REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-162/2020-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnik Milan Veić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ĐĐ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ico Škarpi, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o prijenosu poslovnih udjela, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4596/2015-4 od 23. siječnja 2019., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-540/2013 od 3. veljače 2015., u sjednici 25. lipnja 2024.
p r e s u d i o j e :
I. Tužiteljeva revizija se odbija.
II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4596/2015-4 od 23. siječnja 2019., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-540/2013 od 3. veljače 2015., zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže pobijanu presudu preinačiti podredno ukinuti.
2. Tuženik u odgovoru na tužiteljevu reviziju poriče revizijske navode te posebno ističe da je ugovor o prijenosu poslovnih udjela od 31. kolovoza 2012., formalno perfektan akt, dok ugovor o uređenju međusobnih odnosa od 23. studenoga 2012., nema potrebnu formu za valjanost ugovora. Predlaže tužiteljevu reviziju odbiti. Traži trošak sastava odgovora na reviziju.
3. Revizija nije osnovana.
4. Predmet spora je utvrđenje da su raskinuti ugovor o prijenosu poslovnih udjela od 31. kolovoza 2012. i ugovor o uređenju međusobnih odnosa od 23. studenoga 2012., te utvrđenje da je tužitelj vlasnik dva poslovna udjela (udjel 2. i udjel 3.) trgovačkog društva INTERIER ĆURKO d.o.o., Vrlika.
5. Suprotno navodima u reviziji u pobijanoj odluci dani su razlozi o svim odlučnim činjenicama koji su jasni i ne proturječni, nema proturječnosti između danih razloga i sadržaja spisa, a zbog čega je pobijanu odluku moguće ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP).
6. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, jer su nižestupanjski sudovi odlučivali samo o postavljenom tužbenom zahtjevu, a zbog čega nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva.
7. Revident ne navodi u kojem točno dijelu i na koji način je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka propisanu odredbom čl. 354. st.
1. u svezi čl. 8. ZPP, a kako revizijski sud ne pazi po službenoj dužnosti na počinjene povrede parničnog postupka, neosnovan je tužiteljev navod o postojanju ove bitne povrede.
8. Potrebno je istaknuti da se bitna povreda parničnog postupka propisana odredbom čl. 354. st. 1. ZPP počinjena pred prvostupanjskim sudom ne može istaknuti u reviziji (čl. 385. st. 1. t. 2. ZPP).
9. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev za raskid ugovora o uređenju međusobnih odnosa od 23. studenoga 2012., iz razloga što se tim ugovorom regulira prijenos poslovnog udjela, a isti nije sklopljen u obliku javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju je potvrdio javni bilježnik sukladno odredbi čl. 412. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09 i 125/11 - dalje: ZTD). Naime, radi se o ugovoru kojim je izmijenjeni i dopunjen ugovor o prijenosu poslovnih udjela od 31. kolovoza 2012., a zbog čega je i ovaj ugovor morao biti sastavljen u formi javnobilježničkog akta ili privatne isprave koju je potvrdio javni bilježnik.
10. Drugostupanjski sud je naveo da nisu postojali izuzeci propisani odredbom čl. 412. st. 3. i 4. ZTD kojima se otklanja nedostatak propisane forme, a niti su bili ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 294. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO). Zbog navedenog prema ocijeni drugostupanjskog suda sukladno odredbi čl. 290. st. 1. ZOO-a ugovor od 23. studenoga 2012., nema pravnog učinka, pa isti, nije mogao biti niti raskinut.
11. U odnosu na prvosklopljeni ugovor o prijenosu poslovnih udjela od 31. kolovoza 2012., drugostupanjski sud je suprotno stajalištu prvostupanjskog suda naveo da isti nije prividan jer su stranke izrazile jasnu zajedničku namjeru za prijenosom poslovnih udjela, a što tužitelj u reviziji niti ne osporava.
12. Drugostupanjski sud ističe da nije mogao nastupiti raskidni uvjet iz drugog ugovora (ugovora od 23. studenoga 2012.), za raskidanjem oba ugovora, jer je taj drugi ugovor, zbog nedostatka propisane forme, bez pravnog učinka.
13. U odnosu na valjanost ugovora od 31. kolovoza 2012. i da je ugovor od 23. studenog 2012. bez učinka upućuje se revident na razloge u drugostupanjskoj presudi sukladno odredbi čl. 396.a st. 1. ZPP.
14. U odnosu na revizijske navode o postojanju bitne zablude (čl. 280. ZOO) i prijevare (čl. 284. ZOO) valja odgovoriti da tužitelj nije dostavio konstitutivnu presudu kojom je ugovor od 31. kolovoza 2012. poništen zbog zablude ili prijevare. Naime, zabluda i prijevara predstavljaju razloge za poništaj ugovora, a ne za ništetnost. Pobojan ugovor proizvodi pravne učinke, sve dok se u posebnoj parnici, konstitutivnom presudom ne poništi. Dakle, činjenica što se drugostupanjski sud nije osvrtao na prigovore o postojanju zablude i prijevare prilikom sklapanja ugovora nije od utjecaja na pravilnost pobijane odluke, jer tužitelj u zakonom propisanom roku nije konstitutivnom tužbom tražio poništenje ugovora.
15. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.
16. Odbijen je tuženikov zahtjev za naknadom troškova sastava odgovora na reviziju na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP (točka II. izreke ove presude).
Zagreb, 25. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug
