Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: P-309/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sucu Darku Barišiću, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja UF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Martini Alagić, odvjetnici u Vukovaru, J. J. Strossmayera 14 C, protiv tužene ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d. o. o., odvjetnicima u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave, u prisutnosti punomoćnika stranaka, 20. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/50404607-5103637970, zaključenog dana 01. kolovoza 2007. godine između tužitelja UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320.a, u dijelu u kojem je određeno da za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno ''odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata''.

II. Nalaže se tuženiku, ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB:23057039320, iz [adresa], da tužitelju UF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 455,77 eura EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 28. lipnja 2013.godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1.1.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak od 727,31 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 03. studenog 2023. godine podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Tužitelj je kao korisnik kredita sa ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. kao kreditorom, dana 01.08.2007. godine sklopio ugovor o kreditu, broj: 2402006-1031262160/50404607-5103637970, u iznosu od 181.000,00 kuna, s rokom otplate od 120 mjeseci. Tužitelj je iskoristio svoje pravo iz čl. 10. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita, te da je dana 28. lipnja 2013. godine izvršio prijevremenu otplatu predmetnog kredita, a tuženik mu je temeljem iste odredbe zaračunao i naplatio izlaznu naknadu u iznosu od 3.434,01 kuna/ 455,77 eura. Tužitelj smatra da je predmetna ugovorna odredba ništetna u dijelu kojim je određeno da Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno ''odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata'' iz nekoliko razloga. Prije svega, tužitelj ukazuje na to da se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te da je ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Tužitelj smatra da je predmetni Ugovor o kreditu, zaključen između parničnih stranaka, standardni, tipizirani ugovor na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti je imao mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe. Navodi kako je tuženik stoga nepošteni stjecatelj, u smislu čl.1115. ZOO-a. Zahtjeva povrat iznosa plaćenog na ime izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita uz pripadajuće kamate te potražuje troškove postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu, od 14. prosinca 2023., u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Tuženik ne spori da je s tužiteljem sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Tuženik spori tužiteljev status potrošača (članak 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača , NN 96/2003). Navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoreno pravo na prijevremenu i djelomičnu i konačnu otplatu kreditu, a u svezi koje da se tužitelj obvezao podmiriti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu. Navodi da sporna odredba čl.10. st. 2. Ugovora o kreditu, obvezuje ugovorne strane, te kako ista nije nepoštena ili ništetna, odnosno kako je predmetna odredba iz Ugovora o kreditu jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da ne podliježe testu nepoštenosti (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača), u tom smislu se poziva i na odredbe članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Navodi kako je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za prijevremeni povrat kredita, odnosno da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tvrdi da članak 1024. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita te da plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade te da se naknada za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 10. Ugovora o kreditu temelji se na odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/2009), i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine („Narodne novine“, broj 143/2013). Tuženik ističe i prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare potraživanja te se zbog svih navedenih razloga protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže isti odbiti kao neosnovan.

3. Tužitelj u podnesku od 22. prosinca 2023. godine tvrdi kako je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan. Nadalje navodi kako je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena nadležnost suda u sjedištu Banke odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da je kao takva nepoštena jer se protivi načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, s time da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je unaprijed formulirana od strane trgovca, a on nije imao utjecaja na njezin sadržaj ( Zakon o zaštiti potrošača, ''NN " 41/14., 110/15., čl. č1. 49. st. 1 i st. 2.). Poziva se na odredbu čl. 19.1 st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("NN" 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16 ) prema kojoj u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Tužitelj tvrdi kako tuženik neosnovano ističe i prigovor zastare jer zastara na restitutuciju u ovom konkretnom predmetu nastupa u roku od 5 godina od dana kada se utvrdi ništetnom odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a što bi u ovome slučaju bilo u trenutku donošenja presude u ovome postupku. Ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

4. Tuženik u podnesku od 17. siječnja 2024. godine navodi kako ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda i prigovora. U odnosu na osporavanje tužbenog zahtjeva, tuženik i dalje osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, ali ne osporava visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 455,77 eura / 3.434,01 kuna na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navodi kako su stranke ugovorile valjanu prorogacijsku klauzulu te uslijed činjenice da ne postoji isključiva nadležnost nekog drugog suda, ističe da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan stvarno nadležni sud u Rijeci, tj. Općinski sud u Rijeci. Navodi kako se mjesna nadležnost suda se u ovom predmetu ne može temeljiti na odredbi članka 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju jer je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora. Glede prigovora zastare ističe kako bi eventualna promjena tijeka zastare dovela i do promjena tijeka zateznih kamata jer su oba režima povezani s dospijećem obveze tj. da i sama zatezna kamata počinje teći od dana pravomoćne sudske odluke kojom bi bila utvrđena ništetnost, iako i dalje osporava da je sporna odredba ništetna.

5. Tužitelj se podnesku od 26. siječnja 2024. godine očituje na prethodni podnesak tuženika te u odnosu na prigovor zastare tužitelj ističe kako se u ovoj pravnoj stvari radi se o stjecanju bez osnove u kojemu je zastarni rok 5 godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima). Ističe da je građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva. Tim je pravnim shvaćanjem pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Navodi kako je tužitelj nepošteni stjecatelj jer je u Ugovoru o kreditu koristio nepoštene odredbe te da se stoga na ovu situaciju ima primijeniti čl. 1115. ZOO-a prema kojem tužitelju pripada pravo na kamate od dana plaćanja izlazne naknade pa do isplate.

6. Rješenjem poslovni br: 12 P-678/2023-12 od 25. ožujka 2024. godine Općinski sud u Virovitici usvojio je tuženikov prigovor mjesne nadležnosti te se oglasio mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj parnici. Na navedeno rješenje, tužitelj je 26. ožujka 2024. godine uložio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava. Županijski sud u Zagrebu, dana 25. travnja 2024. godine donio je rješenje poslovni broj: Gž-1723/2024-2 kojim je odlučio o žalbi na način da je ukinuo rješenje Općinskog suda u Virovitici, poslovni br: 12 P-678/2023-12 od 25. ožujka 2024. te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, kao mjesno nadležnom sudu.

7. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: uvid u Ugovor o kreditu (str.5- 9), uvid u otplatnu tablicu i pregled prometa po kreditu ( str. 10-26), uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra ( str. 144-210), saslušanje tužitelja (str. 249) te uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

7.1. Provedene dokaze sud je cijenio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku tj. koje će činjenice uzeti kao dokazane sud je cijenio na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

8. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

9. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/50404607-5103637970, zaključenog dana 01. kolovoza 2007. godine sklopljenog između tužitelja UF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].,i tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320 utvrđeno je da se tužitelju odobrava kredit u iznosu 181.000,00 kuna, s rokom otplate od 120 mjeseci. Člankom 10.st.2. Ugovora o kreditu ugovorena je mogućnost prijevremene otplate kredita, odnosno da za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.

10. Između stranaka je sporna osnova tužbenog zahtjeva, zatim da li tužitelj ima status potrošača, je da li je odredba Ugovora na koje se tužitelj u tužbenom zahtjevu poziva ništetna ili ne, te konačno da li je nastupila zastara potraživanja.

11. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje ZZP), koji je u odredbi članka 96. stavka 1. i 2. propisao kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

12. Sud smatra kako je nedvojbeno iz stanja spisa za utvrditi da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz članka 10. stavka 2. broj 2402006-1031262160/50404607-5103637970, zaključenog dana 01. kolovoza 2007, a kojom ugovornom odredbom je bilo propisano u slučaju prijevremene otplate kredita slučaj kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata.

13. Naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te ako ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca. Konkretno, s obzirom da je ovaj sud utvrdio da iz stanja spisa proizlazi kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako je sporna ugovorna odredba propisala jednu nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna, a sve ovo uvažavajući i pravno shvaćanje izraženo na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on-line 5. studenoga 2020. godine na kojem je usvojen, između ostalih, zaključak da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

14 Nadalje, nedostaje uzročna veza između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i štete koja nastane davatelju kredita, u smislu članaka 1024. stavaka 3. Zakona o obveznim odnosima. Da bi davatelju kredita pripala eventualno pravo na naknadu štete trebalo bi doći do povrede neke obveze iz ugovora, a pretpostavka za primjenu pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu je nastanak štete. Kako je pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje korisnika kredita i navedenom prijevremenom otplatom isti ne poduzima protupravnu radnju; prema općim pravilima o odgovornosti za štetu korisnik kredita može banci dugovati samo naknadu za stvarno pretrpljenu štetu, a u slučaju prijevremene otplate kredita za banku nije nastupila takva šteta.

15. Tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz kojim bi opravdao ugovaranje sporne odredbe, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope te je dakle ugovornom odredbom u biti tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

16. Prema čl. 2 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja dok je ugovor o kreditu ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Kako predmet spora proizlazi upravo iz ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog među strankama, a budući da u postupku nije ni na koji način dokazano da je tužitelj kredit koristio za neku poslovnu djelatnost, tužitelj se smatra potrošačem. Također u prilog tome ide i činjenica da je Županijski sud u Zagrebu dana 25. travnja 2024. godine donio rješenje poslovni broj: Gž-1723/2024-2, kojim je odlučeno o žalbi protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici, poslovni broja 12 P-678/2023-12 od 25. ožujka 2024. (povodom prigovora mjesne nenadležnosti), a u predmetnom rješenju Županijski sud tužitelja UF kvalificira kao potrošača te se pri odlučivanju pozvao na relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a kako se radi upravo o ovom sudskom predmetu stav Županijskog suda, o statusu tužitelja kao potrošača, uzima se kao mjerodavan. 17. Slijedom navedenog, ugovorna odredba, kojom je predviđeno da za slučaj prijevremenog povrata kredita Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke važećim u trenutku prijevremenog povrata, je nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, tuženik kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe čl. 96. stavka 1. i 2. i čl. 102. st.1. ZZP (NN 79/07).

18. Stoga je odlučeno kao u točki I. u izreci presude.

19. Odredba članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) propisuje kako je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora; stoga, kako je tuženik temeljem rečene ništetne odredbe od tužitelja primio 3.434,01 kuna (slovima: tri tisuće četiristo trideset četiri kune i 1 lipu), sukladno naprijed citiranoj odredbi tuženik je tužitelju navedeni iznos dužan vratiti. Tužitelju pripadaju i zatražene zatezne kamate na taj iznos i to od 28. lipnja 2013. godine (datum isplate sporne izlazne naknade tuženiku od strane tužitelja), koje zatezne kamate su tužitelju dosuđene temeljem odredbe članka 29. stavka 1. odnosno, kada je visina istih u pitanju, stavka 2. Zakona o obveznim odnosima. U smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, kamate teku od dana kada je primljen iznos sporne naknade po tuženiku, budući je riječ o iznosu koji je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe i koji je dužan vratiti; dakle, ovdje se ocjenjuje sukladno odredbama o opsegu vraćanja pri stjecanju bez osnove. Tuženika se smatra nepoštenim stjecateljem, budući je on, kao financijska institucija, morao znati da je naknada za prijevremenu otplatu kredita zapravo svojevrsna naknada dijela iznosa neostvarenih kamata koje je, prema ugovoru, banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja te s obzirom na to da nije dokazao da je zbog prijevremene otplate pretrpio ikakvu štetu. Tuženika se dakle, sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima smatra nepoštenim stjecateljem, zbog čega je dosuđene zatezne kamate dužan platiti računajući od dana (nepoštenog) stjecanja.

20. Stoga je odlučeno kao u točki II. u izreci presude.

21. U odnosu na istaknuti prigovor zastare utuženog potraživanja, sud isti ocjenjuje u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici svog građanskog odjela 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje kako zastara restitucijskog zahtjeva temeljem instituta ništetnosti, općenito ne počinje teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, odnosno zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." S obzirom na činjenicu da tužitelj predmetnim tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita, zastara u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa kojeg mu je tuženik zaračunao na temelju te izlazne naknade, po pravnom shvaćanju ovog suda, još uopće nije počela teći, jer počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke.

21.1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

21.2. Obzirom na to da je tužitelj u pogledu osnove i visine tužbenog zahtjev uspio u cijelosti u parnici (100%), sud utvrđuje da je tuženica dužna tužitelju temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP- a u cijelosti nadoknaditi parnične troškove.

21.3. Tužitelj je u tužbi postavio tužbeni zahtjev u iznosu od 455,77 EUR-a / 3.434,1 kuna, stoga se kao mjerodavna vrijednost predmeta spora uzima navedeni iznos. 21.4. Obzirom na vrijednost predmeta spora (455,77 EUR-a / 3.434,1 kn) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23. u daljnjem tekstu: Tarifa), tuženiku pripada trošak za sastavljanje tužbe 50 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 22. prosinca 2023. i 26. siječnja 2024., - 50 bodova za svaki podnesak (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu 22. veljače 2024. i 20.lipnja 2024. - 50 bodova za svako ročište (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastav žalbe na rješenje, od 26. ožujka 2024. - 25 bodova ( Tbr.10. toč.4.) što ukupno iznosi 275 bodova pomnoženo s 2 EUR-a koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 550 EUR-a., a kada se tome pribroji iznos koji mu pripada na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (137,50 EUR-a), pripada mu iznos od 687,50 EUR-a.

21.5. Tužitelju pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13.27 EUR-a i trošak pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR-a (Uredba o tarifi sudskih pristojbi NN 37/2023, Tbr.1 toč.1) što uz gore navedeni iznos čini ukupno 727, 31 EUR-a na ime troška parničnog postupka.

21.6. Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u točki III. u izreci presude.

U Virovitici 20. lipnja 2024.

Sudac:

Darko Barišić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka. Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni viši sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnica tužitelja – odvjetnica Martina Alagić, Vukovar, J.J. Strossmayera 14 C

2. Punomoćnici tuženice – Odvjetničkog društvo Metelko, Knežević & Partneri d. o. o., Zagreb, Lopašićeva 6