Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Kž-414/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića kao predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Rajka Kipkea, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Helene Krleža, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. H., zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 1., 2. i 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 110/1997., 27/1998., 50/2000., 129/2000., 51/2001., 105/2004., 84/2005., 71/2006., 110/2007., 152/2008. i 57/2011., dalje: KZ/97), odlučujući o žalbi optuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovnog broja: K- 187/2015-127 od 22. studenog 2023., na sjednici 19. lipnja 2024.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba optuženog R. H. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.
Obrazloženje
1. Općinski sud u Rijeci presudom poslovnog broja: K-187/2015-127 od 22. studenog 2023., zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće iz čl. 272. st. 1., 2. i 4. KZ/11 optuženog R. H. osudio je na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci te je temeljem čl. 67. st. 1., 2. i 3. KZ/97 prema optuženiku primijenio uvjetnu osudu na način da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.
1.2. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019. i 80/2022., dalje: ZKP/08-22) optuženom R. H. naloženo je da naknadi trošak kaznenog postupka te trošak suda na ime paušala u iznosu od 300,00 €, dok je oslobođen plaćanja ostalih troškova kaznenog postupka u cijelosti, temeljem čl. 148. st. 6. ZKP/08.
2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi R. H. po branitelju B. B., odvjetniku u R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način ga se oslobodi optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/24, dalje: ZKP/08-24) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-479/2024-3 od 12. lipnja 2024. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Optuženik smatra da se ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22 ogleda u proturječju obrazloženja pobijane presude u odnosu na rezultate provedenog prometno tehničkog vještačenja.
Međutim, iz daljnjeg teksta žalbe u kojem konkretizira takve žalbene tvrdnje, jasno proizlazi da se žalitelj u stvari ne slaže sa zaključcima koje prvostupanjski sud izvodi na temelju rezultata provedenog prometno-tehničkog vještačenja, što, međutim, ne uzlazi u okvire citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.
7. Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženik u žalbi ne konkretizira niti posebno obrazlaže, s time da se iz cjelokupnog njezinog konteksta može zaključiti da ostvarenje te žalbene osnove nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Međutim, u takvom slučaju ne radi se o povredi kaznenog zakona. Naime, o toj žalbenoj osnovi je riječ samo u situaciji kada žalitelj u svemu prihvaća činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon.
8. Povodom žalbe optuženika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-24, ovaj žalbeni sud je ispitao pobijanu presudu i po služenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi prvostupanjski sud ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-24, niti da bi na štetu žalitelja povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-24).
9. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
9.1. Ostvarenje te žalbene osnove žalitelj u bitnome nalazi u tome što je prvostupanjski sud selektivno i posve pogrešno interpretirao nalaz prometno- tehničkog vještaka glede dinamike nastanka ove prometne nesreće.
9.2. Konkretno, optuženik prije svega upire na mišljenje prometno-tehničkog vještaka S. H. iz kojeg proizlazi da on u trenutku započinjanja svog kretanja nije mogao u vanjskom retrovizoru izravno vidjeti nailazak osobnog vozila oštećenika, s obzirom na preglednost zavoja kojim je to vozilo stizalo na mjesto nesreće.
Pritom žalitelj uočava da prvostupanjski sud svoj zaključak da je počinio predmetno kazneno djelo primarno temelji na nalazu i mišljenju prometno-tehničkog vještaka iz kojeg doduše proizlazi da je pod pretpostavkom da na licu mjesta prometne nesreće nije postojala rasvjeta koja bi ograničavala preglednost u desnom zavoju kroz koji je nailazilo vozilo oštećenika mogao vidjeti svijetla nailazećeg vozila te njihovim promatranjem vidjeti dinamiku njihovog približavanja, međutim, drži da je takav zaključak suda proturječan te baziran na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.
Naime, prvostupanjski sud, po mišljenju žalitelja, prilikom izvođenja takvog zaključka gubi iz vida značenje pojma preglednosti koji podrazumijeva konkretan prostor što ga sudionik u cestovnom prometu može vidjeti s mjesta na kojem se nalazi, a koji pojam valja razlikovati od pojma vidljivosti koji podrazumijeva najveću udaljenost na kojoj se može vidjeti i prepoznati crni predmet dovoljne veličine pram nebu na obzorju. Pored toga, po mišljenju optuženika, nije jasno da li prvostupanjski sud svoj zaključak o odlučnim činjenicama u ovom predmetu temelji na osobinama vozača prosječnih sposobnosti u okolnostima konkretnog slučaja, pri čemu dodatno upire da tijekom dokaznog postupka uopće nisu utvrđivane tehničke karakteristike – svijetla vozila kojim je kritične zgode upravljao oštećeni E. K., a što je po njegovom stavu bilo nužno za pouzdano zaključivanje o postojanju/nepostojanju spornih činjenica u ovom predmetu.
Naposljetku, žalitelj upire i na nalaz prometnog-tehničkog vještaka u dijelu gdje isti navodi kako postoji teoretska mogućnost da u trenutku započinjanja kretanja na zemljanom proširenju ne bi mogao uočiti u vanjskom lijevom retrovizoru da u odostraga i fizički iza njega dolazi osobno vozilo, a sve to zbog brzine kojom je isto prilazilo mjestu nesreće, kao i mišljenje vještaka da u slučaju da je brzina vozila kojim je upravljao oštećeni E. K. bila manja, tada bi to vozilo bilo u zoni njegove izravne preglednosti te bi ga mogao pravodobno opaziti i odustati od uključivanja u promet.
10. Suprotno takvim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud je po ocjeni ovog žalbenog suda na temelju pažljive, kritičke i savjesne analize te pravilne ocjene vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza, i to kako samih za sebe tako i u međusobnoj povezanosti, izveo pravilan zaključak da u ovom slučaju iz rezultata dokaznog postupka slijedi kao izvjesno utvrđenje da je žalitelj, kako u subjektivnom tako i objektivnom smislu, ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela za koje je pobijanom presudom proglašen krivim.
10.1. Što se tiče konkretnih žalbenih tvrdnji, ovaj žalbeni sud prije svega uočava kako je doduše točno da prvostupanjski sud svoj zaključak o postojanju ključne sporne činjenice u ovom slučaju – je li optuženik prije uključivanja u promet mogao uočiti nailazak vozila kojim je upravljao oštećeni E. K. temelji na nalazu i mišljenju prometno-tehničkog vještaka (u svezi čega valja primijetiti da optuženik u žalbi ne dovodi u pitanje vjerodostojnost i točnost danog mišljenja, već samo smatra da je prvostupanjski sud nalaz vještaka pogrešno interpretirao) u dijelu gdje vještak navodi da je optuženik pod pretpostavkom da na licu mjesta prometne nesreće nije postojala rasvjeta koja bi ograničavala preglednost u desnom zavoju kroz koji je nailazilo vozilo oštećenika mogao vidjeti svijetla nailazećeg vozila te na temelju toga zaključiti da mu nailazi osobno vozilo, a ne motocikl, i to velikom brzinom, međutim, žalitelj nije u pravu kada u žalbi tvrdi da je takvo utvrđenje proturječno i bazirano na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.
Naime, prvostupanjski sud nalaz i mišljenje prometno-tehničkog vještaka u navedenom pravcu povezuje i sa drugim dokazima, posebice sa podacima konstatiranim u zapisniku o očevidu iz kojih proizlazi da se ova prometna nesreća dogodila u noćnim uvjetima i to na mjestu gdje nema javne rasvjete, tako da je vidljivost bila samo u dometu svjetala vozila, a što kada se ima u vidu ranije spomenuto mišljenje prometno-tehničkog vještaka prema kojem je optuženik pod pretpostavkom da na licu mjesta prometne nesreće nije postojala rasvjeta koja bi ograničavala preglednost u desnom zavoju kroz koji je nailazilo vozilo oštećenika mogao vidjeti svijetla nailazećeg vozila te na temelju toga zaključiti da mu nailazi osobno vozilo, a ne motocikl, i to velikom brzinom, i po stavu ovog žalbenog suda upućuje na izvjesno utvrđenje da se žalitelj kritične zgode prilikom uključivanja u promet nije sa dužnom pažnjom uvjerio da li mu po prometnoj površini na koju se uključuje nailaze vozila, čime je postupio protivno prometnom propisu pobliže citiranom u činjeničnom opisu ovog kaznenog djela sadržanom u izreci pobijane presude koji vozačima nalaže dužnost da se prije započinjanja radnje vozilom na cesti uvjere da to mogu učiniti bez opasnosti po druge sudionike u prometu, a što je slijedom izloženih rezultata dokaznog postupka izvjesno bilo u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom ove prometne nesreće.
10.2. S time u svezi valja primijetiti kako je točno da iz nalaza i mišljenja prometno- tehničkog vještaka proizlazi da do prometne nesreće ne bi došlo niti uz uvjet da je oštećenik kritične zgode sa svojim vozilom upravljao sukladno prometnim propisima, konkretno da se kretao u okvirima dopuštene brzine vožnje od 60 km/h (u svezi čega valja dodatno primijetiti da se isti kritične zgode kretao brzinom znatno većom od dopuštene, s time da do ove prometne nesreće ne bi došlo da se kretao sa svim brzinama do 87 km/h, dakle, i sa brzinama većim od dopuštenih 60 km/h), međutim, a suprotno žalbenim tvrdnjama, imajući u vidu sve prethodno navedeno, takvo utvrđenje žalitelja ne eskulpira od kaznene odgovornosti za nastanak ove prometne nesreće, već samo ukazuje na bitan i značajan doprinos oštećenika njezinom nastanku.
10.3. Slijedom svega navedenog optuženik nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
11. Premda se optuženik ne žali u tom pravcu, ovaj žalbeni sud je sukladno odredbi iz čl. 478. ZKP/08-24 razmotrio i pitanje pravilnosti odluke prvostupanjskog suda o kaznenoj sankciji.
11.1. Po stavu ovog suda, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je polazeći od stupnja krivnje (svjesni nehaj) te na temelju pravilnog utvrđenja i vrednovanja svih relevantnih okolnosti o kojim ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije, pritom naročito imajući u vidu iznimno velik i bitan doprinos samog oštećenog E. K. nastanku ove prometne nesreće (naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da se isti na dijelu ceste gdje je brzina ograničena na 60 km/h, i to u noćnim uvjetima kretao brzinom od čak 107 km/h), pravilno postupio kada je optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci.
Imajući pritom na umu da optuženik do sada nije osuđivan, da ima zdravstvene probleme, između ostalog i psihičke zbog ove predmetne nesreće, da je otac jednog maloljetnog djeteta, s time da se skrbi i o odraslom djetetu koje je invalid, te da je dragovoljac domovinskog rata, prvostupanjski sud s pravom smatra da se u konkretnom slučaju ostvarenje svih vidova zakonom propisane svrhe izricanja kaznenih sankcija razumno može očekivati i primjenom uvjetne osude, prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.
12. Kako žalba optuženika nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-24 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08-24 odlučiti kao u izreci ove presude.
U Varaždinu 19. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća
Tomislav Brđanović, v.r.
