REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-857/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari prvo tužitelja B. B., OIB …, iz Z., V., …, drugo tužiteljice Z. B., OIB …, iz Z., …, treće tužitelja B. B., OIB …, iz Z., P. G., četvrto tužitelja I. B., OIB …, iz S., …, drugo tužiteljica, treće i četvrto tužitelji kao nasljednici pokojnog B. B., OIB …, sve tužitelje zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. D. M. d.o.o., u Z., …, protiv tuženice J. K., OIB …, iz Z., s boravištem u Švicarskoj, …, …, koju zastupa punomoćnik I. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 5290/2017-3 od 3. srpnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1162/2016-91 od 11. srpnja 2017., u sjednici održanoj 26. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim su prvo tužitelj i prednik ostalih tužitelja zatražili naložiti tuženici isplatiti prvo tužitelju i predniku ostalih tužitelja po 450.413,50 kuna (59.780,14 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama od 28. ožujka 2011. do isplate. Nadalje je u točki II. izreke naloženo tužiteljima nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 145.231,25 kuna (18.744,60 EUR).

2. Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavka 1. točke 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) podnose tužitelji pobijajući je u cijelosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati, a pobijana presuda preinači ili ukine, „uvažavajući razloge revizije“

4. Tuženica nije odgovorila na reviziju tužitelja.

5. Revizija nije osnovana.

6. Odredba članka 391. stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu u dijelu kojim se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

7. Predmet je postupka zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete zbog izmakle koristi u razdoblju od 10. veljače 1999. do 1. svibnja 2008. činjenično utemeljen na tvrdnji da tuženica nije ispraznila od osoba i stvari niti je tužiteljima predala u posjed trosobni stan površine 116,00 m² na drugom katu desno stambene zgrade u Z., …, izgrađenoj na z.k. č. br. … upisanoj u z.k.ul. br. … k.o. G. Z. nakon što je taj stan vraćen prvo tužitelju i predniku ostalih tužitelja u ½ dijela u vlasništvo.

8. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su slijedeće pravno odlučne činjenice:

- rješenjem Grada Z., Gradski ured za imovinsko pravne poslove, Prvi područni odsjek Klasa: UP/I -942-01/97-02/8 URBROJ: 251-18-04/03-97-08 od 22. travnja 1998., koje je svojstvo pravomoćnosti steklo 15. rujna 1998., a doneseno je po zahtjevu prvo tužitelja i prednika ostalih tužitelja za povrat oduzete imovine, na temelju članka 22. stavka 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96) i članka 86. stavka 2. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj 90/92 i 94/93) predmetni je stan vraćen u vlasništvo prvo tužitelju i predniku ostalih tužitelja na jednake dijelove,

- stanarsko pravo u pogledu predmetnog stana imala je majka tuženice V. M. koja je podnijela zahtjev za otkup stana 27. ožujka 1997., ali koja ga do smrti, 4. kolovoza 1997., nije otkupila,

- zaključkom Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Odjel za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek, klasa: UP/I-942-01/97-02/08, URBROJ: 251-18- 02/203-04-32 od 5. svibnja 2004., donesenim u spomenutom postupku povrata oduzete imovine, odlučeno je da će se obnoviti postupak okončan naprijed navedenim pravomoćnim rješenjem tog tijela u odnosu na predmetni stan, ranije stanarke V. M.,

- navedeno je upravno tijelo ranijim zaključkom klasa: UP/I-942-01/97-02/08 UR.BR. 251-18-04/03-99-17 od 10. veljače 1999., odbacilo prijedlog tuženice za obnovu postupka, protiv kojeg je tuženica kao zainteresirana stranka izjavila žalbu povodom koje je Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Uprava za građansko pravo, rješenjem klasa: UP/II-942-01/99-01/319 UR BR: 514-03-03/03-2-03-2 od 28. studenoga 2003., poništilo navedeni zaključak i predmet je vraćen na ponovni postupak zato što je tuženici trebalo priznati svojstvo stranke u tom postupku,

- rješenjem Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Odjel za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek, Klasa: UP/I-942-01/97-02/08, UR BR: 251-18-02/203- 04-43 od 3. prosinca 2004., na listu 26-28 spisa, rješavajući po prijedlogu ovdje tuženice za obnovu postupka, ostavljeno je na snazi pravomoćno rješenje tog tijela klasa: UP/I-942-01/97-02/08 ur.br. 251-18-04/03-97-08 od 22. travnja 1998. o povratu imovine tužiteljima, a nakon što je utvrđeno da stanarka V. M. nije imala članove porodičnog domaćinstva, a da prijava ovdje tuženice prema uvjerenju o prebivalištu na adresi predmetnog stana neprekidno od 9. svibnja 1945., nema utjecaja te da je notorno da samo podnošenje zahtjeva za otkup stana nije dovoljno već da su trebale biti ispunjene ostale zakonom propisane pretpostavke za zaključenje ugovora o otkupu stana,

- tuženica je izjavila žalbu protiv tog rješenja,

- odlučujući o toj žalbi, Ministarstvo pravosuđa, Uprava za građansko pravo, donijelo je rješenje klasa: UP/II-942-01/05-01/339, ur. broj 514-03-07/1-06-4 od 10. srpnja 2006. kojim se odbija žalba i potvrđuje pobijano rješenje, u bitnom, zbog toga što tuženica kao žaliteljica nije nositeljica stanarskog prava niti zadovoljava uvjete za prijenos stanarskog prava s majke na sebe,

- protiv tog rješenja tuženica je 3. studenoga 2006. pokrenula upravni spor tužbom Upravnom sudu Republike Hrvatske,

- presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-11855/2006-12 od 24. rujna 2010., tužba je odbijena, u bitnom zbog toga što tužiteljica (ovdje tuženica) nije dokazala da bi bila član porodičnog domaćinstva svoje majke u posljednje dvije godine prije njezine smrti,

- prvo tužitelj i prednik ostalih tužitelja su na dan 18. lipnja 2005. katastarska općina Z., u zemljišnoknjižnom ulošku broj … katastarske općine Z., bili uknjiženi kao suvlasnici predmetnog stana svaki u ½ dijela,

- tuženica je 21. svibnja 2008., po punomoćniku predala predmetni stan u posjed prvo tužitelju i predniku ostalih tužitelj po njihovom punomoćniku, kojom prigodom su punomoćnici stranaka na tom zapisniku suglasno utvrdili da je tuženica tom primopredajom ispunila svoju obvezu iz pravomoćne presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu broj Ps-455/03 od 11. listopada 2006.,

- prvo tužitelj i prednik ostalih tužitelja su nakon toga stan prodali,

- tužitelji nisu dokazali u postupku istaknutu tvrdnju da su dostavili tuženici dopis od 22. rujna 1998., s pozivom na ispražnjenje stana niti da su joj dostavili dopis od 14. studenog 2003., s pozivom na plaćanje najamnine u iznosima od po 1.100,00 EUR koliko je ponudila agencija K. P. d.o.o.,

- navedena agencija je dopisom od 5. rujna 2003. upućenim prvo tužitelju, izrazila zainteresiranost za najam, zakup i kupoprodaju predmetnog stana u Z., time da bi u slučaju najma mogla biti ostvarena mjesečna najamnina od 1.100,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja,

- nakon što je stan predan tužiteljima, nikada nije iznajmljen, već je prodan upravo posredstvom navedene agencije,

- tuženica je boravila u Švicarskoj pa nije koristila predmetni stan.

9. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestupanjski su sudovi odbili tužbeni zahtjev pozivom na odredbu članka 18. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZVDSP) kojom je propisano da je posjed pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Pritom su sudovi ocijenili da u postupku utvrđene činjenice ukazuju na zaključak da je posjed tuženice kada ga je stekla bio pošten jer nije znala niti je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga sumnjati da joj ne pripada pravo na posjed. Osim toga, ocijenjeno je i da tužitelji nisu dokazali osnovne pretpostavke uspostave pravnog odnosa iz članka 154. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 odnosno članka 1045. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08) u kojem je jedna stana dužna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, a druga strana je ovlaštena zahtijevati takav popravak.

9.1. Uz naprijed navedeno, sudovi su cijenili i da je u okolnostima prema kojima je na prijedlog tuženice predmetni upravni postupak obnovljen iz razloga jer tuženica u tom postupku uopće nije sudjelovala s obzirom da joj je propušteno dati svojstvo stranke te da je tuženica tužbom pokrenula upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske, njezino poštenje prestalo čim je saznala da joj pravo na taj posjed ne pripada, dakle okončanjem po tuženici pokrenutog upravnog spora - presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-11855/2006-12 od 24. rujna 2010. kojoj je tužba ovdje tuženice u upravnom sporu odbijena. Međutim, tuženica je već prije toga prije toga 28. svibnja 2008., predala stan prvo i drugo tužiteljima putem punomoćnika kada nije imala pravni položaj nepoštenog posjednika stvari odnosno stana prema odredbama članka 165. ZVDSP, pa je slijedom toga ocijenjeno da ona ne mora naknaditi štete koje su eventualno na stanu nastale i sve koristi koje je imala za vrijeme svojega posjedovanja pa ni one koje bi stvar dala da ih nije zanemarila, sve prema članku 165. stavku 1. ZVDSP kojim je propisano da nepošten posjednik tuđe stvari mora stvar predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

10. Neutemeljeno tužitelji osporavaju pravilnost primjene materijalnog prava kod odbijanja tužbenog zahtjeva.

11. Kada je riječ o poštenju i nepoštenju posjeda, načelno govoreći, poštenje posjeda ovisi o subjektivnom stavu posjednika u pogledu usklađenosti njegova posjeda s pravom, posebno u slučajevima kada posjed objektivno nije u skladu s pravom na posjed (na primjer, zbog toga što je nezakonit). Posjednik je tako u slučaju nezakonitosti posjedovanja pošten, ako ne zna da mu ne pripada pravo na posjed, a to je njegovo neznanje neispričivo, dok je nepošten ako prigodom stjecanja posjeda nije znao da mu ne pripada pravo na posjed, ali je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da mu pripada pravo na posjed. Posjed postaje naknadno nepošten naknadnim saznanjem da ne postoji pravo na posjed, a naknadno nastala mogućnost tog saznanja, ne čini posjed nepoštenim. Zato posjed naknadno postaje nepošten jedino ako posjednik sazna da nema pravo na posjed, a ipak nastavi i posjedovati. S druge strane, posjed neće postati nepošten ako je postalo moguće da posjednik sazna kako nema pravo na posjed, ali on to ipak nije saznao.

12. Imajući na umu utvrđeno činjenično stanje te cijeneći sadržaj kako citirane odredbe članka 18. stavka 3., tako i stavka 4. istog članka ZVDSP kojom je propisano ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kada je primio tužbu; to na odgovarajući način vrijedi i kad je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku, revizijski sud ocjenjuje da je zaključak nižestupanjskih sudova u poštenju posjeda tužiteljice u utuženom razdoblju rezultat pravilne primjene materijalnog prava. Naime, tuženica je tužiteljima predala u posjed predmetni stan u svibnju 2008. ispunjavajući svoju obvezu iz pravomoćne presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu broj Ps-455/03 od 11. listopada 2006. kada je još uvijek bio vođen postupak obnove postupka povrata predmetnog stana u vlasništvo tužitelja u kojem je tužiteljima bio vraćan predmetni stan. U takvim su okolnostima nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da je u utuženom razdoblju tužiteljica bila poštena posjednica.

13. Kako je, dakle, tuženica predala posjed predmetnog stana tužiteljima u vrijeme dok je još bila poštena posjednica, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, i to odredbu članka 165. stavka 1. ZVDSP kada su odbili tužbeni zahtjev jer naknadu štete vlasniku ima obvezu naknaditi nepošteni, ali ne i pošteni posjednik.

14. U takvim okolnostima revizijski sud ocjenjuje da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je reviziju tužitelja obiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. stavka 2. ZPP i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 26. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa, v.r.