REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-787/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Senije Ledić članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MČ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zoran Horvatić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž- 1001/2020-2 od 6. listopada 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-212/2019-36 od 16. srpnja 2020., u sjednici održanoj 19. lipnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika, preinačuju se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1001/2020-2 od 6. listopada 2020. i presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-212/2019-36 od 16. srpnja 2020. i sudi:
I. Odbija s tužbeni zahtjev za isplatu 608.434,00 kuna / 80.753,10 eura sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. srpnja 2020. do isplate.
II. Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom je presudom odbijena tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženiku naloženo da tužiteljici plati 608.434,00 kuna sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. srpnja 2020. do isplate i nadoknadi joj parnične troškove.
2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 790/2021-3 od 19. siječnja 2022. „zbog pravnih pitanja: „1. ...da li trenutkom izgradnje ceste na zemljištu u privatnom vlasništvu koje je oduzeto bez propisanog postupka eksproprijacije/izvlaštenja ili je oduzeto iz posjeda po nekom drugom pravnom osnovu, dospijeva zahtjev vlasnika za naknadu za oduzeto zemljište na kojem je izgrađena cesta i da li od tada počinje teći rok za naknadu štete zbog oduzetog zemljišta? 2. ...da li se trenutak izgradnje ceste na zemljištu u privatnom vlasništvu, koje je oduzeto bez propisanog postupka eksproprijacije/izvlaštenja ili je oduzeto iz posjeda po nekom drugom pravnom osnovu, smatra trenutkom saznanja vlasnika oduzetog zemljišta za štetu i štetnika?“. Predložio je ovome sudu da preinači ili ukine nižestupanjske presude.
3. U odgovoru na reviziju tužiteljica je predložila ovome sudu da ju odbije i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.
4. Ovaj je sud, na temelju članka 391. stavka 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju tuženik i pobija i kako mu je to rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 790/2021-3 dopušteno, i samo zbog pitanja zbog kojega je revizija dopuštena, vodeći računa o tome da je stavkom 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.
5. Revizija je osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za oduzetu nekretninu koja predstavlja dio nerazvrstane ceste, utemeljen na činjeničnim navodima tužbe da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel poslovni broj Z-29665/14 od 2. listopada 2014. na njenoj nekretnini upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. 3298/7, put površine 65 čhv ili 234 m2 na temelju uvjerenja Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 5. lipnja 2014., Klasa: 340-01/14-01/916, Urbroj: 251- 13-93/103-14-2 i čl. 101., 102. i 133. Zakona o cestama dopušten upis prava vlasništva za korist – Javno dobro u općoj uporabi – nerazvrstana cesta u neotuđivom vlasništvu Grada Zagreba, tuženika.
7. U postupku je, kako je to opisano u pobijanoj drugostupanjskoj presudi, utvrđeno:
- da je tužiteljica sve do 2. listopada 2014. u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasnica predmetne nekretnine,
- da je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Zemljišnoknjižni odjel poslovni broj Z-29665/14 od 2. listopada 2014. u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na toj nekretnini na temelju uvjerenja Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 5. lipnja 2014., Klasa: 340- 01/14-01/916, Urbroj: 251-13-93/103-14-2 (iz kojeg proizlazi da je zemljište označeno kao zk. č. br. 3298/7 k. o. [katastarska općina], koje prema novoj katastarskoj izmjeri odgovara dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] 1. siječnja 1997. kategorizirano kao dio nerazvrstane ceste u privatnom vlasništvu – u naravi dio [adresa]) dopušten upis prava vlasništva za korist – Javno dobro u općoj uporabi – nerazvrstana cesta u neotuđivom vlasništvu Grada Zagreba,
- da predmetna čestica predstavlja dio kč. br [katastarska čestica], upisane u PL 6036 k. o. [katastarska općina], put površine 499 m2, koja odgovara dijelovima zk. čestica 3298/1, 3298/2, 3298/3, 3298/5, 3298/7, 3299/0 i kč. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina],
- da predmetna nekretnina u naravi predstavlja asfaltiranu cestu tj. dio ulice [adresa],
- da tuženik nije proveo postupak izvlaštenja, niti je tužiteljici isplatio naknadu za predmetnu nekretninu
- da je (što je utvrđeno na temelju iskaza tužiteljice i svjedoka te uviđaja) put asfaltiran prije više od deset godina te se tužiteljica i danas nalazi u (su)posjedu predmetne čestice - puta, jer ga koristi za pristup svojoj kući na adresi [adresa], kao i ostali susjedi u ulici te
- da je (što je utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja građevinskoga vještaka) primjerena visina naknade za predmetnu nekretninu 608.434,00 kn.
8. Tuženik se tužbenome zahtjevu suprotstavio prigovorom zastare. Nižestupanjski sudovi taj prigovor su ocijenili neosnovanim obrazloživši da asfaltiranjem predmetnoga puta za tužiteljicu nije nastala nikakva šteta, pa da bi od toga trenutka počeo teći zastarni rok za njenu predmetnu tražbinu, već je asfaltiranjem postignuta njegova veća kvaliteta, a da nije od utjecaja to što je prema Uvjerenju od 5. lipnja 2014. taj put od 1. siječnja 1997. kategoriziran kao dio nerazvrstane ceste, jer je on u to vrijeme još uvijek bio u privatnom vlasništvu tužiteljice, pa za tužiteljicu niti 1997. nije mogla nastati šteta već joj je šteta nastala upravo u trenutku oduzimanja predmetnog zemljišta, odnosno stupanjem na snagu Zakona o cestama (Narodne novine br. 84/11, dalje: ZC), dakle, 28. srpnja 2011., jer je pozivom na njega bilo obrisano pravo vlasništva tužiteljice i dopušten upis neotuđivoga prava vlasništva tuženika, za što je tužiteljica saznala tek primitkom rješenja poslovni broj Z-29665/14 od 2. listopada 2014. te je za tužiteljicu upravo tada prestala mogućnost tražiti povrat predmetne nekretnine. Kako je tužiteljica predmetnu tužbu podnijela 10. svibnja 2016. to je, prema shvaćanju nižestupanjskih sudova, njena tužba podnesena unutar općega zastarnog roka od pet godina računajući od dana saznanja za nastalo protupravno oduzimanje, visinu štete i štetnika (članak 225. Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO). Zato drugostupanjski sud, odgovarajući na navode iz tuženikove žalbe, ustvrđuje kako tuženik neosnovano ustraje na prigovoru zastare ukazujući na to da je predmetna nekretnina odavno nerazvrstana cesta, a što da potvrđuje navedeno Uvjerenje Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 5. lipnja 2014. u kojem je navedeno da zk.č.br. 3298/7 k. o. [katastarska općina], od 1. siječnja 1997. kategorizirana kao dio nerazvrstane ceste odnosno da je cesta/ulica s komunalnom infrastrukturom izgrađena prije više od 20 godina i da je prema tomu nastupila zastara potraživanja. Drugostupanjski sud odlučnim smatra to što je tužiteljici predmetna nekretnina oduzeta bez donošenja odgovarajućega pravnog akta, pravomoćnoga rješenja o izvlaštenju te to što je ta nekretnina i prije i danas put kojim tužiteljica dolazi do svoje kuće, a jedino što se izmijenilo u odnosu na korištenje nekretnine jest to što je taj put u međuvremenu asfaltiran s uređenom infrastrukturom. Konačno, drugostupanjski sud obrazlaže:
- da se ovdje radi o parnici radi ostvarenja novčane tražbine s osnove vlasničkih prava tj. o zahtjevu tužiteljice kao vlasnika nekretnine da joj tuženik umjesto povrata stvari isplati naknadu za oduzetu stvar,
- da pravo vlasnika za ostvarenje naknade za oduzetu stvar ne može zastarjeti sve dok vlasnik može zahtijevati njezin povrat, dakle, sve dok tužiteljica može tražiti vraćanje predmetne nekretnine, tražbina tužiteljice nije dospjela, a tek kada ona više ne može zahtijevati povrat nekretnine oduzete joj bez zakonom predviđenog postupka dopijeva njen zahtjev za naknadu koji zastarijeva u općem zastarnom roku,
- da prema pravnome shvaćanju toga suda i usvojenoj praksi (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1823/1994-2 od 16. veljače 1999.) zastara potraživanja naknade štete zbog neovlaštenog oduzimanja zemljišta počinje teći od dana saznanja za štetu i štetnika, odnosno od dana kada je tužiteljici prestalo pravo traženja povrata nekretnine u posjed odnosno vlasništvo, a to znači od dana kada je nekretnina kao dio nerazvrstane ceste priveden namjeni u smislu da se počela koristiti kao javni put,
- da tijekom postupka nije bilo sporno da se asfaltiranjem puta nije promijenila njegova namjena jer tužiteljica kao i ostali susjedi i nakon asfaltiranja na jednak način kao i prije koriste taj put, a to nedvojbeno čine i danas i činjenica asfaltiranja puta nije utjecala na njena vlasnička prava, a ni na posjedovna prava, jer je put i nadalje ostao u funkciji puta do tužiteljičine nekretnine, te tužiteljica nije imala razloga tražiti povrat nekretnine u posjed odnosno vlasništvo budući je sve do primitkom rješenja poslovni broj Z-29665/14 od 2. listopada 2014. bila upisana kao vlasnica nekretnine, a suposjedovne čini izvršava na isti način kako prije tako i dan danas,
- da slijedom navedenoga valja zaključiti kako je neodlučna tuženikova tvrdnja da je nerazvrstana cesta izgrađena prije više od 20 godina pa je pravilan zaključak suda prvoga stupnja da se tužiteljica i dalje nalazi u (su)posjedu predmetnoga puta jer se njime neprestano koristi radi pristupa svojoj kući i da asfaltiranjem predmetnog puta za tužiteljicu nije nastala nikakva šteta da bi od tog trenutka počeo teći zastarni rok, već je naprotiv, postignuta njegova veća kvaliteta na što ne utječe ni to što je prema Uvjerenju od 5. lipnja 2014. predmetni put od 1. siječnja 1997. kategoriziran kao dio nerazvrstane ceste, jer je put 1. siječnja 1997. bio u privatnom vlasništvu tužiteljice, pa za tužiteljicu niti 1997. nije mogla nastati šteta, već joj je šteta nastala u trenutku oduzimanja predmetnoga zemljišta tj. saznanjem da je tuženik upisan kao vlasnik dakle, primitkom rješenja poslovni broj Z-29665/14 od 2. listopada 2014.,
- da je sasvim drugo pitanje upis i evidentiranje nekretnina kao nerazvrstanih cesta u zemljišne knjige uvažavajući odredbe ZC-a prema kojima nerazvrstane ceste, nakon što kao takve budu evidentirane, upisuju se u zemljišnu knjigu kao „javno dobro u općoj uporabi“, kao neotuđivo vlasništvo jedince lokalne samouprave,
- da odredbe članaka 131. i 132. ZC propisuju način upisa te potrebne postupke i isprave za upis nerazvrstanih cesta u zemljišne knjige (katastarska faza postupka, geodetski elaborati i prijavni listovi),
- da je u konkretnome slučaju sporno jesu li predmetne nekretnine u funkciji nerazvrstane ceste bile i prije nego što je stupio na snagu ZC s obzirom na to da je tuženik zahtijevao upis prava vlasništva kako to nalaže zakon tek 2014., međutim tuženik nije dokazao ispunjenost pretpostavki za upis i evidentiranje predmetnih nekretnina u zemljišne knjige na način propisan odredbama članaka 131. i 132. ZC, prije 2014.,
- da je, da bi tuženik stekao vlasništvo dijela nekretnina fizičke osobe u svrhu građenja nerazvrstane ceste, a što je aktivnost od interesa za Republiku Hrvatsku u smislu članka 105. ZC, bilo potrebno provesti postupak izvlaštenja u smislu članka 26. toga Zakona, što nije učinjeno, međutim, na temelju činjeničnoga i materijalnopravnoga utemeljenja tužbenoga zahtjeva nedvojbeno se može zaključiti da ona traži naknadu za oduzetu nekretninu u visini tržišnih vrijednosti predmetnih nekretnina, što odgovara kriterijima za određivanje pravične naknade u smislu članka 32. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine br. 9/1994, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11 i 34/12), priznajući pri tome činjenične i pravne posljedice samovlasnoga zauzimanja njene nekretnine po tuženiku,
- da je tužiteljica dokazala da je njeno vlasništvo prestalo 2014., dok tuženik nije dokazao da je došlo do zastare tražbine u smislu članka 225. ZOO, pa je pravilno sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao na isplatu naknade u iznosu od 608.434,00 kn.
9.1. Drugostupanjski sud ustvrđuje, kako je to već prethodno navedeno, da je upoznat sa shvaćanjem ovoga revizijskog suda (izraženoga (i) u odluci Rev 1823/1994-2 od 16. veljače 1999. na koju se pozvao) prema kojemu u slučaju kao što je ovaj zastara potraživanja naknade štete zbog neovlaštenog oduzimanja zemljišta počinje teći od dana saznanja za štetu i štetnika, odnosno od dana kada je vlasniku prestalo pravo traženja povrata nekretnine u posjed odnosno vlasništvo, a to znači od dana kada je nekretnina kao dio nerazvrstane ceste priveden namjeni u smislu da se počela koristiti kao javna cesta.
9.2. Primjenjujući na utvrđene činjenice takvo pravno shvaćanje, koje je i odgovor na predmetno revizijsko pitanje, trebalo je tužbeni zahtjev odbiti.
9.3. Odlučno je naime utvrđenje prema kojem je, u odnosu na Uvjerenje Gradskog ureda za prostorno uređenje, izgradnju grada, graditeljstvo, komunalne poslove i promet od 5. lipnja 2014. sporna čestica (cesta/ulica) s komunalnom infrastrukturom izgrađena prije više od 20 godina. U postupku je izveden i dokaz uviđajem te saslušanjem svjedoka te je utvrđeno da je „put asfaltiran prije više od deset godina“, kako je to navedeno u obrazloženju drugostupanjske presude, i da je to više od pet godina u odnosu na dan podnošenja predmetne tužbe (10. svibnja 2016.). I tužiteljica saslušana kao stranka u postupku izjavila je da je prije jedanaest godina „netko“ do tada makadamski put asfaltirao i da njoj to nije smetalo. Očito je, dakle, da je sporna čestica postala dio nerazvrstane ceste u smislu propisa na koje se pozivaju i nižestupanjski sudovi, prije više od pet godina u odnosu na dan podnošenja predmetne tužbe. Tužiteljica se poziva i na to da je ona i dalje u suposjedu predmetne nekretnine jer ju koristi kako bi došla do svoje kuće. To što tužiteljica i sama koristi predmetnu nekretninu, sada dio nerazvrstane ceste, upravo je posljedica toga što se radi o javnom dobru u općoj uporabi. Tužiteljica i sama tvrdi da i njeni susjedi koriste predmetnu nekretninu kako bi došli do svojih kuća. Dakle, predmetnu nekretninu kao dio ceste koristi veći broj osoba, uostalom, nije sporno da je ona postala dio gradske ulice, naziva [adresa]. Neodlučno je i to kada je tuženik, umjesto tužiteljice, u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik jer je tada samo knjižno stanje usklađeno s onim stvarnim. Dakle, proizlazi da je tužiteljica već nakon izgradnje njene nekretnine kao dijela nerazvrstane ceste mogla znati za promjenu namjene nekretnine, odnosno, da okolnosti na koje se poziva tužiteljica nisu takvoga značenja da bi se moglo smatrati suprotno.
9.4. Kako zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka zastarijeva u općemu, petogodišnjem zastarnome roku iz članka 225. ZOO, koji počinje teći od dana kada vlasnik nekretnine više ne može zahtijevati povrat nekretnine, jer je na njegovu zemljištu izgrađena nerazvrstana cesta, a utvrđeno je da je tužiteljici pravo zahtijevati povrat nekretnine prestalo prije više od pet godina u odnosu na dan podnošenja predmetne tužbe, proizlazi da je tuženikov prigovor zastare osnovan, a njegovim prihvaćanjem da je neosnovan predmetni tužbeni zahtjev.
9.5. Zato je na temelju članka 395. stavka 1. ZPP odlučeno kao u točki I. izreke.
10. Iako je tuženik u cijelosti uspio u postupku, ovaj sud smatra da mu tužiteljica nije dužna nadoknaditi parnične troškove, odnosno da se u konkretnome slučaju ne može primijeniti članak 154. stavak 1. ZPP. U trenutku podnošenja predmetne tužbe tužiteljica, fizička osoba, kojoj je tuženik, pravna osoba s posebnim statusom i grada i županije, nekretninu oduzeo bez zakonom propisanoga postupka za to, s obzirom na sudsku praksu nije mogla sa sigurnošću znati da je njen predmetni tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, nakon podnošenja predmetne tužbe, pa i nakon donošenja nižestupanjskih presuda, još je postojala u revizijskome sudu potreba za donošenjem obvezujućega pravnog shvaćanja u vezi s revizijskim pitanjem te je na sjednici Građanskog odjela ovoga suda održanoj 27. svibnja 2024. doneseno pravno shvaćanje koje glasi: „Zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka (radi izgradnje prometnice), zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23), s tim da zastara počinje teći onog trenutka kada tužitelj kao prijašnji vlasnik objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju te nekretnine u posjed, što je zapravo trenutak izgradnje ceste i završetka radova. Iznimno, u implementaciji sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3062/2019 od 3. studenoga 2020., u okolnostima kada je tužitelj kao bivši vlasnik zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja iz opravdanih razloga za promjenu namjene nekretnine saznao naknadno istekom navedenog objektivnog zastarnog roka, zastara počinje teći od onog trenutka kada je saznao za promjenu namjene nekretnine neovisno od trenutka kada objektivno više nije mogao s uspjehom zahtijevati vraćanje i predaju u posjed te nekretnine, tj. neovisno od trenutka izgradnje ceste i završetka radova.“ U tim bi okolnostima obvezivanje tužiteljice na naknadu parničnih troškova tuženiku predstavljalo ograničenje njena prava pristupa sudu zajamčenoga člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u tome smislu odluka Europskog suda za ljudska prava od 18. studenoga 2021. u predmetu Čolić protiv Hrvatske br. zahtjeva 28963/10). Zato je odlučeno kao u točki II. izreke.
Zagreb, 19. lipnja 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
