REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-916/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VUK, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Jošku Biliškovu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske izvještajne novinske agencije – HINA, OIB: 41387373932, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćniku Boranu Gošeku, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-127/2020-2 od 6. veljače 2020., kojom je djelomično potvrđena djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pr-116/2018- 106 od 14. listopada 2019., u sjednici održanoj 18. lipnja 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-127/2020-2 od 6. veljače 2020. te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopuštena i da je nezakonita Odluka upravnog vijeća tuženika od 26. studenog 2012. o razrješenju tužiteljice dužnosti ravnateljice s danom 26. studenog 2012. ta da ista ne proizvodi valjane pravne učinke (točka I. izreke).

1.1. Nadalje, utvrđeno je da nije dopuštena i da je nezakonita Odluka tuženika o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora od 28. studenog 2012. kojom se tužiteljici otkazuje ugovor o radu broj 344 od 30. studenog 2010. s ponudom novog ugovora o radu broj 377 od 28. studenog 2012., kao i Odluka tuženika od 14. prosinca 2012. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za zaštitu prava kao neosnovan (točka II. izreke).

1.2. Utvrđeno je da je između stranaka do 12. listopada 2014. bio na snazi Ugovor o radu broj 344 od 30. studenog 2010., dok Ugovor o radu broj 377 od 28. studenog 2012. i Ugovor o radu broj 385 od 19. kolovoza 2013. ne proizvode pravne učinke između stranaka (točka III. izreke).

1.3. Sud je naložio tuženiku da tužiteljici za razdoblje od 14. listopada 2014. prizna sva prava koja joj pripadaju na temelju Ugovora o radu broj 344 od 30. studenog 2010. (točka IV. izreke).

1.4. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila vraćanje na radno mjesto ravnateljice tuženika (točka V. izreke) te zahtjev za isplatu razlike plaće u bruto iznosu od 47.664,96 kn s pripadajućim kamatama (točka VII. izreke).

1.5. Tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici bruto iznos od 364.459,77 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je pobliže određeno pod točkom VI. izreke, kao i naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 110.937,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 14. listopada 2019. do isplate (točka VIII. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I. izreke, dijelu točke III. izreke kojim se utvrđuje da je do 12. listopada 2014. bio na snazi Ugovor o radu broj 344. te točke IV. i VI. (točka I. izreke presude).

2.1. Preinačena je presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom II. izreke, dijelu točke III. izreke, preko dosuđenog dijela izreke kojim se utvrđuje da ugovor o radu broj 377 od 28. studenog 2012. i ugovor o radu broj 385 od 19. kolovoza 2013. ne proizvodi pravne učinke između stranaka, tako da se tužbeni zahtjevi u tom dijelu odbijaju kao neosnovani (točka II. izreke presude).

2.2. Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka pod točkom VII. te je odbačena žalba kao nedopuštena u dijelu kojim se pobija presuda pod točkama V. i II. izreke.

3. Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju podnosi tuženik, i to na temelju odredbe čl. 382. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19 - dalje u tekstu: ZPP), kao i protiv odluke o troškovima parničnog postupka, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvaćanje revizije te preinačenje nižestupanjskih odluka na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te tuženiku dosude troškovi parničnog postupka.

4. Tužiteljica u odgovoru na reviziju predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu, uz naknadu joj troška sastava odgovora na reviziju.

5. Kako se u konkretnom slučaju radi o sporu o prestanku radnog odnosa, dopuštena je revizija na temelju odredbe čl. 382.a st. 1. al. prva ZPP, tako ovaj sud nije odlučivao o prijedlogu za dopuštenje revizije kojeg je tuženik podnio „opreza radi“ ako bi Vrhovni sud RH ocijenio da revizija nije dopuštena nego da bi bio dopušten prijedlog za dopuštenje revizije.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da nije dopuštena i da je nezakonita Odluka upravnog vijeća tuženika od 26. studenog 2012. o razrješenju tužiteljice dužnosti ravnateljice s danom 26. studenog 2012. te da ista ne proizvodi valjane pravne učinke, da je nezakonita Odluka o otkazu s ponudom izmijenjenog ugovora od 28. studenog 2012. kojom se tužiteljici otkazuje ugovor o radu broj 344 od 30. studenog 2010. s ponudom novog ugovora o radu broj 377 od 28. studenog 2012., kao i Odluka tuženika od 14. prosinca 2012. o zahtjevu tužiteljice za zaštitu prava, zahtjev za utvrđenje da je između stranaka do 12. listopada 2014. bio na snazi Ugovor o radu broj 344 od 30. studenog 2010., da Ugovor o radu broj 377 od 28. studenog 2012. i Ugovor o radu broj 385 od 19. kolovoza 2013. ne proizvode pravne učinke između stranaka, zahtjev da se tužiteljici za razdoblje od 14. listopada 2014. priznaju sva prava koja joj pripadaju na temelju Ugovora o radu broj 344 od 30. studenog 2010., zahtjev za vraćanje tužiteljice na radno mjesto ravnateljice tuženika te zahtjev za isplatu razlike plaće u bruto iznosu od 412.124,73 kn sa zateznim kamatama.

8. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno:

- da je 16. rujna 2010. donijeta Odluka o imenovanju tužiteljice ravnateljicom HINE,

- da je 30. studenog 2010. sklopljen između stranaka Ugovor o radu broj 344 za radno mjesto ravnateljice, koji se primjenjuje od 1. prosinca 2010., a u kojem ugovoru je odredba koja glasi „po razrješenju ili isteku ima pravo nastaviti rad na poslovima savjetnika u Upravi ili urednika-mentora – s neto plaćom 70% od ravnateljske“

- da je odlukom Upravnog vijeća tuženika od 26. studenog 2012. Klasa: 080-02/12- 04, Ur.broj: 540-12-1 tužiteljica razriješena dužnosti s danom 26. studenog 2012.,

- da je 28. studenog 2012. tužiteljici poslano pismo „u privitku Vam nudimo novi Ugovor o radu za radno mjesto urednik – mentor“

- da je 28. studenog 2012. tužiteljica potpisala Ugovor o radu broj 377 za urednika – mentora, koji se primjenjuje od 28. studenog 2012., u kojem ugovoru odredba čl. 10. glasi „sklapanjem ovog ugovora stavlja se izvan snage Ugovor o radu broj 344“,

- da su stranke 19. kolovoza 2013. zaključile Ugovor o radu broj 385 za radno mjesto samostalni novinar-urednik u redakciji OSV Hrvatska, koji se primjenjuje od 19. kolovoza 2013., te čiji čl.10. glasi „sklapanjem ovog ugovora stavlja se izvan snage Ugovor o radu broj 377“,

- da tužiteljici nije dana mogućnost da se izjasni o razlozima razrješenja odnosno nije pozvana na dodatno očitovanje prije donošenja Odluke o razrješenju niti su joj predočeni razlozi zbog čega se njezino razrješenje traži, već je upućena van za vrijeme rasprave o razrješenju, na što upućuje zapisnik kao i tonski zapis snimke sjednice,

- da se tužiteljicu pobijanom odlukom utvrđuje odgovornom za: pad prihoda, pad kvalitete agencijskih proizvoda i usluga, propust da tužiteljica kao ravnateljica prilagodi rad i poslovanje tuženika konkretnim gospodarskim okolnostima, neprihvaćanje godišnjeg izvješća o radu upravnog vijeća od strane Hrvatskog sabora, nepoštivanje odluka nadležnih sudova u radnim sporovima, propust ravnateljice da svojim radom osigura zakonitost i pravilnost rada na zadovoljavajući način u radu tuženika, propust ravnateljice da osigura suradnju sa radom prijašnjeg saziva upravnog vijeća što je rezultiralo ne izborom glavnog urednika,

- da saslušane svjedokinje (Gordana i V) u iskazu ne navode konkretno koji su to bili propusti tužiteljice pri njezinom radu niti su imali uvid u njezin rad, već samo spominju razloge za razrješenje koji su navedeni u pobijanoj odluci, dok gotovo svi preostali saslušani svjedoci u bitnom potvrđuju navode tužiteljice u pogledu neosnovanosti razloga za razrješenje,

- da tužiteljica svoju dužnost ravnateljice nije obavljala na način kako se to navodi u pobijanoj odluci o razrješenju, već upravo suprotno da svjedoci u bitnom potvrđuju tvrdnje tužiteljice da je tuženik izgubio planirano financiranje od Vlade RH, a da je morao zbrinuti 15 radnika iz Vjesnika, da je tužiteljica upozoravala na mogućnost krize te s tim u vezi tražila pomoć od Vlade RH i drugih subjekata te podnosila i prijedlog u pogledu restrukturiranja, da su usluge tuženika bile među najboljima na tržištu, da je došlo do pada prometa i prodaje usluga zbog krize i recesije koja je bila u punom zamahu 2008. do 2010. koja je notorno bila u to vrijeme u RH, a koja je prouzročila pad i kod drugih poslovnih subjekata iz iste branše npr. Europa press holding, Styria i dr., te pad potražnje od dotadašnjih partnera tuženika, da je tužiteljica svoju odluku o smanjenju naknade za prijevoz donijela nakon primitka upute Vlade RH o neisplati tog troška te savjetovanja sa vanjskim suradnikom odvjetnikom Terekom, da je na tržištu došlo do promjene u vidu pada čitanja tiskanih izdanja, a povećanja pregleda vijesti putem internetskih portala, da je tužiteljica predložila da se obzirom na dolazak Upravnog vijeća ne imenuje novi glavni urednik i da se time ne prejudicira tome novom tijelu takova odluka, da je tužiteljica pokušavala iznaći financiranja bez smanjenja broja zaposlenih u vidu novih usluga kao što je to bilo Media monitoring i sl. te da je tužiteljica redovito kontaktirala s radničkim vijećem i da je tu znalo biti razilaženja, no ne u bitnom dijelu,

- da je nakon Odluke o razrješenju tužiteljice s mjesta ravnateljice tuženik tužiteljici ponudio sklapanje novog ugovora o radu u prostorijama tuženika, a koji tužiteljica nije htjela potpisati, nakon čega je navedeni ugovor tužiteljici dostavljen na kućnu adresu zajedno s popratnim dopisom, koji dopis tužiteljica smatra odlukom o otkazu ugovora o radu uz ponudu izmijenjenog ugovora.

9. Na temelju takvog utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da je Odluka o razrješenju tužiteljice donesena suprotno odredbi čl.17. Zakona o Hrvatskoj izvještajnog novinskoj agenciji („Narodne novine“, broj 96/01, dalje u tekstu: ZOHINA) jer se ravnateljici nije omogućilo da se očituje o razlozima razrješenja, a niti razlozi koji se navode u obrazloženju ne opravdavaju donošenje takve odluke pa navedeni propusti ukazuju na nedopuštenost pobijane odluke o razrješenju.

9.1. Po ocjeni suda prvog stupnja na tuženiku je teret dokaza da je doista došlo do svega navedenog za što se ravnateljicu smatra odgovornom, a razloge za razrješenje koji se navode u pobijanoj odluci tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati, a time niti ispunjenje uvjeta za razrješenje koje propisuje odredba čl. 17. ZOHINA. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je odluka Upravnog vijeća tuženika od 26. studenog 2012. Klasa: 080-02/12-04, Ur.broj: 540-12-1, kojom se tužiteljica razrješuje dužnosti ravnateljice s danom 26. studenog 2012. nedopuštena i nezakonita te da ista ne proizvodi valjane pravne učinke, pa je u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev.

9.2. Sud prvog stupnja je zaključio da dopis dostavljen tužiteljici na kućnu adresu predstavlja otkaz ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, a ne suglasnu volju stranaka za sklapanjem novog ugovora. Sud prvog stupnja je utvrdio nedopuštenom odluku tuženika o otkazu ugovora o radu jer ne sadrži razloge propisane Zakonom o radu, niti je sastavljen u propisanoj formi. S tim u vezi utvrdio je nedopuštenom i Odluku tuženika kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za zaštitu prava.

9.3. Kako je prvostupanjski sud otkaz ocijenio nedopuštenim, tako je utvrdio da je između stranaka ugovor o radu broj 344 za radno mjesto ravnateljice od 30. studenog 2010. bio na snazi do 12. listopada 2014., a da ugovori o radu broj 377 od 28. studenog 2012 i broj 385 od 19. kolovoza 2013. ne proizvode pravne učinke među strankama.

9.4. Slijedom navedenog, tužiteljici je dosudio razliku plaće za cijeli mandat, te ocijenio neosnovanim zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad na radno mjesto ravnateljice.

9.5. Razliku plaće tužiteljica je precizirala tako da je izračunala prosječnu bruto plaću u razdoblju od 3 mjeseca prije nedopuštene odluke u iznosu od 30.176,26 kn, što je vidljivo iz IP obrasca koji je tužiteljica dostavila u spis te je potom od pretpostavljene bruto plaće oduzela bruto plaću koju je primila od tuženika nakon čega je preostao iznos bruto plaće u iznosu od 412.124,73 kn, koji izračun je prvostupanjski sud prihvatio. Međutim, po ocjeni suda prvog stupnja tužiteljici pripada pravo na naknadu razlike plaće za vrijeme njezinog pretpostavljenog mandata kao ravnateljice, a koji istječe 12. listopada 2014. pa nije prihvaćen zahtjev za naknadu razlike za studeni i prosinac 2014., a za listopad je dosuđena razlika za 12 dana, stoga je tužiteljici dosuđen ukupni iznos od 364.459,77 kn.

10. Drugostupanjski sud prihvaća kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da nisu postojali razlozi iz čl. 17. ZOHINA za razrješenje tužiteljice kao ravnateljice HINA-e, pri čemu ocjenjuje da tužiteljica nije mogla bitno utjecati na splet nepovoljnih okolnosti u poslovanju tuženika (zaposleno dvadesetak radnika Vjesnika koji je bio likvidiran, planirana sredstva iz Državnog proračuna nisu bila doznačena tuženiku, poremećaji na tržištu).

10.1. Prema ocjeni drugostupanjskog suda pismeno tuženika od 28. studenog 2012. je u svojoj naravi ponuda, a ne otkaz Ugovora s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu, stoga nije bilo moguće pobijati otkaz Ugovora o radu od 30. studenog 2010., kada taj Ugovor nije nikada ni otkazan, kao i tvrditi da Ugovor o radu od 28. studenog 2012. i 19. kolovoza 2013. ne proizvodi pravne učine kada su ti Ugovori nastali kao produkt suglasne volje ugovornih strana.

10.2. Prema ocjeni drugostupanjskog suda sud prvog stupnja pravilno je dosudio tužiteljici iznos od 364.459,77 kuna za razdoblje od 30. studenog 2010. do 12. listopada 2014.

11. Osnovano tuženik navodi da je drugostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer se pobijana odluka ne može ispitati, izreka je suprotna obrazloženju, i to iz više razloga, kako slijedi.

11.1. Naime, nerazumljiva je odluka u dijelu u kojem drugostupanjski sud obrazlaže da „danom razrješenja tužiteljice s dužnosti ravnateljice HINA-e ona je prestala obnašati te poslove i nije imala pravo na plaću, tek onog momenta kada je utvrđeno da odluka o razrješenju tužiteljice s dužnosti ravnateljice HINA-e nije bila zakonita, onda se ima predmnijevati da bi tužiteljica obnašala dužnost ravnateljice do isteka roka određenog ugovorom, a to je 12. listopada 2014., budući da je ugovor stupio na snagu 12. listopada 2010.“ Ovako kako je drugostupanjski sud naveo proizlazi da bi joj pravo na plaću pripalo od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđeno da je odluka o razrješenju tužiteljice nezakonita, a drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku odluku u dijelu kojim se nalaže isplata, pa je u tom dijelu izreka u proturječju s obrazloženjem, zbog čega se ne može ispitati.

11.2. Nadalje, drugostupanjski sud je potvrdio prvostupanjsku odluku u dijelu u kojem je utvrđeno da je do 12. listopada 2014. bio na snazi Ugovor o radu broj 344 (radno mjesto ravnateljice), a ujedno je preinačio prvostupanjsku odluku u dijelu točke III. izreke na način da je odbio tužbeni zahtjev da ugovori broj 377 i 385 ne proizvode pravne učinke, dakle i oni su na snazi, iz čega proizlazi da u isto vrijeme, sve do 12. listopada 2014., tužiteljica ima zasnovan radni odnos paralelno po dva odnosno tri ugovora. Stoga je i u ovom dijelu odluka nerazumljiva i ne može se ispitati.

11.3. Drugostupanjska odluka je nerazumljiva i u dijelu u kojem je drugostupanjski sud odlučio o točki II. izreke prvostupanjske presude. Tako je pod točkom II. izreke presude preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke tako da je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio kao neosnovan, te je također u izreci rješenja odbacio žalbu kao nedopuštenu u dijelu kojim se pobija presuda pod točkom II izreke kao nedopuštena. Prema tome, o istom žalbenom razlogu je odlučio i odbacivanjem i odbijanjem, pri čemu u obrazloženju odluke nije dao razloge niti za odbijanje niti za odbacivanje pa se i u tom dijelu odluka ne može ispitati.

12. Također osnovano tuženik navodi da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP jer nije ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja, odnosno nije ocijenio žalbeni navod tuženika da je Ugovor broj 377 prestao sporazumom radnika i poslodavca.

13. Drugostupanjski sud je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 365. st. 1. ZPP, obzirom da je odlučivao po žalbi tuženika o dijelu prvostupanjske odluke u kojem dijelu je tuženik uspio u sporu obzirom da je u tom dijelu, točka V. i VII. prvostupanjske odluke, tužbeni zahtjev odbijen.

14. Slijedom navedenog, obzirom da se odluka drugostupanjskog suda ne može ispitati radi počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka valjalo je prihvatiti reviziju i ukinuti drugostupanjsku odluku, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP.

15. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba parničnog postupka, ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, nakon čega će donijeti novu zakonitu i razumljivu odluku.

16. Odluka o troškovima revizijskog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 18. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća

Slavko Pavković