REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-626/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja S. R. iz S., …, OIB … i drugotužitelja B. S. iz G., …, OIB …, koje zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo unutarnjih poslova, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u G., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-137/2020-10 od 27. rujna 2022., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-43/2019-12 od 5. prosinca 2019., u sjednici održanoj 19. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 137/2020-10 od 27. rujna 2022., u pobijanom dijelu kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-30/2019-18 od 13. studenoga 2020. u dijelu pod toč. 1. a) izreke, kojim je naloženo tuženici isplatiti I-tužitelju S. R. iznos od 69.060,00 kn/ 9.165,83 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i po stopi, sve preciznije navedeno u toj presudi, te dijelu izreke pod toč.1. b) kojim je naloženo tuženici isplatiti II-tužitelju B. S. iznos od 60.750,00 kn/8.062,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci presude, kao i presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-43/2019-12 od 5. prosinca 2019., u citiranom dijelu, na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjevi tužitelja S. R. i B. S. odbijaju kao neosnovani.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja Pobijanom presudom naloženo je tuženici isplatiti prvotužitelju S. R. iznos od 101.190,00 kn na ime terenskog dodatka, sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, te drugotužitelju B. S. 86.760,00 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, sve pobliže označeno pod točkom I. izreke, te je naloženo tuženici naknaditi tužiteljima troškove postupka u visini od 15.465,00 kn s pripadajućim kamatama.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-43/2019-12 od 5. prosinca 2019.:

a) u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prvotužitelja S. R. prihvaćen u iznosu od 69.060,00 kn/9.165,83715 eura1 sa zateznim kamatama, izuzev u dijelu dosuđenih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, koje teku na sljedeće iznose:

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.200,00 kn/159,26737 eura od 1. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.200,00 kn/159,26737 eura od 1. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,7190 eura od 1. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.950,00 kn /258,80948 eura od 1. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.950,00 kn/258,80948 eura od 1. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 450,00 kn/59,72526 eura od 1. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 2.250,00 kn/298,62632 eura od 1. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 300,00 kn/39,81684 eura od 1. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.200,00 kn/159,26737 eura od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 750,00 kn/99,54211 eura od 1. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.950,00 kn/258,80948 eura od 1. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.950,00 kn/258,80948 eura od 1. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.050,00 kn/139,35895 eura od 1. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 900,00 kn/119,45053 eura od 1. rujna 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.200,00 kn/159,26737 eura od 1. listopada 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kn/238,90106 eura od 1. studenog 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.200,00 kn/159,26737 eura od 1. prosinca 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.500,00 kn/199,08421 eura od 1. siječnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.200,00 kn/159,26737 eura od 1. veljače 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.250,00 kn/298,62632 eura od 1. ožujka 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.200,00 kn/159,26737 eura od 1. travnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. svibnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. lipnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. srpnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. kolovoza 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278, 71790 eura od 1. rujna 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kn/238,90106 eura od 1. listopada 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.950,00 kn/258,80948 eura od 1. studenog 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.350,00 kn/179,17579 eura od 1. prosinca 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.650,00 kn/218,99263 eura od 1. siječnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kn/238,90106 eura od 1. veljače 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kn/238,90106 eura od 1. ožujka 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1.050,00 kn/139,36895 eura od 1. travnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71709 eura od 1. svibnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1.050,00 kn/139,35895 eura od 1. lipnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od 1. srpnja 2017 pa do isplate,

- na iznos od 2.250,00 kn/278,62632 eura od 1. kolovoza 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1.950,00 kn/ 258,80948eura od 1. rujna 2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.250,00 kn/298,62632 eura od 1. listopada 2017. pa do isplate. b) u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je tužbeni zahtjev drugotužitelja B. S. prihvaćen u iznosu od 60.750,00 kn/8.062,91061 eura sa zateznim kamatama, izuzev u dijelu dosuđenih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, koje teku na sljedeće iznose:

- na iznos od 300,00 kn/39,81684 eura od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 150,00 kn/19,90842 eura od 1. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kn/238,90160 eura od 1. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.200,00 kn/159,26737 eura od 1. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 300,00 kn/39,81684 eura od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278.71790 eura od 1. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.250,00 kn/298,62632 eura od 1. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kn/238,90160 eura od 1. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.200,00 kn/159,26737 eura od 1. rujna 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.350,00 kn/ 179,17579 eura od 1. listopada 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.500,00 kn/199,08421 eura od 1. studenog 2015. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. prosinca 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.950,00 kn/258,80948 eura od 1. siječnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 150,00 kn/19,90842 eura od 1. veljače 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.400,00 kn/318,53474 eura od 1. ožujka 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.650,00 kn/218,99263 eura od 1. travnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. svibnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.950,00 kn/258,80948 eura od 1. lipnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn od/278,71790 eura 1. srpnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.950,00 kn/258,80948 eura od 1. kolovoza 2016. pa do isplate,

- na iznos od 750,00 kn/99,54211 eura od 1. rujna 2016. pa do isplate,

- na iznos od 600,00 kn/79,63369 eura od 1. listopada 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. studenog 2016. pa do isplate,

- na iznos od 2.250,00 kn/298,62632 eura od 1. prosinca 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kn/238,90160 eura od 1. siječnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1.200,00 kn/159,26737 eura od 1. veljače 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kn/238,90106eura od 1. ožujka 2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. travnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. svibnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1.800,00 kn/238,90106 eura od 1. lipnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 600,00 kn/79,63369 eura od 1. srpnja 2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. kolovoza 2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.100,00 kn/278,71790 eura od 1. rujna 2017. pa do isplate,

- na iznos od 750,00 kn/99,54211 eura od 1. listopada 2017. pa do isplate.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki I. izreke u dijelu kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva prvotužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 69.060,00 kn/9.165,83715 eura , te dio tužbenog zahtjeva drugotužitelja u dijelu dosuđenih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 60.750,00 kn/8.062,91 eura i sudi:

"Odbija se zahtjev prvotužitelja S. R. za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 69.060,00 kn/ 9.165,83715eura te zahtjev drugotužitelja B. S. za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu od 60.750,00kn/8.062,91 eura.“

3. Nadalje , drugostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„I. Ukida se presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj Pr-43/2019-12 od 5. prosinca 2019.:

a) pod točkom I. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prvotužitelja S. R. prihvaćen u iznosu od 32.130,00 kn/4.264,38383 eura sa zateznim kamatama koje teku na sljedeće iznose:

- na iznos od 2.210,00 kn/293,31741 eura od 1. studenog 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1.700,00 kn/ 225,620877 eura od 1. prosinca 2017. pa do isplate,

- na iznos od 1.870,00 kn /248,19165 eura od 1. siječnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.040,00 kn/270,75453 eura od 1. veljače 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.550,00 kn/338,44316 eura od 1. ožujka 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.040,00 kn/270,75453 eura od 1. travnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 170,00 kn/22,26288 eura od 1. svibnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.210,00 kn od 1. lipnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.550,00 kn od 1. srpnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.550,00 kn od 1. kolovoza 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.380,00 kn/315,88028 eura od 1. rujna 2018. pa do isplate,

- na iznos od 1.360,00 kn/180,50302 eura od 1. listopada 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.210,00 kn/ od 1. studenog 2018. pa do isplate i

- na iznos od 1.700,00 kn/225,62877 eura od 1. prosinca 2018. pa do isplate. b) pod točkom I. izreke u kojem je tužbeni zahtjev drugotužitelja B. S. prihvaćen u iznosu od 26.010,00 kn/3.452,12025 eura sa zateznim kamatama koje teku na sljedeće iznose:

- na iznos od 2.380,00 kn/315,88028 eura od 1. studenog 2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.380,00 kn/315,88028 eura od 1. prosinca 2017. pa do isplate,

- na iznos od 2.380,00 kn/315,88028 eura od 1. siječnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.040,00 kn/270,75453 eura od 1. veljače 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.550,00 kn/338,44316 eura od 1. ožujka 2018. pa do isplate,

- na iznos od 1.190,00 kn/157,94014 eura od 1. svibnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 170,00 kn/22,56288 eura od 1. lipnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.550,00 kn/338,44316 eura od 1. srpnja 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.550,00 kn/338,44316 eura od 1. kolovoza 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.380,00 kn/315,88028 eura od 1. rujna 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.040,00 kn/270,75453 eura od 1. listopada 2018. pa do isplate,

- na iznos od 1.360,00 kn/180,50302 eura od 1. studenog 2018. pa do isplate,

- na iznos od 2.040,00 kn/270,75453 eura od 1. prosinca 2018. pa do isplate, kao i dijelu pod točkom II. izreke, i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.“

3. Ovaj je sud rješenjem poslovni broj Revd-261/2023-2 od 24. siječnja 2023. dopustio tuženici reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

“Može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014., i to čl. 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 104/2013) koje je izričito vezano za rad službenika na graničnom prijelazu D. proširivati i primjenjivati i na drugi krug osoba-policijskih službenika koji rade na drugim graničnim prijelazima i druge činjenično različite situacije za vrijeme važenja navedenog KU te može li se Tumačenje Zajedničke komisije br. 7/55 od 22. svibnja 2014. kojim se tumače članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike primjenjivati prilikom donošenja odluke za tražbine dospjele nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2017., nakon 9. studenoga 2017. od kada se primjenjuje novi Kolektivni ugovor”? “Smatra li se svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbama o graničnim prijelazima Republike Hrvatske, a koje poslove obavljaju policijski službenici Republike Hrvatske (temeljem Zakona o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu) vrše u zonama koje su, iako fizički smještena na području strane države, područja na kojima policijski službenici Republike Hrvatske imaju pravo vršiti kontrolu graničnog prometa te se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe Republike Hrvatske, kao da su obavljene u općini u Republici Hrvatskoj koja je najbliža tom graničnom prijelazu radom izvan stalnog mjesta rada za koji rad se ostvaruje pravo na dodatak za rad na terenu u smislu članka 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine 104/13, 150/13, 71/16 i 123/16) i članka 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine br. 112/17, 12/18, 02/19 i 119/19) ili se smatra radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji rad nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) pobijajući je zbog pravnih pitanja zbog kojeg je dopuštena u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, s prijedlogom da se preinakom odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška, podredno da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. Tužitelji su odgovorili na reviziju tuženice i predložili istu odbiti kao neosnovanu, te im dosuditi trošak sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Pobijana je presuda, sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP, ispitana samo u dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja kao policijskih službenika za zaštitu granice L. P. S.-I., za isplatu utuženih iznosa s pripadajućom kamatom po osnovi terenskog dodatka.

9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima bile su nesporne ili su utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice:

- da su tužitelji državni službenici zaposleni kod tuženice u Policijskoj postaji K.;

- da je rješenjem od dana 1. kolovoza 2018. Policijska postaja K. promijenila naziv u Postaju granične policije K. sa sjedištem u K., …;

- da su I. i II. tužitelji u utuženom razdoblju dnevnim i mjesečnim rasporedima upućeni na rad na Međunarodni cestovni granični prijelaz L. P. S. – I., na području državnog teritorija Republike Bosne i Hercegovine, udaljenom od sjedišta Policijske postaje K. oko 24 km;

- da je visina tužbenog zahtjeva određena prema dopisu MUP-a RH od 11. veljače 2019., koju tuženik nije osporio, uz priloženu vjerodostojnu evidenciju poslodavca – javnu ispravu, a ujedno dokaz u vidu tabelarnog prikaza o radnom vremenu tužitelja gdje je evidentirana svaka smjena u trajanju od najmanje 8 sati, a pretežit broj smjena je u trajanju od 12 sati;

- da je Zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike u vezi primjene odredbe čl. 56. KU/13, dana 20. svibnja 2014. dala tumačenje broj 7/55, i dana 11. studenoga 2016. tumačenje broj 22/56, prema kojemu službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u konkretnom slučaju D. u Republici Sloveniji, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kn ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnica isključuju,

- da tužiteljima nije od strane poslodavca (tuženice) isplaćena dnevnica u utuženom razdoblju u kojemu su obavljali poslove granične kontrole na Međunarodnom cestovnom graničnom prijelazu L. P. S. – I.,

- da se za vrijeme obavljanja poslova granične kontrole u utuženom razdoblju tužitelji nisu mogli samostalno kretati na području druge države gdje su bili upućeni na rad, da za vrijeme pauze nisu mogli prelaziti na teritorij Republike Hrvatske jer im nije bio organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske, da zbog nedovoljnog broja policijskih službenika na graničnom prijelazu te značajnog protoka vozila i osoba na istome, tužitelji nisu koristili dnevni odmor – pauzu u trajanju od jednog sata kada su na to imali pravo (ako su radili u smjeni od 12 sati), već su na svom radnom mjestu konzumirali dnevni obrok u trajanju od 10 do 15 minuta i odmah nastavljali s radom.

10.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su, polazeći od sadržaja odredbe čl. 50. KU/13 odnosno čl. 56. KU/17, te pozivom na tumačenja Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i broj 22/56 od 11. studenoga 2016. prihvatili tužbeni zahtjev I. i II. tužitelja jer su utvrdili da su tužitelji obavljali poslove izvan mjesta svog stalnog boravka i izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni, odnosno izvan sjedišta Policijske uprave Ličko-senjske, Policijske postaje granične policije K., sa sjedištem u K. jer ne samo da su svoj dnevni rad obavljali dulje od 8 sati već su i rad obavljali na području druge države, konkretno na području državnog teritorija Republike Bosne i Hercegovine.

10. 2. Uz navedeno smatraju da je u konkretnom predmetu za utuženo razdoblje mjerodavno Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 20. svibnja 2014. i Tumačenje broj 22/56 od 11. studenoga 2016., iz kojih proizlazi da pravo na terenski dodatak nije uvjetovano udaljenošću mjesta u koje se službenik upućuje od stalnog mjesta rada, a s obzirom na utvrđene okolnosti rada tužitelja na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine, koje zahtijevaju čitav niz priprema prije početka službe, radi utvrđenih ograničenja i s obzirom da granični prijelaz lociran na teritoriju Republike Bosne i Hercegovine nije u funkcionalnom smislu dio hrvatske policijske postaje i prema kojemu službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, ima pravo prema ranijem Kolektivnom ugovoru ("Narodne novine" broj 104/13) na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna koji je vrijedio do 31. listopada 2017., a od 1. studenoga 2017. po Kolektivnom ugovoru ("Narodne novine" broj 112/17 i 12/18), u visini od 170,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja, pri čemu se terenski dodatak i dnevnica isključuju.

11. Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, pod pojmom stalnog mjesta rada podrazumijeva se mjesto, odnosno područje u kojem službenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđen u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (članak 56. stavak 2. ranijeg – KU). Stoga su sudovi ocijenili da se rad tužitelja na području druge države, odnosno na državnom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine smatra radom na terenu (terenskim radom) zato što lokacija mjesta rada u Republici Bosni i Hercegovini ne može predstavljati radno mjesto ni područje rada tužiteljice prema međudržavnom sporazumu budući da pravo na terenski dodatak policijskih službenika MUP RH nije predmet međudržavnog ugovora zaključenog između Vlade RH i Vlade Republike Slovenije, već se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su regulirana pozitivnim pravnim propisima RH, odnosno KU.

12. Nižestupanjski sudovi nadalje smatraju da se neosnovano tuženica poziva na odredbu čl. 37. st. 1. Zakona o nadzoru državne granice („Narodne novine”, broj 83/13 i 27/16 - dalje: ZNDG), na Ugovor o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima od 17. lipnja 2002., zaključen između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine te na Aneks VI Ugovora o zoni zajedničke lokacije na graničnom prijelazu L. P. S. – I. od 5. ožujka 2003., obzirom da je tijekom ovog postupka nedvojbenim utvrđeno da su I. i II. tužitelji kao policijski službenici upućeni na rad na teritorij druge države izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni i izvan mjesta njihovog stalnog boravka, slijedom čega za vrijeme boravka na terenu imaju pravo na terenski dodatak, u smislu odredaba čl. 50. KU/13 odnosno čl. 56. KU/17.

13.1. Sud drugog stupnja ujedno smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnih ugovora broj 1/50 od 4. veljače 2019., s obzirom da ono nije bilo na snazi u utuženom razdoblju, a prema kojem tumačenja Zajedničke komisije (broj 1/50 od 4. veljače 2019.) proizlazi da policijski službenici koji su rješenjem raspoređeni na radno mjesto u okviru postaja granične policije, a upućuju se poslove tog radnog mjesta obavljati na područje (mjesto) koje je određeno kao službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, nemaju pravo na terenski dodatak, s obzirom na to da poslove svog radnog mjesta obavljaju u stalnom mjestu rada, a koje je međudržavnim sporazumom, kao zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole, locirano na teritorij Republike Slovenije, na koji način nije došlo do povećanja troškova, odnosno umanjenja mogućnosti korištenja određenih prava. Iznimno, pravo na terenski dodatak ostvaruju policijski službenici koji ne mogu za vrijeme pauze samostalno prijeći na teritorij Republike Hrvatske, a nije im organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske, uz to da udaljenost u jednom smjeru do teritorija RH iznosi najmanje 500 m ili da se policijski službenici ne mogu samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristili mogućnost kretanja u svezi s vremenom pauze.

13. 2. Stoga da bi tužitelji ostvarili pravo na isplatu terenskog dodatka za razdoblje od 9. studenoga 2017. do 30. studenoga 2018., taj sud smatra da su tužitelji dužni dokazati da postoje okolnosti pod kojima iznimno mogu ostvariti pravo na terenski dodatak, sukladno naprijed citiranom Tumačenju broj 1/50 4. veljače 2019. (ne može za vrijeme pauze samostalno prijeći na teritorij Republike Hrvatske, a nije mu organiziran ili dostupan prijevoz na teritorij Republike Hrvatske, uz to da udaljenost u jednom smjeru do teritorija RH iznosi najmanje 500 m, ili da se ne može samostalno kretati po području oko zajedničkog službenog mjesta za obavljanje granične kontrole na način da bi koristio mogućnost kretanja u svezi s vremenom pauze), te je slijedom izloženog u tom dijelu ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje.

14. Osnovano tuženica kroz dopušteno pitanje osporava pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva.

15. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su pošli od pojma stalnog mjesta rada, što jest pravilno jer se terenski dodatak i priznaje u ovisnosti o tome je li konkretni rad službenika izvršen u stalnom mjestu rada ili izvan tog mjesta. Međutim, sudovi su pogriješili u primjeni materijalnog prava kod tumačenja pojma stalnog mjesta rada tužitelja zato što su taj pojam u slučaju tužitelja tumačili proizvoljno, bez obzira na propise kojima je uređeno mjesto rada tužitelja kao policijskih službenika za zaštitu granice konkretne policijske postaje (K.).

16. Pri tumačenju pojma mjesta rada policijskih službenika za zaštitu granice valja najprije imati na umu da je odredbom članka 25. stavka 3. ZNDG propisano da se granična kontrola ili dio granične kontrole može, sukladno međunarodnim instrumentima, obavljati i na području druge države, dok u skladu s odredbom članka 37. stavka 2. istog Zakona, policijski službenici Republike Hrvatske smiju, sukladno međunarodnom ugovoru ili odredbama važećih propisa, u drugim državama obavljati određene radnje i poslove iz područja nadzora državne granice i druge poslove međunarodne suradnje, pod uvjetima određenim međunarodnim ugovorom.

17. Kada je riječ o međunarodnoj suradnji između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine u vezi s obavljanjem granične kontrole, taj međunarodni ugovor predstavlja Ugovor između Republike Hrvatske i republike Bosne i Hercegovine o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima, koji je potvrđen Zakonom o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima, potpisan u Sarajevu 17. lipnja 2002., (objavljen u ''Narodnim novinama – Međunarodni ugovori'' br. 7/2004- dalje: Sporazum).

18. Tim je Ugovorom u čl. 2. st. 1. ugovoreno da će ugovorne stranke unutar njegova okvira pojednostavniti i ubrzati obavljanje granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, dok je u st. 2. istog članka propisano da će u tu svrhu u domaćoj državi biti određena službena mjesta na kojima se unutar zone obavlja granična kontrola susjedne države. U st. 3. članka 2. Sporazuma određeno je da službene osobe susjedne države imaju pravo u skladu s ovim Sporazumom obavljati graničnu kontrolu u domaćoj državi u zoni, koja se određuje sukladno ovom Sporazumu.

19. Pritom Sporazum daje i značenje nekim od naprijed spomenutih izraza, pa tako prema čl. 1. točki 1. »Granična kontrola« je kontrola graničnog prometa između ugovornih stranaka koja obuhvaća provođenje svih zakona i drugih propisa ugovornih stranaka koje treba primijeniti prilikom prelaska osoba preko državne granice, te pri uvozu, izvozu i tranzitu stvari, uključujući i promet dragocjenosti na koje se primjenjuju nacionalni valutni zakoni, točki 2. izraz »Država domaćin« je država na čijem državnom teritoriju se nalazi zona zajedničke lokacije, prema točki 3. »Susjedna država« je druga ugovorna stranka, a prema točki 4. »Zona zajedničke lokacije« je dio državnog teritorija države domaćina, na kojem je službenim osobama susjedne države dozvoljeno obavljanje granične kontrole, dok izraz "Zona zajedničke lokacije" prema čl. 2. st. 1. tog Ugovora obuhvaća cestu između državne granice i mjesta za obavljanje granične kontrole, kao i cestovne i službene objekte potrebne za nesmetano i sigurno odvijanje prometa i obavljanje granične kontrole. Prema st. 2. tog članka država domaćin dopustit će službenim osobama susjedne države da u zoni zajedničke lokacije obavljaju graničnu kontrolu na graničnom prijelazu, a prema st. 3. granična kontrola u zoni zajedničke lokacije obavljat će se u skladu s nacionalnim zakonodavstvima ugovornih stranaka, ovim Ugovorom i aneksima koji će biti sklopljeni za svaku zonu zajedničke lokacije posebno, a u st. 4. je određeno da će se Aneksima iz stavka 3. ovoga članka osobito utvrditi točan položaj, veličina i način korištenja zone zajedničke lokacije, korištenje objekata, te druge pojedinosti od značaja za obavljanje granične kontrole u pojedinoj zoni zajedničke lokacije.

20. Prema tome Ugovoru (članak 7.) službene osobe susjedne države smiju u zoni zajedničke lokacije, prilikom obavljanja dužnosti nositi službenu odjeću, službeno oružje i opremu, te voditi službene pse. Službene osobe susjedne države smiju koristiti službeno oružje sukladno zakonima i drugim propisima susjedne države, dok prema čl. 8. st. 1. službena i privatna vozila, namirnice, oprema i drugi predmeti potrebni službenim osobama susjedne države prilikom obavljanja dužnosti u zoni zajedničke lokacije ne podliježu plaćanju carina, poreza i drugim davanjima.

21. Prema odredbi članka čl. 11. st. 1. navedenog međudržavnog Ugovora za obavljanje granične kontrole susjedne države u zoni zajedničke lokacije vrijede svi zakoni i drugi propisi susjedne države koje treba primijeniti prilikom prelaska osoba preko državne granice, te pri uvozu, izvozu i tranzitu stvari, na isti način i s istim posljedicama kao u susjednoj državi, osim ako ovim Ugovorom nisu utvrđeni izuzeci. Službena postupanja, koja u zoni zajedničke lokacije obavljaju ovlaštene osobe susjedne države, smatraju se kao da su obavljena u susjednoj državi (st. 2.). Ako su u zoni zajedničke lokacije prekršeni zakoni i drugi propisi susjedne države navedeni u st. 1. ovoga članka, smatra se da su ti zakoni i drugi propisi prekršeni u susjednoj državi. U svim ostalim slučajevima primjenjuje se unutarnje zakonodavstvo države domaćina, ako ovim Ugovorom nisu utvrđeni izuzeci (st. 3. citirane odredbe). Prema odredbi čl. 12. st. 1. toga Ugovora ovlasti koje proizlaze iz propisa navedenih u čl. 11. st. 1. ovoga Ugovora obuhvaćaju i pravo na uhićenje, zadržavanje, držanje u pritvoru i prisilni povratak.

22. Na temelju čl. 2. citiranog međudržavnog Ugovora Vlade dviju država su 12. lipnja 2013. prema čl. 2. Ugovora i Aneksa iz članka 1. potpisale Ugovor o određivanju graničnih prijelaza između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, prema kojem ugovoru su Republika Hrvatska i Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu ugovorne stranke), u želji da unaprijede kretanje građana i promet roba između dvije države te olakšaju međunarodni i međudržavni promet preko zajedničke granice, se sporazumjele i u čl. 1. tog Ugovora utvrdile međunarodne granične prijelaze na zajedničkoj državnoj granici za međudržavni robni putnički promet i o graničnim prijelazima za međunarodni cestovni promet, a među kojima je u točki 8. naveden granični prijelaz L. P. S. – I.

23. Prema odredbi članka 193. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" broj 117/11, 50/14, 32/15) koja je bila na snazi u utuženom razdoblju, u Policijskoj upravi ličko- senjskoj osnivaju se Policijska postaja G., Policijska postaja O., Policijska postaja D. L., Policijska postaja K., Policijska postaja S., Policijska postaja K. i Policijska postaja N., a prema čl. 197. navedene Uredbe Policijska postaja K. je mješovita policijska postaja III. kategorije sa sjedištem u K., a obuhvaća općine P. J. i U.. Nadležna je i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice s Bosnom i Hercegovinom u dužini od 33 km.

24. Iz navedenoga proizlazi da policijska postaja nadležna za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice u osnovi predstavlja geografsko područje nadležnosti utvrđeno posebnim propisima na kojem policijski službenici za zaštitu granice obavljaju poslove koji čine opis poslova tog radnog mjesta. U konkretnom je slučaju to geografsko područje određeno spomenutim međudržavnim dogovorom kao mjesto rada policijskog službenika za zaštitu granice u predmetnoj policijskoj postaji koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Bosnom i Hercegovinom u zoni graničnog prijelaza za cestovni promet L. P. S. – I.

25. Tužitelji su tužbu utemelji na tvrdnji da im predmetni terenski dodatak pripada zbog činjenice što njihovo mjesto rada obuhvaća i područje Republike Bosne i Hercegovine koje se nalazi izvan mjesta sjedišta policijske postaje u K., smatrajući da ta činjenica znači da su oni upućeni na rad izvan stalnog mjesta rada u kojem su zaposleni. Pritom su se tužitelji pozvali na odredbe članka 56 KU/13 odnosno članka 50. KU/17 kojima je propisano da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio.

26. Imajući na umu naprijed navedeni pravni okvir, ovaj sud ocjenjuje pogrešnim zaključak nižestupanjskih sudova da su tužitelji u obavljanju službe na radnom mjestu policijskog službenika za zaštitu granice u policijskoj postaji K. koja je ujedno nadležna i za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice s Republikom Bosnom i Hercegovinom u zoni graničnog prijelaza L. P. S. u Hrvatskoj i I. u Bosni i Hercegovini radili izvan stalnog radnog mjesta u kojemu su zaposleni. To stoga što njihovo stalno radno mjesto uključuje i područje Bosne i Hercegovine "zonu zajedničke lokacije" u kojem su oni ovlašteni obavljati svoje redovne poslove vezane uz graničnu kontrolu i što se njihove službene radnje obavljene u zoni Bosne i Hercegovine, kao susjedne države smatraju kao da su obavljene u K., a u skladu s naprijed navedenim sadržajem međudržavnog Sporazuma. U tom je smislu ta zona kao područje Bosne i Hercegovine u kojem tužitelji imaju pravo i dužnost obavljati graničnu kontrolu odnosno redovne poslove svog radnog mjesta, u skladu s međudržavnim Sporazumom, sastavni su dio njihova radnog mjesta zbog čega njihov rad u toj zoni nema obilježje rada izvan njezinog stalnog mjesta rada.

27. U tom smislu pogrešno sudovi zaključuju da su tužitelji u konkretnom slučaju bili upućeni na rad u Bosnu i Hercegovinu budući da radno mjesto tužitelja kao policijskih službenika za zaštitu granice obuhvaća i područje Republike Hrvatske i područje Bosne i Hercegovine. Upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo je sasvim drugi pravni institut. Naime, prema odredbi članka 7. točke 9. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15, 121/16 i 66/19 - dalje: ZP), Ministarstvo unutarnjih poslova, radi stvaranja uvjeta rada policije organizira, među ostalim, i upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo. Tako se, u skladu s odredbom čl. 77. st. 2. ZP, policijski službenik upućuje na rad u inozemstvo na temelju utvrđenih pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji te posebnih pravila.

28. Kada pravila o međunarodnoj suradnji u vezi s obavljanjem granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, kao što su ZNDG i spomenuti međudržavni Sporazum, propisuju da je mjesto rada policijskog službenika za nadzor granice i područje domaće države u kojem službene osobe susjedne države imaju pravo obavljati graničnu kontrolu, a da se službene radnje koje u toj zoni obave službene osobe susjedne države smatraju kao da su obavljene u općini susjedne države na čijem se državnom području nalazi granični prijelaz, tada se ne radi o upućivanju radnika na rad u inozemstvo, već se radi o tome da redovno i stalno mjesto rada tih policijskih službenika obuhvaća i geografski prostor domaće države i geografski prostor susjedne strane države. Tako tužitelji zbog činjenice da stalno mjesto njihova rada obuhvaća i područje druge države nisu upućeni na rad u inozemstvo u skladu s propisima koji reguliraju upućivanje policijskih službenika na rad u inozemstvo, već su raspoređeni na radno mjesto koje, u skladu s posebnim propisima, uključuje i rad na području druge, susjedne države.

29. Ovakvo je pravno shvaćanje sasvim blisko pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u presudi broj Revr 391/2009-2 od 3. lipnja 2009., iako ne u istim već srodnim činjeničnim okolnostima, ali primjenjivim i u konkretnom slučaju. Prema tom pravnom shvaćanju, terenski dodatak služi za povećane troškove službenika koji se sastoje u izdacima za hranu i smještaj za vrijeme boravka na terenu, pri čemu se rad policajca koji je premješten na rad u drugo mjesto rada unutar iste policijske uprave ne može smatrati radom na terenu. Primjenjivo na konkretni slučaj, rad policijskog službenika unutar jedne policijske postaje u kojoj su pojedine točke u kojima se taj rad obavlja međusobno udaljene, ali čine cjelinu sastava te policijske postaje, ne može se smatrati radom na terenu niti je obuhvaćeno odredbom članka 56 KU/13, kao ni članka 50. KU/17 zato što policijski službenik u takvim okolnostima radi unutar svog stalnog mjesta rada.

30. Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i na temelju ocjene da se konkretnom slučaju ima primijeniti Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 u vezi s primjenom članka 55. i 56. KU/16 prema kojem službenik koji je temeljem posebnog rasporeda upućen obavljati poslove radnog mjesta na području graničnog prijelaza, u tom slučaju u D. na državnom teritoriju Republike Slovenije, ima pravo na terenski dodatak u visini od 150,00 kuna ako je na terenu proveo najmanje osam sati, u koje vrijeme se ubraja i vrijeme putovanja pri čemu se terenski dodatak i dnevnice isključuju.

31. Osnovano tuženica ukazuje na nepravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja spomenutog Tumačenja kao osnove za ocjenu osnovanosti konkretnog tužbenog zahtjeva. Naime, to je Tumačenje dano u drugačijim činjeničnim okolnostima, i to u okolnostima upućivanja djelatnika PU Zagrebačke i posebnog rasporeda rada policijskog službenika na područje Graničnog prijelaza D. uz službeno ovlaštenje za rad na GP D. izdano na temelju članka 9. Sporazuma pri čemu u Postaji granične policije Zagreb nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na području Republike Slovenije i granični prijelaz D. ne ulazi u područje nadležnosti MUP RH sukladno Uredbi o unutarnjem ustrojstvu MUP.

32.1. U okolnostima konkretnog slučaja, tužitelji su redovno i stalno, a ne po posebnom rasporedu, raspoređeni na rad na radno mjesto policijskog službenika za zaštitu granice u Policijskoj upravi Ličko-senjskoj, Postaja K., a ta policijska postaja, u skladu s posebnim propisima, obuhvaća područje graničnog prijelaza L. P. S. u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza I. u Bosni i Hercegovini za obavljanje hrvatske granične kontrole na bosansko-hercegovačkom državnom području. Taj se rad obavlja u skladu s odredbom članka 2. predmetnog međudržavnog ugovora, a ne na temelju odredbe članka 9. Sporazuma sa Republikom Slovenijom kao u slučaju na koji se odnosi spomenuto Tumačenje. Osim toga, sadržaj pitanja koje je postavljeno Zajedničkoj komisiji upućuje da u Postaji granične policije Z. nema ustrojenog graničnog prijelaza D. na teritoriju Republike Slovenije, što je u skladu s odredbama članaka 25. i 27. Uredbe o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja ("Narodne novine" broj 117/11, 50/14, 32/15). U takvim se okolnostima Tumačenje broj 7/55 ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

32. 2. Stoga je za zaključiti da:

1. Svakodnevno obavljanje poslova granične kontrole policijskih službenika za zaštitu granice na graničnim prijelazima koji su ustrojeni sukladno Uredbi o graničnim prijelazima Republike Hrvatske odnosno Uredbi o područjima, sjedištima, vrstama i kategorijama policijskih uprava i policijskih postaja, a koje policijski službenici za zaštitu granice Republike Hrvatske obavljaju u zonama koje su, iako fizički smještene na području Bosne i Hercegovine kao susjedne države, u skladu sa Zakonom o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima, koji je potvrđen Zakonom o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o zajedničkim lokacijama na graničnim prijelazima, smatra se radom obavljenim u okviru stalnog mjesta rada za koji nisu ispunjene pretpostavke za isplatu terenskog dodatka. To stoga što nadležnost Policijske uprave Ličko-senjske, Policijske postaje K. obuhvaća područje graničnog prijelaza L. P. S. u Republici Hrvatskoj i graničnog prijelaza I. u Bosni i Hercegovini te predstavlja zajedničko službeno mjesto za obavljanje granične kontrole u zoni tog graničnog prijelaza, i to za obavljanje hrvatske granične kontrole na bosansko hercegovačkom državnom području.

2. Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014. koje se odnosi na primjenu članaka 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. u odnosu na policijskog službenika koji je upućen temeljem posebnog rasporeda obnašati službu na području GP D., uz službeno ovlaštenje za rad na GP D., a izdano na temelju članka 9. Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vade Republike Slovenije o jednostavnijem obavljanju granične kontrole u cestovnom i željezničkom prometu, ne može se primjenjivati na odluke u kojima se odlučuje o pravima na terenski dodatak policijskih službenika za zaštitu granice koji su na raspoređeni na radno mjesto u policijskoj postaji nadležnoj za nadzor državne granice, odnosno kontrolu prelaska državne granice na pripadajućim graničnim prijelazima i zaštitu dijela državne granice te utvrđeni kao zajednička službena mjesta za obavljanje granične kontrole u zoni na graničnim prijelazima za obavljanje hrvatske granične kontrole na državnom području susjedne države.

33. Pema svemu navedenom odgovor na postavljena pitanja glasi:

Tumačenje Zajedničke komisije broj 7/55 od 22. svibnja 2014., i to članci 55. i 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne Novine" 104/2013), koje je vezano za rad službenika na graničnom prijelazu D. ne može se proširivati i na drugi krug osoba i druge činjenične situacije za vrijeme važenja navedenog KU kao i nakon 9. studenoga 2017., od kada se primjenjuje novi Kolektivni ugovor.

34. Stoga je reviziju tuženice valjalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u pobijanom dijelu te temeljem odredbe članka 395. stavka 1. ZPP presuditi kao u izreci.

35. Tužiteljima nije dosuđen trošak sastava odgovora na reviziju jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim, sukladno odredbama čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZZP.

36. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke.

37. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (''Narodne novine'', broj 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

Zagreb, 19. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Renata Šantek, v.r.