REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-261/2022-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić- Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Z. F., (OIB: …), …, S. B., zastupane po T. M., odvjetniku iz O., protiv tuženika Z. b. d.d., …, Z., (OIB: …), zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M., K. i p. d.o.o. iz Z., nakon održane i zaključene glavne javne rasprave dana 17. svibnja 2024., u nazočnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužiteljice K. P., odvjetnice iz S. B. i zamjenika punomoćnika tuženika I. L., odvjetničke vježbenice iz Z., 19. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim ugovorne odredbe koje se nalaze u članku 2. i 6. Ugovora o kreditu, a prema kojima se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., …, Z., (OIB: …), da tužiteljici Z. F., (OIB: …), …, S. B., isplati iznos od 3.801,44 eura skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do 31.07.2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a počev od 30.12.2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose kako slijedi:

- 0,28 eur koja teče na taj iznos od 02.09.2008. godine pa do isplate,

- 2,39 eur koja teče na taj iznos od 02.10.2008. godine pa do isplate,

- 14,89 eur koja teče na taj iznos od 02.11.2008. godine pa do isplate,

- 5,72 eur koja teče na taj iznos od 02.12.2008. godine pa do isplate,

- 15,90 eur koja teče na taj iznos od 02.01.2009. godine pa do isplate,

- 17,28 eur koja teče na taj iznos od 02.02.2009. godine pa do isplate,

- 17,98 eur koja teče na taj iznos od 02.03.2009. godine pa do isplate,

- 16,33 eur koja teče na taj iznos od 02.04.2009. godine pa do isplate,

- 16,09 eur koja teče na taj iznos od 02.05.2009. godine pa do isplate,

- 13,49 eur koja teče na taj iznos od 02.06.2009. godine pa do isplate,

- 11,21 eur koja teče na taj iznos od 02.07.2009. godine pa do isplate,

- 9,35 eur koja teče na taj iznos od 02.08.2009. godine pa do isplate,

- 11,14 eur koja teče na taj iznos od 02.09.2009. godine pa do isplate,

- 10,22 eur koja teče na taj iznos od 02.10.2009. godine pa do isplate,

- 9,31 eur koja teče na taj iznos od 02.11.2009. godine pa do isplate,

- 11,59 eur koja teče na taj iznos od 02.12.2009. godine pa do isplate,

- 13,76 eur koja teče na taj iznos od 02.01.2010. godine pa do isplate,

- 16,04 eur koja teče na taj iznos od 02.02.2010. godine pa do isplate,

- 15,53 eur koja teče na taj iznos od 02.03.2010. godine pa do isplate,

- 19,32 eur koja teče na taj iznos od 02.04.2010. godine pa do isplate,

- 18,43 eur koja teče na taj iznos od 02.05.2010. godine pa do isplate,

- 20,38 eur koja teče na taj iznos od 02.06.2010. godine pa do isplate,

- 31,01 eur koja teče na taj iznos od 02.07.2010. godine pa do isplate,

- 28,67 eur koja teče na taj iznos od 02.08.2010. godine pa do isplate,

- 37,77 eur koja teče na taj iznos od 02.09.2010. godine pa do isplate,

- 33,08 eur koja teče na taj iznos od 02.10.2010. godine pa do isplate,

- 29,58 eur koja teče na taj iznos od 02.11.2010. godine pa do isplate,

- 40,53 eur koja teče na taj iznos od 02.12.2010. godine pa do isplate,

- 47,34 eur koja teče na taj iznos od 02.01.2011. godine pa do isplate,

- 42,54 eur koja teče na taj iznos od 02.02.2011. godine pa do isplate,

- 43,33 eur koja teče na taj iznos od 02.03.2011. godine pa do isplate,

- 39,90 eur koja teče na taj iznos od 02.04.2011. godine pa do isplate,

- 41,06 eur koja teče na taj iznos od 02.05.2011. godine pa do isplate,

- 53,05 eur koja teče na taj iznos od 02.06.2011. godine pa do isplate,

- 54,81 eur koja teče na taj iznos od 02.07.2011. godine pa do isplate,

- 68,08 eur koja teče na taj iznos od 02.08.2011. godine pa do isplate,

- 63,38 eur koja teče na taj iznos od 02.09.2011. godine pa do isplate,

- 56,00 eur koja teče na taj iznos od 02.10.2011. godine pa do isplate,

- 55,89 eur koja teče na taj iznos od 02.11.2011. godine pa do isplate,

- 55,16 eur koja teče na taj iznos od 02.12.2011. godine pa do isplate,

- 57,95 eur koja teče na taj iznos od 02.01.2012. godine pa do isplate,

- 61,03 eur koja teče na taj iznos od 02.02.2012. godine pa do isplate,

- 61,20 eur koja teče na taj iznos od 02.03.2012. godine pa do isplate,

- 59,42 eur koja teče na taj iznos od 02.04.2012. godine pa do isplate,

- 60,27 eur koja teče na taj iznos od 02.05.2012. godine pa do isplate,

- 61,48 eur koja teče na taj iznos od 02.06.2012. godine pa do isplate,

- 60,37 eur koja teče na taj iznos od 02.07.2012. godine pa do isplate,

- 60,57 eur koja teče na taj iznos od 02.08.2012. godine pa do isplate,

- 59,55 eur koja teče na taj iznos od 02.09.2012. godine pa do isplate,

- 57,59 eur koja teče na taj iznos od 02.10.2012. godine pa do isplate,

- 60,19 eur koja teče na taj iznos od 02.11.2012. godine pa do isplate,

- 61,21 eur koja teče na taj iznos od 02.12.2012. godine pa do isplate,

- 60,94 eur koja teče na taj iznos od 02.01.2013. godine pa do isplate,

- 57,38 eur koja teče na taj iznos od 02.02.2013. godine pa do isplate,

- 60,02 eur koja teče na taj iznos od 02.03.2013. godine pa do isplate,

- 60,71 eur koja teče na taj iznos od 02.04.2013. godine pa do isplate,

- 59,67 eur koja teče na taj iznos od 02.05.2013. godine pa do isplate,

- 56,40 eur koja teče na taj iznos od 02.06.2013. godine pa do isplate,

- 54,42 eur koja teče na taj iznos od 02.07.2013. godine pa do isplate,

- 56,39 eur koja teče na taj iznos od 02.08.2013. godine pa do isplate,

- 57,77 eur koja teče na taj iznos od 02.09.2013. godine pa do isplate,

- 61,15 eur koja teče na taj iznos od 02.10.2013. godine pa do isplate,

- 59,47 eur koja teče na taj iznos od 02.11.2013. godine pa do isplate,

- 60,38 eur koja teče na taj iznos od 02.12.2013. godine pa do isplate,

- 61,16 eur koja teče na taj iznos od 02.01.2014. godine pa do isplate,

- 62,53 eur koja teče na taj iznos od 02.02.2014. godine pa do isplate,

- 63,97 eur koja teče na taj iznos od 02.03.2014. godine pa do isplate,

- 63,41 eur koja teče na taj iznos od 02.04.2014. godine pa do isplate,

- 62,22 eur koja teče na taj iznos od 02.05.2014. godine pa do isplate,

- 61,74 eur koja teče na taj iznos od 02.06.2014. godine pa do isplate,

- 62,13 eur koja teče na taj iznos od 02.07.2014. godine pa do isplate,

- 63,91 eur koja teče na taj iznos od 02.08.2014. godine pa do isplate,

- 767,01 eur koja teče na taj iznos od 29.08.2014. godine pa do isplate. sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 1.743,07 eura sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pa do isplate, a sve to u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljica s dijelom troškova postupka u iznosu od 94,28 eura kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

II. Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 3214171013/08, prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 16.352,33 CHF, koji kredit se tužiteljica obvezala otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, i to na način da se isti kredit podmiruje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja, a koji kredit je otplaćen u cijelosti.

1.1. Navodi da je banka u ugovor o kreditu ugradila odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke tužene, o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo te su odredbe o promjenljivim ugovornim kamatama protivne odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora.

1.2. Poziva se na pravomoćnu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenljive kamate potvrđena presudom VTSRH broj Pž-7129/13 i presudu VSRH broj Revt-249/14.

1.3. Nadalje, tužiteljica navodi da je tuženik u predmetni ugovor inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužiteljica oštećena za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan sklapanja ugovora i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao.

1.4. Smatra da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile nerazumljive tužiteljici, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužiteljicu o nekoliko bitnih činjenica među kojima posebno: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone bio gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.5. Poziva se i na odluku Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. u kojoj se navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke, uključujući i tuženika, trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule.

1.6. Zaključno tužiteljica ističe pozivom na odredbe članaka 81. – 87. ZZP/03, odredbe članaka 96. - 102. ZZP/07, te odredbu članka. 3 i 4. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem, kako promjenjive kamatne stope, tako i valutne klauzule, postupao nepošteno i time tužiteljicu, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu inkorporirao valutnu klauzulu kojom glavnicu veže za valutu švicarski franak, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika.

1.7. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTS-a kao relevantnih i u ovom predmetu, tužiteljica smatra kako je dio kredita koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, te da je tuženik dužan vratiti tužiteljici sve što je temeljem takvog ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 323., 1046. i 1111. ZOO-a.

1.8. Postavlja okvirno tužbeni zahtjev na iznos od 28.000,00 kn / 3.716,24 eura jer ne raspolaže podatcima potrebnim za specifikaciju traženja i zadržava pravo isti specificirati nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214171013/08 od 22. kolovoza 2008. godine kojom je ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Poziva se i na odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupka kojom se regulira općemjesno nadležnost suda za tuženika.

2.1. U nastavku navodi da osporava postavljanje tužbenog zahtjeva pozivom na čl. 186. ZPP-a jer je postavljeni tužbeni zahtjev nepotpun i neodređen.

2.2. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice iz razloga što je iz prometa po partiji kredita vidljivo da su uplate vršene i od strane trećih osoba.

2.3. Osporava tužiteljici status potrošača jer nije dokazala da ima status potrošača niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za privatne svrhe.

2.4. Ističe i prigovor zastare potraživanja i smatra da se na zahtjev tužiteljice ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odredbu čl. 118. ZPP-a kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Smatra da se ovdje radi o potraživanju i postupku naknade štete, pa se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Navodi da kako je predmetna tužba podnesena dana 3.5.2022. prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari.

2.5. Vezano uz ništetnost valutne klauzule pozivom na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

2.6. U nastavku navodi da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, odnosno da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak.

2.7. Vezano uz ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ističe da je tuženik prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, što je tuženik u ovoj stvari uredno činio.

2.8. Poziva se na Direktivu Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.koja u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

2.9. Zaključno, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i predlaže da se tužba odbaci, podredno odbije kao neosnovana.

3. U nastavku postupka, stranke su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 28. studenog 2022. a kasnije zbog promjene valute plaćanja u Republici Hrvatskoj, i podneskom od 8.svibnja 2024. specificirala i uredila tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 3.801,44 eura, sve na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli.

5. Tužitelj se protivio preinaci tužbenog zahtjeva smatrajući ju nedopuštenom.

6. Sud je dopustio navedenu preinaku pozivom na članak 190. st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer je isto svrsishodno za konačno rješavanje odnosa među strankama a nedopuštanjem preinake tužbe tužiteljici bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99,14/02, 1/06). Nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno niti legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti te ubrzanje postupka i osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava. Tužiteljica je tek provođenjem postupka vještačenja uz prethodnu pribavu potrebne dokumentacije za provođenje postupka vještačenja koju nije posjedovala do tada, bila saznanja o šteti koju može potraživati od tuženika i mogla postaviti konačni tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod II. izreke rješenja.

7. U svezi istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti prije svega valja navesti da je nesporno između stranaka kako je sjedište tuženika u Zagrebu pa bi sud u Zagrebu bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe čl. 16. predmetnog Ugovora, sve sukladno čl. 48. stav. 1. ZPP-a. Istovremeni iz samog Ugovora proizlazi da je sklopljen u S. B. Odredba čl. 16. Ugovora sklopljenog između parničnih stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila ni predmetom pregovora niti je tužiteljica mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u S. B., u svrhu zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu kao sudom sjedišta tuženika, bila izvrgnuta dodatnim troškovima putovanja i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Tužiteljica se stoga, legitimno opredijelila za nadležnost Općinskog suda u S. B., zbog čega je i odlučeno kao pod I. izreke rješenja.

8. Predmet ovog parničnog spora je tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214171013/08 i to po osnovi valutne klauzule kojom se glavnica veže za valutu CHF, za koju odredbu tužiteljica smatra da je ništetna i potražuje stečeno bez osnove temeljem navedene odredbe.

9. Nesporno je u postupku utvrđeno da je tužiteljica, kao korisnik kredita, 22. kolovoza 2008. s bankom, navedenim tuženikom, sklopila Ugovor o kreditu broj 3214171013/08 na iznos od 16.306,69 CHF u protuvrijednosti od kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, promjenjivom kamatnom stopom od 6,55 % godišnje i rokom otplate od 84 mjeseca. Nesporno je i da je kredit u cijelosti otplaćen.

10. Sporno je da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018., da li su odredbe Ugovora o kreditu broj 3214171013/08 sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništetne. Sporno je da li je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom postupku i da li ima status potrošača. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

11. Radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 3214171013/08 (str. 18-22 spisa), u promet po kreditu (str. 7-13 spisa), u dokument Efektivna kamatna stopa / Realna godišnja kamatna stopa (str. 14-17 spisa), u specifikaciju uplata (str 86-92 spisa), u nalaz knjigovodstveno-financijskog vještačenja od 21.studenog 2022. (str. 144-149 spisa). Proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku A. I. iz S. B. čiji je nalaz pročitan te je tužiteljica saslušana kao stranka.

12. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje, sve iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, a tužiteljica je u skladu s nalazom postavila konačni tužbeni zahtjev.

13. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. ZPP sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

14. U odnosu na istaknuti prigovor nedostataka aktivne legitimacije tužiteljice zbog dijela uplata koje je prema navodima tuženika izvršila neka druga osoba valja istaknuti kako su u obveznopravnom odnosu na temelju predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica i tuženik. Tuženik je ugovoreni iznos kredita isplatio tužiteljici i ona je bila u obvezi vratiti iznos plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta kroz određeno razdoblje, a eventualni modalitet plaćanja prema tuženiku ne oduzimaju tužiteljici pravo biti aktivno legitimirana u ovom postupku. To stoga što je odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) propisano da obvezu može ispuniti ne samo dužnik, nego i treća osoba, dok je stavkom 3. tog članka propisano da je vjerovnik dužan primiti ispunjenje od treće osobe ako je dužnik s tim suglasan, osim kad prema ugovoru ili naravi obveze istu treba ispuniti dužnik osobno. Odnos između dužnika, ovdje tužiteljice i treće osobe ne tiče se tuženika kao kreditora, pa je pravno neodlučno je li rate kredita otplaćivala tužiteljica ili neka treća osoba. Dakle, tužiteljica je u svojstvu korisnika kredita sklopila ugovor o kreditu, koji je otplaćen, pa je ona kao ugovorna strana iz kreditnog odnosa aktivno legitimirana zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta kredita.

15. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214171013/08 utvrđeno je da je tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom 22. kolovoza 2008. sklopila ugovor o kreditu u svrhu kupovine vozila R. (čl.5.) u iznosu od 16.306,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (čl. 1.) s redovnim ugovorenim kamatama po promjenjivoj stopi 6,55% godišnje (čl.2.) i rokom otplate od 84 mjeseca (čl.3). Ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja (čl.6).

16. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da je u 2008. odlučila kupiti vozilo i vezano uz to otišla u auto kuću A.-d. V., da je odabrala vozilo i rekla im da će isto kupiti putem kredita, zbog čega je otišla u Z. b. raspitati se o uvjetima realizacije kredita. Istakla je da je u to vrijeme svoj privatni račun imala u P.-u, ali je u Z. otišla po preporuci kolegice koja joj je rekla da su tamo najpovoljniji krediti. Dolaskom u banku rekla im je koliki iznos kredita treba i tada joj je kredit vezan uz valutu CHF bio preporučen kao najpovoljniji. Nije se mogla sjetiti da bi bilo razgovora o bilo kakvim drugim kreditima, a i ovaj kredit joj je u konačnici odgovarao, odnosno odgovarala joj je visina rate koja je dogovorena ugovorom. Istakla je da je kredit brzo realizirala i da je bila pozvana u banku preuzeti ugovore i otići kod javnog bilježnika solemnizirati iste. Navela je da je kod javnog bilježnika samo potpisala ugovore i nije bilo nikakvog razgovora vezano uz predmetni ugovor. Posebno je napomenula da niti u banci prilikom ugovaranja kredita nije bilo nikakvog razgovora vezano uz valutu CHF i faktore koji utječu na eventualni rast tečaja. Kredit je u cijelosti otplatila s tim da je istakla da je realizirala oko 70.000,00 kn protuvrijednosti u CHF, a u konačnici otplatila oko 140.000,00 kn. Nije znala odgovoriti što znači štićena valuta, niti je to znala u vrijeme sklapanja ugovora, niti ju je banka o tome informirala. Istakla je da je vozilo kupila za privatne potrebe a da je u to vrijeme tek rodila i vozilo joj je bilo potrebno u privatne svrhe. Na svom imenu nikada nije imala registriran niti obrt, niti trgovačko društvo. Ugovor je pročitala u dijelu u kojem ju je zanimao, a to je iznos kredita, rok otplate i visina rate.

17. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti poklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da joj je kredit vezan uz valutu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njezin je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

18. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je kredit realizirala radi kupovine vozila, za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužiteljica bila u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopila pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

19. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF.

20. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 6. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.travnja 2005. do 31.prosinca 2008. (u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljicom) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužiteljica nije dobila mogućnost pregovaranja. Navedeni joj je kredit prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

21. Stoga je odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužiteljice je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužiteljice utvrđeno da joj je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora dovedena je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

22. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužiteljica je po zanimanju upravni pravnik i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogla sa njime ravnopravno razgovarati.

23. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

24. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 6. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužiteljici nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav joj je kredit ponuđen i predočen najpovoljnijim, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača.

25. Radi navedenog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

26. Glede visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku A. I. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF, uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužiteljica više platila iznos od 3.801,44 eura.

27. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala nikakvih primjedbi i u skladu sa istim, postavila je konačni tužbeni zahtjev podneskom od 28. studenog 2022., kasnije podneskom 8.svibnja 2024. kojim potražuje glavno dugovanje u iznosu od 3.801,44 eura skupa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

28. Tuženik također nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka, no ostao je i dalje kod svih istaknutih prigovorio u postupku.

29. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

30. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

31. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

32. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. ZOO-a).

33. Vezano uz zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

34. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

35. Kako je tužba podnesena 3. svibnja 2022. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

36. Tužiteljici su priznate kamate u skladu sa zatraženim, odnosno kako su utvrđene nalazom vještaka, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO- a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

37. Slijedom navedenog, tužiteljici je priznato pravo na isplatu stečenog bez osnove kako je to zatraženo konačno postavljenim tužbenim zahtjevom skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to navedeno u izreci presude pod točkom II.

38. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud je tužiteljici dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

39. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 1.837,35 eura. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora, priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 8.9.2022. i 17.5.2024. za svako po 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 30.6.2022. i 28.11.2022. za svako 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.000,00 eura skupa s pripadajućim PDV- om od 250,00 eura, ukupno 1.250,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak plaćene pristojbe na tužbu u iznosu od 41,81 eura kao i trošak naknade za provedeno financijsko vještačenje u iznosu od 451,26 eura. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.743,07 eura.

40. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

41. Tužiteljici nisu priznati daljnji traženi troškovi za sudsku pristojbu na tužbu i financijsko vještačenje preko gore navedenih iznosa jer je pristojba i naknada vještaku plaćena u priznatom iznosu kako je to navedeno pod točkom 38. obrazloženja ove presude. Nadalje, nisu priznati niti traženi troškovi pristojbe na presudu u iznosu od 85,16 eura koje je tužiteljica oslobođena pozivom na čl. 11. st. 1. t. 20. Zakon o sudskim pristojbama ("Narodne novine 118/18, 51/23). Ukupno tužiteljici nisu priznati troškovi u iznosu od 94,28 eura.

41. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

Slavonski Brod, 19. lipnja 2024.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja.

Dna:

1. Odvj. T. M., O.,

2. OD M., K. i p., Z..