izražaja različitost naravi, počelo je dolaziti do sukoba i razmirica te ga je jedne prilike i to 23. kolovoza 2020. supruga udarila, od tog trenutka da je prekinuta njihova faktična zajednica života, ona da je napustila njihovu zajedničku sobu, da se više nisu hranili zajedno niti mu je kuhala, da je nastavila obavljati svoj posao u njegovoj kući iako se tome protivio, a kako se odnosi nisu nimalo popravljali da je preselio u drugu kuću dok tuženica u svom iskazu navodi da među njima nije bilo nekih svađa, da je jedini njihov sukob bio 23. kolovoza 2020., da je tada bila umorna i iscrpljena, a tužitelj da ju je provocirao, da ga je upozorila da to ne radi i da će na njega baciti nešto što se na kraju i dogodilo, a nakon tog postupka da ju je ošamario i slomio joj naočale te da smatra da taj događaj nije posljedica nesuglasnosti naravi već zdravstvenog stanja njezinog supruga, da se poslije toga suprug zaključao u sobu i da nije želio pojesti obrok koji mu je pripremila te da se nakon nekog vremena odselio.
10.4. Kada se uzme u obzir činjenica da je u ovom konkretnom slučaju Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između bračnih drugova čiji je brak u međuvremenu razveden upravo zbog postojanja poremećaja odnosa te k tome imajući u vidu iskaze svjedoka M. i M. G. koji uglavnom iskazuju o tome kako je tužitelj doživljavao bračnu zajednicu stranaka te koji iskazi opovrgavaju navode tuženice o skladnom bračnom odnosu između stranaka, ovaj drugostupanjski sud nalazi da u je takvoj činjeničnoj situaciji prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužitelj spriječava tuženicu u daljnjem izvršavanju obveza iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju s namjerom raskidanja istog jer se osnovano postavlja pitanje na koji bi to način mogao i nadalje egzistirati Ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se tuženica kao davateljica uzdržavanja obvezala brinuti o tužitelju na način da mu pruži svu potrebnu pomoć, skrb i njegu, daje mu potrebnu hranu, odjeću i obuću, osigurava potrebnu liječničku pomoć, bolnički smještaj i lijekove te da će ga pokopati po mjesnim običajima kada su stranke bivši bračni drugovi čiji je brak razveden upravo zbog narušenih međusobnih odnosa.
10.5. Ovaj sud drugog stupnja nalazi da u ovakvim okolnostima konkretnog slučaja takav Ugovor o doživotnom uzdržavanju između stranaka ne može i nadalje egzistirati jer je očigledno poremećaj odnosa između tužitelja i tuženice doveo do takvog nivoa njihovih međusobnih odnosa da se temeljna svrha tog pravnog posla ne može uspješno realizirati.
11. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
12. Također, po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP trebalo je odlučiti o troškovima cjelokupnog postupka pa kako su stranke podjednako uspjele u sporu odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.
Zadar, 26. lipnja 2024.
Predsjednica vijeća
Sanja Dujmović, v.r.
