Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-350/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Tomislava Brđanovića i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Helene Krleža, u kaznenom predmetu protiv optuženih D. V. i N. L., zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19.,114/22. i 114/23., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: K-258/2024 od 4. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženih D. V. i N. L. kao neosnovane i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja optuženi D. V. i optuženi N. L. proglašeni su krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda, protuzakonitim ulaženjem, kretanjem i boravkom u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 1. KZ/11 (prvostupanjski sud propustio je pravno označiti primijenjeni Kazneni zakon i po ZID KZ/11 iz NN 114/23, iako je navedeni zakon bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela).

1.1. Optuženici su osuđeni, svaki, na kaznu zatvora od 1 godine, a na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunato im je vrijeme uhićenja od 24. prosinca 2023. pa nadalje.

1.2. Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 od optuženog D. V. oduzeto je vozilo marke I., registarskih oznaka ..., s ključem i prometnom dozvolom, a od optuženog N. L. osobni automobil R. L. srpskih registarskih oznaka ... s ključem i prometnom dozvolom, koji predmeti postaju vlasništvo Republike Hrvatske.

1.3. Optuženicima su, na temelju čl. 189. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka USRH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24. – dalje: ZKP/08, prvostupanjski sud nije naveo puni naziv procesnog zakona i brojeve Narodnih novina u kojima je isti objavljen) vraćeni privremeno oduzeti mobiteli i to optuženom D. V. mobitel R. s 2 SIM kartice te optuženom N. L. mobitel A1 A. 21 s 2 SIM kartice, a optuženici mogu preuzeti mobitele u roku od 3 mjeseca od pravomoćnosti presude.

1.4. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženici su dužni platiti trošak kaznenog postupka u paušalnoj svoti od 800,00 EUR, svaki, u korist državnog proračune Republike Hrvatske.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi D. V. po branitelju B. M., odvjetniku, zbog odluke o kazni i oduzimanju predmeta, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu preinači u odluci o kazni na način da optuženiku izrekne uvjetnu ili djelomičnu uvjetnu osudu.

2.1. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi N. L. po braniteljici I. Š., odvjetnici, zbog odluke o kazni i oduzimanju predmeta, s prijedlogom da županijski sud pobijanu presudu preinači u odluci o kazni na način da optuženiku izrekne blažu sankciju.

2.2. Žali se i optuženi N. L., osobno, zbog odluke o kazni i o troškovima postupka, s prijedlogom za izricanje blaže kazne.

3. Državni odvjetnik nije odgovorio na žalbe optuženika.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.

5. Obojica optuženika zatražili su održavanje drugostupanjske sjednice u prisutnosti stranaka, pa je održana javna drugostupanjska sjednica u prisutnosti zamjenika županijske državne odvjetnice u Varaždinu i obojice optuženika i njihovih branitelja.

6. Žalbe optuženika nisu osnovane.

7. Ovaj sud drugog stupnja ispitao je pobijanu presudu povodom žalbi optuženika, po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, kakvim ispitivanjem nije utvrdio postojanje koje od povreda iz navedene odredbe.

8. Optuženi D. V. žali se zbog odluke o kazni tvrdnjom da mu je izrečena prestroga sankcija, s obzirom na utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, pri čemu tvrdi da mu prvostupanjski sud nije cijenio olakotnom okolnost da je otac dvoje malodobne djece o kojoj skrbi. Žalitelj ističe kako mu je prvostupanjski sud pogrešno otegotnim cijenio društvenu opasnost kaznenog djela, jer je navedeno već ugrađeno u propisani raspon kazne za predmetno kazneno djelo.

8.1. U odnosu na odluku o oduzimanju predmeta žalitelj istu drži neosnovanom jer se radi o vozilu čija osnovna namjena nije biti sredstvom činjenja kaznenih djela, a i isto nije vlasništvo optuženika.

8.2. Optuženi N. L. u žalbi osporava odluku o izboru vrste i mjere kaznene sankcije tvrdnjom da je prvostupanjski sud precijenio značenje otegotnih okolnosti, a podcijenio značenje olakotnih, tvrdeći da mu je izrečena prestroga kazna.

8.3. Ovaj žalitelj osporava i pravilnost odluke o oduzimanju predmeta, istom argumentacijom kao i optuženi V..

8.4. Optuženi N. L. u osobno podnijetoj žalbi također tvrdi da je prvostupanjski sud podcijenio značenje utvrđenih olakotnih okolnosti, a posebno i manju težinu njegova učešća u počinjenju kaznenog djela, a da je precijenio značenje otegotnih okolnosti, pri čemu tvrdi da mu je osuda u Republici Srbiji brisana.

9. Prvostupanjski je sud optuženicima cijenio olakotnim priznanje počinjenja kaznenog djela, na koji način su doprinijeli bržem i ekonomičnijem okončanju kaznenog postupka, izraženo žaljenje i kajanje, čime su pokazali da preuzimaju odgovornost za svoje radnje i zrelost da snose posljedice počinjenog kaznenog djela. Otegotnim im je cijenjena ranija osuđivanost za kaznena djela u Republici Srbiji i iznimna društvena opasnost počinjenog kaznenog djela. Zaključak je prvostupanjskog suda da je optuženicima na temelju stupnja krivnje, utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti i jačine ugrožavanja zaštićenog dobra, a uzimajući u obzir i svrhu kažnjavanja, potrebno izreći kazne zatvora, ali u minimalnom trajanju.

10. U odnosu na izrečene kazne optuženom D. V. valja odgovoriti da ne postoji zakonska mogućnost izricanja djelomične uvjetne osude optuženiku prema čl. 57. st. 1. KZ/11 jer mu je prvostupanjski sud izrekao kaznu zatvora od, a ne preko, jedne godine. Što se tiče tvrdnje da optuženiku nije olakotnim vrednovana okolnost da je roditelj dvoje malodobne djece o kojoj se skrbi, valja navesti da je ovdje žalitelj u pravu, no niti ova okolnost ne bi, po ocjeni ovog suda drugog stupnja, dovela do blažeg kažnjavanja, jer je žalitelju izrečena minimalna kazna za kazneno djelo iz čl. 326. st. 1. KZ/11. Obojica žalitelja nisu u pravu kada tvrde da im se iznimna društvena opasnost kaznenog djela u pitanju nije trebala vrednovati otegotnom i da se radi o dvostrukom vrednovanju iste okolnosti (optuženi V.). Naime, optuženici su proglašeni krivim za prijevoz 23 osobe koje nemaju pravo boravka u Republici Hrvatskoj, što predstavlja značajnu kriminalnu količinu konkretnog kaznenog djela. Dakle, radi se o većoj jačini ugrožavanja zaštićenog dobra – javnog reda, konkretnim djelom. Radi se i o pojačanoj društvenoj opasnosti ovog, posebno raširenog kaznenog djela, koju okolnost treba sagledati i u okviru opće preventivne svrhe izricanja kaznene sankcije – utjecaja na druge da ne čine kaznena djela. Iz tih razloga ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da je prvostupanjski sud ispravno utvrdio i cijenio sve olakotne i spomenutu otegotnu okolnost, pa je kazna koja je izrečena, u cijelosti sukladna kako stupnju krivnje, tako i tim okolnostima, ali i svrsi kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ/11.

10.1. S druge strane optuženicima nije ispravno, pribavljanjem i čitanjem izvoda iz kaznene evidencije, koja isprava je jedini dokaz na temelju kojega je moguće utvrditi podatak o osuđivanosti optuženika, cijenjena otegotnom ranija osuđivanost. Naime, u konkretnom predmetu pribavljeni su putem policijske suradnje, putem Interpola, podaci o osuđivanosti za optuženike iz Republike Srbije, no navedene isprave nemaju značenje izvoda iz kaznene evidencije, u smislu odredbi Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji (Narodne novine broj 143/12., 105/15., 32/17. i 53/22.). Čl. 418. st. 5. ZKP/08 govori o čitanju podataka iz kaznene evidencije, u kojem dijelu ZKP/08 propisuje kojim dokazom se isključivo utvrđuju podaci o ranijoj osuđivanosti (drugi podaci o osuđivanosti za kažnjive radnje odnose se na izvod iz prekršajne evidencije), a koji dokazi nisu pribavljeni niti izvedeni u ovom kaznenom postupku. No, i unatoč činjenici da nisu pribavljeni izvodi iz kaznene evidencije, pa da je stoga pogrešno utvrđena činjenica ranije osuđivanosti obojice optuženika, koje utvrđenje se žalbama ne pobija, ova okolnost, ne dovodi do zaključka da optuženicima nije izrečena odgovarajuća kazna. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja izrečena kazna je odgovarajuća sankcija za kazneno djelo optuženika, pa čak i blaga sankcija, s obzirom na sve utvrđene okolnosti, jer je izrečena na donjem minimumu zapriječene kazne za ovo kazneno djelo. Utvrđene okolnosti, stupanj krivnje, jačina ugrožavanja zaštićenog dobra i svrha kažnjavanja ne ispunjavaju pretpostavke za izricanje uvjetne osude optuženicima, koja uostalom, nije primjerena kaznena sankcija za konkretno kazneno djelo optuženika. Utvrđene olakotne okolnosti, pak, ne predstavljaju naročite olakotne okolnosti u smislu čl. 48. st. 2. KZ/11, pa nema mogućnosti za izricanje kazne ispod donjeg minimuma. Iz ovih razloga nije osnovana žalba optuženika po osnovi odluke o kazni.

11. Obojica optuženika u žalbama tvrde kako nisu ispunjene pretpostavke za donošenje odluke o oduzimanju vozila prema čl. 79. st. 2. KZ/11. Navedeno nije točno. Prema čl. 79. st. 2. KZ/11 sud može oduzeti predmete koji su uporabljeni za počinjenje kaznenog djela. Oba vozila su prema činjeničnom opisu kaznenog djela uporabljena za počinjenje kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11. Iako dijelom stoji tvrdnja žalitelja da se radi o vozilima čija osnovna namjena nije uporaba za počinjenje kaznenih djela, navedeno nije do kraja točno u pogledu predmetnog kaznenog djela. Kod kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11 vozila su, u pravilu, predmeti kojima se čini to kazneno djelo. Optuženi V. je upravo za počinjenje predmetnog kaznenog djela nabavio teretno vozilo marke I., kako bi istim prevozio 23 migranta, tako da se radi o predmetu koji je uporabljen za počinjenje kaznenog djela. Kada se uzme u obzir činjenica da je to vozilo registrirano na ime osobe koja ne postoji u Republici Hrvatskoj, tada valja zaključiti, kako to čini prvostupanjski sud, da narav i način počinjenja kaznenog djela, opravdavaju odluku o oduzimanju ovog predmeta. Pitanje tko je vlasnik tog vozila nije odlučna činjenica prema odredbi čl. 79. st. 4. KZ/11.

11.1. Gotovo je istovrsna situacija u odnosu na osobni automobil optuženog N. L.. Tim automobilom obojica optuženika su došli u Republiku Hrvatsku s ciljem počinjenja kaznenog djela, optuženi L. je tim vozilom pratio optuženog V., s ciljem pružanja asistencije u slučaju da se nešto dogodi, pa je tako, kada su policajci uočili optuženog V. i kada je isti pobjegao u šumu, tim automobilom došao po njega i zajedno su nastavili bijeg. I ovdje narav kaznenog djela i način počinjenja upućuju na potrebu donošenja pobijane odluke o oduzimanju predmeta. Iz tih razloga nije osnovan ovaj dio žalbe optuženika.

12. Iako optuženi L. u osobno podnijetoj žalbi naznačuje da se žali i zbog odluke o troškovima postupka, tu žalbenu osnovu pobliže ne obrazlaže. Ispitujući pobijani dio odluke u okviru podnijete žalbe, valja navesti kako ovaj sud drugog stupnja nalazi da je odluka o troškovima u svemu zakonita, u smislu čl. 145. st. 2. toč. 6. i st. 3. ZKP/08, a visina paušalne svote određena je u okviru iz odluke o visini paušalne svote.

13. Slijedom svega navedenoga, iz razloga jer žalbe optuženih D. V. i N. L. nisu osnovane, valjalo je iste odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu primjenom čl. 482. ZKP/08.

U Varaždinu 18. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke, v.r.