REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-889/2023-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marku Kuzmanoviću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Grawe Hrvatska d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 5, OIB 28406115764, zastupanog po punomoćniku Deanu Ilijevskom, odvjetniku u Puli, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3502/2022-2 od 25. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola broj P-33/14-127 od 26. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 18. lipnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je, u pobijanom dijelu, djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev na način da je tuženik obvezan isplatiti tužiteljici iznos od 462.250,00 kn, te naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 137.287,50 kn, sve sa zateznom kamatom.
2. Rješenjem ovog suda broj Revd-820/2023-2 od 12. travnja 2023., dopuštena je tuženiku revizija protiv drugostupanjske odluke, uz obrazloženje da se pobijana odluka temelji na pravnom shvaćanju različitom od shvaćanja revizijskog suda u podudarnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, u odnosu na pitanja:
„1. Je li dopuštena, u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19), nakon zaključenja prethodnog postupka, preinaka tužbe povećanjem tužbenih zahtjeva na temelju novodonesenih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.?
2. Je li za ocjenu osnovanosti prigovora zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva pravno relevantan trenutak podnošenja tužbe ili preinake tužbe?
3. Je li tuženik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni (povećani) dio tužbenog zahtjeva od dana podnošenja tužbe ili od dana preinake tužbe odnosno može li tuženik biti u zakašnjenju za razdoblje prije nego li je istaknut preinačeni dio tužbenog zahtjeva?“.
3. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju sukladno odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), zbog pravnih pitanja u odnosu na koja je revizija dopuštena. Predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu, podredno ukinuti, uz naknadu troškova revizije.
4. Na reviziju nije odgovoreno.
5. Revizija nije osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, nastale pogoršanjem zdravstvenog stanja, sve uslijed ozljeđivanja u prometnoj nesreći koja se dogodila 8. rujna 2003.
7. Iz obrazloženja nižestupanjskih odluka, a u odnosu na postavljena pitanja, proizlazi:
- da je u prometnoj nesreći koja se dogodila 8. rujna 2003. tužiteljica kao suvozač zadobila tjelesne ozljede za što je 12. siječnja 2005. ostvarila naknadu štete u iznosu od 52.000,00 kn,
- da je nastupilo pogoršanje njenog zdravstvenog stanja u vidu organske ozljede mozga i posttraumatske epilepsije o čemu je tužiteljica imala konačno saznanje u ljeto 2011. godine,
- da je tužiteljica zahtjev za mirno rješenje spora podnijela tuženiku 5. listopada 2012.,
- da je tužiteljica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 13. siječnja 2014. postavivši tužbeni zahtjev u visini od 118.000,00 kn, da bi podneskom od 27. svibnja 2022. preinačila tužbu povisivši svoj zahtjev na iznos od 473.265,00 kn,
- da je tužiteljica preinaku tužbe obrazložila time da je to sukladno Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenim na sjednici Građanskog odjela 5. ožujka i 15. lipnja 2020.
8. Na temelju navedenog, nižestupanjski sud u bitnom navodi da, iako je tužiteljica podneskom od 27. svibnja 2022. preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju nije došlo do izmjene ni činjenične ni pravne osnove tužbe slijedom čega je podnošenjem tužbe, kao radnjom ostvarenja subjektivnog prava na naknadu neimovinske štete, prekinuto zastarijevanje generičnog-novčanog zahtjeva.
8.1. Navodi i da se naknada neimovinske štete odmjerava prema vrijednostima u vrijeme presuđenja te se u svrhu potkrjepe svojih stajališta poziva na ovosudnu odluku broj Rev-x 1196/11-2 od 4. travnja 2012. Visina naknade štete da nije propisana zakonom pa se sudovi prilikom odmjeravanja njene visine rukovode Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te da se ne može smatrati razumnim zahtijevati da je tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe mogla tražiti naknadu štete u visini koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske naknadno odredio povećavši ih za 50%.
8.2. U odnosu na prigovor zastare, navodi da je važenje prethodnih Orijentacijskih kriterija predstavljalo objektivnu zapreku za postavljanje tužbenog zahtjeva koji bi premašivao do mjere koja bi odgovarala toj naknadnoj izmjeni kriterija. Smatra da bi primjena zastarnog roka na dio tužbenog zahtjeva preinačenog nakon izmjene Orijentacijskih kriterija, predstavljalo nepredvidivu primjenu mjerodavnog prava i posljedično da je suprotna ciljevima pravne sigurnosti i poštenog suđenja, na što da upućuju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3538/2018 od 12. studenog 2020. i broj U-III-6091/2016 od 20. prosinca 2018. Konačno, poziva se i na, u tom smislu prihvaćeno, pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu od 20. rujna 2022.
8.3. Također je potvrdio odluku o zateznim kamatama s početkom tijeka od 5. listopada 2012., kao dana podnošenja izvansudskog zahtjeva, navodeći da se obveznik naknade štete, koji oštećeniku nije isplatio naknadu neimovinske štete prema Orijentacijskim kriterijima važećim u vrijeme podnošenja zahtjeva, ne može osloboditi plaćanja zatezne kamate, sve primjenom odredbe čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO), prema kojoj, obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.
9. Revident se u svojim navodima uglavnom poziva na već izražena pravna shvaćanja revizijskog suda o postavljenim pravnim pitanjima, te smatra da nikako nije mogao pasti u zakašnjenje isplate iznosa od 462.500,00 kn na dan podnošenja izvansudskog zahtjeva koji je podnesen u visini od 115.000,00 kn a utužen u visini od 118.000,00 kn, te se u tom smislu poziva na ovosudnu odluku Rev 1133/2021-2 od 14. prosinca 2021.
U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje:
10. Prema odredbi čl. 190. st. 1. i 2. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno i do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
10.1. Čl. 191. ZPP u st. 1. propisuje da je preinaka tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, st. 2. da ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.
10.2. Na drugoj sjednici Građanskog odjela revizijskog suda održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. doneseno je pravno shvaćanje koje glasi:
„Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372- 11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05.“.
10.3. U obrazloženju pravnog shvaćanja navedeno je:
„Prilikom donošenja odluke o mijenjanju Orijentacijskih kriterija, uz pomoć kojih sudovi određuju visinu pravične novčane naknade neimovinske štete, Vrhovni sud Republike Hrvatske se, uz ostalo, koristio i podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002. godinu. Polazeći od tih podataka, pokazalo se da navedeni indeks u naznačenom vremenskom razdoblju iznosi 137,7 %, što znači da je inflacija iznosila 37,7 %, pri čemu indeks promjene prosječnih mjesečnih isplaćenih neto plaća iznosi 166,9 %. Iz toga proizlazi su prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u odnosu na početnu 2002. godinu porasle za 66,9 %.
Polazeći od cilja i svrhe zakonskih odredbi o naknadi neimovinske štete, imajući na umu i navedene statističke podatke, na sjednici Građanskog odjela VSRH donesena je odluka o promjeni Orijentacijskih kriterija na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) po svim osnovama podignu u odnosu na 2002. godinu za 50%. Izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje se na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH (15. lipnja 2020.).“.
10.4. Dakle, u ovoj pravnoj stvari tužiteljica nije mogla prije javne objave novih Orijentacijskih kriterija preinačiti tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva u tom smislu niti je prvostupanjski sud mogao primijeniti izmjenu Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade. Navedena izmjena Orijentacijskih kriterija iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete primjenjuje se na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. te na sve postupke koji su u tijeku nakon te izmjene (u tom smislu i Rev 660/2021-2 od 14. rujna 2021.).
10.5. Sud odlučujući o iznosu pravilne novčane naknade neimovinske štete, dužan je primijeniti pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. prema kojima se Orijentacijski kriteriji određeni 29. studenog 2002. povećavaju za 50%, a ne i rukovoditi se isključivo ranijim Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete.
10.6. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je prvotno Orijentacijske kriterije sa svrhom ujednačavanja primjene odredbe čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) kod utvrđivanja naknade nematerijalne štete. Ista svrha bila je jedan od razloga donošenja njihovih izmjena 2020. godine. Međutim, pritom se kod određivanja pravične novčane naknade neimovinske štete u svakom pojedinom predmetu uzima u obzir utvrđeno činjenično stanje, posebice utvrđene kvalifikatorne okolnosti, pa su određena odstupanja od iznosa koji su navedeni u Orijentacijskim kriterijima neminovna i nužna.
10.7. U odnosu na odluke revizijskog suda na koje se poziva revident, za navesti je da je odluka Rev 665/2018-2 od 10. studenog 2021. (u kojoj se navodi da nije dopuštena preinaka tužbe nakon provedenih medicinskih vještačenja), donesena u odnosu na primjenu odredbe čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP/14), dok je st. 2., kojim je propisana iznimka od zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka i koji se prema odredbi čl. 117. st. 2. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19 - dalje: ZID ZPP) primjenjuje u svim pa tako i u ovom postupku, dodan čl. 39. ZID ZPP.
10.8. Ostale odluke, Rev x 199/11 od 29. lipnja 2011., Rev x 377/12 od 18. rujna 2012. te Rev 283/12-2 od 10. siječnja 2016. (u kojima se navodi da Orijentacijski kriteriji nisu izvor prava i da sudovi ovisno o konkretnim okolnostima mogu naknadu nematerijalne štete utvrđivati i izvan predviđenih granica za pojedine vidove štete), nisu od značaja za predmet spora jer Orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravično ostvarene naknade, budući da visina naknade neimovinske štete ovisi o čimbenicima koji su utvrđeni u svakom konkretnom slučaju.
10.9. Prema čl. 69. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH), svatko ima pravo na zdrav život te je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.
10.10. Odredba čl. 19. ZOO određuje da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom, a pod pravima osobnosti u smislu ZOO razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.
10.11. U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO).
10.12. Dakle, upravo je na sudu odgovornost da svojim odlukama osigura otklanjanje posljedica povrede prava osobnosti, primjereno okolnostima pojedinog slučaja.
10.13. I Europski sud za ljudska prava u presudi Janković protiv Hrvatske (Zahtjev br. 38478/05, presuda od 5. ožujka 2009.) navodi: „Glede poštivanja privatnoga života, Sud je već u raznim kontekstima presudio da koncept privatnoga života uključuje fizički i psihički integritet osobe. Prema čl. 8. država ima dužnost zaštititi fizički i moralni integritet pojedinca od drugih osoba. U tu svrhu država treba u praksi održavati i primjenjivati odgovarajući pravni okvir koji daje zaštitu od čina nasilja od strane privatnih pojedinaca.“.
10.14. Izmjena Orijentacijskih kriterija jedan je od načina ostvarenja uloge Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao jednog od nositelja sudbene vlasti (u primjeni ustavnog načela o trodiobi vlasti), pri čemu Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
10.15. Zbog svega navedenog pod toč. 10.9. do 10.14. obrazloženja ove odluke, novi Orijentacijski kriteriji utemeljeni na podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom o promjeni potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002. godinu, primjenjuju se na sve parnične postupke za neimovinsku štetu, upravo u svim stupnjevima suđenja.
10.16. Stoga, zauzimanje naprijed citiranog pravnog shvaćanja od strane ovog suda, ima se tumačiti kao okolnost koja tužiteljici daje pravo preinačiti tužbu jer je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a odgovor na postavljeno pitanje glasi:
„U smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP, nakon zaključenja prethodnog postupka, dopuštena je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na temelju Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020.“.
10.17. Slijedom svega navedenog, pravilno su nižestupanjski sudovi odlučili kada su dopustili preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, držeći da to tužiteljica nije mogla učiniti bez svoje krivnje prije zaključenja prethodnog postupka.
U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje:
11. Ustaljena je praksa ovog suda da, u situaciji kad oštećenik raspolaže relevantnim podacima o postojanju štete i počinitelju, za početak tijeka zastare nije od utjecaja kasnije pribavljanje nalaza i mišljenja o tim odlučnim okolnostima (u tom smislu Rev- 1205/2020-2 od 23. prosinca 2020., Rev 1260/2021-2 od 11. siječnja 2022. i dr.).
11.1. U okolnostima konkretnog slučaja, kako je do preinake tužbe došlo zbog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (izmjene Orijentacijskih kriterija), to oštećenica - tužiteljica, iako je imala saznanje o počinitelju - osiguraniku tuženika i štetnim posljedicama u vidu organske ozljede mozga i posttraumatske epilepsije, sredinom ljeta 2011. godine (dakle, imala je saznanje o činjeničnom supstratu koji se nije izmijenio tijekom prvostupanjskog postupka, kao što se nije izmijenio ni pravni osnov tužbe), ipak nije imala saznanje o opsegu moguće novčane satisfakcije.
11.2. Kako su tijekom postupka provedena mnogobrojna vještačenja koja su dovela do toga da je postupak trajao od 13. siječnja 2014., te i u trenutku donošenja izmijenjenih Orijentacijskih kriterija 2020. godine, pa sve do 25. listopada 2022. (dan pravomoćnosti odluke), to imajući u vidu sve naprijed iznijeto, za ocjenu osnovanosti prigovora zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva pravno relevantan je trenutak podnošenja tužbe, kako su to pravilno smatrali nižestupanjski sudovi.
11.3. Ovo posebice imajući u vidu naprijed iznijeta ustavna načela i činjenicu da se kod zastare tražbine samo gubi pravo zahtijevati prisilno ostvarenje tražbine (a sama tražbina ne prestaje), te i činjenicu da je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete egzistentan od dana podnošenja tužbe. U trenutku kada je tužiteljica u ostvarenju svog prava na novčanu satisfakciju zbog povrede prava osobnosti, koja povreda se ogleda u teškom oštećenju njezina zdravlja (pogoršanjem), podnijela predmetnu tužbu, ona nije ni znala za mogućnost postavljanja svog novčanog zahtjeva u visini koji se u trenutku podnošenja tužbe mogao smatrati enormnim i suprotnim cilju i svrsi koju je zakonodavac imao u vidu kada je propisivao pretpostavke pravične novčane naknade štete zbog povrede prava osobnosti.
11.4. Naime, prema odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.
11.5. Promatrajući predmetni odnos parničnih stranaka kroz prizmu relativiteta između prava tužiteljice, kao oštećenice, na pristup sudu u svrhu ostvarenja prava na zdrav život i prava tuženika na pravnu sigurnost, vijeće revizijskog suda ocjenjuje da bi pretjerani formalizam u tumačenju pravno relevantnog trenutka početka tijeka zastarnog roka, pri ocjeni prigovora zastare, predstavljao zaključak da je to trenutak preinake tužbe, te i da ne predstavlja pretjeranu fleksibilnost zaključak da je to trenutak podnošenja tužbe, sve imajući u vidu razlog preinake tužbe (primjena pravnog shvaćanja) i krajnji cilj koji se time želi postići (pravična novčana naknada štete).
11.6. ESLJP u presudi Voronkov protiv Rusije (predstavka br. 10698/18, presuda od 2. ožujka 2021.), te Sanofi Pasteur protiv Francuske (zahtjev br. 25137/16, presuda 13. veljače 2020.) i dr., smatra da ne može dovoditi u pitanje izbor nacionalnog prava koji daje veću težinu pravu pristupa sudu osoba koje su pretrpjele tjelesne povrede spram prava na pravnu sigurnost osoba odgovornih za te povrede.
11.7. Vijeće smatra da nije bilo nerazumno očekivati da tužiteljica tijekom desetogodišnjeg trajanja parničnog postupka (imajući u vidu i stadij revizijskog postupka), u kojemu se tuženik opirao svojoj obvezi na naknadu štete, preinači tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva (čak i u okolnostima i da nije došlo do izmjene Orijentacijskih kriterija), slijedom čega, imajući u vidu sve iznijete okolnosti slučaja, otklanjanjem prigovora zastare, nije došlo do povrede načela razmjernosti.
11.8. Radi se o zakonitom miješanju (utemeljenom na odredbi čl. 190. st. 2. ZPP i pravnom shvaćanju revizijskog suda), koje teži legitimnom cilju (ostvarenju pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti), za koje postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti. Suprotno shvaćanje dovelo bi do ograničenja prava na pristup sudu iz čl. 29. st. 1. Ustava RH. Legitiman cilj je u ovom slučaju pravo na otklanjanje štetnih posljedica oštećenja zdravlja do kojeg oštećenja je došlo krivnjom osiguranika tuženika a ograničenje koje nameće zastara, u navedenim okolnostima, ne slijedi taj legitiman cilj.
11.9. Odluke revizijskog suda na koje se poziva revident: Revr 1460/13 od 24. siječnja 2017. (u kojoj je izraženo shvaćanje da u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno tako da je za dio tražbine na koji se odnosi preinačenje tužbe za ocjenu pitanja zastare bitan dan preinake tužbe), odnosi se na potraživanje razlike plaće i otpremnine, pa nije usporediva okolnostima konkretnog slučaja.
11.10. S druge strane, u odluci Revr 49/2016-2 od 14. svibnja 2019. navodi se da zastara teče tek od stabilizacije zdravstvenog stanja tužitelja što, imajući u vidu da je taj trenutak u konkretnom slučaju ljeto 2011. godine, a da je tužba podnesena u siječnju 2014. godine, ne dovodi do drugačijeg zaključka.
11.11. Prema stabilnoj praksi Ustavnog suda RH i ESLJP, zastara predstavlja ograničenje prava na pristup sudu, a pravo na pristup sudu je najvažnije jamstvo prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja.
11.12. Imajući u vidu iznesena shvaćanja, proizlazi zaključak da bi u postupcima naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i to prava na zdravlje, računanje tijeka zastarnog roka predviđenog odredbom čl. 230. st. 1. i 2. ZOO počev od dana preinake tužbe izazvane promjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, predstavljalo povredu prava na pošteno suđenje, slijedom čega je za ocjenu osnovanosti prigovora zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva pravno relevantan trenutak podnošenja tužbe, a ne preinake tužbe.
11.13. U smislu svega navedenog, u konkretnom slučaju primijeniti je i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024., a koje glasi:
„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.
U odnosu na treće postavljeno pravno pitanje:
12. Prema odredbi čl. 1103. ZOO, obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.
12.1. U odluci broj Rev 373/2022-3 od 29. studenog 2022. izraženo je shvaćanje da je sud pri donošenju odluke o tijeku zateznih kamata na dosuđenu neimovinsku štetu, dužan cijeniti odredbu čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“, broj 151/05, 36/09, 75/09 - dalje: ZOOP), kojom je propisano da u slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz st. 1. toga čl., oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva.
12.2. Proizlazi da odredba čl. 12. st. 4. ZOOP ima istu svrhu i cilj kao i čl. 1103. ZOO, pa nisu prihvatljivi navodi tuženika da on ne bi bio u zakašnjenju sve do dana preinake tužbe (do koje je došlo uslijed primjene pravnog shvaćanja revizijskog suda). U tom smislu, za ponoviti je sve što je obrazloženo pod toč. 11.5. do 11.7. ove odluke.
12.3. Iako je ovaj sud u više svojih odluka, pa tako i Rev 660/2021-2 od 14. rujna 2021., izrazio shvaćanje da, sukladno odredbi čl. 1103. ZOO, zatezna kamata na iznos pravične novčane naknade teče od podnošenja odštetnog zahtjeva osiguravajućem društvu u mirnom postupku i da oštećeni ima pravo na zateznu kamatu na dosuđeni mu iznos naknade štete od dana postavljanja odštetnog zahtjeva, ali u slučaju da je tijekom postupka, odnosno nakon podnošenja tužbe zahtjev povisio, zatezne kamate za povišeni iznos može tražiti tek od dana kada je tako povišeni (preinačeni) tužbeni zahtjev postavio (u tom smislu i Rev-1133/2021-2 od 14. prosinca 2021., Rev 1303/2022-2 od 31. siječnja 2023. i dr.), vijeće smatra da je u posebnim okolnostima ovog slučaja (promjena Orijentacijskih kriterija i njihova primjena), nužno drugačije sagledati ovo pravno pitanje, osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, a imajući u vidu odluke Ustavnoga suda RH i ESLJP, kao i pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. citirano pod toč. 11.13. ove odluke.
12.4. Prema ocjeni ovog suda, na navedeni način također dolazi do povrede ustavnih i konvencijskih prava stranke. Naime, izmjena Orijentacijskih kriterija iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete primjenjuje se na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. te na sve postupke koji su u tijeku nakon te izmjene. Po mišljenju ovog suda, nema razlike između dospijeća obveze tuženika i posljedično, njegovom zakašnjenju zbog neispunjenja (čl. 1103. ZOO i čl. 12. st. 4. ZOOP) pa se u tom smislu posljedica zakašnjenja u ispunjenju obveze pravične novčane naknade štete ogleda u obvezi plaćanja zateznih kamata od dana podnošenja zahtjeva.
12.5. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. svibnja 2016. zauzeto je pravno shvaćanje:
„Obveza plaćanja neimovinske štete sukladno odredbi članka 1103. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) dospijeva danom podnošenja tužbe te slijedom toga i obveza plaćanja zatezne kamate na naknadu neimovinske štete dospijeva istog dana ako prije toga dana nije podnesen zahtjev za naknadu štete odgovornoj osobi, osim ako je šteta nastala nakon toga.“.
12.6. U odgovoru na postavljeno pitanje, u odluci broj Rev 27/2022-2 od 16. studenog 2022., odlučeno je da obveza isplate pravične novčane naknade neimovinske štete, u slučaju kada šteta nije nastala nakon toga, dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, a ne danom donošenja prvostupanjske presude.
12.7. Stoga je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate i na preinačeni (povećani) dio tužbenog zahtjeva od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, kako je to tužiteljica i zahtijevala. Na navedeni način odgovoreno je na treće pravno pitanje.
13. Slijedom svega navedenog, pozivom na odredbu čl. 399. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.
Zagreb, 18. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
