REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1128/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Dragana Katića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Đurđe Dragović Grahek i Bojana Graheka iz Kutine protiv tuženika GL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Borivoj Mandić, odvjetnik u Kutini, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-439/2018-3 od 17. lipnja 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda Sisku poslovni broj P-1286/2015-26 od 12. siječnja 2018., u sjednici održanoj 18. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, preinačuje se presuda Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj Gž-439/2018-3 od 17. lipnja 2021. i sudi:

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda Sisku poslovni broj P-1286/2015-26 od 12. siječnja 2018.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je naloženo tuženiku GL da tužitelju FL isplati 7.739,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose i po stopi preciznije navedenim u toj presudi, kao i da mu nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.345,04 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 12. siječnja 2018. do isplate po stopi preciznije navedenoj u toj presudi.

2. Presudom suda drugog stupnja u točki I. izreke preinačena je presuda Općinskog suda Sisku poslovni broj P-1286/2015-26 od 12. siječnja 2018., na način da je odbijen navedeni zahtjev tužitelja, te je u točki II. izreke te presude tužitelj obvezan tuženiku platiti troškove postupka u iznosu od u iznosu 5.842,50 kn u roku 8 dana.

3. Protiv presude suda drugog stupnja tužitelju je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-303/2022 od 25. svibnja 2022. zbog pravnih pitanja koja glase:

"1. Iskazuje li suvlasnik pravno relevantnu volju za stupanje u suposjed ako pisanim putem zahtjeva da mu se suposjed preda i vodi parnični postupak radi predaje u suposjed?

2. Predstavlja li činjenica da je posjednik pravomoćno izgubio sudski spor u kojem je tražio da se utvrdi da je on samovlasnik nekretnine (vlasnička tužba) činjenicu iz čl. 18. st. 3. i čl. 165. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima zbog koje pošteni posjednik postaje nepošten?

3. Je odluka u sporu radi predaje u (su)posjed prethodno pitanje za ocjenu (ne)poštenja posjednika?"

4. Na temelju navedenog dopuštenja tužitelj je u zakonskom roku podnio reviziju zbog navedenih pravnih pitanja, u kojoj predlaže usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije žalba tuženika i potvrdi prvostupanjska presuda (Općinskog suda u Sisku P-1286/15 od 12.1.2018.), odnosno da ukine drugostupanjska odluka i predmet vrati na ponovno odlučivanje drugostupanjskom sudu.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 79/19 - dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su parnične stranke suvlasnici k. č. br. [katastarska čestica] kuća, dvorište i oranica u mjestu sa 11351 m2 iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to tužitelj u 1/4, a tuženik u 3/4 dijela,

- da je tuženik cijelu nekretninu koristio sam, isključivši tužitelja od suposjeda nekretnine,

- da je pred tim sudom vođen postupak između istih stranaka u predmetu P-1285/15 u kojem je usvojen tužbeni zahtjev ovdje tužitelja kojim je naloženo ovdje tuženiku da tužitelju preda u suposjed predmetnu česticu, (odluka od 14. srpnja 2017.) na koju je ovdje tuženik uložio žalbu,

- da je prije pokretanja ovog postupka (tužba predana sudu 16.10.2015.) tužitelj od tuženika pisanim putem (dopisi priloženi uz tužbu), u svrhu izbjegavanja novog sudskog postupka nakon okončanja vlasničke parnice u kojoj je tuženik izgubio spor tražio da mu tuženik preda suposjed nekretnine.

9. Prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženiku naloženo da vrati vrijednost postignute koristi, čija visina je utvrđena vještačenjem, te se pozvao na odredbe čl. 1120., čl. 1111., čl. 1115 ., Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05, 41/08,125/11 i 78/15, dalje: ZOO).

10. 1. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbio uz obrazloženje da se odredba članka 1120. ZOO-a, kojom je propisano da kada je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe, ne primjenjuje ukoliko je identitet stvari i dalje očuvan već se u tom slučaju primjenjuju odredbe članak 164., članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01., 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 – u daljem tekstu ZV) koje reguliraju pravni položaj poštenog i nepoštenog posjednika u slučaju kada je vlasnik temeljem članka 161. stavak 1. ZV-a tražio predaju stvari u posjed.

10. 2. Uz navedeno drugostupanjski sud zaključuje da ”tužitelj suprotno zaključku suda prvog stupnja nije dokazao da bi zahtijevao predaju nekretnine u suposjed ili da bi na odgovarajući način izrazio volju za suposjed nekretnine jer se to ne može sa sigurnošću zaključiti iz iskaza saslušanih svjedoka, a korespodencija odvjetnika - punomoćnika stranaka o tome je li tuženik voljan predati nekretninu u suposjed tuženiku (ispravno tužitelju), je li voljan tužitelju platiti naknadu za korištenje suvlasničkog dijela i koliko bi ta naknada trebala iznositi u ovom se slučaju ne može smatrati izrazom volje za stupanje u posjed dijela stvari”. U istom smislu smatra da se treba tumačiti i nepravomoćna presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P- 1285/2015-13 od 15. srpnja 2017. jer nepravomoćna presuda nije dokaz nepoštenja posjeda tuženika.

10. 3. Drugostupanjski sud zaključno smatra da pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kad je primio tužbu na predaju u posjed odnosno suposjed (članak 18. stavak 4. ZV-a) pod uvjetom da tuženik izgubi tu parnicu, a tužitelj do zaključenja glavne rasprave nije dokazao da bi tuženik bio nepošteni posjednik niti je na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari zbog čega neosnovno zahtijeva naknadu za korištenje njegovog suvlasnog dijela nekretnine, obzirom da tuženik kao pošteni posjednik njegove stvari, temeljem odredbe članka 164. stavak 1. ZPP-a nije dužan dati naknadu za to što je nekretninu tuženika upotrebljavao i od nje imao koristi.

11. Tužitelj u podnesenoj reviziji navodi da drugostupanjski sud ne navodi na koji drugi način bi, po njegovom mišljenju, morala iskazati volja tužitelja da mu se preda suposjed, a niti je u sudskoj praksi drugih županijskih sudova i Vrhovnog suda pronađena odluka koja bi ukazivala na to na koji način treba, osim na način na koji je to tužitelj učinio, iskazati “volju za predaju u suposjed”. Navodi da "ne postoji standard kojim bi to trebalo iskazati umjesto riječima “molim“ npr. zahtijevam, tražim i sl. niti je takav standard ikada u sudskoj praksi raspravljan". U odnosu na pitanje iskazuje li suvlasnik pravno relevantnu volju za stupanje u suposjed ako je pokrenuo parnični postupak radi predaje u posjed tužitelj navodi da je tužitelj protiv tuženika pokrenuo postupak radi predaje u posjed tužbom zaprimljenom na sudu 16. 10. 2015., u njemu je donesena prvostupanjska presuda kojom je tužbeni zahtjev usvojen 14. srpnja 2017., a potvrđujuća drugostupanjska presuda donesena je 11. veljače 2019., na temelju koje je pokrenut ovršni postupak u kojem je tuženik konačno predao u suposjed predmetnu nekretninu.

12. 1. O postavljenim pravnim pitanjima revizijski sud je već raspravljao i zauzeo pravno shvaćanje, a pravno shvaćanje drugostupanjskog suda odstupa od toga shvaćanja. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV-16/2021-5 od 1. ožujka 2021., na koji se osnovano poziva tužitelj, za odluku o tužbenom zahtjevu kao u konkretnom sporu “odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

12. 2. U odluci broj Rev-x 754/11 od 21. rujna 2016. navedeno je:

“Nižestupanjski sudovi utvrdili su da je tužitelj u navedenom razdoblju bio suvlasnik predmetne nekretnine u 1/2 dijela, da je tužena u tom razdoblju bila u posjedu te koristila predmetni prostor bez suglasnosti odnosno odobrenja tužitelja i drugog suvlasnika (….). Kada je tužena u spornom razdoblju znala da je tužitelj vlasnik predmetnog prostora te da nema valjanu pravnu osnovu za držanje u posjedu predmetnog prostora, onda tužena u tom razdoblju nije bila pošten posjednik (.... ).”

12. 3. Isto tako, u odluci broj Rev 2477/2015 od 11. prosinca 2018., navedeno je: “Budući da je prijeporno zemljište u utvrđenoj površini i kulturi oranice druge klase u navedenom (utuženom) razdoblju posjedovao bez ovlaštenja da ga posjeduje ili bez osnove koja bi mu davala pravo da ga posjeduje - iako je pritom „obzirom na okolnosti“ znao ili mogao znati da mu ne pripada pravo da ga posjeduje, pravilno je tuženika tretirati nesavjesnim ili nepoštenim posjednikom toga zemljišta u svom tom razdoblju - i (time) obveznikom isplate tužiteljici (u smislu navedenih odredaba čl. 165. ZV-a) svih „stečenih plodova“ i onih koje je propustio „ubrati“, odnosno svih koristi koje je u tome razdoblju od nekretnine imao".

13. U navedenim odlukama, kako je vidljivo, Vrhovni sud RH je zauzeo pravno shvaćanje da osoba koja zna ili je s obzirom na okolnosti mogla znati da joj ne pripada prvo na posjed cijele stvari je nepošten posjednik, a u konkretnom slučaju tuženik je znao da je tužitelj suvlasnik i da mu ne pripada pravo na posjed cijele nekretnine jer je tužitelj protiv njega vodio parnicu radi predaje u suposjed, a i prije te parnice je tražio da mu tuženik preda u suposjed prijepor, a tuženik nije želio prepustiti suposjed tužitelju. U takvim okolnostima tuženik nikako nije mogao biti pošteni, nego nepošteni, posjednik. Osim toga, prema pravnom shvaćanju revizijskog suda, nije bilo ni nužno da tužitelj da bi mogao osnovano tražiti predmetnu naknadu podnese tužbu za predaju u posjed, a on je to učinio, nakon što mu je tuženik odbio dobrovoljno predati suposjed, te s obzirom na navedeno odluka drugostupanjskog suda odstupa od navedenog pravnog shvaćanja

14. Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao niti s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Takvu odredbu nije potrebno dodatno tumačiti jer je ona potpuno jasna, a to je potvrdio i ovaj sud u odluci Rev-585/00 od 24. kolovoza 2000. U konkretnom slučaju tuženik je već kod podnošenja navedene vlasničke tužbe, a i prije, znao za pravo stanje i upis u zemljišnoj knjizi, što je po ovom sudu dostatna činjenica za zaključak o nepoštenju njegova posjeda, a to pogotovo nakon pravomoćnog okončanja vlasničke parnice koju je tuženik izgubio.

15. Kako je naprijed navedeno, prema stavu revizijskog suda od 1. ožujka 2021., nije nužno da se tužbenim zahtjevom za isplatu istovremeno traži i predaja u posjed. U ovom slučaju tužitelj je imao nepravomoćnu presudu radi predaje u suposjed u svoju korist za koju je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da ona „nije dokaz nepoštenja posjeda tuženika“, odnosno da ne bi bila od prethodnog značenja za ovaj postupak (tako i u Rev-x 433/16 od 13. veljače 2018.), pogotovo što je u međuvremenu, ta presuda postala pravomoćna, (potvrđena je presudom Županijskog suda u Šibeniku Gž-1026/17 od 11. veljače 2019.), i što je na temelju nje pokrenuta ovrha kod Općinskog suda u Kutini Ovr. 519/2019., tijekom kojeg je tuženik konačno predao suposjed tužitelju. S obzirom na stav drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju odluka suda u pogledu primjene postupovnog prava odstupa od pravnih shvaćanja drugih sudova. (tako i u Rev-x 433/16 od 13. veljače 2018.).

16. S obzirom na navedeno odgovori na postavljena pitanja glase:

-Pravno relevantnu volju za stupanje u suposjed suvlasnik iskazuje ako pisanim putem zahtjeva da mu se suposjed preda i vodi parnični postupak radi predaje u suposjed.

-Činjenica da je posjednik pravomoćno izgubio sudski spor u kojem je tražio da se utvrdi da je on samovlasnik nekretnine (vlasnička tužba) predstavlja činjenicu iz čl. 18. st. 3. i čl. 165. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima zbog koje pošteni posjednik postaje nepošten.

-Odluka u sporu radi predaje u (su)posjed je prethodno pitanje za ocjenu (ne)poštenja posjednika.

17. Prema navedenom, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na navedena pravna pitanja protivno je pravnom shvaćanju revizijskog suda. Time je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP- a, valjalo preinačiti drugostupanjsku presudu i odbiti žalbu tuženika podnesenu protiv prvostupanjske presude, te je iz tih razloga odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 18. lipnja 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić