Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-263/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Vetma kao predsjednice vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J G – R, OIB: …, iz S, protiv tuženice A V A, OIB:…, S, koju zastupa punomoćnik M Ž, odvjetnik iz S, radi utvrđenja prava vlasništva i drugo, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi dopunjenoj podneskom od 9. studenog 2011. izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-481/2018 od 23. listopada 2020., 19. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-481/2018 od 23. listopada 2020.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

"I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev:

'1. Utvrđuje se da je tužiteljica vlasnica nekretnine označene kao čest. zem. z.u. k.o. S i baš 12. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-12), označen kao stan na II. (drugom) katu, označen br. površine m2, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i balkona sa svim pripadnostima i služnostima te se tužiteljica ovlašćuje temeljem ove presude izvršiti upis prava vlasništva predmetnog stana na svoje ime za 1/1 uz istodobni izbris tog prava sa imena tužene za cijelo.

2. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, ukoliko se usprotivi ovoj tužbi, naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.'

II. Odbija se podredni tužbeni zahtjev:

a) '1. Utvrđuje se da tužiteljica ima pravo stanovanja na stanu označenom kao čest. zem. z.u. k.o. i to baš 12. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-12), označen kao stan na II. (drugom) katu, označen br. površine m2, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika i balkona, sa svim pripadnostima i služnostima, a što je tužena dužna trpjeti i prestati sa bilo kakvim uznemiravanjem tužiteljice u ostvarivanju svojih stvarnih prava – prava stanovanja na predmetnom stanu.

2. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, ukoliko se usprotivi ovoj tužbi naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.'

b) '1. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici kunsku protuvrijednost iznosa od 14.000,00 EUR prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, plativo u kunama, te iznos od 10.000,00 kuna sve sa zateznom kamatom po stopi u skladu s člankom 29. stavak 2. ZOO-a počevši od 1. siječnja 2018. pa do isplate.

2. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, ukoliko se usprotivi ovoj tužbi naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.'

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prijedlog za donošenje privremene mjere.

II. Odbija se prijedlog za donošenje rješenja kojim se određuje zabilježba spora.

III. Nalaže se tužiteljici u roku od 15 dana naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 18.750,00 kuna.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 3.906,25 kuna, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan."

2. Tužiteljica je protiv navedene presude i rješenja pravodobno podnijela žalbu i dopunu žalbe od 9. studenog 2020. zbog svih zakonskih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) u kojoj je predložila drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i rješenje tako da se usvoji glavni tužbeni zahtjev te se naloži tuženoj plaćanje troškova postupka uvećano za trošak ove žalbe, a podredno da se presuda i rješenje ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred drugim sucem pojedincem.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dvosobnog stana u S anagrafske oznake površine 54,50 m2, pobliže opisanog u točki I pod 1. izreke prvostupanjske presude koji je bio uknjižen kao vlasništvo tuženice, za koji se tvrdi da ga je tužiteljica stvarno platila i kupila ga dok je kupoprodajni ugovor samo fiktivno glasio na tuženičino ime, a da je motiv takvog postupanja bio tuženičina zaštita, koju je tužiteljica kao svoju kćer htjela zaštititi kako bi tuženica zadržala pravo življenja sa svojom maloljetnom djecom. Tužiteljica također postavlja i podredni tužbeni zahtjev kojim traži utvrditi da ona ima pravo stanovanja u predmetnom stanu, a što je tužena dužna trpjeti i prestati s bilo kakvim uznemiravanjem tužiteljice u ostvarivanju njezinih stvarnih prava – prava stanovanja na predmetnom stanu. Tužiteljica postavlja i drugi podredni tužbeni zahtjev tražeći da sud obveže tuženu isplatiti joj kunsku protuvrijednost iznosa od 14.000,00 EUR i iznos od 10.000,00 kuna, sve sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2018. pa do isplate te naknaditi joj parnični trošak.

5.1. U tužbi se također traži određivanje privremene mjere zabranom tuženici – protivnici osiguranja otuđenja ili opterećenja predmetnog stana, imajući u vidu izvatke s interneta iz kojih jasno proizlazi da je tuženica oglasila njegovu prodaju. Također, a za slučaj da sud ne prihvati ovu privremenu mjeru, na temelju odredbe članka 81. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13, 108/17 i 63/19 – u daljnjem tekstu: ZZK) predlaže se donijeti rješenje kojim će se odrediti zabilježba spora na predmetnoj nekretnini.

6. Pobijanom presudom i rješenjem odbijeni su glavni i podredni tužbeni zahtjevi, kao i prijedlozi za određivanje privremene mjere i za određivanje zabilježbe spora.

7. U žalbi se osnovano ističe da je pogrešan stav prvostupanjskog suda s kojim je odbijen glavni tužbeni zahtjev, da tuženica u odnosu na taj zahtjev nije pasivno legitimirana s obzirom da je tijekom parnice otuđila predmetni stan u korist M G, koja je od 11. lipnja 2019. upisana kao vlasnica istog. Ovo stoga jer je u zemljišnim knjigama, prije uknjižbe M G kao vlasnice predmetnog stana zabilježen predmetni spor (prijedlog za zabilježbu spora je prema priloženom zemljišnoknjižnom izvatku s lista spisa 67 podnesen 31. siječnja 2018.) pa u smislu članka 86. stavka 2. ZZK-a ta zabilježba ima učinak da pravomoćna odluka donesena u ovoj parnici djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava nakon što je prijedlog za zabilježbu spora zaprimljen kod zemljišnoknjižnog suda.

8. Glavni tužbeni zahtjev je u točki I izreke prvostupanjske presude, međutim, odbijen i iz drugog razloga. Tužiteljica je taj zahtjev temeljila na tvrdnji da je ona stvarna vlasnica predmetne nekretnine, jer da ju je ona stvarno platila i kupila, a kupoprodajni ugovor da je fiktivno glasio na tuženicu. Tuženica se usprotivila ovim tvrdnjama navodeći da nije riječ o fiktivnom pravnom poslu nego o stvarnoj kupoprodaji s uvođenjem u posjed, uknjižbom, a da iznosi od 14.000,00 EUR i 10.000,00 kuna koje je dobila od tužiteljice predstavljaju pozajmicu.

9. Tužiteljičinim tvrdnjama da je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sklopljen između tuženice i A F G fiktivan te da je tužiteljica stvarni kupac tog stana prvostupanjski sud nije poklonio vjeru utvrdivši da su te tvrdnje u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima koje je prihvatio kao vjerodostojne. Tako iz iskaza saslušanog svjedoka D J, agenta iz agencije za prodaju nekretnina, proizlazi da su se tužiteljičin bivši suprug i njegov brat obratili agenciji radi posredovanja za prodaju predmetnog stana iskazujući da ga žele pošto poto prodati, jer da nije u dobrim odnosima s bivšom suprugom (tužiteljicom). Svjedok je dalje naveo da je tuženica odlučila kupiti stan i platiti kupoprodajnu cijenu, o čemu je svjedok obavijestio gospodina koji na to nije imao nikakvih prigovora ni primjedbi, te da mu ni u jednom trenutku nije rekao da želi da tužiteljica bude kupac predmetnog stana. Pored toga, sama tužiteljica je uz tužbu dostavila potvrdu od 10. kolovoza 2016. iz koje proizlazi da je tužiteljica pozajmila tuženici 14.000,00 EUR i 10.000,00 kuna za otkup stana, a koje iznose joj se tuženica obvezala vratiti najkasnije do 31. prosinca 2017.

10. S druge strane, sud prvog stupnja je zaključio da tuženičin iskaz ima uporište u spomenutoj potvrdi od 10. kolovoza 2016. i u iskazima saslušanih svjedoka, prvenstveno ranije spomenutom iskazu svjedoka te iskazu svjedoka koji je potvrdio da je tužiteljica inzistirala na potpisivanju izjave kojom će se tuženica obvezati vratiti pozajmljeni novac. Prvostupanjski sud je zaključio da se iskazi tuženice, svjedoka međusobno nadopunjavaju, da svi oni iskazuju identično o bitnim činjenicama i imaju uporište u spomenutoj pisanoj potvrdi, te se kao takvi u cijelosti prihvaćaju.

11. Iz provedenih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tužiteljica pozajmila tuženici iznose od 14.000,00 EUR i 10.000,00 kuna kako bi tuženica od svog oca mogla kupiti i uknjižiti se kao vlasnica predmetnog stana te da se tuženica obvezala vratiti joj pozajmljeni novac do određenog datuma. Zaključak prvostupanjskog suda je da je ugovor o zajmu konsenzualan ugovor za čiju valjanost nije nužan pisani oblik, tako da je isti sklopljen kad su se stranke dogovorile da će tužiteljica dati zajam tuženici i kad se tuženica obvezala vratiti taj iznos u ugovorenom roku. Prvostupanjski sud također je utvrdio da je tuženičin otac i bivši tužiteljičin suprug odlučio prodati predmetni stan bilo kome te da ga je prvo ponudio tužiteljici i tuženici, jer su one živjele u tom stanu. U postupku je također utvrdio da tuženičin otac i bivši tužiteljičin suprug nije uvjetovao prodaju stana tužiteljici niti je imao ikakvih primjedbi na to što je tuženica kupac te je uredno od tuženice primio iznos kupoprodajne cijene, a činjenica da je tužiteljica posudila tuženici iznos potreban radi plaćanja kupoprodajne cijene da nema za posljedicu prividnost ugovora o kupoprodaji, jer da je stvarni dogovor tužiteljice i tužene bila pozajmica novaca potrebnih za kupoprodaju predmetnog stana s obvezom vraćanja pozajmljenog iznosa do određenog datuma, a sve kako bi tuženica stekla pravo vlasništva predmetnog stana.

12. Prvostupanjski sud je pobijanom točkom II izreke prvostupanjske presude odbio i podredne tužbene zahtjeve.

12.1. Tužbeni zahtjev kojim se tražilo utvrditi da tužiteljica ima pravo stanovanja na predmetnom stanu, što je tužena dužna trpjeti i prestati s bilo kakvim uznemiravanjem tužiteljice u ostvarivanju tog prava, prvostupanjski sud je odbio utvrdivši da iz činjenica da se tužiteljica koristila predmetnim stanom i da je bivša supruga bivšeg vlasnika predmetnog stana ne proizlazi osnovanost tog tužbenog zahtjeva, budući je za stjecanje prava služnosti potrebna pravna osnova i način stjecanja (upis u zemljišnu knjigu, koji ima konstitutivno značenje), koji uvjeti nisu ispunjeni.

12.2. Prvostupanjski sud je odbio i drugi podredni tužbeni zahtjev kojim se tražilo obvezivanje tuženice isplatiti tužiteljici kunsku protuvrijednost iznosa od 14.000,00 EUR i iznos od 10.000,00 kuna, sve sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2018. pa do isplate utvrdivši da je tuženica 22. veljače 2019. nesporno isplatila na tužiteljičin račun iznos od 115.000,00 kuna, što predstavlja zbroj kunske protuvrijednosti iznosa od 14.000,00 EUR i iznosa od 10.000,00 kuna, pa da je time vratila tužiteljici pozajmljeni iznos na što se obvezala potvrdom od 10. kolovoza 2016.

13. Točkom I izreke prvostupanjskog rješenja odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere, jer je utvrđeno da nisu ispunjeni uvjeti za njeno određivanje iz članka 346. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16–Odluka USRH, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – u daljnjem tekstu: OZ), dok je točkom II izreke prvostupanjskog rješenja odbijena i zabilježba spora u zemljišnoj knjizi, jer je spor na temelju predmetne tužbe već zabilježen, a što proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka za z.ul. k.o. od 11. lipnja 2019.

14. Ovaj sud u cijelosti prihvaća naprijed navedeno činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, a reproducirano je u točkama 8. do 13. ovog obrazloženja, kao i primjenu materijalnog prava, a navedena činjenična utvrđenja i činjenično-pravni zaključci prvostupanjskog suda nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima.

15. Protivno žalbenim navodima, pobijanom odlukom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer ista nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, razlozi pobijane odluke nisu nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama nema proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

16. Nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a na kojeg sadržajno ukazuje žaliteljica osporavajući pravilnost izvedenih dokaza.

17. Ispitujući dalje pobijanu odluku u granicama razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavka 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

18. Protivno žalbenim navodima, u procesnoj situaciji kad je tuženica odustala od prijedloga za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka A F G, tužiteljičinog bivšeg supruga i tuženičinog oca, tužiteljica nije bila ovlaštena ustrajati na provođenju dokaza kojeg nije sama predložila. Ona je sama taj dokaz trebala predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, a ne na ročištu glavne rasprave od 9. travnja 2019., pa prvostupanjski sud pravilno taj dokazni prijedlog nije uzeo u obzir, skladno članku 299. stavku 3. ZPP-a.

19. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je nakon više bezuspješnih pokušaja provođenja dokaza saslušanja svjedokinje Lj R s pravom odustao od njezinog saslušanja ocijenivši ga suvišnim, jer je i bez provođenja tog dokaza činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.

20. Neosnovana je i žalbena tvrdnja da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženica dana 22. veljače 2019. isplatom iznosa od 115.000,00 kn tužiteljici ispunila tužiteljičinu tražbinu iz podrednog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da sud obveže tuženu isplatiti joj kunsku protuvrijednost iznosa od 14.000,00 EUR i iznos od 10.000,00 kuna, sve sa zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2018. pa do isplate. Iako je tužiteljičina punomoćnica na ročištu glavne rasprave od 9. travnja 2019. izjavila kako potražuje i zatezne kamate na utuženi iznos iz podrednog tužbenog zahtjeva, ona se na tom ročištu obvezala dostaviti u najkraćem roku uređeni tužbeni zahtjev u navedenom dijelu. Budući tužiteljica to nije učinila do zaključenja glavne rasprave, prvostupanjski sud je odbio u cijelosti navedeni podredni tužbeni zahtjev očito uzimajući da tužiteljica nije dokazala visinu preostalog potraživanja koji se odnosi na zatezne kamate.

21. Budući tužiteljica nije dokazala vjerojatnost svoje tražbine, prvostupanjski sud je u točki I izreke pobijanog rješenja pravilno odbio tužiteljičin prijedlog za donošenje privremene mjere, a u točki II izreke pobijanog rješenja je pravilno odbio i prijedlog za donošenje rješenja o zabilježbi spora, budući je po tužiteljičinom prijedlog predmetni spor već zabilježen u zemljišnoj knjizi.

22. Žalba stoga nema opravdanja, pa je odlučeno kao u izreci temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a.

23. Iako se u žalbi osnovano ističe da je prvostupanjski sud u odluci o trošku pogrešno zaračunao troškove odvjetničkog zastupanja na ročištima od 10. siječnja 2019. i 26. rujna 2019. po 625,00 kn uvećane za PDV (25%) umjesto iznosa od po 500,00 kn uvećane za PDV (25%), ukupan dosuđeni iznos troškova tuženici nije na žaliteljičinu štetu, pa je žalbu i u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku temeljem članka 380. točke 2. ZPP-a.

Dubrovnik, 19. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marija Vetma v.r.