Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-659/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća, te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur., člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. K. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici A. K., N. E., B. G., A. P., M. S. i I. R.-M. odvjetnici u O. društvu K. & partneri u Z., protiv tuženika C. za r. i p. iz Z., OIB: …, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4715/2020-128 od 8. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 18. lipnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4715/2020-128 od 8. prosinca 2023. kao i u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka nastalih povodom pravnog lijeka.

Obrazloženje

1.Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

"I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Š. K. koji glasi:

"I Nalaže se tuženiku C. Z. R. I. P., OIB: … da tužitelju Š. K., OIB: 49247141276 isplati iznos od 58.849,70 EUR-a, što odgovara iznosu od 115.100,00 DEM, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom koju na taj iznos OTP banka d.d. Z. kao ovlaštena banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, i to na valutu DEM, počev od 02. travnja 1999. godine pa do 31. prosinca 2001. godine, a od 01. siječnja 2002. godine, pa do isplate na valutu EUR-a, i to počev od 02. travnja 1999. godine pa do 04. svibnja 2000. godine po stopi od 2,00% godišnje, od 05. svibnja 2000. godine, pa do 31. kolovoza 2000. godine po stopi od 1,50% godišnje, od 01. rujna 2000. godine, pa do 27. siječnja 2002. godine po stopi od 1,00% godišnje, od 28. siječnja 2002. godine, pa do 15. rujna 2002. godine po stopi od 0,80% godišnje, od 16. rujna 2002. godine, pa do 26. listopada 2003. godine po stopi od 0,50% godišnje, od 27. listopada 2003. godine, pa do 31. siječnja 2004. godine po stopi od 0,40% godišnje, od 01. veljače 2004. godine, pa do 01. kolovoza 2006. godine po stopi od 0,30% godišnje, od 02. kolovoza 2006. godine, pa do 20. studenog 2007. godine po stopi od 0,20% godišnje, od 21. studenog 2007. godine, pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 0,15% godišnje, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine, pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine, pa do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8.14% godišnje, od 1. siječnja 2016. godine, pa do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8.05% godišnje, od 01. srpnja 2016. godine, pa do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7.88% godišnje, od 01. siječnja 2017. godine, pa do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7.68% godišnje, od 01. srpnja 2017. godine, pa do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7.41% godišnje, od 01. siječnja 2018. godine, pa do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7.09% godišnje, od 01. srpnja 2018. godine, pa do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6.82% godišnje, od 01. siječnja 2019. godine, pa do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6.54% godišnje, od 01. srpnja 2019. godine, pa do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 6.3% godišnje, od 01. siječnja 2020. godine, pa do 30. lipnja 2020. godine po stopi od 6.11% godišnje, a od 1. srpnja 2020. godine, pa do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, a od 1. siječnja 2021. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku C. Z. R. I. P., OIB: … da tužitelju Š. K., OIB: … nadoknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na dosuđeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju Š. K., OIB: … naknaditi tuženiku C. za r. i p., OIB: … parnični trošak u iznosu od 12.119,94 EUR / 91.317,66 KN 1 sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 8. prosinca 2023., pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana“.

2. Protiv presude, kao i u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakonom o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavlja zahtjev za naknadom troška.

3. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu te stavlja zahtjev za naknadom troška.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom 58.849,70 EUR-a što odgovara iznosu od 115.100,00 DEM sa zateznim kamatama od 2. travnja 1999. koje potraživanje temelji na činjeničnoj osnovi raskida Ugovora o prodaji dionica M. od 18. studenog 1998., a koji Ugovor je raskinut 1. travnja 1999.

6. U žalbenom postupku sporan je osnov tužbenog zahtjeva kao i odluka o troškovima postupka.

7. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a na koju upire tužitelj.

9. Žalbeni navodi tužitelja da je samim time što je prvostupanjski sud kao nespornu činjenicu naveo da je tužitelj na ima otplate dionica uplatio tuženiku 115.100 DEM i da ostatak duga po stečenim ugovorima na dan 18. kolovoza 1998. iznosi 373.018,42 DEM tj. 1.392.850,75 kuna, a potom odbio tužbeni zahtjev, ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, su neutemeljeni i bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

Ovo stoga, što činjenica priznanja tuženika na ročištu (list 126-128 spisa) da je tužitelj na ime otplate dionica društva M. Z. otplatio iznos od 115.100 DEM ne podrazumijeva sama po sebi činjenicu da ja ta otplata učinjena u ispunjenju obveze iz Ugovora od 18. studenoga 1998., a kako to i navodi prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke (toč. 20. obrazloženja).

10. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (čl. 8. ZPP-a) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva.

11. Na žalbene navode valja reći da je prvostupanjski sud na temelju rezultata cjelokupnog postupka prema svojem uvjerenju odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da takvo uvjerenje ima valjanu osnovu ( čl. 8. ZPP-a), pa nije ostvarena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 8. ZPP-a na koju povredu ukazuje tužitelj.

12. Jednako tako, tužitelj neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. i čl. 4. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine"- Međunarodni ugovori, broj: 6/1999 i 8/1999 - dalje u tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine"- Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999 - pročišćeni tekst, 8/1999 - ispravak i 14/2002) te sadržajno na čl. 29. Ustava Republike Hrvatske jer je imao omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze te poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulažući pravne lijekove.

13. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio;

- da je između stranaka nesporno da je pravni slijednik ranije navedenog tuženika Agencija iz Z. (kao pravni slijednik H. fonda) C. za r. i p. Z.,

- da je nesporno da je tužitelj naplatio iznos koji odgovara iznosu od 115.100,00 DEM sukladno pravomoćnoj presudi u ovom postupku obzirom da je presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž-5208/13-2 od 14.1.2014. potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog građanskog suda poslovni broj P-54/13-54 od 4. travnja 2013. (ranija odluka u ovoj pravnoj stvari), a koje odluke su povodom revizije tuženika rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske ukinute kako će to nastavno biti obrazloženo;

- da iz Obavijesti o raskidu od 1.4.1999. H. fonda tužitelju proizlazi da se predmetni Ugovor sa danom 1.4.1999. raskida i da tužitelj raskidom gubi pravo daljnje otplate kupoprodajne cijene, a sve dionice koje nisu otplaćene prenose se u vlasništvo Hrvatskog fonda za privatizaciju (list 4 spisa);

- da se u obrazloženju navodi da je odredbama čl. 2 st. 1,2 i 3 Ugovora, tužitelj preuzeo obvezu plaćanja kupoprodajne cijene sukladno planu otplate koji je sastavni dio Ugovora i da obzirom da se nije pridržavao navedenih odredbi i nije sukladno odredbi čl. 3 st. 1 i 5 Ugovora prenio na H. kao prodavatelja navedeni broj dionica, kao sredstvo osiguranja plaćanja, stekli su se uvjeti za raskid Ugovora.

- da je dana 29.3.1999. putem faksa zaprimljen dopis opunomoćenika tužitelja odvjetnika A. K. iz Z. putem kojeg traži da se Ugovor raskine;

- da je iz navedenih razloga H. fond temeljem odredbi čl. 127, čl. 125 st. 1 i 4 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje u tekstu: ZOO) i čl. 6 st. 2 i 3 Ugovora raskinuo predmetni Ugovor;

-da je Ugovor o prodaji dionica d.d. M. Z. br. 3144186/9176 sklopljen između H. fonda kao prodavatelja i tužitelja kao kupca 18.11.1998.;

- da je tijekom postupka saslušan tužitelj koji je iskazivao na način da najprije tvrdi da je „u ispunjenju raskinutog ugovora platio tuženiku ukupno iznos od 115.100,00 DEM", da bi kasnije iskazao kako je taj „iznos od 115.100,00 DEM bio plaćen do 1998.", dakle prije zaključenja Ugovora o prodaji dionica od dana 18.11.1998.g., nakon čega je naveo da nije siguran je li uopće i koji iznos dao tuženiku u ispunjenju ugovora o prodaji dionica od 18.11.1998.;

- da je izveden dokaz financijskog vještačenja po R. vještačenja d.o.o. po Z. R.

- da prema mišljenju vještaka sve uplate po osnovnim ugovorima o prodaji dionica T. M. fizičkim osobama izvršene su do 12. travnja 1996., odnosno prije zaključenja Ugovora o prodaji dionica od 18. studenoga 1998. i prijenosa predmetnih dionica na tužitelja i da uopće nije bilo uplata nakon sklapanja tog ugovora slijedom čega proizlazi kako tužitelj nije obavio niti jednu uplatu na ime podmirenja cijene dionica koje su predmet prijenosa iz tog Ugovora;

- da je tužitelj imao primjedbe dok tuženik nije imao primjedbe;

- da se vještak dopunski očitovao na primjedbe na ročištu 24. veljače 2023. te naknado dopunski a koja očitovanja ne mijenjaju osnovno financijsko vještačenje;

- da prema mišljenju vještaka tužitelj nije dostavio dokaz o bilo kakvoj uplati za dionice koje su predmet Ugovora od 18.11.1998, kako za razdoblje do dana sklapanja tog ugovora, tako i za razdoblje nakon sklapanja tog ugovora i da tužitelj potpuno proizvoljno tumači da bi bilo plaćeno 115.100,00 DEM, jer to nigdje u predmetnom ugovoru ne piše pa dakle ne piše niti u 4. pasusu preambule ugovora, a to stoga što u tom dijelu ugovora piše da je kupac otplatio 1.151 dionicu ukupne nazivne vrijednosti 115.100,00 DEM i da dakle, nije točno da je toliko plaćeno, već je točno da je to nazivna vrijednost predmetnih dionica;

- da je nalaz izrađen u skladu sa pravilima struke te objektivno i obrazloženo;

- da nije sporno da je među strankama zaključen 18.11.1998. Ugovor o prodaji dionica M. d.d. Z. i da je tužitelj na ime otplate tih dionica uplatio tuženiku 115.100 DEM te da je ostatak duga po stečenim ugovorima na dan 18. studenog 1998. iznosio 373.018,42 DEM tj. 1.392.850,78 kn, a koji iznos se tužitelj bio obvezao isplatiti u roku od 5 godina;

- da nije sporno da tužitelj nije u ugovorenom roku uplatio utvrđeni iznos na ime kupoprodajne cijene niti je prenio prava vlasništva radi osiguranja na dionicama na tuženika;

- da nije sporno da je ugovor raskinut izjavom od 1.4.1999. i da je tužitelj kao kupac otplatio ukupno 1151 dionicu i postao vlasnikom istih;

- da iz sadržaja zapisnika od 26.2.2013. proizlazi da je tuženik na tom ročištu učinio nespornom činjenicu da je Ugovor od 18. studenoga 1998. raskinut upravo zbog toga što tužitelj nije u ugovorenom roku uplatio utvrđeni iznos kupoprodajne cijene od 1.392.850,78 kn koliko je iznosio ostatak duga po stečenim ugovorima na dan 18. studenoga 1998., a činjenica priznanja da je tužitelj na ime otplate dionica društva M. Z. otplatio iznos od 115.100 DEM ne podrazumijeva sama po sebi činjenicu da ja ta otplata učinjena u ispunjenju obveze iz Ugovora od 18. studenoga 1998. ( list 126-128 spisa);

- da prema sadržaju preambule Ugovora o prodaji dionica proizlazi da je prednik tuženika još 1. rujna 1992. prodao ukupno 3.826 dionica društva M. Z. ukupne nazivne vrijednosti 382.600,00 DEM sklopivši 47 pojedinačnih ugovora o prodaji dionica; da su imatelji tih dionica (njih 47) na temelju Ugovora o prijenosu, na tužitelja prenijeli sva prava i obveze iz osnovnih ugovora o prodaji dionica; da je tužitelj, kao stjecatelj, do dana saldiranja osnovnih ugovora o prodaji dionica otplatio 1.151 dionicu ukupne nazivne vrijednosti 115.100,00 DEM; da je tužitelj Upravnom odboru H. fonda podnio zahtjev za produženje roka otplate dionica po osnovnim (prenesenim) Ugovorima o prodaji dionica; da je tom zahtjevu udovoljeno na 17. sjednici Upravnog odbora održanoj 10. studenoga 1998. na način da je tužitelju produljen rok otplate ostatka duga na rok od 5 godina, tako da se tim ugovorom tužitelj obvezao ostatak duga po stečenim ugovorima na dan 18. studenoga 1998. (ukupno 373.018,42 DEM odnosno 1.392.850,78 kn) isplatiti tuženiku u 60 mjesečnih anuiteta, uplatom u kunama.

- da sadržaj Ugovora o prodaji dionica od 18. studenoga 1998. upućuje na zaključak da je otplata 1.151 dionice društva M. Z. izvršena do dana saldiranja osnovnih ugovora o prodaji dionica iz 1992. odnosno prije sklapanja tog Ugovora, a da je tim Ugovorom riješeno pitanje statusa tužitelja, kao novog imatelja dionica, nakon što je isti, na temelju članka 14. stavak 2. Pravilnika o prodaji dionica, udjela, stvari i prava javnim prikupljanjem ponuda ("Narodne novine" broj 44/96 - dalje: Pravilnik), predniku tuženika podnio zahtjev za produljenje roka otplate preostalog duga po sklopljenim ugovorima;

- da neovisno o tome jesu li 1.151 dionicu društva M. Z. ukupne nazivne vrijednosti 115.100,00 DEM tuženiku uplatili raniji imatelji tih dionica (prenositelji) ili tužitelj (novi stjecatelj), nije dokazano da bi taj iznos tuženiku bio isplaćen po predmetnom raskinutom ugovoru;

- da je tužitelj postao i ostao vlasnik 1151 dionica društva M. i ne može istovremeno pravovaljano steći i zadržati vlasništvo neke imovine i zahtijevati povrat kupoprodajne plaćene u svrhu stjecanja tog vlasništva;

- da je prigovor zastare neosnovan;

- da je čak potraživanje tužitelja i osnovano tužbeni zahtjev bi valjalo odbiti obzirom da se tužitelj naplatio po pravomoćnoj presudi iz predmetnog postupka koja je ukinuta navedenim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

14. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj u ispunjenju Ugovora o prodaji dionica od 18. studenog 1998. nije tuženiku uplatio niti jedan novčani iznos niti je bilo uplata nakon sklapanja ugovora i da slijednom navedenog nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 132. ZOO-a te odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio na navedeni način.

15. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

16. Stoga, suprotne tvrdnje tužitelja su bez pravnog uporišta.

17. U ovoj pravnoj stvari, povodom revizije tuženika protiv presude ovog suda poslovni broj Gž-5208/13 od 14. siječnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Rev-x869/14 od 19. veljače 2020. ukinuo navedenu presudu ovog suda poslovni broj Gž -5208/13 od 14. siječnja 2014. i presuda prvostupanjskog suda odnosno Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-54/13 od 4. travnja 2013. i predmet je vraćen prvostupanjskom suda na ponovno suđenje.

18. Na žalbene navode tužitelja vezano za sadržaj preambule Ugovora o prodaji dionica tužitelju se ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci iznio stanovište da iz sadržaja preambule Ugovora o prodaji dionica proizlazi da je prednik tuženika još 1. rujna 1992. prodao ukupno 3.826 dionica društva M. Z. ukupne nazivne vrijednosti 382.600,00 DEM sklopivši 47 pojedinačnih ugovora o prodaji dionica i da su imatelji tih dionica (njih 47) na temelju Ugovora o prijenosu, na tužitelja prenijeli sva prava i obveze iz osnovnih ugovora o prodaji dionica te da je tužitelj, kao stjecatelj, do dana saldiranja osnovnih ugovora o prodaji dionica otplatio 1.151 dionicu ukupne nazivne vrijednosti 115.100,00 DEM.

19. Nadalje, iz obrazloženja navedene odluke Vrhovnog suda proizlazi da je tužitelj Upravnom odboru H. fonda podnio zahtjev za produženje roka otplate dionica po osnovnim (prenesenim) Ugovorima o prodaji dionica i da je tom zahtjevu udovoljeno na 17. sjednici Upravnog odbora održanoj 10. studenoga 1998. na način da je tužitelju produljen rok otplate ostatka duga na rok od 5 godina, tako da se tim ugovorom tužitelj obvezao ostatak duga po stečenim ugovorima na dan 18. studenoga 1998. (ukupno 373.018,42 DEM odnosno 1.392.850,78 kn) isplatiti tuženiku u 60 mjesečnih anuiteta, uplatom u kunama.

20. Jednako tako, u navedenoj odluci izraženo je pravno stanovište da iz sadržaja Ugovora o prodaji dionica od 18. studenoga 1998. bi se dalo zaključiti da je otplata 1.151 dionice društva M. Z. izvršena do dana saldiranja osnovnih ugovora o prodaji dionica iz 1992. odnosno prije sklapanja tog Ugovora, a da je tim Ugovorom riješeno pitanje statusa tužitelja, kao novog imatelja dionica, nakon što je isti, na temelju članka 14. stavak 2. Pravilnika o prodaji dionica, udjela, stvari i prava javnim prikupljanjem ponuda ("Narodne novine" broj 44/96- dalje: Pravilnik), predniku tuženika podnio zahtjev za produljenje roka otplate preostalog duga po sklopljenim ugovorima.

Nadalje, iz navedene odluke proizlazi i zaključak da iz sadržaja samog Ugovora o prodaji dionica od 18. studenog 1998. odnosno čl. 2.1. tužitelj se po tom Ugovoru obvezao isplatiti tuženiku iznos od 373.018,42 DEM odnosno 1.392.850,78 kuna u 60 mjesečnih rati, a što nije učio te je Ugovor i raskinut nakon nepunih 6 mjeseci od njegova sklapanja.

21. Stoga, kako je u pobijanoj odluci prvostupanjski sud i prihvatio izraženo stanovište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u naprijed navedenoj odluci, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, to su suprotni žalbeni navodi tužitelja bez pravnog uporišta.

22. Jednako tako, obzirom na navedeno žalbeni navodi je predmetni Ugovor od 18. studenog 1998. Aneks ranijih ugovora te da su raskidom ugovora ujedno i raskinuti osnovni Ugovori o prodaji dionica od 1. rujna 1998. i da je stoga tuženik dužan vratiti sve što je stekao pa tako i iznos koji je predmet raspravljanja u ovoj pravnoj stvari, su neutemeljeni.

Ovo stoga, što raskidom spornog ugovora nisu raskinuti raniji ugovori temeljem kojih je tužitelj stekao 1.151 dionica. Kako je sporni ugovor sklopljen radi podmirenja duga neotplaćenih dionica, njegovim raskidanjem nije dovedeno u pitanje stjecanje vlasništva otplaćenih dionica. Između ostalog, i sam tužitelj u činjeničnim navodima tužbe navodi da su otplaćene dionice ostale u vlasništvu tužitelja.

Kako je to naprijed navedeno, tužitelju se ukazuje da iz sadržaja predmetnog Ugovora o prodaji dionica od 18. studenog 1998. i proizlazi obveza tužitelja da plati tuženiku iznos od 373.018,42 DEM odnosno 1.392.850,78 kuna u 60 mjesečnih rati, a što nije učio te je Ugovor i raskinut.

23. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, te imajući u vidu odredbe predmetnog Ugovora o prodaji dionica kao i nalaz i mišljenje financijskog vještaka time da je neovisno je su li 1.151 dionicu društva M. Z. ukupne nazivne vrijednosti 115.100,00 DEM tuženiku uplatili raniji imatelji tih dionica (prenositelji) ili tužitelj (novi stjecatelj), prvostupanjski sud dao je jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio tužitelj u ispunjenu Ugovora o prodaji dionica 18. studenog 1998. nije tuženiku dao niti jedan novčani iznos obzirom da nije bilo uplata nakon sklapanja ugovora.

Stoga, suprotni žalbeni navodi tužitelja o postojanju pretpostavki iz čl. 132. ZOO-a su bez pravnog uporišta.

24. U odnosu na ostale žalbene navode tužitelja kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

25. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ostali žalbeni navodi nisu razmatrani sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a.

26. Kako tužitelj u žalbi ne iznosi nikakve okolnosti kojima bi odlučna utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda bio doveden u sumnju, to njegova žalba predstavlja samo drukčiju i to pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, na koju je ovlašten jedino sud u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a.

27. Suprotno tvrdnji tužitelja, odlučne činjenice u postupku su pravilno i potpuno utvrđene te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalnog pravo na koje se pozvao kada je odlučio na navedeni način.

28. I odluka o troškovima postupka je pravilna i zakonita kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i visini troškova (čl. 155. ZPP-a) te sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 7/2022, 126/2022 i 138/23), pa su paušalni žalbeni navodi tužitelja neosnovani.

29. Kako tužitelj nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret ( čl. 154. st. 1. ZPP-a).

30. Zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka koji se odnosi na sastav odgovora na žalbu nije osnovan sukladno čl. 155. ZPP-a.

31. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u stavku I izreke i čl. 166. st. 1. ZPP-a kao u stavku II i III izreke ove drugostupanjske odluke.

U Zagrebu 18. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Gabriela Topić Kordej, v.r.