REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1126/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Meri Blaslov Pavasović, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Sveučilište u Splitu, Pravni fakultet Split, OIB 03541568700, sa sjedištem u Splitu, Domovinskog rata 8, kojeg zastupa punomoćnik Josip Mrklić, odvjetnik u Splitu, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž R-33/2023-3 od 16. ožujka 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-575/2019-31 od 17. siječnja 2023., u sjednici održanoj 18. lipnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tužitelja se odbija.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev te je u točki I. izreke utvrđeno da je nedopuštena i nezakonita Odluka tuženika kao poslodavca tužitelja objavljena na dopisu od 8. srpnja 2019. riječima „ODBIJENO“ i potpisana nečitkim potpisom te je presuđeno da ne proizvodi nikakve pravne učinke. Ujedno je u točki II. izreke utvrđeno da je tužitelj ostvario pravo na korištenje slobodne studijske godine u akademskoj godini 2019/2020 u razdoblju od 1. listopada 2019. do 30. rujna 2020. Prvostupanjskim je rješenjem u točki I. izreke odbijen zahtjev za određivanje privremene mjere, dok je u točki II. izreke odlukom o troškovima naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 331,81 EUR.
2. Presudom su suda drugog stupnja u točki I. izreke preinačena je prvostupanjska presuda te je u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kako u glavnom dijelu, tako i u sporednom traženju koji se odnosi na odluku o parničnom trošku. Ujedno je u točki II. izreke naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 481,12 EUR.
3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-2531/2023-2 od 5. rujna 2023. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:
"Je li sud u parničnom postupku ovlašten kontrolirati i ispitivati zakonitost odluke visokog učilišta, ovdje tuženika Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, kojom se odlučuje o pravu zaposlenika na korištenje slobodne studijske godine, koje je kao takvo predviđeno i regulirano odredbom članka 103. stavka 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (″Narodne novine″ broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 2/07, 46/07, 45/09, 63/11, 84/13, 39/13, 101/14, 60/15 i 131/17), članka 42. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (″Narodne novine″ broj 9/19), članka 104. Statuta tuženika i članka 49. Pravilnika o radu tuženika?".
3.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske pritom ocijenio da je dopušteno pitanje ″ne samo važno za odluku u sporu već je važno za razvoj prava kroz sudsku praksu″.
4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tužitelj podnosi reviziju protiv navedene presude pobijajući je u cijelosti pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji se predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude, podredno ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje.
5. Tuženik je odgovorio na reviziju, ocijenio ju je neosnovanom te ju je predložio odbiti.
6. Revizija tužitelja nije osnovana.
7. U povodu revizije iz članka 382. ZPP Vrhovni sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a zbog kojeg je dopuštena (članak 391. stavak 3. ZPP).
8. Predmet je postupka zahtjev tužitelja kojim osporava pravilnost i zakonitost odluke tuženika o odbijanju njegova zahtjev za korištenjem slobodne studijske godine za koje prava smatra da mu pripada na temelju Zakona o znanosti i visokom obrazovanju, Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje i odredbi Statuta i Pravilnika o radu tuženika. Zahtjev je ujedno utemeljen i na tvrdnji da je takvom odlukom tuženika tužitelj diskriminiran zbog svoje dobi zbog činjenice da uskoro odlazi u mirovinu (u koju je tijekom postupka i otišao), a u vezi s tvrdnjom da je slobodna studijska godina istovremeno odobrena drugom nastavniku.
9. U provedenom je postupku utvrđeno da tužitelj radi kod tuženika kao redoviti profesor u trajnom zvanju na katedri Teorije prava i države. U tom je svojstvu 17. travnja 2019. tužitelj podnio Zahtjev za korištenje slobodne studijske godine kojeg je pismeno požurio 8. srpnja 2019., a tuženik je na tu požurnicu napisao „ODBIJENO“ te ju dostavio u tužiteljev pretinac. Tužitelj je odbijenicu podigao 16. srpnja 2019. te nadalje postupao u smislu odredbe članka 133. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23) i tužbu podnio pravovremeno.
10. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sudovi su imali na umu da je Odredbom članka 103. Zakona o znanosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“ broj 123/03, 198/03, 105/04, 174/04 i 2/07) propisano da znanstveno-nastavno osoblje ima pravo na slobodnu studijsku godinu (sabbatical) te da nastavnik ili znanstvenik slobodnu studijsku godinu može koristiti uz uvjete propisane općim aktom visokog učilišta te da je visoko učilište dužno organizirati kontinuirano obavljanje nastave za vrijeme izočnosti nastavnika. Sudovi su nadalje imali na umu da je odredbom članka 27. stavka 3. alineja 19. Statuta tuženika iz prosinca 2018. propisano da dekan odobrava slobodnu studijsku godinu, dok je odredbom članka 104. stavka 3. Statuta propisano da nastavnici imaju pravo na plaćenu slobodnu studijsku godinu, da je koriste za znanstveni i stručni rad, da istu odobrava dekan te da će dekan odobriti korištenje studijske godine pod uvjetom da je osigurano izvođenje nastave na predmetu kojeg izvodi dotični nastavnik te da su uvjeti odobravanja korištenja slobodne studijske godine pobliže navedeni u Pravilniku o slobodnoj studijskoj godini.
11. Sud je prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev ocjenjujući da je sud taj koji može preispitivati razloge i postupak u kojem je tuženik odlučio o zahtjevu tužitelja, kao i da je tuženik u pogledu predmetnog zahtjeva trebao provesti postupak savjetovanja s radničkim vijećem u smislu odredbe članka 150. stavka 3. ZR, a što nije učinio.
12. Drugostupanjski je sud, međutim, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev cijeneći da u navedenom pravnom okviru nije propisana obveza dekana da odobri slobodnu studijsku godinu nastavniku samo na temelju činjenice da je on podnio takav zahtjev. Ocijenjeno je da se ne radi o pravu koje bi tužitelju pripalo temeljem odredaba Zakona o radu, ugovora o radu ili neke od odredaba kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje („Narodne novine“ broj 9/19 - dalje: KU) postojanje kojeg prava i način donošenja odluke bi sud bio ovlašten kontrolirati u parničnom postupku jer istu odluku donosi dekan u okviru svojih ovlasti iz članka 27. Statuta tuženika prema kojima je on ovlašten ustrojavati rad i poslovanje Fakulteta kako bi se osiguralo kvalitetno i redovno izvođenje nastave na fakultetu. Osim toga, sud je drugog stupnja cijenio i činjenicu da sam tužitelj u svom zahtjevu upućenom tuženiku uopće nije naveo svrhu traženja (znanstveni, nastavni, umjetnički ili stručni rad) u smislu stavka 1. članka 42. KU u koju bi svrhu tu slobodnu godinu iskoristio. Tom je odredbom propisano da se u svrhu znanstvenog, nastavnog, umjetničkog ili stručnog rada, zaposleniku u znanstvenom, znanstveno-nastavnom, umjetničko- nastavnom i nastavnom zvanju i na odgovarajućem radnom mjestu može odobriti pravo na slobodnu studijsku godinu (sabbatical).
13. Neutemeljeno tužitelj osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude.
14. Navedeni pravni okvir koji uređuje pitanje odobravanja slobodne studijske godine nastavniku visokoškolske ustanove ne popisuje detaljno proceduru odlučivanja o zahtjevu nastavnika za odobravanje korištenja slobodne studijske godine, pa u takvim okolnostima valja uzeti da je već i navod „ODBIJENO“ na zahtjevu tužitelja dostatan za zaključak da zahtjev nije prihvaćen.
15. Sud je drugog stupnja pravilno ocijenio da je takva odluka donesena u skladu s ovlaštenjem dekana fakulteta kao jedne od sastavnica Sveučilišta kojemu je matični propis koji uređuje pitanje prava nastavnika visokoškolske ustanove dao diskrecijsko pravo na odobravanje ili neodobravanje slobodne studijske godine nastavniku koji to zatraži. To diskrecijsko pravo dekana nije neograničeno jer je vezano uz osiguranje kvalitetnog i redovitog izvođenja nastave na predmetu kojeg izvodi taj nastavnik. To znači da je dekan ovlašten procijeniti bi li se nastava konkretnog predmeta kvalitetno i redovito izvodila u slučaju odobrenja korištenja slobodne studijske godine tužitelju kao nastavniku i u skladu s tim odobriti ili odbiti nastavniku korištenje slobodne studijske godine. Svrha ovakvog ovlaštenja dekana je osiguranje kvalitetnog i redovnog izvođenja nastave na fakultetu.
15.1. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Sud je u parničnom postupku ovlašten ispitivati je li dekan visokog učilišta odlučio o pravu nastavnika na korištenje studijske godine u granicama svojih ovlaštenja i svrsi radi koje mu je ovlast odlučivanja o tome dana u skladu s mjerodavnim propisima.
16. Sud je drugog stupnja upravo i utvrdio da je dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu predmetnu odluku o odbijanju zahtjeva tužitelja za odobravanjem korištenja studijske godine donio u skladu sa svojim ovlaštenjima koja su mu dana sukladno mjerodavnim propisima i svrsi radi koje je dekanu ta ovlast dana, a ta je svrha osiguranje kvalitetnog i redovnog izvođenja nastave na fakultetu. Ocjenom da tužitelj nije diskriminiran sud je drugog stupnja u osnovi ukazao da u postupanju dekana pri ovakvom odlučivanju nije bilo zlouporabe diskrecijskih ovlasti koje bi upućivale na arbitrarnost dekana, već je njegovo postupanje bilo u cijelosti u skladu s njegovim ovlaštenjima i svrhom radi koje mu je ovlast odlučivanja dana u skladu s mjerodavnim propisima.
17. Slijedom naprijed, revizijski sud smatra da je revizija tužitelja neosnovana zbog čega ju je valjalo odbiti na temelju odredbe članka 391. stavka 6. ZPP.
18. Odlučujući na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP, valjalo je odbiti i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju jer taj trošak, po ocjeni ovog suda, nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP.
Zagreb, 18. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
