REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1185/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Opće bolnice Pula, OIB 16089706543, Pula, Zagrebačka 30, koju zastupa punomoćnik Edi Slivar, odvjetnik u Puli, protiv tuženice MO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Vedran Skočibušić, odvjetnik u Čabru, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1386/2019-3 od 21. rujna 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-221/15-48 od 19. travnja 2019., u sjednici održanoj 19. lipnja 2024.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1386/2019-3 od 21. rujna 2021. i presuda Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj Pr-221/15-48 od 19. travnja 2019. u dijelu pod toč. I izreke kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 408.567,00 kn sa zateznom kamatom od 3. kolovoza 2015. do isplate, kao i za trošak postupka pod toč. II. i III. izreke, te se za navedeno predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 408.567,00 kn sa zateznom kamatom od 3. kolovoza 2015. do isplate, dok je odbijen preostali dio zahtjeva za isplatu do iznosa od 460.371,84 kn sa zateznom kamatom tekućom od 3. kolovoza 2015. do isplate (toč. I. izreke). Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 16.562,50 kn sa zateznom kamatom od 19. travnja 2019. do isplate dok je pod točkom III. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

2. Drugostupanjskom presudom je odbijena žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I., kao i odluka o trošku pod točkom II. i III. izreke.

3. Rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 47/2022-2 od 19. travnja 2022. dopuštena je revizija tuženici protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 1386/2019-3 od 21. rujna 2021. zbog pravnog pitanja:

„Je li tuženica, koja je kao liječnik specijalizant obavljala liječničke poslove u zdravstvenoj ustanovi tuženika, nakon raskida ugovora o specijalizaciji (koji je raskinut jednostranom izjavom prije polaganja specijalističkog ispita) obvezna vratiti zdravstvenoj ustanovi bruto plaće koje su joj isplaćene za njezin rad kada je Ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno?“.

4. Protiv drugostupanjske presude tuženica je zbog prethodno naznačenog pravnog pitanja podnijela reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se prihvati revizija te preinači prvostupanjska i drugostupanjska presuda i odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnih troškova tuženici ili ukine prvostupanjska i drugostupanjska presuda te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija je osnovana.

7. Nižestupanjski sudovi su, polazeći od sljedećih utvrđenja i zaključaka:

- da su stranke dana 14. prosinca 2012. sklopile ugovor o međusobnim pravima i obvezama kojim uređuju međusobna prava i obveze vezane uz specijalističko usavršavanje iz Gastroenterologije, a koje će prema čl. 1. ugovora započeti po dobivenom rješenju Ministarstva zdravlja o odobrenju specijalizacije;

- da se prema čl. 2. navedenog ugovora bolnica obvezuje specijalizantici omogućiti provođenje teoretske i praktične izobrazbe predviđene programom specijalizacije, obračunati i isplaćivati plaću, podmiriti troškove poslijediplomskog studija u opsegu koji je predviđen programom, snositi troškove polaganja specijalističkog ispita te po položenom specijalističkom ispitu sklopiti ugovor o radu za liječnika specijalista Gastroenterologa, dok se prema čl. 3. ugovora specijalizantica obvezala provoditi specijalizaciju te između ostalog nakon specijalističkog usavršavanja položiti specijalistički ispit u roku predviđenom Pravilnikom, a nakon polaganja specijalističkog ispita raditi kao specijalist u bolnici najmanje onoliko vremena koliko je trajalo specijalističko usavršavanje;

- da iz čl. 4. ugovora proizlazi da se specijalizantica obvezuje u slučaju neopravdanog prekida specijalizacije, nepolaganja specijalističkog ispita u propisanom roku, prestanka radnog odnosa zbog povrede radne obveze, prekida radnog odnosa u bolnici svojom voljom te prekidom radnog odnosa prije vremena utvrđenom u čl. 3. st. 1. podstavak 5. nadoknaditi bolnici materijalne troškove specijalizacije, sve plaće i naknade koje je primila u bruto iznosu kao i sve troškove za vrijeme specijalizacije koje je bolnica imala sukladno odredbama Pravilnika i ostalim pozitivnim propisima;

- da iz rješenja Ministarstva zdravlja od 18. veljače 2013. proizlazi da je tuženici odobrena specijalizacija iz Gastroenterologije te da će započeti s obavljanjem specijalizacije u roku od 30 dana od dana primitka rješenja o odobrenju specijalizacije, a sa obavljanjem specijalizacije je započela 1. lipnja 2013.;

- da iz ugovora o radu sklopljenog između stranaka 30. svibnja 2014. proizlazi da je isti sklopljen na neodređeno vrijeme, da ugovorne strane utvrđuju da su ranije sklopile ugovor o radu temeljem kojeg je radnik zaposlen kod poslodavca te radnik stupa na rad temeljem ovog ugovora 1. lipnja 2014.;

- da je tužitelj svoje ugovorne obveze iz ugovora izvršio te podmirio troškove cjelokupne specijalizacije, a da tuženica kod tužitelja nije ostala raditi ugovoreno razdoblje već je tuženica dopisom od 12. lipnja 2015. raskinula ugovor o međusobnim pravima i obvezama te nastavno i ugovor o radu na što se tužitelj očitovao dopisom od 16. lipnja 2015. smatrajući takav raskid neutemeljenim;

- da je tuženici bilo omogućeno provođenje specijalističkog usavršavanja te da je tuženica jednostrano bez opravdanog razloga prekinula specijalizaciju te na taj način nije poštovala ugovornu obvezu što ju ne oslobađa obeze iz čl. 4. ugovora o međusobnim pravima i obvezama odnosno nadoknade bolnici troškova specijalizacije te naknade plaća koje je primila u bruto iznosima i ostalih troškova specijalizacije koje je bolnica imala;

ocijenili da je raskidom navedenog ugovora te otkazivanjem ugovora o radu prije nego je tuženica provela na radu najmanje onoliko vremena koliko je trajalo specijalističko usavršavanje, za tuženicu nastala obveza koju je preuzela odredbom čl. 4. toč. 5. ugovora o međusobnim pravima i obvezama na vraćanje sredstava uloženih za njezinu specijalizaciju, te da mora ispuniti ono na što se ugovorom obvezala, a u smislu odredaba čl. 9. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i čl. 342. st. 1. ZOO, tako da su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu za iznos od 408.567,00 kn na ime isplaćene bruto plaće i troškova prijevoza tuženici za vrijeme koje je provela na radu kao specijalizantica u razdoblju od 1. lipnja 2013. do 12. lipnja 2015., dok su odbili zahtjev u preostalom dijelu za razdoblje u kojem tuženici još nije bila odobrena specijalizacija (od 14. siječnja 2013. do 31. svibnja 2013.)

8. Sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

9. U postupku nije bilo sporno da je tuženica bila u radnom odnosu kod tužitelja temeljem ugovora o radu te da je s tužiteljem sklopila ugovor o međusobnim pravima i obvezama za vrijeme specijalizacije 14. prosinca 2012. kojim su stranke uredile međusobna prava i obveze vezano za specijalističko usavršavanje iz gastroenterologije.

10. U revizijskom stadiju postupka, a s obzirom na dopušteno pitanje, sporno je pripada li tužitelju tražiti od tuženice vraćanje iznosa bruto plaća koje su joj bile isplaćene za vrijeme trajanja ugovora o specijalizaciji koji je raskinut jednostranom izjavom prije polaganja specijalističkog ispita, kraj (nesporne) činjenice da je tuženica radila tijekom specijalizacije i obavljala poslove liječnika specijalizanta za što je primala plaću.

11. Iz čl. 4. ugovora o međusobnim pravima i obvezama proizlazi da se tuženica obvezala u slučaju neopravdanog prekida specijalizacije, nepolaganja specijalističkog ispita u propisanom roku, prestanka radnog odnosa zbog povrede radne obveze, prekida radnog odnosa u bolnici svojom voljom te prekidom radnog odnosa prije vremena utvrđenom u čl. 3. st. 1. podst. 5. nadoknaditi bolnici materijalne troškove specijalizacije, sve plaće i naknade koje je primila u bruto iznosu kao i sve troškove za vrijeme specijalizacije koje je bolnica imala sukladno odredbama Pravilnika i ostalim pozitivnim propisima.

12. Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“, broj 100/11, 133/11, 54/12 i 49/13 - dalje: Pravilnik/11) koji je bio na snazi u vrijeme potpisivanja predmetnog ugovora o međusobnim pravima i obvezama stranaka, a na isti se i poziva predmetni ugovor, bilo je propisano odredbom čl. 11. st. 3. da se Ugovorom o međusobnim pravima i obvezama koji zdravstvena ustanova čiji je osnivač RH, županija i grad sklapa sa specijalizantom mora ugovoriti i iznos naknade štete koju je doktor medicine, u slučaju kad otkazuje ugovor o radu prije položenog specijalističkog ispita obvezan isplatiti zdravstvenoj ustanovi iz stavka 1. tog članka, a odredbom čl. 12. st. 1. da troškovi specijalizacije obuhvaćaju bruto plaće doktora medicine, troškove mentorstva, troškove zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje i druge troškove vezano uz specijalističko usavršavanje.

13. Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine („Narodne novine“, broj 62/16 i 69/16 - dalje: Pravilnik/16) drugačije je regulirano pitanje naknade troškova iz čl. 12. st. 1. Pravilnika /11 tako da troškovi specijalizacije ne obuhvaćaju troškove bruto plaće doktora medicine.

14. Tijekom postupka utvrđeno je da je tuženica tijekom trajanja specijalizacije jednostrano otkazala ugovor o radu tužitelju, te da posljedično navedenom nije ispunila svoju čl. 3. Ugovora o međusobnim pravima i obvezama preuzetu obvezu da će nakon polaganja specijalističkog ispita ostati raditi u bolnici kao liječnik specijalist kod tužitelja najmanje onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija.

15. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-168/16-11 od 28. studenoga 2016. liječnik specijalist koji je raskinuo ugovor o radu prije isteka roka iz ugovora o specijalizaciji obvezan je vratiti isplaćene mu bruto plaće (kao dio troškova specijalizacije) kad je ugovorom o specijalizaciji tako ugovoreno zdravstvenoj ustanovi s kojom je sklopio ugovor o specijalizaciji neovisno o tome gdje je obavljao specijalizaciju.

16. Ustavni sud RH je, međutim, u odluci broj U-III-3526/19 od 15. prosinca 2020. izraženo je shvaćanje da se bruto plaća ne može podvesti pod troškove specijalizacije, kao i u odluci broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. pri čemu je u toj odluci navedeno:

„…za Ustavni sud nije sporno da obveza isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa, koja je kao takva utvrđena Općoj bolnici Pula u odnosu na podnositelje nije i ne može u smislu odredbe članka 12. Pravilnika/11 (kako je glasio prije njegovih izmjena i dopuna) predstavljati „troškove koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije“.

Troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja specijalizanata zaposlenih na izabranim radnim mjestima specijalizacije strogo su odvojiva novčana kategorija koja predstavlja obvezu te je i kao takva dogovorena na strani bolnice u kojoj specijalizant provodi odobreni program izabrane specijalizacije. Ti troškovi nikako ne uključuju troškove koje bolnica (kao poslodavac) ima vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji je pravni odnos između bolnice i specijalizanta (kao zaposlenika) I reguliran odvojenim pravnim poslom-sklopljenim ugovorom o radu na neodređeno vrijeme…

...Naime, Ustavni sud ne smatra spornim da su podnositelji i za vrijeme specijalističkog programa, osim što su se educirali u izabranoj specijalizaciji, radili i obavljali poslove radnog mjesta izabranog specijalizanta u funkciji rada i liječenja pacijenata, a za koje su s Općom bolnicom Pula i sklopili ugovore o radu na neodređeno vrijeme.

Isto tako, podnositeljima je omogućeno i stjecanje neophodnih vještina, znanja i iskustva prijeko potrebnih za nastavak njihovog daljnjeg rada, nakon položenog specijalističkog ispita na radnom mjestu liječnika specijalista. Međutim, takav trošak ne može predstavljati bruto isplaćena plaća podnositelja (isto navodi i Vrhovni sud u presudi broj Revr-333/17-2 od 20. studenog 2018.)...“.

17. Dakle, prema pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u citiranoj odluci, obveza isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa ne može predstavljati troškove koje je bolnica imala za vrijeme trajanja specijalizacije.

18. Odluke i rješenja Ustavnog suda sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 99/99 i 29/02) obvezatne su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema st. 2. sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda.

19. Nadalje, Vrhovni sud je u odluci Rev-301/2023 od 25. listopada 2023. odgovarajući na revizijsko pitanje izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„U situaciji kada je tuženik otkazao ugovor o radu tužitelju prije završetka specijalizacije, a imajući u vidu pravno shvaćanje koje je izrazio Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. (o tome što obuhvaćaju troškovi specijalizacije, te da osim ugovora o međusobnim pravima i obvezama treba imati u vidu i sadržaj ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji je podnositelj revizije sklopio s tuženikom i u njemu sadržana prava, kao i činjenicu da je specijalizant za vrijeme specijalističkog programa, osim što se educirao u izabranoj specijalizaciji, radio i obavljao poslove radnog mjesta izabranog specijaliste u funkciji rada i liječenja pacijenata), tuženik je dužan (kao posljedicu neizvršenja svoje ugovorne obveze) isplatiti naknadu štete tužitelju u visini troškova specijalizacije, pri čemu u visinu troškova same specijalizacije ne može biti uključena bruto plaća i ostale naknade vezane uz radni odnos, a koje je specijalizant primao tijekom trajanja specijalizacije u situaciji kad je specijalizant na ime primljene plaće pružio rad kao ekvivalent isplaćenoj plaći.

Stoga, s obzirom da u postupku nije utvrđeno da je tužitelj tražio naknadu štete u visini troškova specijalizacije za koju je orijentacijski kriterij bila visina bruto plaće isplaćene tuženiku, već je utvrđeno da je tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio samo naknadu štete čiju visinu je postavio samo prema visini isplaćene bruto plaće i troškova prijevoza, te da drugu štetu nije zatražio, to su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo pozivom na odredbu čl. 5. st. 1. Ustava i čl. 7. ZR kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev zaključujući da obveza vraćanja bruto plaće predstavlja nesrazmjernu mjeru koja je protivna ustavnom pravu radnika na isplatu plaće, u situaciji kad je (što među strankama nije bilo sporno) tuženik za vrijeme radnog odnosa kod tužitelja na ime primljene plaće pružao rad kao ekvivalent isplaćenoj plaći i ostalim naknadama vezanim za radni odnos tuženika kod tužitelja.“.

20. Slijedom svega iznesenog, odgovarajući na postavljeno pitanje treba i ovdje reći, a imajući u vidu pravno shvaćanje koje je izrazio Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci br. U-III-3526/19 od 15. prosinca 2020. te u odluci br. U-III-2405/2022 od 11. srpnja 2023. (o tome što obuhvaćaju troškovi specijalizacije, te da osim ugovora o međusobnim pravima i obvezama treba imati u vidu i sadržaj ugovora o radu na neodređeno vrijeme koji je podnositelj revizije sklopio s tuženikom i u njemu sadržana prava, kao i činjenicu da je specijalizant za vrijeme specijalističkog programa, osim što se educirao u izabranoj specijalizaciji, radio i obavljao poslove radnog mjesta izabranog specijaliste u funkciji rada i liječenja pacijenata), da u situaciji kad je liječnik specijalizant jednostrano raskinuo ugovor o specijalizaciji prije polaganja specijalističkog ispita, a na ime primljene plaće je pružio rad kao ekvivalent isplaćenoj plaći, ugovorna obveza vraćanja bruto plaće predstavlja nesrazmjernu mjeru koja je protivna ustavnom pravu radnika na isplatu plaće u skladu sa čl. 55. st. 1. Ustava RH kojim se jamči svakom zaposleniku pravo na zaradu za obavljeni rad.

21. Slijedom navedenog, a budući da nema uvjeta za preinaku, valjalo je na temelju čl. 395. st. 2 ZPP ukinuti nižestupanjske odluke u pobijanom dosuđujućem dijelu i vratiti za navedeno prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji će u ponovljenom postupku donijeti novu odluku o zahtjevu tužitelja uzimajući u obzir ovdje izraženo pravno shvaćanje revizijskog suda.

22. Kako odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (čl. 164. st. 3. ZPP).

23. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 19. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek