Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: 25 : P-806/2023-

(P-126/2023)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, a na prijedlog sudske savjetnice Irene Hoblaj, u pravnoj stvari tužitelja M. P. d.o.o. V., O. 157, OIB:, zastupan po punomoćniku M. H., odvjetniku u V., protiv tuženika K. J., D.

V. br.201, OIB:, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 04. lipnja 2024. u nazočnosti prokurista tužitelja V. M., punomoćnika tužitelja M.H., odvjetnika u V., te tuženika osobno, 21. lipnja 2024., objavio je i

p r e s u d i o  j e:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku K. J. iz D. V., D. V. br. 201, OIB:, da tužitelju M. P. d.o.o. V., O. 157, OIB:, isplati iznos od 13.205,02 eura, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi 5,31% godišnje, a u slučaju promjene po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena godišnje, tekućom od dana podnošenja tužbe pa do 31. prosinca 2022.g., a od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate, po stopi od 5,50% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IITuženik K. J. iz D. V., D. V. br. 201, OIB:, dužan je tužitelju M. P. d.o.o. V., O. 157, OIB:, nadoknaditi parnični trošak u visini prema određenju suda, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 5,50% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate."

Obrazloženje :

1. Tužitelj je protiv tuženika 22. kolovoza 2022. Općinskom sudu u Varaždinu, Stalnoj službi u Ivancu podnio tužbu u kojoj navodi kako je s tuženikom 01. travnja 2019. sklopio Ugovor o poslovnoj suradnji kojim je preuzeo na sebe garanciju naplate potraživanja tužitelja po osnovi isporučene robe od stranaka koje su tuženikovi klijenti. Jedan od tuženikovih klijenata je bilo trgovačko društvo L. j.d.o.o. (ranije S. d. j.d.o.o.) koje je od tužitelja u razdoblju od studenog 2019. pa do prosinca 2020. naručilo i preuzelo robe iz asortimana tužitelja u vrijednosti od 99.463,26 kuna, a koja roba nikada nije plaćena. Nad navedenim trgovačkim društvom je 06. svibnja 2021. otvoren stečajni postupak, isto nema vrijednije imovine, te tužitelj neće moći naplatiti iznos od 99.463,26 kuna, te stoga podnosi ovu tužbu.

2. Tužitelj je tužbeni zahtjev uredio podneskom zaprimljenim 05. veljače 2024. kojim je specificirao tužbeni zahtjev u valuti euro.

3. Tuženik je podneskom zaprimljenim 20. listopada 2022. podnio odgovor na tužbu u kojem navodi kako je trgovačko društvo L. j.d.o.o. postalo klijent tužitelja njegovim zalaganjem, te su detalje poslovne suradnje dogovarali predsjednik uprave tužitelja i direktor L. j.d.o.o., te kako je spreman s tužiteljem postići izvansudsku nagodbu.

4. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj Su-7/2023-5 od 18. siječnja 2023. predmet Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu broj P-362/22 ustupljen je ovome sudu.

5. Kako je tuženik odgovor na tužbu podnio izvan zakonskog roka od 30 dana, presudom zbog ogluhe broj P-126/23-10 od 06. travnja 2023. usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te je naloženo tuženiku tužitelju isplatiti iznos od 13.205,03 eura.

6. Protiv navedene presude zbog ogluhe tuženi je pravodobno podnio žalbu, te je rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-701/2023-2 od 25. listopada 2023. ukinuta presuda zbog ogluhe, te je predmet vraćen ovome sudu na ponovno suđenje.

7. U ponovljenom postupku, na pripremnom ročištu održanom 06. veljače 2024. punomoćnik tužitelja ostao je kod tužbe i tužbenog zahtjeva, kao i dokaznih prijedloga, dok tuženik, iako uredno pozvan, na pripremno ročište nije pristupio. Na pripremnom ročištu zaključen je prethodni postupak, te su usvojeni dokazni prijedlozi tužitelja.

8. Na glavnoj raspravi održanoj 04. lipnja 2024. saslušani su prokurist tužitelja V.M., te tuženik.

9. U svom iskazu danom na glavnoj raspravi prokurist tužitelja je naveo kako mu je poznato da je tužitelj sklopio ugovor o poslovnoj suradnji kojim je tuženik preuzeo obvezu na sebe prodavati robu iz asortimana tužitelja, te je bio odgovoran i za naplatu. Taj ugovor je raskinut jer tuženik nije ispoštovao obveze iz ugovora. Nije mu poznato da je tuženik imao sklopljen ugovor sa svojim klijentima, niti da bi imao sklopljene bilo kakve ugovore o jamstvu. Nije mu poznato niti da je tuženik imao sklopljen ugovor s trgovačkim društvom L. j.d.o.o. (ranije S. d. j.d.o.o.), niti bilo kakav ugovor o jamstvu. Zna da je tužitelj isporučilo robu u vrijednosti od oko 100.000,00 kn L. j.d.o.o., ali ta roba nije plaćena. Na posebno pitanje tuženika da li je ugovor o poslovnoj suradnji sadržavao i tuženikova prava i obveze, odgovorio je kako jest. Tužitelj nije izvršio svoje obveze iz predmetnog ugovora prema tuženiku jer tuženik nije izvršavao svoje obveze iz ugovora, nije napravio plan, nije naplatio robu od svojih klijenata, tužitelj mu je dao na korištenje i automobil, ali je napravio trošak u iznosu od 40.000,00 kn više nego je trebalo, a kojeg je snosio tužitelj. Ne sjeća se da je kod njega na sastanku bio direktor firme L. j.d.o.o., ali zna da je kratko nakon toga firma otišla u stečaj. Na daljnje pitanje da li se sjeća da je direktor firme L. j.d.o.o. razgovarao o ugovoru o poslovnoj suradnji s bivšom direktoricom tužitelja, odgovorio je da se ne sjeća. Nije mu poznato kad je raskinut ugovor o poslovnoj suradnji, te prilikom raskida ugovora nije napravljen nikakav obračun jer tuženik obveze iz ugovora nije ispoštovao.

10. Tuženik je u svom iskazu naveo kako je ugovor o poslovnoj suradnji s tužiteljem sklopio 2019. Navedenim ugovorom točno su popisane obveze u čl. 2. ugovora, te je bio zadužen za naplatu stranaka koji su njegovi klijenti. Ugovor je istekao nakon godinu dana i više nije produžen zbog toga što niti jedna strana nije izvršavala svoje obveze. Gospodin Malogorski tvrdi da on nije izvršavao svoje obveze, a on smatra da tužitelj nije izvršavao svoje obveze. Nije imao nikakve ugovore, posebice ne ugovore o jamstvu ili garanciji. Svoje obveze iz ugovora o poslovnoj suradnji izvršavao je na način da je istraživao tržište, te pronalazio stranke kojima je nudio robu iz asortimana tužitelja. Nakon toga te stranke dolazile bi kod direktora tužitelja, te je tužitelj s njima sklapao ugovor i njima direktno isporučivao robu. Smatra da je odgovorno izvršavao svoje obveze te ima više primjera uspješne poslovne suradnje gdje bi pronašao stranku koja je naknadno ušla u financijske probleme, a on bi pronašao sudužnika koji je stupio u taj poslovni odnos i podmirio dug. Nije bio u ugovornom odnosu s L. j.d.o.o., niti je sklopio ugovor o jamstvu ili o garanciji. S Lavella j.d.o.o. je poslovno surađivao i to na način da je istraživao tržište sukladno ugovoru o poslovnoj suradnji. Poznato mu je da je direktor L. j.d.o.o. bio kod tužitelja, te da je sve poslove u to vrijeme vodila gospođa N. M. Također mu je poznato da je tužitelj L. j.d.o.o. isporučio robu u vrijednosti oko 100.000,00 kn, a koja je djelomično plaćena najprije u gotovini, u iznosu od oko 50.000,00 kn, u više navrata. Na posebno pitanje punomoćnika tužitelja da li je nesporno da je iznos od 99.493,26 kn ostao nenaplaćen prema tužitelju, odgovorio je da jest. Njegovi klijenti su prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem sami morali garantirati te donijeti zadužnice kao instrument osiguranja, a prije sklapanja ugovora to su provjeravali oni koji su ugovore i potpisivali. Na daljnje pitanje da li je vezano za naplatu potraživanja od L. j.d.o.o. pronašao nekakvo drugo rješenje za naplatu, odgovorio je da je pronašao rješenja koja nisu odgovarala drugoj strani. Poznato mu je da je u to vrijeme L. j.d.o.o. već bila u stečaju, te je donio iznos od 5.000,00 eura da otkupi dug ili zamjenu za drvenu građu, ali taj prijedlog nije prihvaćen, jer je htio u posebnom postupku naplatiti taj dug. Tužitelj mu je temeljem ugovora o poslovnoj suradnji dao na korištenje vozilo, te mu za dio ugovora nisu refundirani svi troškovi. Na daljnje pitanje je li ispunio obvezu iz čl. 9. Ugovora i povećao prodaju tužitelja za 3.000.000,00 kn, odgovorio je da jest. Na pitanje prokuriste tužitelja zašto bi tuženik plaćao bilo što tužitelju, odgovorio je da je to zato jer je htio otkupiti trećinu tog potraživanja iz razloga da se tužitelju smanji rizik, ali taj prijedlog nije bio prihvaćen.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o poslovnoj suradnji od 01. travnja 2019. na listovima 3-6 spisa, u karticu kupaca i dobavljača po datumu na listu 7 spisa, te je pročitan iskaz prokurista tužitelja i tuženika.

12. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku), kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti.

13. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku je određeno da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Nesporno je da su tužitelj i tuženik bili u vezi u ugovornom odnosu temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji od 01. travnja 2019. Nije sporno kako je tuženik navedenim ugovorom preuzeo obvezu na sebe pronalaženja kupaca za robu iz asortimana tužitelja, a što je vidljivo iz samog ugovora, te proizlazi i iz iskaza prokurista tužitelja i iskaza tuženika. Nije sporno kako postoji neplaćeno potraživanje tužitelja prema trgovačkom društvu L. j.d.o.o.

15. Sporno je da li je tuženik odgovoran za naplatu potraživanja tužitelja kao isporučitelja robe tuženikovim klijentima, odnosno sporna je činjenica je li tuženik preuzeo Ugovorom o poslovnoj suradnji i garanciju naplate potraživanja, konkretno potraživanja tužitelja prema trgovačkom društvu L. j.d.o.o. u iznosu od 13.205,02 eura.

16. Iz iskaza prokurista tužitelja proizlazi kako je tuženik bio odgovoran za naplatu potraživanja tužitelja, ali ne zna je li tuženik sa svojim klijentima imao sklopljene ugovore, pa tako niti sa trgovačkim društvom L. j.d.o.o.

17. Tuženik navodi kako je temeljem Ugovora o poslovnoj suradnji bio odgovoran za naplatu od stranaka koje su njegovi klijenti, ali nikakav ugovor sa svojim strankama nije imao, te nije sklopio niti ugovor o jamstvu ili o garanciji.

18. S obzirom na to da tuženik nije sklapao ugovore sa svojim klijentima radi kupoprodaje robe iz asortimana tužitelja, sud smatra kako između tužitelja i tuženika nije nastao ugovor o jamstvu, kojim bi se tuženik obvezao ispuniti obvezu tužitelju, pa tako niti obvezu isplate iznosa od 13.205,02 eura s osnova potraživanja koje tužitelj ima prema trgovačkom društvu L. j.d.o.o. Naime, tužitelj u ovom predmetu nije dokazao da je Ugovor o poslovnoj suradnji tužitelja i tuženika sklopljen u odnosu na konkretnog dužnika i predmet obveze.

19. Čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje Zakon o obveznim odnosima) određeno je kako se ugovorom o jamstvu jamac obvezuje prema vjerovniku da će ispuniti valjanu i dospjelu obvezu dužnika, ako to ovaj ne učini.

20. Nadalje, čl. 269.st.1. određeno je kako je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok sukladno st.2. istog članka činidba mora biti moguća, dopuštena, određena, odnosno odrediva. Sukladno čl.270.st.1 kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

21. Da bi se utvrdilo može li tužitelj ostvariti pravo na naplatu konkretnog potraživanja koje ima prema trgovačkom društvu L. j.d.o.o. u iznosu od 13.205,02 eura od tuženika, potrebno je utvrditi je li Ugovor o poslovnoj suradnji zapravo ugovor o jamstvu, u kojem tuženik ima svojstvo jamca, a tužitelj vjerovnika. Sukladno rješenju Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-701/2023-2 od 25. listopada 2023., garancija naplate provediva je samo kroz sklapanje ugovora o jamstvu, prema čl. 104. Zakona o obveznim odnosima.

22. Tužitelj nije dokazao da je s tuženikom sklopio ugovor o jamstvu, kojim bi se tuženik obvezao tužitelju ispuniti valjanu i dospjelu obvezu u svojstvu jamca.

23. Naime, Ugovorom o poslovnoj suradnji od 01. travnja 2019. čl.2. tuženik se obvezuje prema tužitelj vršiti usluge istraživanja tržišta, analiza kanala prodaje i nabave, strategija povećanje prodaje, te garancija naplate za stranke koje su njegovi klijenti. U navedenom ugovoru nije konkretno navedeno tko su tuženikovi klijenti. Što se tiče potraživanja tužitelja prema trgovačkom društvu L. j.d.o.o., tužitelj nije dokazao da se tuženik kao jamac obvezao tužitelju ispuniti valjanu i dospjelu obvezu, jer spomenuti Ugovor o poslovnoj suradnji ne predstavlja ugovor o jamstvu u kojem bi bila jasno navedena obveza tuženika u odnosu na konkretnog dužnika, već je činidba (obveza garancije naplate za stranke) neodređena, jer u ugovoru nisu navedeni konkretni klijenti tuženika.

24. Tuženik je u svom iskazu također naveo kako su njegovi klijenti prilikom sklapanja ugovora morali sami garantirati za ispunjenje obveze i to zadužnicama kao instrumentima osiguranja, te kako su ugovore potpisivali s tužiteljem. Stoga je obveza garancije naplate zapravo postojala na strani samih klijenata, a ne konkretno na tuženiku. Također je naveo kako su njegove stranke sklapale ugovore s tužiteljem direktno, te im je tužitelj i isporučivao robu.

25. Sud smatra kako na opisani način tužitelj nije dokazao da je zaista tuženik u obvezi podmiriti potraživanje tužitelja prema trgovačkom društvu L. j.d.o.o. i to kao jamac, odnosno da Ugovor o poslovnoj suradnji tužitelja i tuženika nije sklopljen kao ugovor o jamstvu u kojem bi tuženik bio garant naplate potraživanja tužitelja. To iz razloga što u ugovoru o poslovnoj suradnji nije konkretno naveden dužnik obveze, kao niti sam činidba, pa se stoga na isti ugovor ne može primijeniti čl. 104. Zakona o obveznim odnosima.

26. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio kako je potraživanje tužitelja prema tuženiku neosnovano, te je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

27. Odluku o troškovima parničnog postupka temeljem čl.154.st.1. Zakona o parničnom postupku, sud nije donosio budući da je tužitelj u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom, a tuženik naknadu troškova nije tražio.

Čakovec, 21. lipnja 2024.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Sudska savjetnica:

Irena Hoblaj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženik