Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-668/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. B. iz D. M., OIB:…, zastupanog po punomoćniku L. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika E. o. d.d., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku F.-K. Š., odvjetniku u G. & P. odvjetničko društvo d.o.o., Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 927/2023-25 od 19. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 25. lipnja 2024.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 927/2023-25 od 19. prosinca 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u stadij prethodnog postupka.

II. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 18.555,75 eura / 139.808,29 kuna[1] sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.342,40 eura / 55.321,31 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 19. prosinca 2023. do isplate (točka III. izreke).

Tužbeni zahtjev je odbijen za iznose od 5.607,54 eura / 42.250,00 kuna, 5.607,54 eura / 42.250,00 kuna, 23.651,55 CHF u protuvrijednosti eura, 23.651,55 CHF u protuvrijednosti eura, 13.689,00 CHF u protuvrijednosti eura i 13.689,00 CHF u protuvrijednosti eura, sve sa pripadajućim zateznim kamatama (točka II. izreke).

Protiv dosuđujućeg dijela presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev i u tom dijelu odbiti.

1. Žalbu protiv odbijajućeg dijela presude podnio je i tužitelj također iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev i u tom dijelu prihvati.

2. Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

3. Žalbe tužitelja i tuženika su osnovane.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete s osnove izgubljene zarade u razdoblju od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2012.

5. Tijekom postupka nije sporno da se dana 10. kolovoza 2009. dogodila prometna nezgoda u kojoj je tužitelj pretrpio tjelesne ozljede a za koju je odgovoran osiguranik tuženika, te da se tužitelj nalazio na bolovanju utuženom razdoblju od 1. siječnja 2011. do 31. prosinca 2012.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, spono je postojanje uzročne veze između tužiteljevog bolovanja i ozljeda zadobivenih u štetnom događaju, da li je tražbina tužitelja zastarjela, te osnova i visina štete s osnove izgubljene zarade.

U odnosu na žalbu tuženika

7. Sud prvog stupnja utvrdio je postojanje uzročne veze između štetnog događaja i bolovanja tužitelja u utuženom razdoblju na temelju izvješća o bolovanju Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje navodeći u obrazloženju pobijane presude (točka 6. obrazloženja) da iz istih postoji jasan i neprekinuti slijed od ozljeđivanja do prestanka bolovanja, te da bi izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku medicine rada po prijedlogu tuženika bilo nepotrebno.

8. Međutim, utvrđenja suda prvog stupnja u odnosu na postojanja uzročne veze ne mogu se za sada prihvatiti. Naime, tuženik je već u odgovoru na tužbu (točka III. odgovoru na tužbu), između ostalog, osporio da bi eventualno utvrđeno bolovanje tužitelja bilo u cijelosti u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, te je na tu okolnost predložio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku medicine rada.

9. Izvješća o bolovanju Hrvatskog zavoda za osiguranju, sukladno čl. 230. st. 1. ZPP, predstavljaju javne isprave, dakle, dokazuju istinitost onoga što se njima određuje ili potvrđuje. Međutim, sukladno čl. 230. st. 3. ZPP, dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

10. Dakle, u konkretnom slučaju, a sukladno čl. 230. st. 3. ZPP, tuženik može u postupku tvrditi i dokazivati odgovarajućim dokaznim sredstvima, pa tako i vještačenjem, da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice i da je ona nepravilno sastavljena. Stoga je odbijanjem dokaznog prijedloga tuženika za izvođenjem dokaza vještačenjem po vještaku medicine rada s obrazloženjem da je izvođenje dokaza nepotrebno jer je tužitelj ispravama (izvješćima o bolovanju) dokazao suprotno, sud prvog stupnja nepravilno primijenio odredbu čl. 220. st. 2. ZPP. Navedeno postupanje imalo je za posljedicu donošenje nepravilne i nezakonite odluke tako da je sud prvog stupnja počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 220. st. 2. ZPP. Također, isto je rezultiralo nepotpuno i pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem tako da je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

11. Tuženik u žalbi ističe i da je tužiteljeva tražbina zastarjela jer je ista podnijeta nakon proteka zastarnog roka od tri godine iz čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO). Naime, suprotno pravnom shvaćanju suda prvog stupnja, tuženik smatra da u konkretnom slučaju nema osnove za primjenu privilegiranog zastarnog roka iz čl. 231. ZOO jer tužitelj kao oštećenik u kaznenom postupku nije podnio imovinskopravni zahtjev uslijed čega okončanje kaznenog postupka osuđujućom presudom nije dovelo do prekida zastre tražbine naknade štete koju tužitelj ima prema tuženiku kako osiguratelju.

12. Međutim, ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Točno je da je naime u pojedinim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pa tako i u onim na koje se tuženik poziva u podnijetoj žalbi (Rev x-908/2010 od 8. lipnja 2011. i Rev-593/2001 od 19. veljače 2004.), zauzeto pravno shvaćanje da vođenje kaznenog postupka samo po sebi ne dovodi do prekida zastare tražbine naknade štete, već da je potrebno da oštećenik u kaznenom postupku postavi imovinskopravni zahtjev. 13. Međutim, u više kasnijih odluka Vrhovni sud Republike Hrvatske (primjerice u odlukama broj Rev-2038/2016 od 26. siječnja 2022, Rev-226/2022 od 4. listopada 2022.) je zauzeo jasno pravno shvaćanje prema kojem do prekida zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete dolazi pokretanjem i vođenjem kaznenog postupka protiv štetnika, pa prekinuto zastarijevanje počinje teći kada je postala pravomoćna kaznena presuda kojom je štetnik oglašen krivim i to neovisno o tome da li je oštećenik postavio imovinskopravni zahtjev.

14. Konačno, odgovarajući na postavljeno revizijsko pitanje i ispunjavajući zakonsku zadaću ujednačavanja sudske prakse Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Rev-195/2022 od 15. studenog 2022. zauzeo slijedeće pravno shvaćanje :

"Prilikom primjene zastarnog roka iz čl. 377. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01), zastara naknade štete prouzročene kaznenim djelom počinje teći od pravomoćnosti kaznene presude kojom okrivljenik proglašen krivim (osuđujuća presuda), a ne od dana počinjenja kaznenog djela, neovisno o tome je li oštećenik u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev, odnosno neovisno o tome je li od strane kaznenog suda upućen na pokretanje parnice u određenom roku i je li u tom roku podnio tužbu".

15. Dakle, za primjenu zastarnog roka iz odredbe čl. 231. ZOO koja je sadržajno u bitnome identična odredbi čl. 377. ZOO/91, pravno je irelevantno da li je tužitelj kao oštećenik u kaznenom postupku postavio imovinskopravni zahtjev jer i u slučaju ako tužitelj kao oštećenik u kaznenom postupku nije postavio imovinskopravni zahtjev zastara počinje teći od pravomoćnosti presude donijete u kaznenom postupku kojom je okrivljenik (štetnik) proglašen krivim. Stoga žalbeni navodi tuženika koji se odnose na zastaru nisu osnovani.

U odnosu na žalbu tužitelja

16. Sud prvog stupnja je pobijanom presudom (točka II. izreke) s osnove izgubljene zarade s osnove terenskog dodatka u inozemstvu, dodatka za rad u Š., te dodatka za dnevne potrebe.

17. U odnosu na terenski dodatak u inozemstvu sud prvog stupnja je odbio tužbeni zahtjev s obrazloženjem da tužitelj nije dokazao koliki bi dio terenskog dodatka točno uštedio i jer nije dostavio dokumentaciju koju je dostavio Lj. Ž. koja je izvršila vještačenje po zahtjevu tužitelja.

18. U odnosu na tužbeni zahtjev koji se odnosi na izgubljenu zaradu koji se odnosi na dodatak za rad u Š., te dodatak za dnevne potrebe, sud prvog stupnja je taj dio tužbenog zahtjeva odbio jer tužitelj Tripartitni sporazum iz 2013. nije dostavio prije zaključenja prethodnog postupka.

19. Međutim, utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva ne mogu se za sada prihvatiti jer u tom dijelu sud prvog stupnja nije proveo ocjenu dokaza sukladno odredbi čl. 8. ZPP.

20. Naime, sukladno odredbi čl. 1089. st. 3. ZOO, pri ocjeni izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Pravo na naknadu izmakle koristi priznaje u pretpostavkom da je postojala namjera stjecanja koristi koja se zbog štetnikovog postupka izjalovila tako da nije dovoljno da je oštećenik imao samo mogućnost povećanja svoje imovine te da je postojala objektivna vjerojatnost da bi oštećenik zaista stekao dobitak da nije bio u tome spriječen (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2398/2018 od 18. svibnja 2022.).

21. U konkretnom slučaju, tužitelj u postupku činjenično tvrdi da bi u utuženom razdoblju radio u inozemstvu te da bi, osim plaće, primao i dodatke na plaću u vidu terenskog dodatka u inozemstvu, dodatka za rad u Š., te dodatka za dnevne potrebe. Stoga je sud prvog stupnja u svrhu utvrđivanja odlučnih činjenica bio dužan ocijeniti sve dokaze koji su izvedeni kako one materijalne tako i one personalne, što je u konkretnom slučaju izostalo.

22. Naime, osnovano tužitelj u svojem iskazu naveo da je prilikom rada u Š. u razdoblju prije utuženog štetnog događaja primao terenski dodatak, te da je dobivao razliku novčanog iznosa. Također, iz čl. 8. Ugovora o radu od 1. travnja 2010. i 1. travnja 2012. proizlazi da tužitelj ima pravo i na dnevnice za službeno putovanje, terenski dodatak, troškove prijevoza na službenom putovanju, naknadu za odvojeni život i da se na te naknade primjenjuje Pravilnik o plaćama i drugim primanjima njegovog poslodavca. Na kraju, i iz Ugovora o kratkoročnom premještaju (Short Term Assignment Letter) od 7. veljače 2013. (list 356-365 spisa) proizlazi da tužitelj nakon povratka s bolovanja, a u slučaju upućivanja na rad u Š., ima pravo na bruto premiju na premještaj, dodatak za Š., dnevnicu i smještaj. Navedeni dokazi upućivali bi na zaključak da bi tužitelj prema redovnom tijeku stvari, da nije bilo štetnog događaja odnosno da nije bio na bolovanju, bio upućen na rad u Š. te da bi u takvom slučaju primao, osim plaće, i dodatke na plaću. Navedene dokaze sud prvog stupnja nije ocijenio odnosno nije jasno iz kojih razloga ih nije prihvatio tako da se za sada ne može prihvatiti utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao postojanje tražbine koja se odnosi na odbijajući dio tužbenog zahtjeva. Stoga je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

23. Kao razlog odbijanja tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja navodi (točka 17. obrazloženja) da tužitelj nije dokazao izvjesnost ostvarivanja uštede od terenskog dodatka u inozemstvu. Međutim, tužitelj je u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 3. srpnja 2015. naveo da je prilikom rada u Š., osim plaće imao i plaćeni prijevoz, smještaj s doručkom, da je primao terenski dodatak kao i razliku novčanog iznosa do visine š. plaće za staž i struku. Također, naveo je da je na dnevnicama uspio puno uštedjeti jer je imao minimalan utrošak za hranu a da je sve drugo prijevoz i smještaj imao plaćeno. Iz tog dijela iskaza tužitelja proizlazilo bi da je tužitelj na dnevnicama uspio, kako tužitelj u iskazu navodi, "puno uštedjeti". Sud prvog stupnja međutim, taj dio iskaz tužitelj nije ocijenio, a niti je na okolnost opsega uštede terenskog dodatka ispitao tužitelja na način da je utvrdio što to prema tužitelju (primjerice, gledajući u postotku ušteđenog dodatka) znači "puno uštedjeti".

24. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude (točka 18. obrazloženja) navodi da je tražbinu tužitelja s osnove dodatka za rad u Š. i dodatka za dnevne potrebe valjalo odbiti je tužitelj Tripartitni sporazum iz 2013. nije dostavio prije zaključenja prethodnog postupka. Međutim, tužitelj je uz tužbu, dakle prije zaključenja prethodnog postupka, priložio ispravu ne engleskom jeziku pod nazivom Short Term Assignment Letter (list 15-18 spisa) koju je prevedenu na hrvatski jezik dostavio uz podnesak od 5. ožujka 2018 (list 356-365 spisa). U takvim okolnostima konkretnog slučaja, u situaciji kada je isprava na jeziku kojem je sastavljena dostavljena prije zaključenja prethodnog postupka, ali je prijevod dostavljen nakon zaključenja istog, treba smatrati da je ista dostavljena prije zaključenja prethodnog postupka pogotovo kada se ima u vidu okolnost da tuženik do zaključenja prethodnog postupka i nije zahtijevao da isprava bude prevedena na hrvatski jezik. 25. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 369. st. 1. ZPP, povodom žalbe tužitelja i žalbe tuženika prvostupanjsku presudu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

26. S obzirom da je sud prvog stupnja na pripremnom ročištu održanom dana 10. travnja 2015. zaključio prethodni postupak, a bitna povreda odredaba parničnog postupka odnosi i na prethodni postupak tako da je, sukladno čl. 377. st. 1. ZPP, odlučeno da se predmet vraća sudu prvog stupnja u stadij prethodnog postupka, a kako bi sud provođenjem novog prethodnog postupka mogao otkloniti bitne povrede na koje mu je ovaj sud ukazao ovim rješenjem.

27. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka.

28. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

29. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka te će ponovno provesti prethodni postupak i odlučiti o dokaznim prijedlozima stranaka. Nakon što odluči o dokaznim prijedlozima stranaka sud će ocijeniti prigovore tuženika te utvrditi postoji li uzročna veza između bolovanja tužitelja u utuženom razdoblju i ozljeda koje je zadobio u štetnom događaju. Također, sud će na temelju ocjene svih dokaza koji su izvedeni u postupku u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrditi da li bi tužitelj o redovnom tijeku stvari u utuženom razdoblju, da nije bilo štetnog događaja bio upućivan na rad u Š., te da li bi u tom slučaju ostvarivao i dodatke koje u vidu izgubljene zarade potražuje u ovom postupku. Pritom će utvrditi da li je tužitelj te dodatke ostvarivao prije štetnog događaja i temeljem čega, kao i nakon štetnog događaja, te ovisno o utvrđenjima ocijeniti od kojeg je to značenja za postojanje redovnog tijeka stvari i eventualne izgubljene zarade s osnove naplaćenih dodataka u odnosu na utuženo razdoblje koje se odnosi na 2011. i 2012. godinu.

30. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.