REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-530/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. J. iz B., ..., Srbija, OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Č. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 934/2020-2 od 1. rujna 2020. u točki II. njezine izreke, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 78/2014-61 od 27. rujna 2019., u sjednici održanoj 19. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška nastalog povodom podnošenja odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanim dijelom drugostupanjske presude presuđeno je:

''II. Preinačuje se navedena presuda pod točkom I. izreke u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja preko iznosa od 82.930,00 kn i parničnim troškom i pod točkom II. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 8.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe do konačne isplate po stopi za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i da mu nadoknadi parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana.

2. Svaka stranka snosi svoj trošak.''.

2. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-505/2021-2 od 13. prosinca 2021. tuženici dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-934/2020-2 od 1. rujna 2020. u toč. II. izreke radi pravnog pitanja koje glasi:

"...opravdava li sama činjenica što je tužitelj kao osoba lišena slobode, smješten u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda iz odredbe čl. 74. st. 3. Zakona o izvršenju kazne zatvora (dalje ZIKZ) te činjenica da je sanitarni čvor u zatvoru u Z. smješten unutar zatvorske ćelije, kao i činjenica da je tužitelj konzumirao hranu u sobi, dosuđenje pravične novčane naknade s osnove prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije, unatoč činjenici da su mu nesporno pružena i omogućena sva druga prava i pogodnosti predviđene ZIKZ, Pravilnikom i Ustavom Republike Hrvatske koja osiguravaju ukupnu kvalitetu života inherentnu (svojstvenu) lišenju slobode zbog zakonito izrečene kazne zatvora?".

3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv, u toč. I. ovoga obrazloženja, citiranog dijela odluke tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je dopuštena.

4. Tužitelj je u odgovoru na reviziju predložio odbiti je kao neosnovanu. Traži naknadu troška nastalog povodom podnošenja odgovora na reviziju.

5. Revizija tuženice nije osnovana.

6. Pozivom na odredbu iz čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za pravičnu novčanu naknadu za neimovinsku štetu zbog, kako se navodi, nehumanih i ponižavajućih uvjeta smještaja, koje je trpio za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne u zatvorima od 10. studenoga 2010. do 21. lipnja 2013., a kada je pušten na uvjetni otpust, nalazio se na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u G.

8. U drugostupanjskoj presudi navedeno je, da:

- je u ovom stadiju postupka nesporno da je tužitelj bio na izdržavanju kazne zatvora u R. u periodu od 14. siječnja 2009. do 11. listopada 2011., zatim u zatvoru u K. u periodu od 10. studenoga 2010. do 23. rujna 2011., zatim u Zatvoru u Z. od 23. rujna 2011. do 26. siječnja 2012., da bi naposljetku u periodu od 26. siječnja 2012. do 21. lipnja 2013. kada je pušten na uvjetni otpust bio na izdržavanju kazne zatvora u K. G.,

- je sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj zatvorsku kaznu u Zatvoru u Z., R., K. i u K. G. izdržavao u skučenim prostorijama koje ne odgovaraju propisanom standardu u smislu kapacitiranosti prostora ljudima, a što nedvojbeno proizlazi iz zapisnika o izvršenim očevidima u zatvorima u Z., G., K. i R., zatim u pogledu činjenice da se u navedenim zatvorima unutar prostorije u kojima borave zatvorenici, nalazi sanitarni čvor, ali temeljem iskaza svjedoka I. L. i cjelokupne dokumentacije u spisu utvrđeno je da su tužitelju u Zatvorima u kojima je izdržavao kaznu bili osigurani odgovarajući higijenski uvjeti, da je prehrana bila zadovoljavajuća te da odgovara prehrambenim standardima, da su prostorije u kojima je boravio čiste i suhe te opremljene dnevnim i umjetnim svjetlom, da je tužitelju bilo omogućeno tuširanje i pristup pitkoj vodi, da su se unutar zatvora provodile dezinsekcijske i deratizacijske mjere, da mu je bila omogućena šetnja na svježem zraku, da su mu bile omogućene redovne posjete obitelji, kao i telefonski razgovori te adekvatna zdravstvena zaštita,

- je stoga tužitelj bio lišen slobode više od 3 i pol godine boraveći u zatvorima u Z., R., K. i G. i u tom dugom razdoblju boravio u skučenim prostorijama koje ne odgovaraju propisanim standardima u smislu kapacitiranosti prostora ljudima te da se u takvim prostorima u kojima je boravio tužitelj zajedno s drugim zatvorenicima nalazio sanitarni čvor koji nije bio potpuno ograđen od skučene zatvorske prostorije u kojoj su zatvorenici konzumirali hranu,

- uvjeti smještaja, u kojem sanitarni čvor nije potpuno odvojen od preostalog dijela sobe koja je skučena, prenapučena i u kojoj zatvorenici konzumiraju hranu, takvim postupanjem došlo je do povrede prava osobnosti odnosno povrede tužiteljevog dostojanstva u mjeri koja premašuje neizbježno trpljenje ili poniženje povezano s lišenjem slobode koja povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) u iznosu od 8.000,00 kn.

9. Ustavni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka, pa tako i u odluci U-III- 2388/15 od 26. veljače 2018., imajući u vidu i stajališta Europskog suda za ljudska prava ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima, izražena u odluci broj U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., a u kojima je slijedio svoje stajalište iz odluke broj: U-IIIB-890/2012 od 4. svibnja 2016. ("Narodne novine", broj 54/16). Tako Ustavni sud Republike Hrvatske ističe da: "Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredaba Ustava odnosno Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu ovih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju čiji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su, primjerice, trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti i omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecaja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja).".

10. Nadalje, i Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u svojim odlukama polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Pritom je sud naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju. Ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije odnosno raznim aktivnostima), ali je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

11. Prema sudskoj praksi ESLJP u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) u kojem je tužitelj boravio u zatvoru 27 dana imajući na raspolaganju 2,62 m2, ESLJP je ujednačio dotadašnju sudsku praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika. Tako je ESLJP u navedenoj presudi utvrdio da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2 postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompenziraju manjak osobnog prostora.

12. Naime, boravak u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u uvjetima gdje zatvorenik ima na raspolaganju manje od 3 m2 životnog prostora predstavlja kršenje čl. 3. Europske konvencije o ljudskim pravima, zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime povrede prava osobnosti pod uvjetom da kumulativno nisu ostvarene pretpostavke za ekskulpaciju države, čije postojanje mora dokazati tužena i to:

- smanjenja potrebnog minimalnog prostora ispod 3 m2 su kratka, povremena i minorna,

- takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,

- podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovim i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru,

te po ocjeni ovog suda,

- koji je odnos dužine boravka u uvjetima smanjenog potrebnog minimalnog osobnog prostora u odnosu na ukupnu dužinu trajanja boravka u zatvoru.

13. Izdržavanje kazne zatvora neosporno je tegobno i uznemirujuće za osobu koja tu kaznu izdržava, posebice kada je smještena u oskudnom prostoru. U ovom konkretnom slučaju, s obzirom na količinu vremena koje je tužitelj tijekom dana provodio u sobi, te imajući u vidu vrijeme koje je provodio baveći se aktivnostima u sigurnom okruženju izvan smještajnog prostora svaki dan, što uključuje rad, mogućnost bavljenja sportom, boravak na svježem zraku i korištenje knjižnice, značajno je ublažen negativni učinak manjka prostora u sobi, ali ne u cijelosti.

14. Dakle, u konkretnom slučaju nisu kumulativno ispunjeni olakšavajući čimbenici koji nadomještaju manjak osobnog prostora jer smanjenje osobnog prostora nije bilo ni kratko ni povremeno ni manjeg opsega, iako je tužitelju bila omogućena tjelesna aktivnost i pristup mnogobrojnim drugim sadržajima. Zbog svega navedenog, tužitelju su povrijeđena njegova prava utvrđena odredbama Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

15. Stoga, u očitovanju na postavljeno pitanje tuženice, treba, prije svega, naglasiti kako je u većem broju odluka (primjerice Rev-692/14 i Rev-344/14) Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje o pravu na novčanu naknadu s osnove povrede prava osobnosti zbog povrede odredbe čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. To načelno pravno shvaćanje je podudarno s pravnim shvaćanjem drugostupanjskog suda u pobijanoj presudi, dok pravo na naknadu štete/pravo na novčanu naknadu ovisi o činjeničnim utvrđenjima u predmetu spora. U konkretnom slučaju, u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva da boravak tužitelja, u pojedinim razdobljima izdržavanja kazne zatvora, u sobama koje površinom znatno odstupaju od one propisane kao minimalni prostor, nije bio kratak i povremen i da sloboda kretanja i prikladne aktivnosti izvan sobe nisu u potpunosti ublažile situaciju stvorenu oskudnim prostorom unutar sobe što upućuje na povredu njegova dostojanstva i predstavlja osnovu za dosuđenje primjerenog oblika popravljanja neimovinske štete (tako i u odluci Ustavnog suda broj: U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008. i presudi ovoga suda broj Rev-436/2023-2 od 28. rujna 2023.). Zato u odnosu na pitanje - opravdaju li takve činjenice (smještaj u zatvorsku ćeliju površine manje od zakonom propisanog standarda, sanitarni čvor smješten unutar zatvorske ćelije kao i činjenica da je tužitelj konzumirao hranu u sobi) dosudu neimovinske štete - već je potvrdno odgovoreno sukladno navedenoj praksi ovoga suda te shvaćanjima ESLJP (tako i u presudi ovoga suda broj Rev-6/2021-2 od 5. siječnja 2022.), s tim da pritom treba voditi računa i o postojanju svih relevantnih okolnosti (uzima se u obzir vrijeme provedeno u zatvorskim ustanovama, tjelesne i duševne posljedice koje su eventualno nastale uslijed boravka u takvim zatvorskim uvjetima, dok se skučenost prostorija u kojima borave zatvorenici - kao jedan od elemenata povrede - promatra u odnosu na slobodu kretanja izvan ćelije, boravkom na svježem zraku, bavljenjem raznih aktivnosti i sličnim mogućnostima).

16. Zbog svega navedenog valjalo je reviziju tuženice odbiti i, na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP, odlučiti kao pod toč. I. izreke.

17. Kao pod toč. II. izreke odlučeno je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP jer trošak tužitelja koji je nastao povodom sastava odgovora na reviziju, nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Zagreb, 19. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v.r.