Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-625/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice u pravnoj stvari tužitelja D. K. /OIB:…/ iz P., koga zastupa M. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. & Š. iz V., protiv tuženice Republike Hrvatske /OIB:…/, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvu u Č., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-2/2023-11 od 31. ožujka 2023., u sjednici održanoj 18. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pr-2/2023- 11 od 31. ožujka 2023. i sudi:

Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.454,13 eura sa zateznim kamatama od 13. studenog 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određivala, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove predmetne parnice u iznosu od 2.860,63 eura sa zateznim kamatama tekućim od 18. lipnja 2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.327,22 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.454,13 eura sa zateznim kamatama od 13. studenog 2020. do isplate i naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama (stavak I. izreke) i naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu 1.327,22 eura / 10.000,00 kuna[1] (stavak II. izreke).

2. Protiv presude žali se tužitelj iz razloga određenog člankom 353. stavkom 1. točkom 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže preinaku prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbe u iznosu od 310,94 eura.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu 1.454,13 eura na ime naknade štete zbog povrede prava iz radnog odnosa (prava na prijenos dijela plaćenog godišnjeg odmora za 2018. i 2019., u 2020.) sa zateznim kamatama i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

6. Nije sporno da je tužitelj (policijski službenik PU/M. - PPP Č. na radnom mjestu prometni motociklist) 21. kolovoza 2018. zadobio ozljede na radu (prometna nezgoda službenim motociklom) zbog kojih se liječio i bio na bolovanju od 21. kolovoza 2018. do 31. svibnja 2020. (ukupno 21 mjesec) i da se vratio na posao 1. lipnja 2020., zatim:

- da je Odlukom/2018 i Odlukom/2019[2] PU/M. tužitelju utvrđeno pravo na godišnji odmor za 2018. i 2019. godinu od po 31 dana i podijeljeno vrijeme korištenja (za 2018. - prvi dio godišnjeg odmora od 16. srpnja 2018. do 27.

1 Fiksni tečaj konverzije – 7,53450 kuna za 1,00 euro

2 Odluka o trajanju i korištenju godišnjeg odmora Ur. broj: 511-21-04/1-17/146-18 od 11. svibnja 2018., u daljnjem tekstu: Odluka/2018

Odluka o korištenju godišnjeg odmora Ur.broj: 511-21-04/1-17/334-19 od 26. travnja 2019., u daljnjem tekstu: Odluka/2019

srpnja 2018., a drugi dio od 18. veljače 2019. do 14. ožujka 2019., za 2019. od 1. srpnja 2019. do 12. srpnja 2019., drugi dio od 10. veljače 2020. do 21. veljače 2020., a treći dio od 4. svibnja 2020. do 14. svibnja 2020.);

- da je tužitelj za 2018. godinu iskoristio 10 dana godišnjeg odmora (zbog liječenja od ozljede na radu ostalo neiskorišten 21 dan godišnjeg odmora za 2018.), a za 2019. - 11 dana (do 30. lipnja 2020. iskorišteno 20 dana godišnjeg odmora iz 2019.);

- da je zamolbom od 9. lipnja 2020. tužitelj zatražio od PU/M. da mu se omogući korištenje preostalog neiskorištenog godišnjeg odmora (21 dana za 2018. i 11 dana za 2019.) i u istoj se pozvao na članak 9. točku 1. Konvencije broj 132. o plaćenom godišnjem odmoru (Narodne novine, Međunarodni ugovori, broj: 3/2002, u daljnjem tekstu: Konvencija broj 132.);

- da je PU/M. tužiteljevu zamolbu otklonila podneskom od 12. listopada 2020. jer da se prema Zakonu o radu (Narodne novine, broj: 93/2014., 127/2017., 98/2019., u daljnjem tekstu: ZR-a) i Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike (Narodne novine, broj: 112/2017., 12/2018., 2/2019., 119/2019., 66/2020., u daljnjem tekstu: KU) stečeni, a neiskorišteni godišnji odmor zbog bolesti može iskoristiti najkasnije do 30. lipnja slijedeće kalendarske godine;

- da je tužitelj 13. studenog 2020. podnio nadležnom Općinskog državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora, koji je isto otklonilo 11. veljače 2021. sa istim obrazloženjem s kojim je otklonjena i zamolba po PU/M.;

- da je predmetna tužba podnesena 25. veljače 2021.;

- i da bi tužitelju da mu je preneseno korištenje dijela plaćenog godišnjeg odmora iz 2018. i 2019. u 2020., ostvario pravo na naknadu u iznosu 10.956,16 kuna / 1.454,13 eura (list 58. spisa).

7. Na temelju u bitnome navedenih nespornih činjenica prvostupanjski je sud zaključio da tužitelju ne pripada pravo na predmetno potraživanje jer da se prema pravilu o ograničenju prijenosa godišnjeg odmora iz članka 84. stavka 4. ZR-a, 21 dan neiskorištenog godišnjeg odmora za 2018. mogao iskoristiti do 30. lipnja 2019. (kad je tužitelj bio na bolovanju), a neiskorišteni godišnji odmor za 2019. do 30. lipnja 2020. (tužitelj se vratio na posao 1. lipnja 2020. i do 30. lipnja 2020. iskoristio 20 dana godišnjeg odmora za 2019., nakon 30. lipnja 2020. poslodavac nije trebao niti mogao omogućiti tužitelju korištenje i daljnjih 11 dana godišnjeg odmora za 2019.), napominjući da zakonsko ograničenja prijenosa godišnjeg odmora zbog bolesti iz članka 84. stavka 4. ZR-a nije u protivnosti sa člankom 9. točkom 1. Konvencije broj 132. i ciljevima Direktive 2003/88EZ od 4. studenog 2003. o određenim aspektima radnog vremena (Sl, L, 299, 18. 11. 2003., u daljnjem tekstu: Direktiva 2003/88EZ) koja je preuzeta u ZR-a, a niti tumačenjima ciljeva te Direktive iskazanim u odlukama Suda Europske unije po zahtjevima C-214/16, C-214/10, da je tužitelj podnio tužbu radi naknade štete ali da nije dokazao da bi tuženica bila kriva za neiskorišteni godišnji odmor (nakon 30. lipnja 2020. tužitelj od tuženice ne može potraživati naknadu štete budući da tuženica ničim nije umanjila prava tužitelja kao radnika).

8. Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj se u žalbi, kao i tijekom prvostupanjskog postupka poziva na više izvora unutarnjeg prava Europske unije (u daljnjem tekstu: EU) - Povelju Europske unije o temeljnim pravima (Sl C 202, 7. 6. 2016., str. 389 - 405., u daljnjem tekstu: PTP-a), načela Međunarodne organizacije rada (u daljnjem tekstu: MOR/ILO), koja su uzeta u obzir prilikom postavljanja ciljeva Direktivom 2003/88EZ, koja je prenesena u ZR-a, Konvenciju broj 132., Direktivu 2003/88EZ i odluke Suda Europske unije o tumačenju ciljeva Direktive 2003/88EZ (presuda u spojenim predmetima C-350/06 i C-520/06, u predmetu C-337/10, C-194/12, C-178/15, C-277/08, C-214/10, C-78/11, i drugima), čime u biti ukazuje i na primjenu za njega povoljnijeg prava iz radnog odnosa vezano za pravo na prijenos neiskorištenog dijela plaćenog godišnjeg odmora za 2018. i 2019., a posljedično tome i dužnost tuženice da mu zbog povrede tog prava naknadi štetu u visini koja nije sporna (prema obračunu tuženice naknade za 272 sata neiskorištenog godišnjeg odmora iznosi 10.956,16 kuna / 1.454,13 eura).

9. Ispitivanjem pobijane presude u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti utvrđen je pogrešna primjena mjerodavnog prava (članak 356. ZPP-a) sa otklonjivim posljedicama u žalbenom stadiju postupka, budući da odlučne činjenice među strankama nisu sporne.

10. Naime, ZP-a[3] i ZDS-a u kontinuitetu je određeno da se na pitanja radnopravnog položaja policijskog službenika koja nisu uređenja tim posebnim zakonima primjenjuju opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

11. Prema općim odredbama ZR-a tim Zakonom su uređeni radni odnosi u Republici Hrvatskoj, ako drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom, koji je sklopljen i potvrđen u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, te objavljen, a koji je na snazi, nije drugačije određeno (članak 1. ZR-a) i u pravni poredak Republike Hrvatske je prenesena Direktive 2003/88/EZ (članak 2/8.), te propisna primjena općih propisa obveznog prava (članak 8. stavak 4. ZR-a) i povoljnija primjena prava za radnika (članak 9. stavak 3. ZR-a), a odredbom članka 84. stavkom 4. ZR-a određeno da godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen zbog bolesti, radnik ima pravo iskoristiti po povratku na rad, a najkasnije do 30. lipnja slijedeće kalendarske godine (istovjetno i KU).

12. Konvencijom broj 132., stranka koje je i Republika Hrvatska na temelju sukcesije, strane ugovora su se sporazumjele da će neprekidni dio plaćenog godišnjeg odmora

putem

iz članka 8. stavka 2. (podijeljenom na dijelove po nadležnom tijelu ili odgovarajućeg mehanizma u svakoj zemlji) bit odobren i korišten najkasnije u roku od godinu dana, a ostatak plaćenog godišnjeg odmora najkasnije u roku od 3 Zakon o policiji (Narodne novine, broj:34/2011., 130/2012., 89/2014., 151/2014., 33/2015., 121/2016., 66/2019., 155/2023.)

4 Zakon o državnim službenicima (Narodne novine, broj: 155/2023.)

osamnaest mjeseci od kraja godine za koju je nastalo pravo na godišnji odmor (članak 9. stavak 1.).

13. Direktivom 2003/88EZ dodijeljeno je svakom radniku pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom (članak 7. stavak 1.), bez mogućnosti odstupanja od članka 7. (arg. članka 17.).

14. U skladu sa ustaljenom praksom Suda Europske unije razvijenom u pogledu članka 7. Direktive 2003/88 EZ (Godišnji odmor), ciljevi koje su postavljeni i na načelima MOR/ILO (uvodna izjava pod točkom 6.), među kojima su i ona iskazana u Konvenciji broj 132., pravo svakog radnika na plaćeni godišnji odmor se smatra načelom socijalnog prava Unije, koje ima posebnu važnost i izrijekom je utvrđeno člankom 31. stavkom 2. PTP, te se ne može tumačiti na ograničavajući način (presuda od 20. siječnja 2009. u spojenim predmetima po zahtjevu C-350/06 /Gerhard Schultz-Hoff protiv Deutsche Rentenversicherung Bund/ i C-520/06 /Stringer i drugi protiv Porezne i carinske uprave Njezina Veličanstva/, presuda od 10. rujna 2009. donesenoj po zahtjevu C-277/08 /Francisco Vicente Pereda v Madrid Movilidad SA/ i druge).

15. U navedenim i drugim presudama vezano za ciljeve postavljene člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88/EZ Sud Europske unije je presudio:

- da isti članak treba tumačiti u smislu da se protivi nacionalnim odredbama ili praksi kojima se predviđa da se pravo na plaćeni godišnji odmor gubi po isteku referentnog razdoblja i/ili razdoblja za prijenos utvrđenog nacionalnim pravom, ako se razlog zbog kojeg radnik nije mogao koristiti svoje pravo na plaćeni godišnji odmor veže uz činjenicu da je bio na bolovanju tijekom cijelog referentnog razdoblja ili dijela tog razdoblja jer da se time može ugroziti bit socijalnog prava koje je tom odredbom Direktive 2003/88/EZ i člankom 31. stavkom 2. PTP priznato,

- i da je za podržavanje tog prava potrebno da svako razdoblje za prijenos godišnjeg odmora znatno premašuje trajanje referentnog razdoblja za koje je to pravo dodijeljeno, s tim da se za svako razdoblje prijenosa uzmu u obzir s jedne strane posebne okolnosti radnika koji je nesposoban za rad nekoliko uzastopnih referentnih razdoblja i da je znatno duže od referentnog razdoblja za koje je odobreno, te s druge strane rizike na strani poslodavca u slučaju akumulacije razdoblja odsutnosti prevelikog vremenskog trajanja koje bi za poslodavca predstavljale poteškoće u organizaciji rada, koje bi takvo razdoblje moglo uzrokovati.

16. U pravu je tužitelj kada tvrdi da je odredba članka 84. stavka 4. ZR-a (istovjetno i KU) na temelju koje mu je otklonjen prijenos dijela neiskorištenog plaćenog godišnjeg odmora za 2018. i 2019. po tuženici (poslodavcu) s obzirom na restriktivno ograničenje prijenosa godišnjeg odmora na razdoblje od 6 mjeseci u slučaju bolesti (za 2018. do 30. lipnja 2019., a za 2019. do 30. lipnja 2020.), u suprotnosti sa PTP i tumačenjima članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88/EZ po Sudu Europske unije, podloga kojih je Konvencija broj 132. i da je zbog toga ta odredba ne primjenjiva.

17. Naime, za pitanje prijenosa dijela plaćenog godišnjeg odmora, tuženica i sud su vezani stavovima iskazanim u presudama Suda Europske unije o izravnom učinku Direktive 2003/88/EZ na spor pojedinca prema državi, u kojem se pojedinac poziva na istu, a prema kojem se država kao poslodavac ne može okoristiti neprenošenjem prenošenjem na odgovarajući način u nacionalni pravni sustav, na štetu direktive ili ne

pojedinca (zaposlenika koji je bio na dugotrajnom bolovanju zbog ozljede na radu i nije bio u prilici koristiti preneseni godišnji odmor), a što je slučaj u konkretnom predmetu.

18. Dakle, za zaključiti je da prema pravu EU, tužitelju koji je zbog ozljede na radu kod tuženice bio na bolovanju od 21. kolovoza 2018. do 30. svibnja 2020. (21 mjesec) i zbog toga nije bio u mogućnosti iskoristiti dio plaćenog godišnjeg odmora za 2018. (21 dana) i za 2019. (11 dana) nije održivo ograničenje prijenosa godišnjeg odmora za 2018. do 30. lipnja 2019., a za 2019. do 30. lipnja 2020. (da je referentno razdoblje godinu dana, a da se prijenos ograničava samo na šest mjeseci nakon isteka godine u kojoj je godišnji odmor stečen), odnosno da je tuženica trebala priznati tužitelju prijenos ostataka plaćenog godišnjeg odmora za 2018. (21 dana) najkasnije do 30. lipnja 2020., a za 2019. (11 dana) najkasnije do 31. prosinca 2020., pri čemu naravno treba imati u vidu da tuženica nije niti tvrdila da bi se kumuliranjem prava na prenošenje godišnjeg odmora tužitelju (ukupno 32 dana u 2020.) stvorilo razdoblje odsutnosti tužitelja u vremenskom trajanju koje bi tuženici uzrokovalo poteškoće u organizaciji rada.

19. Stoga se drugostupanjski sud ne može složiti sa izborom i primjenom odredbe članka 84. stavka 4. ZR-a po prvostupanjskom sudu u okolnostima konkretnog slučaja, obrazloženjem da "za neiskorišteni godišnji odmor nije kriv poslodavac tj. tuženik" (točka 63. - 74. obrazloženja prvostupanjske presude), a niti razlozima nepodudarnosti tumačenja članka 7. Direktive 2003/88/EZ iz presuda Suda Europske unije po zahtjevu C-214/10, C-214/16 sa konkretnim slučajem, koje prvostupanjski sud pogrešno veže uz činjenicu da tužitelju nije prekinut radni odnos (nakon 30. lipnja 2020. nastavio raditi), koja činjenica niti nije odlučna i shvaćanje da bi sporazum o isplati naknade umjesto korištenja godišnjeg odmora prema ZR-a bio ništetan (točka 77. - 86. obrazloženja prvostupanjske presude).

20. Nadalje, ulaskom Republike Hrvatske u EU, europsko pravo i praksa Suda Europske unije postali su dio pravnog sustava Republike Hrvatske u svakom onom slučaju koji je obuhvaćen europskom pravnom stečevinom, a prema kojoj postoji odgovornost države za štetu pojedincu nastalu uslijed neprimjene ili nepravilne primjene europskog prava (pravni institut sui generis na razini prava Europske unije), kako onog koje izravno proizlazi iz direktive koja je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, tako i u slučaju kad se radi o direktivi koja nije prenesena ili nije prenesena na odgovarajući način, pod pretpostavkom da je svrha direktive dodjeljivanje prava pojedincima, da se sadržaj tih prava može utvrditi na osnovi odredbi direktiva i da postoji uzročna veza između kršenja obveze prenošenja direktive u nacionalno zakonodavstvo i/ili neprenošenja na odgovarajući način i gubitka ili štete koju je pretrpjele oštećene strane, pri čemu za odgovornost države članice nije potrebno dokazati njezinu krivnju (odgovornost je objektivna). Procjena odgovornosti države za štetu pojedincu nastalu uslijed neprimjene ili nepravilne primjene europskog prava po odštetnim pravilima prava konkretne države članice ne smiju biti manje povoljna od onih koja se odnose na slične zahtjeve u nacionalnom pravu niti smiju biti takva da u praksi onemogućavaju ili pretjerano otežavaju (točka 42. i 43. obrazloženja presude Suda Europske ostvarivanje naknade štete

unije od 19. studenog 1991. po spojenim zahtjevima C-6/90 i C9/90, Francovich protiv Italije, Bonifaci protiv Italije).

21. U hrvatskom pravu pitanje odgovornosti Republike Hrvatske za štetu učinjenu od tijela državne uprave regulirano je općom odredbom člankom 14. ZSDU-a[5] , koja se odnosi na odgovornost za štete počinjene obavljanjem poslova državne uprave (provedba državne politike, neposredna provedba zakona, inspekcijski nadzor, drugi upravni i stručni poslovi) i primjenjuje u svim onim slučajevima ako ne postoji lex specialis odredba posebnih zakona koja bi regulirala odgovornost Republike Hrvatske i nizom posebnih Zakona.

22. Pitanje popravljanja štete, među kojima je i šteta u vezi sa povredom prava iz radnog odnosa radnika (arg. članka 111. stavak 2. ZR-a) za koju Republika Hrvatska odgovora kao poslodavaca, regulirano je odredbama ZOO-a[6] kojima je između ostalog propisano da je šteta umanjenje nečije imovine /obična štete/ (članak 1046.), da se imovinska šteta popravlja uspostavom prijašnjeg stanja koje je bilo prije nego što je šteta nastala (članak 1085. stavak 1.), da će se naknada u novcu dosuditi oštećeniku ako on to zahtijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja (članak 1085. stavak 4.), da se obveza naknade štete smatra dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086.), da će sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja (članak 1090.).

23. Tužitelj bi, da mu je tuženica u skladu sa pravom EU priznala prijenos neiskorištenog plaćenog godišnjeg odmora za 2018. i 2019. u 2020., a što je propustila učiniti, ostvario naknadu u iznosu od 1.454,13 eura (nesporan obračun tuženice), a što znači da je za taj iznos umanjena imovina tužitelja i tužitelju počinjena šteta, obveza naknade koje je s obzirom na tužiteljevo obraćanje tuženici 9. lipnja 2020. i otklanjanje po tuženici 12. lipnja 2020., dospjela prije 13. studenog 2020. (članak 183. stavak 2. ZOO-a).

24. Prema tome, sagledavanjem zahtjeva tužitelja sa aspekta više mogućih izvora prava, kao jedini zaključak ostaje da tužitelju pripada pravo na naknadu štete u iznosu 1.454,13 eura i da mu je tu štetu dužna isplatiti tuženica (članak 1085. stavak 4. ZOO-a) sa zateznim kamatama od 13. studenog 2020. do isplate (članak 1086., članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

25. Budući da je tuženica u konačnici izgubila predmetnu parnicu dužna je tužitelju naknaditi troškove i sama snositi svoje troškove iste (članak 154. stavak 1. ZPP-a). 5 Zakon o sustavu državne uprave (Narodne novine, broj: 66/2019., 155/2023.) 6 Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 115/2023., u daljnjem tekstu: ZOO-a)

25.1. Trošak tužitelja se odnosi na zastupanje po punomoćniku odvjetniku, koji je zatražen u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022., u daljnjem tekstu: OT) i čini ga nagrada u ukupnom iznosu od 2.860,63 eura (prema vrijednosti predmeta spora od 1.454,13 eura - sastav zahtjeva za mirno rješenje spora - 100 bodova /Tbr. 28. OT/, tužbe /Tbr. 7/1. OT/ - 100 bodova, podneska od 24. ožujka 2021. i 12. siječnja 2023. od po 100 bodova /Tbr. 8/1. OT/, žalbe od 20. srpnja 2021. – 125 bodova /Tbr. 10/1. OT/, zastupanje na ročištima 14. travnja 2021., 27. svibnja 2021., 10. veljače 2023. i 1. ožujka 2023. od po 100 bodova /Tbr. 9/1. OT/, ročištima za objavu presude od 9. srpnja 2021. i 31. ožujka 2023. od po 50 bodova /Tbr. 9/3. OT/, ili ukupno 1025 bodova x 1,99 eura /Tbr. 50. OT/ = 2.039,75 eura + 209,94 eura na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% /Tbr. 42. OT/ = 2.549,69 eura /trošak prvostupanjskog postupka/ + nagrada za sastav predmetne žalbe u iznosu od 310,94 eura /Tbr. 10/1., 42. i 50. OT/ = 2.860,63 eura).

26. Dakle, tuženica je dužna naknaditi tužitelju troškove predmetne parnice u ukupnom iznosu od 2.860,63 eura (članak 154. stavak 1. ZPP-a) sa zateznim kamatama od 18. lipnja 2024. (donošenja odluke o troškovima) do isplate (članak 151. stavak 3. ZPP-a, članak 29. stavak 1., 2/2., 7. i 8. ZOO-a).

27. Iz navedenih razloga je preinačene prvostupanjska presuda, tako što je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.454,13 eura sa zateznim kamatama od 13. studenog 2020. do isplate, odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.327,22 eura i naloženo tuženici naknaditi tužitelju troškove predmetne parnice u iznosu od 2.860,63 eura sa zateznim kamatama od 18. lipnja 2024. do isplate, odnosno odlučeno kao u izreci (članak 373. točka 3. i članak 166. stavak 2. ZPP-a).

U Zagrebu 18. lipnja 2024.

Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović, v.r.