Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1459/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. I. iz L., OIB:…, zastupane po punomoćniku J. J., odvjetniku iz M., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Ć. i Š. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda Metkoviću poslovni broj: P-233/2022-40 od 9. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda Metkoviću poslovni broj: P-233/2022-40 od 9. studenog 2023.:

- potvrđuje pod točkom I. i III. izreke te pod točkom II. u odnosu na utvrđenje ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 6. studenog 2004.,

- preinačuje u preostalom dijelu točke II. izreke na način da se tužiteljica odbija s dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnim čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda Metkoviću poslovni broj: P-233/2022-40 od 9. studenog 2023.:

- potvrđuje pod točkom IV. izreke za iznos parničnog troška od 2.377,60 EURA/17.914,00 kn s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu točke IV. izreke na način da se tužiteljica odbija sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 149,31 EURA/1.125,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 256/134/2004, kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao banka sklopili 6. studenog 2004. i solemnizirali kod javnog bilježnika V. N. iz M. pod brojem OU-226/2004, dok je pod točkom II. izreke utvrđeno da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i 3. naprijed navedenog Ugovora u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita i otplata anuiteta vežu za valutu CHF. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 11.874,19 EURA/89.466,06 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci, a tekućoj na svaki naznačeni pojedinačni iznos od dospijeća pa do isplate, dok je pod točkom IV. izreke naloženo tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.526,95 EURA/19.039,30 kn uvećane za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenje prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu usvoji, pobijanu presudu preinači i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan, te da naloži tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka, a podredno da usvoji žalbu tuženika, ukine navedenu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbene navode.

4. Žalba tuženika osnovana je djelomično samo u odluci o troškovima postupka pod točkom IV. izreke.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti i bez pravnog učinka odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 6. te odredbi sadržanih u čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu br. 256-134/2004, kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili dana 6. studenog 2004. i solemnizirali kod javnog bilježnika V. N. iz M., br. OU-226/2004, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 11.874,19 EUR/89.466,06 kn, uvećanog za zakonsku zateznu kamatu.

6. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor dana 6. studenog 2004. sklopili Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužiteljici odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 60.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tuženika, važećem na dan korištenja kredita.

7. Kako je sporno jesu li ugovorene promjene kamatne stope bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja, te jesu li kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja takve vrste obveza, odnosno posljedično tome radi li se o ništavim odredbama, a sporna je i valjanost primjene valutne klauzule CHF, kao i visina zahtjeva, prvostupanjski sud cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19) smatra kako je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

8. Kod toga ukazuje da je opće poznata činjenica da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, pa tako i protiv tuženika, radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, te da je dana 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te presuda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu u CHF. Kako je predmet navedenog postupka bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, sud ukazuje da je navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarana promjenjiva kamatna stopa bez ugovaranja bilo kakvih objektivnih parametara, odnosno kriterija promjenjivosti, te valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem ugovora o kreditu. Kod toga sud još naglašava da je navedenim kolektivnim presudama utvrđeno da je primjenom spornih odredbi došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da ta neravnoteža ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe. Stoga ukazuje da to zapravo znači da bi spomenuta neravnoteža postojala i da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno i da tečaj CHF nije narastao, jer neravnotežu nisu prouzročile ni promjena kamatne stope ni promjena tečaja valute CHF, nego samo postojanje spornih ugovornih odredbi koje su sastavni dio standardiziranog (tipskog) ugovora kojeg je unaprijed sastavio sam tuženik bez pojedinačnog pregovaranja.

9. Stoga prvostupanjski sud sukladno odredbi čl. 502.c navedenog Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14) smatra da je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli jer se zahtjev tužiteljice kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi u kolektivnom sporu, dok je provođenjem dokaza saslušanjem tužiteljice i svjedoka Ž. B., zaposlenice tuženika, sud zaključio kako nisu točne tvrdnje tuženika da su tijekom pregovaranja o ponudi kredita tužiteljici obrazložene posljedice i rizici vezani uz te odredbe, pa smatra da je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništenosti osnovan, odbivši pri tom istaknuti prigovor zastare kao i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice.

10. S obzirom na utvrđenje spornih odredbi ugovora ništetnim, sud obrazlaže da je iznos koji je sukladno tim odredbama naplaćen od tužiteljice, tuženik stekao bez osnove, pa da je sukladno čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) stjecatelj dužan te iznose vratiti, zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke pobijane presude, prihvaćajući pri tom nalaz i mišljenje vještaka s obrazloženjem da je izrađen u skladu s pravilima znanosti i struke, te u skladu s nalogom suda, a kako po utvrđenju vještaka proizlazi da je tužiteljica preplatila iznos od 89.466,06 kn, to i njen zahtjev za isplatu sud smatra osnovanim, obrazlažući da je neutemeljen tuženikov prigovor radi prebijanja jer ne postoji utvrđena njegova tražbina u odnosu na tužiteljicu, a tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev za isplatu eventualne negativne razlike.

11. U žalbi tuženik ukazuje da je prilikom donošenja pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) jer ista ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Kod toga navodi kako pobijana presuda proturječi sama sebi, obzirom da prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da tuženik nije na transparentan način tužiteljici objasnio značajke valutne klauzule CHF i odnos s drugim odredbama na temelju kojih bi ista mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze, odnosno da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužiteljice o spornim odredbama predmetnog ugovara o kreditu, dok nije uzeo u obzir saslušanje javnog bilježnika jer je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane istog, obzirom da sud smatra kako su dokazni prijedlozi predloženi od strane tuženike neekonomični zbog troška saslušanja svjedoka. Ukazuje da tijekom cijelog postupka tvrdi da je sukladno čl. 7. navedenog Zakona dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te da predlaže dokaze kojima će potkrijepiti te činjenice, a što u konkretnom slučaju tužiteljica ne čini, dok je tuženik predložio sukladno čl. 8. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) saslušati svjedoke na okolnost da je tuženik s istom pregovarao o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu i to prvenstveno djelatnika tuženika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, smatrajući da su neosnovani navodi tužiteljice kako nije bila informirana o svim značajkama, ugovora odnosno o svim mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja istog, na koje okolnosti sud nije dopustio izvođenje dokaza. Nadalje u odnosu na odbijen prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu tuženik se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-895/2023 i Županijskog suda u Puli broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. smatrajući da je odbijanjem navedenih dokaznih prijedloga sud teže pogriješio odredbe parničnog postupka te slijedom navedenog pogrešno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, navodeći da je uslijed navedenih propusta došlo i do počinjena bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, posebno u odnosu na prigovore tuženika vezane na nalaz i mišljenje sudske vještakinje J. Ć.. Smatra kako je izrada nalaza i mišljenja vještakinje izrađena po prijedlogu tužiteljice, odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i tečaju, a ne promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, slijedom čega da je ostvarena dvostruka korist tužiteljice na štetu tuženika, pa da je tužiteljicu sud doveo u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za nju vrijedi ugovor o kreditu u kunama i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF, pa osim što navedeno nije bila ugovorna volja strana, tuženik ukazuje da isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a u kojem je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između ugovornih stranaka. Tuženik još ukazuje kako smatra da je bilo potrebno uvažiti prigovore za razdoblje kada su anuiteti po tečaju CHF bili niži od onog ugovorenog, ponavljajući istaknuti prigovor zastare, te tvrdeći da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena kao i danas te da predmetne odredbe ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja.

12. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istaći da prvostupanjski sud u istoj nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovih sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa. Osim toga potpuno pogrešno ukazuje tuženik da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer nije na okolnost njegovih tvrdnji proveo dokaze koje je predložio. Naime, ukazuje se tuženiku da je po ukidnoj odluci ovog suda broj Gž-1212/2022 od 9. svibnja 2022., kojom je ukazano da valja na okolnost navoda tuženika ispitati tužiteljicu i djelatnicu banke Ž. B., prvostupanjski sud u nastavku postupka to učinio, dok pravilno nije ispitan javni bilježnik na okolnost pregovaranja stranaka o uvjetima zaključenja kredita, jer postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (isti stav izražen je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. i odluke broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.), slijedom čega su ti žalbeni navodi potpuno promašeni. Osim toga sud je na okolnost utvrđivanja visine a primjenom odredbe čl. 258.- 260. ZOO-a zakonito proveo dokaz vještačenjem sijedom čega su žalbeni navodi tuženika i na te okolnosti također neosnovani.

13. Isto tako zakoniti su i pravilni zaključci prvostupanjskog suda kako u pogledu ništetnosti odredbi navedenog ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i u pogledu primjene pravnog stajališta u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sukladno odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 I 56/13) čl.118. u svezi s čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 i 14/19) i odredbi čl. 502.c ZPP-a, a sud je osnovano pri tom odbio i istaknuti prigovor zastare.

14. Stoga, kako ništetnost navedenih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo, utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku 11.874,19 EURA/89.466,06 kn s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj, te s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužiteljica tuženiku plaćala mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba, zakonito pri tom obrazloživši zašto kod izračuna preplaćenih iznosa nije trebalo uzeti u obzir iznose kad je promjenjiva kamatna stopa i valuta bila manja od početno ugovorene ( isti stav proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.).

15. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pod točkom II. izreke presude utvrdio ništetnim čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu citiranom u navedenoj točki presude, jer je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužiteljici, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužiteljice, pri čemu valja istaknuti da tužiteljica niti ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 2. Ugovora o kreditu od 6. studenog 2004. bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. koje glasi: ''Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna.''

16. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i III. izreke, te djelomično pod točkom II. izreke, dok je valjalo primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačiti točku II. izreke u preostalom dijelu koji je naprijed naveden i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

17. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima postupka, a kako tužiteljica nije uspjela samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva, za što na strani tuženika nije nastao nikakav posebni trošak, istoj je trebalo dosuditi trošak temeljem odredbe čl. 154. st. 5 ZPP-a koji je primjenom odredbe čl. 155. st. 1. istog Zakona bio potreban za vođenje ovog postupka.

18. Što se tiče žalbenih navoda tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka valja istači da pogrešno smatra tuženik da nije bilo zakonskih uvjeta da se sav trošak tužiteljici obračuna sukladno Izmjeni Tarife o nagradama iz naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine„ broj: 126/22) pa da je za sve radnje prije toga valjalo obračunati trošak po tarifi koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, jer valja primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa tužiteljici valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura) kako to pogrešno smatra tuženik. Osim toga, taj stav izražen je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-562/24 od 7. svibnja 2024. Nadalje, kako tuženik nije uspio u postupku, pogrešno smatra u žalbi da je prvostupanjski sud postupio kao da nije podnio zahtjev za trošak, jer tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega nije od utjecaja propust prvostupanjskog suda što nije odlučio o zahtjevu istog za naknadu parničnog troška.

19. Kako je u pretežitom dijelu parnični trošak tužiteljici adekvatno odmjeren prvostupanjskom presudom, osim što joj je nezakonito dosuđen trošak podneska od 14. svibnja 2021. primjenom Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: Tarifa), iako joj je valjalo priznati za sastav navedenog podneska trošak temeljem Tbr. 8.3. Tarife u iznosu od 49,77 EURA/375,00 kn, ovaj sud je djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrdio točku IV. izreke za iznos troška od 2.377,60 EURA/17.914,00 kn s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a, dok je u skladu s čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika valjalo djelomično preinačiti preostali dosuđujući dio točke IV. izreke i tužiteljicu odbiti s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u visini od 149,31 EURA/1.125,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

20. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje jer je isti uspio sa žalbom samo djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka, za što na njegovoj strani nije nastao poseban trošak.

U Varaždinu 20. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun, v.r.