Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžmp-7/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Snježane Hrupek-Šabijan, predsjednice vijeća te dr.sc Lane Petö Kujundžić i mr.sc. Zorislava Kaleba, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice- specijalistice Vanje Petrović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog JG, zbog kaznenog djela iz članka 153. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj Kmp-3/2023. od 5. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 20. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog JG kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru, broj Kmp-3/2023. od 5. ožujka 2024. optuženi GG proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, silovanje, iz članka 153. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisanog u izreci prvostupanjske presude.

1.1. Optuženom, mlađem punoljetniku, JG izrečena je na temelju članka 153. stavak 2. KZ/11. te članka 105. stavka 1. i 4. u vezi članka 24. stavka 1. i 2. i članka 25. stavka 1. stavka 2., i stavka 3. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19., dalje: ZSM.), kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci pa mu je uračunato vrijeme lišenja slobode od uhićenja 26. lipnja 2023. pa nadalje na temelju članka 25. stavak 4. ZSM/11.

1.2. Na temelju članka 148. stavak 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13, 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., 130/20. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženi mlađi punoljetnik GG je u cijelosti oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka te isti padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio optuženi GG po branitelju, Željku Palatinušu, odvjetniku u Virovitici, zbog: pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, primjene odredaba o Zakonu o sudovima za mladež odnosno odluke o kazni "s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od svih optužbi, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje".

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba nije osnovana.

6. Nije u pravu optuženik kada se žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osporavajući vjerodostojnost iskaza žrtve navodeći da je cijela optužba iskonstruirana jer da je žrtva slala svjedokinjama što moraju govoriti i optuženik je oglašen krivim na temelju iskaza žrtve. Neosnovano žalitelj osporava da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer iz iskaza žrtve djeteta ŽG koja je ispitana na dokaznom ročištu proizlazi počinjenje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, a što su potvrdili i svjedoci: majka žrtve MG, otac žrtve HG, DG, koji je poznanik žrtve ŽG, ĆG, koji je također kao poznanik opisao kako je izgledala žrtva nakon počinjenja djela te RG i PG.

7. Ujedno, vjerodostojnost iskaza žrtve, koju pravilno prvostupanjski sud razmatra kroz iskaze gore navedenih posrednih svjedoka potvrđuje i nalaz i mišljenje psihijatra i psihologa koji su vještačili žrtvu ŽG i koji su utvrdili da se kod žrtve manifestira simptomatologija posttraumatskog stresnog poremećaja, a da su kod iste vidljive nelagoda i sram i da su njezine emocionalne reakcije u skladu s opisivanim događajima. Dakle, zaključak je psihologa i psihijatra da se ne nalaze psihopatološki elementi niti prepreke u zdravstvenom, psihofizičkom, kognitivnom ni moralnom smislu koji bi isključivali sposobnost žrtve da iskazuje o proživljenim iskustvima, a niti je utvrđena sklonost žrtve ŽG preuveličavanju ili konfabulaciji.

7.1. Neosnovano navođenje žalitelja da je postojala sklonost žrtve da prijavljuje događaje koji se nisu dogodili i to sa citatima od pedagoških mjera, noćnih izlazaka djevojčice, izbjegavanja škole, prijavljivanje đaka u istom razredu u osnovnoj školi da se neprimjereno ponašaju je ustvari pokušaj da se ocijeni žrtva kao osoba koja je sklona lažnom prijavljivanju, no međutim, takvi navodi iz žalbe to ne potvrđuju. Prijavljivanje vršnjačkog nasilja u razredu i poistovjećivanje podnošenja ove kaznene prijave i davanja iskaza na dokaznom ročištu se ne može dovesti u vezu pa je ispravna ocjena prvostupanjskog suda da raniji život nije važan za ocjenu iskaza o počinjenju kaznenog djela i nije odlučno za utvrđivanje činjenica je li konkretno kazneno djelo počinjeno, a što i proizlazi i iz nalaza i mišljenja psihologa i psihijatra koji su naveli da se radi o emocionalno labilnoj djevojci u procesu razvoja osobnog identiteta oslabljenih regulatornih mehanizama, prosječnih intelektualnih kapaciteta općeg tipa u koje se nalazi klinički značajna razina psihološke traumatizacije dominantno depresivno anksiozne prezentacije sadržajno vezano za sporni događaj, ali i druge visoke stresne i traumatske događaje i okolnosti, međutim da se kod žrtve nije utvrdila sklonost za lažno svjedočenje, konfabulacija ili preuveličavanje. Time je ustvari, suprotno navodima iz žalbe da je iskaz žrtve nevjerodostojan i da se radi o konstrukciji, osnovano prvostupanjski sud zaključio da se radi o vjerodostojnom iskazu djevojke u odrastanju koja trpi određene psihičke poteškoće nakon događaja.

7.2. Neosnovano žalitelj navodi da je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer da je trebalo ponovno ispitati svjedoke PG i RG, koje su iskazivale na dokaznom ročištu, jer su bile djeca, a o kojima je i iskazivao otac žrtve koji je naveo da su prijateljice RG i PG dale iskaz, no međutim da se sve preokrenulo, jer su roditelji tih prijateljica okrenuli svoju djecu protiv njegove kćeri govoreći da ona laže o događaju i cijeli grad je o tome brujao, a oni kao roditelji zajedno sa ŽG morali su se s time suočiti. Otac žrtve je pojasnio da su sve to inicirali roditelji tih prijateljica, jer su govorili da ŽG laže, bili su jako povrijeđeni što moraju njihova djeca davati iskaze, a nakon davanja iskaza te prijateljice su se kratko družile s ŽG, a onda je ŽG došla sva uplakana kući i navela da se RG i PG ne smiju družiti s njom jer su njihovi roditelji povrijeđeni što su one morale davati iskaz. Kćer, žrtva ŽG je pretrpjela uvrede i trajale su mjesecima nakon događaja razne provokacije, gdje su joj dovikivali da je "kurva".

8. Ispravno je pod točkom 33. prvostupanjski sud odbio i obrazložio odbijanje dokaznih prijedloga kao nevažne i to ispitivanje ŠG kao svjedoka koja nema neposrednih saznanja o događaju, ponovno svjedokinja PG i RG koje su iskazivale jasno i određeno na dokaznom ročištu kod suca istrage te svjedokinje EG, tadašnje djevojke optuženog na okolnosti ponašanja žrtve prema njoj, iz kojih dokaza se ne bi utvrdile neke nove odlučne činjenice jer očevica događaja nema niti se tim dokazima može osporiti vjerodostojnost iskaza žrtve kao i razgledavanjem različitih CD medija, USB stickova, audio snimaka, izlista sa društvenih mreža, kojima bi obrana željela prikaza iskaz žrtve kao nevjerodostojan čime se žalbom neosnovano upire da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. Nije u pravu žalitelj kada navodi da bi snimka koju je poslala žrtva svjedokinji RG u kojoj govori što se tada dešavalo pa je ta snimka koju je dobila RG, a predočila ju je EG, koja je potom dostavila ocu optuženika 15. ožujka 2024., a potom je ista završila kod branitelja optuženika, ukazivala da su svjedokinje morale govoriti po diktatu žrtve kada su davale iskaz na dokaznom ročištu, dana 7. srpnja 2023. jer su bile upozorene na dužnost govorenja istine. Naime, iste su navele da je tu večer ŽG izlazila iz kafića u par navrata, da se oko tri sata ujutro vratila za oko 15-20 minuta, došla je uplakana i bila je nervozna.

8.1. Stoga je vjerodostojnost iskazivanja žrtve djeteta ispravno utvrdio prvostupanjski sud tako da je analizirao i druge provedene dokaze uspoređujući sa iskazom žrtve posebno posrednih svjedoka koji su iskazivali o ponašanju i izgledu žrtve nakon događaja, nalaza i mišljenja vještaka psihijatra i psihologa te ocjenjujući ponašanje žrtve nakon počinjenja kaznenog djela.

8.2. Ujedno, žalitelj ističe da nije bilo mjesta izricanju maloljetničkog zatvora jer je ono suprotno izvješću i prijedlogu sankcija stručne suradnice i da su upravo argumenti, koje sud iznosi u pogledu izricanja maloljetničkog zatvora, su argumenti za primjenu predložene odgojne mjere.

8.3. Ocjena je Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske da je prvostupanjski sud kao olakotne okolnosti pravilno cijenio činjenicu da je optuženi kazneno djelo počinio kao mlađi punoljetnik, sa 18 godina života, sada blizu 20 godina, bez završene srednje škole, a ima razvijene radne navike.

8.4. Međutim, prvostupanjski sud je pod točkom 47. obrazložio zbog čega nije optuženom mlađem punoljetniku izrekao odgojnu mjeru upućivana u odgojni zavod prema članku 16. ZSM-a, već na temelju članka 24. stavak 1. i 2. ZSM-a izrekao kaznu maloljetničkog zatvora jer je isti već iskazivao neprimjereno ponašanje. Optuženik je prekršajno kažnjavan zbog prekršaja protiv javnog reda i mira, gdje je prijavljen zbog nasilnog ponašanja prema djevojci i izrečena mu je odgojna mjera, a u školi su mu izricane i pedagoške mjere te je bio uključen i u vršnjačke sukobe. Od školovanja je odustao u drugom razredu srednje škole gdje je pohađao za zanimanje instalatera grijanja i klimatizacije. Zaposlio se u salonu namještaja i plan mu je nastaviti raditi, a nekritičan je prema počinjenom djelu i ne prihvaća odgovornost.

8.5. Ispravno je prvostupanjski sud zaključio da se svrha sankcije može postići izricanjem kazne maloljetničkog zatvora, obzirom na težinu i narav počinjenog kaznenog djela, pobude i okolnosti u kojima je djelo počinjeno, ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi uz osobne i obiteljske prilike optuženog mlađeg punoljetnika gdje je nužno izdvojiti optuženika iz sredine u kojoj živi, primijeniti pojačane mjere odgoja i s obzirom na ovako izražene poremećaje ponašanja, njegovu nedovoljnu spremnost da prihvati odgojne utjecaje izreći i izvršavati maloljetničku sankciju maloljetničkog zatvora. U točki 48. prvostupanjski sud je ispravno obrazložio zbog čega nije izrečena odgojna mjera nego maloljetnički zatvor jer je bilo potrebno kažnjavanje optuženog za počinjeno kazneno djelo. Upravo odmjerena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci primjerena je kako počinjenom kaznenom djelu tako i samom počinitelju te da će ista ostvariti svrhu izricanja na temelju članka 6. stavak 2. ZSM-a. Naime, svrha je maloljetničkog zatvora da se poduzimanjem mjera odgoja, obrazovanja i stručnog osposobljavanja počinitelja kaznenog djela utječe na njegov daljnji razvoj, ličnosti i jačanje osobne odgovornosti radi suzdržavanja od ponovnog činjenja kaznenih djela, kao i da se utječe na ostale da ne čine kaznena djela.

9. S obzirom na izloženo, a budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08. utvrđene povrede odredaba kaznenog postupka i kaznenog zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je primjenom članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 20. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Snježana Hrupek-Šabijan