Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž-408/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. H., OIB: …, iz Z., zastupana po punomoćniku K. C., odvjetniku iz Z., protiv tuženika D. M., OIB: …, iz Z., zastupan po punomoćnici M. O., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3610/23-8 od 19. ožujka 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 19. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I.) Žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovan pa se presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3610/23-8 od 19. ožujka 2024. godine:

- potvrđuje u izreci presude za tužiteljici dosuđeni iznos od 9.625,00 EUR zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos;

- preinačuje u preostalom dijelu izreke presude glede dosuđenog iznosa od 1.375,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te u točki II. izreke rješenja, pa se sudi:

1.) Odbija se tužiteljica sa dijelom tužbenog zahtjeva, kao s neosnovanim, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku D. M., iz Z., da isplati tužiteljici V. H., iz Z., iznos od 1.375,00 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 7. veljače 2014. pa do isplate, i to po stopi određenim u razdoblju od dospijeća do 31. srpnja 2015. koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke."

2.) Tuženiku D. M., iz Z., nalaže se da na ime naknade parničnog troška isplati tužiteljici V. H., iz Z., iznos od 1.985,73 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II.) Tuženiku se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žabe.

III.) Točka I. izreke rješenja, kao ne pobijana, ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1.) Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3610/23-8 od 19. ožujka 2024. godine, naloženo je tuženiku D. M., iz Z., da isplati tužiteljici V. H., iz Z., iznos od 11.000,00 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 7. veljače 2014. pa do isplate, i to po stopi određenim u razdoblju od dospijeća do 31. srpnja 2015. koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

1.1.) Rješenjem istog broja i datuma odbijen je prijedlog tužiteljice za osiguranje određivanjem privremene mjere (točka I. izreke), i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.647,64 eura sa zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (točka II. izreke).

2.) Protiv navedene presude i rješenja žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 79/19., 80/22. i 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje, ili da ju preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog uz dosudu mu parničnog troška uključujući i trošak izjavljivanja žalbe.

3.) U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode tuženika i predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i potvrdi pobijanu prvostupanjsku presudu.

4.) Žalba je djelomično osnovana.

5.) Predmet spora u ovoj parnici je novčana tražbina tužiteljice V. H., kao pravne slijednice (nasljednice) prvotne tužiteljice B. M., u iznosu od 11.000,00 EUR, koji ona potražuje od tuženika, kao pravnog slijednika (nasljednika) prvotno tužene S. M., kao stečeno po osnovi koja je kasnije otpala. Pri tome treba reći da se navedeni iznos potražuje kao ono što je prvotna tužiteljica dala prvotno tuženoj temeljem Ugovora o ostavštini od 15. listopada 2011. godine, kojeg je prvotna tužiteljica opozvala 05. veljače 2014. godine.

6.) Postavljeni tužbeni zahtjev sud prvog stupnja ocjenjuje osnovanim u cijelosti, i to nakon što u provedenom postupku temeljem izvedenih dokaza nalazi utvrđenim slijedeće važne činjenice:

-da su i prvotna tužiteljica (B. M.) i prvotno tužena (S. M.) umrle tijekom vođenja predmetne parnice;

-da je nasljednik tužene njen sin D. M., a da su rješenjem o nasljeđivanju donesenim iza pokojne B. M. njenim nasljednicima proglašene tužiteljica V. H. u 7/8 dijela te S. M. u 1/8 dijela;

-da su dana 15. listopada 2011. godine, prvotna tužiteljica B. M., prvotno tužena S. M., sadašnja tužiteljica V. H. te E. M., S. M. i M. H., zaključili ugovor o ostavštini, na kojem ugovoru su po javnom bilježniku ovjereni potpisi stranaka;

-da je navedenim ugovorom B. M. rasporedila na svoje potomke (kćeri i sina) svoju imovinu (novčana sredstva) kojom je u tom momentu raspolagala, i to tako da kćerki V. H. daje iznos od 2.500,00 EUR, S. M. iznos od 1.000,00 EUR, i kćerki S. M. iznos od 11.000,00 EUR;

-da je navedenim ugovorom S. M., pored primitka iznosa od 11.000,00 EUR, preuzela obvezu primiti u svoj stan majku B. M. te ju doživotno uzdržavati;

-da je B. M. živjela u stanu prvotno tužene S. M. od mjeseca listopada 2011. godine do Božića 2013. godine, kada joj je prvotno tužena uskratila pravo daljnjeg stanovanja u navedenom stanu te ju time prestala uzdržavati, nakon čega je prvotna tužiteljica B. M. preselila u stan druge kćerke V. H.;

-da je prvotno tužena S. M., nakon sklapanja predmetnog ugovora od 15. listopada 2011. godine te preseljenja prvotne tužiteljice u njen stan, sa bankovnog računa tužiteljice, a temeljem već ranije izdane punomoći, podignula iznos od 11.000,00 EUR i da je taj novac utrošila u adaptaciju te uređenje stana u svojem vlasništvu te za namještanje navedenog stana;

-da je B. M., nakon što joj je tužena S. M. uskratila stanovanje u svome stanu te prestala joj davati uzdržavanje, u odnosu na nju opozvala ugovor o ostavštini od 15. listopada 2011. godine te sačinila oporuku pred svjedocima kojom svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu nakon smrti ostavlja svojoj kćerki V. H..

6.1.) Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja sud prvog stupnja zaključuje da predmetni ugovor o ostavštini sklopljen dana 15. listopada 2011. godine, po svojem sadržaju ima značaj ugovora iz odredbe čl.105. Zakona o nasljeđivanju (NN broj 48/03, 163/03., 35/05., 127/13., 33/15., 14/19. – dalje: ZN), ali da isti ne udovoljava uvjetima za njegovu pravnu valjanost propisanim odredbom čl.106.st.1. i st.2. istog zakona – jer isti nije ovjeren od strane suda niti je sklopljen u formi javnobilježničkog akta ili potvrđen po javnom bilježniku. Isto tako sud prvog stupnja zaključuje kako navedeni ugovor ne ispunjava uvjetima pravne valjanosti ugovora o doživotnom uzdržavanju su smislu odredbi čl.580.st.3. i čl.589. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 151/11., 78/15. i 29/18. – dalje: ZOO/05).

6.2.) Slijedom naprijed navedenog sud nalazi da je predmetni ugovor ništetan pa da je tužena, koja je od B. M. u izvršenju navedenog ugovora primila novčani iznos od 11.000,00 EUR, dužna taj iznos vratiti sadašnjoj tužiteljici V. H. kao oporučnoj nasljednici B. M., sve to temeljem odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, pa stoga prihvaća postavljeni tužbeni zahtjev i dosuđuje joj navedeni iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe pa do isplate.

6.3.) Kako je tužiteljica uspjela u sporu, sud joj dosuđuje i cjelokupni parnični trošak utvrđen potrebnim za vođenje predmetne parnice, sve to primjenom odredbi čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a.

7.) Tuženik u žalbi ukazuje na počinjenje bitnih povreda postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a i čl.354.st.1. u svezi čl.8. ZPP-a, no navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene.

7.1.) Naime, protivno naprijed navedenim žalbenim tvrdnjama pobijana presuda je razumljiva i u izreci i u obrazloženju, u njoj su za sve važne činjenice, a temeljem kojih sud zaključuje o pravnoj utemeljenosti postavljenog zahtjeva, iznio po svemu potpuno jasne i međusobno neproturječne razloge na temelju kojih je bilo moguće na valjan način ispitati pravilnost primjene materijalnog prava, a kako pobijana presuda nema niti nekih drugih manjkavosti zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati nije ostvareno postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a.

7.2.) Isto tako, sud prvog stupnja je pravilno, tj. u skladu sa odredbom čl.8. ZPP-a, ocijenio sve izvedene dokaze, pa tako i one personalne, tj. iskaze svjedoka na koje se posebno ukazuje u žalbi, svaki ponaosob ali i u njihovoj međusobnoj povezanosti, i na temelju takve ocjene je izveo pravilne zaključke o postojanju odlučnih činjenica, pa slijedom toga nije ostvareno niti postojanje bitne povrede postupka iz čl.354.st.1. ZPP-a.

8.) Sud prvog stupnja, niti prilikom donošenja pobijane presude a niti u postupku koji joj je prethodio, nije učinio niti bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se uvijek pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl.365.st.2. ZPP-a.

9.) Nije ostvaren niti žalbeni razlog iz odredbe čl.355. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve važne činjenice, ali je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, temeljem utvrđenih činjenica, u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, a što će sve biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

10.) I prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda potpuno je pravilan zaključak suda prvog stupnja da predmetni ugovor – ugovor o ostavštini od 15. listopada 2011. godine, ne udovoljava uvjetima pravne valjanosti niti za ugovor o raspodjeli i ustupu imovine za života iz čl.105. ZN, niti za ugovor o doživotnom uzdržavanju u smislu odredbe čl.580.st.3. u svezi čl.589. ZOO/05, slijedom čega da je riječ o ništetnom ugovoru, a na što je tijekom postupka ukazivala i tužena.

10.1.) Naime, nije sporno da je na navedenom ugovoru po javnom bilježniku izvršena samo ovjera potpisa osoba koje su isti zaključile i potpisale što nije dostatno za valjanost ugovora iz odredbe čl.105. ZN-a, budući da je za to, u skladu sa odredbom čl.106.st.2. ZN-a, nužno da isti bude ili ovjeren po sucu nadležnog suda, ili da je sastavljen u formi javnobilježničkog akta, ili da je potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku. Isto tako, navedena forma je odredbom čl.580.st.1. ZOO/05 propisana i za pravnu valjanost ugovora o doživotnom uzdržavanju.

10.2.) S obzirom na naprijed navedeno, o osnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu – tj. za povrat danog u ispunjenu navedenog ništetnog ugovora, valjalo je odlučiti primjenom odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, kojom odredbom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, da se ima dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijem donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.) U postupku pred prvostupanjskim sudom bilo je sporno, a to spori tuženik i u ovom žalbenom postupku, da li je B. M. u izvršenju navedenog ništetnog ugovora predala tuženoj S. M. iznos od 11.000,00 EUR, te zavisno od toga da li je sadašnji tuženik D. M., kao zakonski nasljednik prvotno tužene S. M., dužan navedeni iznos vratiti tužiteljici V. H. (nasljednici B. M.).

12.) I prema stavu ovog drugostupanjskog suda (kao i prema stavu suda prvog stupnja) za ocjenu da li je S. M. u izvršenju navedenog ništetnog ugovora primila od B. M. iznos od 11.000,00 EUR, a onda i za pravilnost primjene materijalnog prava iz odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, nije odlučan način predaje navedenog iznosa, odnosno da li je navedeni iznos B. M. osobno podigla sa svoje štedne knjižice i predala na ruke S. M., a što je inače tvrdila prvotna tužiteljica (B. M.) tijekom postupka u svojem iskazu te što su tvrdili i saslušani svjedoci kojima je sud prvog stupnja poklonio vjeru, ili je navedeni iznos nakon sklapanja navedenog ugovora sa računa B. M. temeljem prethodno joj izdane punomoći podignula sama S. M. i nakon toga sa tim novcem raspolagala svojom voljom i u svoju korist.

12.1.) Dakle, za ocjenu postojanja obveze povrata u smislu odredbe čl.323.st.1. ZOO/05 odlučno je da li je tužena S. M. primila novčani iznos od 11.000,00 EUR od B. M., odnosno da li je ona sa tim novčanim iznosom nakon sklapanja navedenog ugovora raspolagala u svoju korist, odnosno u korist neke svoje imovine.

12.1.1.) Upravo na temelju izvedenih dokaza sud prvog stupnja i utvrđuje da je tužena S. M., a nakon što je sklopljen navedeni ništetni ugovor te nakon što je B. M. preselila kod nje u njen stan, podigla sa računa svoje majke B. M. navedeni iznos i da je upravo sav taj iznos utrošila u uređenje i adaptaciju stana u svojem vlasništvu, te u njegovo namještanje potrebnim novim namještajem u svojem vlasništvu. Navedeno utvrđenje suda prvog stupnja temelji se, ne samo na po prvostupanjskom sudu prihvaćenom iskazu prvotne tužiteljice B. M. te na prihvaćenim iskazima svjedoka, koje sadašnji tuženik označava pristranima, već i na stranačkom iskazu same tužene S. M.. Naime, sama S. M. je u svojem stranačkom iskazu priznala navedene činjenice – tj. da je osobno podigla navedeni novčani iznos sa računa majke B. M. nakon što je sklopljen predmetni ugovor i nakon šte je temeljem tog ugovora onda doselila u njen stan, i da je navedeni novac utrošen u adaptaciju i uređenje stana u njenom vlasništvu, odnosno u kupnju namještaja za navedeni stan. Dakle, sama prvotno tužena je priznala činjenicu da je upravo navedena novčana sredstva koja je dobila od majke unijela u svoju imovinu, slijedom čega, a s obzirom da je navedeni novčani iznos stekla temeljem ništetnog ugovora, je primljeni (stečeni) iznos dužna i vratiti temeljem odredbe čl.323.st.1. ZOO/05.

13.) U sporenju postojanja obveze povrata primljenog a utrošenog u adaptaciju vlastitog stana te utrošenog za kupnju namještaja za taj stan, tužena je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom isticala, a to se ističe i u žalbi, da su navedene adaptacije stana te kupnja namještaja vršene isključivo na zahtjev tužiteljice B. M., a pri tome navodi da sud prvog stupnja glede navedenog nije adekvatno cijenio iskaze određenih svjedoka (R. G., S. L.).

13.1.) Navedene tvrdnje tužene a i sada žalitelja je prvotna tužiteljica B. M. u svojem iskazu danom pred prvostupanjskim sudom porekla, ustvrdivši pri tome da je novac podignut sa njenog računa tužena trošila po svojoj volji i svojom odlukom bez njenog ikakvog utjecaja na to, a kada je sav novac potrošila da ju je tužena istjerala iz navedenog stana te ju je odbila uzdržavati iako je sklopljenim ugovorom preuzela tu obvezu.

13.2.) Čak ukoliko su i istinite tvrdnje žalitelja da je i sam B. M. sudjelovala u donošenju odluka koji će se radovi u stanu tužene izvršiti te koji dijelovi namještaja će se zamijeniti, niti te tvrdnje prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ne mogu dovesti u pitanje postojanje obveze tuženika iz odredbe čl.323.st.1. ZOO/05. Sve to s obzirom na utvrđenu činjenicu da je iznos od 11.000,00 EUR, primljen u izvršenju ništetnog ugovora, unesen u imovinu tužene S. M. a sada u imovinu žalitelja kao njenog zakonskog nasljednika, odnosno da je navedeni iznos S. M. utrošila za adaptaciju i uređenje stana u svojem vlasništvu te da je taj iznos utrošila za kupnju namještaja za taj stan u svojem vlasništvu.

14.) Nadalje, pravilnost primjene odredbe čl.323.st.1. ZOO/05 dovodi se u pitanje i isticanjem da je primljeni iznos od 11.000,00 EUR trošen i na podmirenje životnih troškova i potreba (troškovi stanovanja, hrane, liječenja) B. M. dok je ista živjela (od listopada 2011. pa do prosinca 2013.) u stanu tužene.

14.1.) Ovaj sud prihvaća da je navedene životne troškove podmirivala tužena, jer ih je končano i preuzele na sebe sklapanjem ništetnog ugovora, a odredbom čl.323.st1. ZOO/05 je propisano da je svaka ugovorna strana, koja je nešto dala u izvršenju ništetnog ugovora ima pravo tražiti vračanje danog. Dakle, navedeno pravo na povrat danog ne pripada samo jednoj ugovornoj strani (tužiteljici B. M.), već bi to pravo pripadalo i tuženoj S. M., no ona tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, za dano tužiteljici u izvršenju navedenog ništetnog ugovora, nije niti postavila odgovarajući zahtjev. Ona to nije učinila niti isticanjem prijeboja (građansko pravne kompenzacije), niti je to učinila isticanjem zahtjeva radi prebijanja u predmetnoj parnici (procesna kompenzacija), niti isticanjem protutužbenog zahtijeva. Slijedom toga iznošenje navedenih žalbenih tvrdnji o podmirenju određenih životnih troškova tužiteljice tijekom njenog boravka u stanu tužene je pravno irelevantno za pravilnost donesene odluke o tužbenom zahtjevu tužiteljice.

15.) Međutim, osnovano ističe tuženik da pravilnom primjenom materijalnog prava nije bilo utemeljenja za prihvaćanje cijelog iznosa tužbenog zahtjeva sadašnje tužiteljice V. H. – i to za 1/8 utuženog iznosa.

16.) Naime, nije sporno da je tužiteljica B. M. umrla tijekom parnice, te da je iza nje vođen ostavinski postupak. Prvostupanjski sud izvjesno utvrđuje da je u ostavinskom postupku iza pokojne B. M. doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju O- 10668/2017 od 24. travnja 2019. godine (list 100 – 101), kojim su kao njeni nasljednici utvrđeni sadašnja tužiteljica V. H. – i to u 7/8 dijela temeljem oporuke, ali i tužena S. M. u 1/8 dijela temeljem zakona.

16.1.) Iz navedenog rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je istim tužena S. M. proglašena nasljednicom tužiteljice kao njen nužni nasljednik (kćerka) u smislu odredbe čl.70. ZN, koji je postavio zahtjev za uručenje nužnog nasljednog dijela te koji u smislu navedene odredbe iznosi ½ zakonskog nasljednog dijela, i koji, s obzirom da bi zakonski dio iznosio ¼ dijela, iznosi 1/8 dijela.

16.2.) Isto tako, iz navedenog rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je njime raspoređena kao ostavinska imovina samo pravo korištenja grobno mjesta, pa je tako oporučnoj nasljednici V. H. navedeno pravo uručeno u 7/8 dijela, a S. M., kao nužnoj nasljednici je navedeno pravo uručeno u 1/8 dijela.

16.3.) U spisu predmeta priložena je i oporuka B. M., temeljem koje je ostavinski sud i donio pravomoćno rješenje o nasljeđivanju, a kojom je ona raspolagala svojom imovinom u korist nasljednice V. H., i to prije svega pravom korištenja grobnim mjestom, ali i svom pokretnom i nepokretnom imovnom koja se zatekne u času njene smrti.

17.) U smislu naprijed spomenute odredbe čl.70. ZN nužni nasljedni dio predstavlja zakonski nasljedni dio, tj. on zahvaća svu ostavinsku imovinu ostavitelja, pa slijedom toga, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne samo pravo korištenja grobnog mjesta, već i dio predmetne tražbine ostaviteljice glede koje je u času njene smrti bila u tijek predmetna parnica. Dakle, sukladno navedenom tuženoj S. M. bi pripadalo i pravo na nužni dio od 1/8 dijela predmetne tražbine – što iznosi 1.375,00 EUR, pa je slijedom toga, a primjenom odredbe čl.207.st.1. ZOO/05 (prestanak obveze sjedinjenjem) utužena tražbina prestala za naprijed navedeni iznos, što znači da bi oporučnoj nasljednici V. H., temeljem odredbe čl.323.st.1. ZOO/05, pripadalo pravo potraživati isplatu 7/8 dijela utuženog iznosa od 11.000,00 EUR, a to je iznos od 9.625,00 EUR, koliko joj je ovom presudom i dosuđeno.

18.) Zbog navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. i čl.373.t.3. ZPP-a, žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu za dosuđeni iznos od 9.625,00 EUR, zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, a djelomično istu uvažiti kao osnovanu te preinačiti prvostupanjsku presudu za dosuđeni iznos od 1.375,00 EUR, zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog u ovom dijelu.

19.) Budući da je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačena prvostupanjska presuda, to je onda valjalo, temeljem odredbe čl.166.st.2. ZPP-a, odlučiti o troškovima parničnog postupka.

20.) Naime, nakon odbijanja dijela tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.375,00 EUR, tužiteljica je djelomično uspjela u sporu pa je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, tj. razmjerno uspjehu u sporu. Uspjeh tužiteljice u sporu iznosi 87,5 % a uspjeh tuženika 12,5 %, pada kada se izvrši prebijanje navedenog uspjeha tada proizlazi da je tuženik u obvezi tužiteljici 75 % ukupnog troška utvrđenog potrebnim za vođenje parnice.

20.1.) Visinu troška potrebnog za vođenje parnice sud prvog stupnja je utvrdio u iznosu od 2.647,64 EUR, čemu tuženik žalbo ne prigovara, a 75 % tog troška iznosi 1.985,73 EUR, koliko je tužiteljici i dosuđeno primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a.

20.2.) Iako je žalba tuženika djelomično uvažena nije mu dosuđen trošak izjavljivanja žalbe, sve to s obzirom na odredbu čl.166.st.2. ZPP-a, i s obzirom na činjenicu da tuženik, i nakon djelomičnog uvažavanja žalbe, je u obvezi podmirenja dijela troškova tužiteljice.

Bjelovar, 19. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća

Alen Golub v. r.