Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-142/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gordane Mihela Grahovac, kao predsjednice vijeća te Marijana Garca i Koraljke Bumči, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog JV, zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22. – dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbi optuženika, podnesene protiv presude Općinskog suda u Virovitici, broj: K-70/2023 od 12. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 25. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba optuženog JV odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanim presudom Općinskog suda u Virovitici, broj: K-70/2023 od 12. prosinca 2023., optuženi JV proglašen je krivim da je počinio kaznena djela pod točkama 1. i 3., dva kaznena djela protiv osobne slobode – prijetnjom, opisana po članku 139. stavku 3. u vezi sa stavkom 2. istoga članka KZ11., kažnjiva po članku 139. stavku 3. KZ/11., te djelom pod točkom 2. počinio kazneno djelo protiv spolne slobode – bludnom radnjom, opisano po članku 155. stavku 3. u vezi sa člankom 154. stavkom 1. točkom 1., kažnjivo po članku 155. stavku 3. KZ/11., nakon čega mu je na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11., za kazneno djelo pod točkom 1., utvrđena kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, na temelju članka 155. stavka 3. KZ/11., za kazneno djelo pod točkom 2., utvrđena je kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci i na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11., za kazneno djelo pod točkom 3., utvrđena je kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci, zatim je na temelju članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. KZ/11., izrečena mu je uvjetna osuda na način da se određena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine neće izvršiti ako optuženik u roku 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo, koje vrijeme počinje teći od dana pravomoćnosti presude.

2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08., naloženo je optuženiku da na ime troškova kaznenog postupka isplati iznos 500,00 eura (petsto eura)/3.767,25 kuna (tritisućesedamstošezdesetsedam kuna i dvadeset pet lipa), na ima sudskog paušala na račun Državnog proračuna Republike Hrvatske.

3. Žalbu protiv presude pravodobno je podnio optuženik po branitelju Krešimiru Slamiću, odvjetniku iz Virovitice, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da drugostupanjski sud ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu vratilo je predmet na daljnji postupak (članak 474. stavka 1. ZKP/08.)

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. Žaleći se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. stavka 2. i 3. ZKP/08., optuženik navodi da je „izreka presude nejasna i proturječna te presuda nema razloga o odlučnim činjenicama“. Činjenični opis djela pod točkom 2., sud je izmijenio na način da je izostavio dio teksta: „u nakani da zadovolji svoj spolni nagon i ponizi svoju suprugu“, uslijed čega je „….iz činjeničnog opisa izostavljen dio koji se odnosi na subjektivni element kaznenog djela…“. U izreci su opisane samo radnje koje samo u objektivnom smislu predstavljaju bludnu radnju, nema namjere, tako da je „izreka nerazumljiva i presuda se ne može ispitati“. Smatra da su „…djela pod točkom 1. i 3. izreke, nejasna i proturječna, jer ni iz jednog dokaza ne proizlazi da su ta djela počinjena iz mržnje“. „Ništa u izreci, ni u obrazloženju presude se ne navodi da bi oštećena, kao osoba na čiju štetu su počinjena kaznena djela, imali zaštićeno svojstvo u vidu članka 87. stavka 21., KZ/11.“ Za ova djela iz izreke nedvojbeno proizlazi da je sud optuženika osudio za radnje za koje se u činjeničnom opisu navodi da su motivirane ljubomorom i poremećenim obiteljskim odnosima, dok se ništa ne govori da su djela „bila motivirana nekakvim zaštićenim svojstvom“, zbog toga je „izreka presude nejasna i nerazumljiva“. Nejasno je kako sud zaključuje da su pojedina djela bila počinjena iz mržnje, a istovremeno u činjeničnom opisu za sva djela navodi da su motivirana isključivo ljubomorom, tako da navedeno uzrokuje nerazumljivost. Ovakvi razlozi i ono što optuženik u žalbi ističe kao razlog za rečenu povredu, odnosi se u stvari na pobijanje presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno na prigovore o pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnom izvođenju zaključaka iz takve ocjene dokaza.

7.1. Osim toga, izreka pobijane presude je razumljiva i sukladna razlozima presude i nema bilo kakve proturječnosti. Svi razlozi o odlučnim činjenicama su potpuno određeni i nema proturječnosti između onoga što se u njima navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Prvostupanjski sud je pored ispravne reprodukcije sadržaja izvedenih dokaza, presuda sadrži dostatne, razumljive i jasne razloge o ocjeni svih tih dokaza koji su bili osnova utvrđenju odlučnih činjenica, a koje dokaze je konfrontirao i kritički razmotrio kao obranu optuženika, koju je ocijenio kao nevjerodostojnu, dok je nasuprot tome u svemu prihvatio iskaze svjedoka oštećene IV, svjedoka DV i SV, ali i sve ostale izvedene i pročitane isprave. Ništa ne upućuje da je postojao bilo kakav nedostatak u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica, jer iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi koje činjenice su bile sporne, a i one koje nisu bile osporene, s tim da je opširno obrazloženo iz kojih razloga je sporne činjenice prvostupanjski sud našao utvrđenim i dokazanim, osobito u pogledu postojanja kaznenog djela, krivnje optuženika te primjene odredbi kaznenog zakona na optuženika i njegova djela.

7.2. Nadalje, sudeći po smislu žalbenih navoda razvidno je da iz sadržaja žalbe optuženika proizlazi da je prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane, jer je odbio dokazni prijedlog da se u dopuni dokaznog postupka izvede sudskomedicinsko vještačenje, kao odugovlačećim, koji dokazni prijedlog je „bio usmjeren na provjeru istinitosti iskaza oštećenice“, na koji način upire na bitnu povredu kaznenog postupka iz članak 468. stavka 3. ZKP/08.

7.3. Međutim, ovdje se ne radi o povredi prava na obranu optuženika, a niti je time ostvarena navedena povreda kaznenog postupka, već se eventualno radi o nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem o čemu će kasnije biti riječi povodom te žalbene osnove.

7.4. Zbog iznesenih razloga, nisu ostvarene istaknute povrede kaznenog postupka ili neke druge koje bi proizlazile iz žalbenih razloga.

8. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na predmetna kaznena djela, optuženik prigovara pogrešnoj ocjeni iskaza oštećenice kojoj „sud bezuvjetno poklanja vjeru“ i pogrešnom izvođenju zaključaka iz te ocjene. Smatra da nema dokaza da je počinio kaznena djela koja mu se optužbom stavljaju na teret jer je „prikaz događaja od strane oštećenice krajnje upitan“. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nalazi u tome da je u odnosu na kazneno djelo pod točkom 2. izreke, trebalo provesti sudskomedicinsko vještačenje da bi se utvrdilo je li moglo doći do ugriza za desni ručni zglob optuženika od strane oštećenice, kada ju je rukama držao za grudi ili je ugriz nastao na drugi način.

8.1. Nasuprot stajalištu optuženika nisu dovedena u pitanje činjenična utvrđenja, a ni iz tog izvedeni zaključci prvostupanjskog suda, jer su na raspravi provedeni svi potrebni dokazi i nakon njihove valjane ocjene, pravilno je zaključio da je počinio oba kaznena djela prijetnji i kazneno djelo bludne radnje, na način kako je to opisano u izreci pobijane presude. Na temelju tako izvedenih dokaza ništa nije ukazivalo na potrebu da se izvede dokaz na koji se upire u žalbi. Naime, ovaj drugostupanjski sud u svemu prihvaća ocjenu i razloge koje je prvostupanjski sud dao u obrazloženju, zbog čega ni žalbeni navodi, a niti sadržaji izvedenih dokaza ne dovode u bilo kakvu sumnju pravilnost utvrđenja svih odlučnih činjenica. Stoga, opravdano prvostupanjski sud te odlučne činjenice utvrđuje na temelju iskaza svjedokinje oštećene IV, u kojem je navela brojne detalje, opisujući postupanje, radnje i same događaje kojima je bila izložena od strane optuženika, što ukazuje da je govorila iz proživljenog iskustva, koji iskaz je potkrijepljen pročitanim ispravama, a djelom i iskazima svjedoka DV i SV, kada su iskazali da su kao djelatnici policije postupali po dojavi oštećenice, kojom prilikom je bila uznemirena. O svemu tome, prvostupanjski sud je posvetio iznimnu pozornost, analizirajući izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, dovodeći ih u vezi s obranom optuženika i upravo zbog svih tih razloga, osnovano nije prihvatio iskaz optuženika, kada je poricao počinjenje dvaju kaznenih djela prijetnje i jedno kazneno djelo bludnje radnje.

8.2. U pogledu prijetnji, koje je optuženik uputio supruzi oštećenoj IV, opisane pod točkom 1. i 3. izreke, valja pojasniti da joj je u prvom navratu rekao „otići ću u Cabunu, ubit ću čedu, onda ću ubiti i tebe…“, a u drugom navratu „Zaklat ću onoga četnika i tebe…, napit ću mu se krvi“. Ove prijetnje kao takve bile su ozbiljne s određenim sadržajima i oba djela počinjena su iz mržnje prema bliskoj osobi, koja se očituje u tome što se je njegova supruga našla s bivšim partnerom s kojim je ranije bila u vezi, koji nije iz Hrvatske, nazivajući ga „četnikom“ i „čedom“, a s kojim se ponovo počela družiti i dopisivati. Kod takvog stanja stvari, očito je optuženika „naljutilo i razvilo osjećaj mržnje prema supruzi“, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Ovakve prijetnje izrečene su jasno, određeno i vrlo ozbiljno. One su bile pogodne, kako to jasno proizlazi iz iskaza ove svjedokinje oštećene IV, da su kod nje izazvale osjećaj straha i uznemirenosti, upravljena da će je usmrtiti, a što proizlazi i iz činjenice da je zatražila intervenciju policije. Kao takve, bile su djelotvorne u objektivnom i u subjektivnom smislu, slijedom čega je prvostupanjski sud optuženika opravdano proglasio krivim za oba kaznena djela prijetnji iz članka 139. stavak 3 u vezi stavka 2. KZ/11.

8.3. U odnosu na kazneno djelo pod točkom 2. izreke, svakako još jednom valja naglasiti da je prvostupanjski sud osnovano prihvatio iskaz oštećene IV, koji iskaz je takve kvalitete i uvjerljivosti da se logično može zaključiti kako je u vezi i ovog događaja iskazivala uistinu onako kako se i odvijalo. Ona je jasno i određeno iskazala da joj je optuženik kritične zgode u obiteljskoj kući prišao dok je ležala na krevetu, legao na nju, kada ju je počeo snažno stiskati za grudi, unatoč tome što je govorila da ju pusti, kojom prilikom joj je rekao: „Sad ćeš vidjet kako se jebe, kad si dala onom četniku onda ćeš dati i meni“, nakon čega ga je uspjela odgurnuti, što je kod nje izazvalo bol i psihičku nelagodu. Njen iskaz kao takav nije izmišljen ili da neosnovano tereti optuženika, kako se to pokušava prikazati u žalbi. Uz to, svakako treba naglasiti da pogrešno optuženik drži da je bitno obilježje kaznenog djela iz članka 155. KZ/11., postupanje u nakani , „zadovoljavanje spolnog nagona“, jer zadovoljavanje spolnog nagona nije bitan element kaznenog djela bludnih radnji, a niti to proizlazi iz zakonskog opisa predmetnog kaznenog djela.

8.4. Stoga, nema nikakve dvojbe o tome da se u konkretnom slučaju radi o radnjama koje same po sebi povrjeđuju moralnu pristojnost u spolnom pogledu preko uvriježenih granica, a koje radnje je optuženik počinio uporabom sile. Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na takvo činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, kada je optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela iz člana 155. stavka 3. u vezi sa člankom 154. stavka 1. točke 1. KZ/11.

9. Iako se optuženik izrekom ne žali zbog odluke o kazni, ali ta žalbena osnova sadržana je u njegovoj žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.1. Razmatrajući odluku o kazni, prvostupanjski sud je osnovano kod optuženika kao olakotno cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, dok mu je kao otegotno cijenio iskazanu kriminalnu količinu, koje okolnosti je u dostatnoj mjeri cijenio i vrednovao prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni zatvora, određivanje jedinstvene kazne i najzad prilikom izricanje uvjetne osude.

9.2. Razmatrajući odluku o kazni, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje su bile od utjecaja na primjenu vrste i mjere kazne, a koje je dostatno cijenio i vrednovao, prilikom utvrđivanja pojedinačnih kazni, određivanja jedinstvene kazne zatvora u trajanju jedne godine, ali i izricanje uvjetne osude, tako da se određena jedinstvena kazna zatvora neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja u trajanju tri godine ne počini novo kazneno djelo. Ona je kao takva u svemu primjerena i pravedna, a što odgovara svim okolnostima konkretnih slučajeva, iskazanoj kriminalnoj količini i samoj ličnosti optuženika.

9.3. Kada se uzme u obzir jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kaznena djela počinio, težinu i posljedice tih djela, kao i njihovu društvenu opasnost, onda sve to u svojoj ukupnosti ukazuje da utvrđene kazne nisu prestroge, a ni određena jedinstvena kazna zatvora, još manje izricanje uvjetne osude, što je prvostupanjski sud sve pravilno odmjerio, što je u obrazloženju pobijane presude sve argumentirano i valjano obrazloženo.

9.4. Upravo samo ovako izrečena uvjetna osuda od strane prvostupanjskog suda, adekvatna je stupnju krivnje optuženika i pogibeljnosti djela za koja je proglašen krivim, kojom će se ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. (odgojni utjecaj na njega i na druge da ne čine kaznena djela, tzv. specijalna i generalna prevencija).

10. Kako nisu utvrđene povrede zakona koje ovaj sud, u članku 476. stavka 1. točka 1. i 2. ZKP/08., ispituje po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 482. ZKP/08., žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 25. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Gordane Mihela Grahovac