REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1099/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranka Barać–Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. SC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i 2. ŠC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanih po punomoćnici Tatjani Figač– Gregurić, odvjetnici u Bjelovaru protiv tuženika Hrvatske osiguravajuće kuće d.d., OIB 00432869176, Zagreb, Capraška 6, zastupanom po punomoćnici Ivi Pezić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Olujić, Pezić & Partneri, d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o tuženikovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2856/2020-4 od 15. prosinca 2021., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3433/18-73 od 15. srpnja 2020., na sjednici vijeća održanoj 18. lipnja 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tuženika djelomično se prihvaća te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: Gž-2856/2020-4 od 15. prosinca 2021. i to pod točkom I. izreke u djelu u kojem je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-3433/18-73 od 15. srpnja 2020. te pod točkom IV. izreke kojom je odlučeno o parničnim troškovima u povodu pravnog lijeka i sudi:

1. Odbija se žalba 1. i 2. tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-3433/18-73 od 15. srpnja 2020. u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev 1. tužitelja odbijen za 60.000,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama te u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev 2. tužiteljice odbijen za 88.000,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama.

2. Odbija se zahtjev 1. i 2. tužitelja za naknadu paničnih troškova u iznosu od 3.895,00 kn.

II. U ostalom dijelu revizija tuženika se odbija.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove nastale u povodu revizije.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-3433/18-73 od 15. srpnja 2020. suđeno je:

"1. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ OSIGURAVAJUĆOJ KUĆI - dioničkom društvu za osiguranje OIB:00432869176 iz Zagreba, Capraška 6, platiti I-tužitelju SC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime naknade štete iznos od 120.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2010. godine do isplate te platiti II-tužiteljici ŠC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime naknade štete iznos od 176.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2010. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 19. svibnja 2010. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva I-tužitelja na ime naknade štete u iznosu od 210.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. travnja 2010. godine do isplate kao neosnovan.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva I-tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 120.000,00 kuna od 06. travnja 2010. godine do 18. svibnja 2010. godine kao neosnovan.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva II-tužiteljice na ime naknade štete u iznosu od 154.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06. travnja 2010. godine do isplate kao neosnovan.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva II-tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 176.000,00 kuna od 06. travnja 2010. godine do 18. svibnja 2010. godine kao neosnovan.

VI. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.".

2. U povodu žalbi obiju stranka Županijskog suda u Zagrebu svojom presudom poslovni broj: Gž-2856/2020-4 od 15. prosinca 2021. presudio je:

"I. Djelomično se uvažava žalba prvotužitelja SC i drugotužiteljice ŠC kao osnovana i preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3433/18-73 od 15. srpnja 2020. godine u točki II izreke u dijelu u kojem je prvotužitelj odbijen sa zahtjevom preko iznosa od 120.000,00 kn pa do iznosa od 180.000,00 kn (za iznos od 60.000,00 kn), zatim u točki IV izreke u dijelu u kojem je drugotužiteljica odbijena sa zahtjevom preko iznosa od 176.000,00 kn pa do iznosa od 264.000,00 kn (za iznos od 88.000,00 kn) te u točki VI izreke u dijelu u kojem je odlučeno da prvo i drugotužitelji sami snose svoj trošak postupka u iznosu od 50.448,96 kn i sudi:

Nalaže se tuženiku Hrvatskoj osiguravajućoj kući – dioničko društvo za osiguranje da prvotužitelju SC isplati daljnji iznos od 60.000,00 kn, a drugotužiteljici ŠC iznos od 88.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2010. godine do isplate, a sve po stopi koja se za razdoblje od 19. svibnja 2010. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku Hrvatskoj osiguravajućoj kući – dioničko društvo za osiguranje da isplati prvotužitelju SC i drugotužiteljici ŠC parnični trošak u iznosu od 50.448,96 kn (slovima: pedeset tisuća četiristo četrdeset i osam kuna i devedeset i šest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 15. srpnja 2020. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana

II Djelomično se odbija žalba prvotužitelja SC i drugotužiteljice ŠC kao neosnovana i potvrđuje se navedena presuda u točki II izreke za iznos od 150.000,00 kn i u točki IV izreke za iznos od 66.000,00 kn, zatim u točki III i V izreke, te u dijelu u kojem nije u cijelosti prihvaćen zahtjev prvo i drugotužitelja za naknadu parničnog troška.

III Odbija se žalba tuženika Hrvatske osiguravajuće kuće – dioničko društvo za osiguranje kao neosnovana i potvrđuje se navedena presuda pod točkom I izreke te u točki VI izreke u dijelu koji se odnosi na tuženika.

IV Nalaže se tuženiku Hrvatskoj osiguravajućoj kući – dioničko društvo za osiguranje da prvotužitelju SC i drugotužiteljici ŠC naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 3.695,00 kn (slovima: tri tisuće šesto devedeset i pet kuna) dok se s preostalim dijelom zahtjeva prvo i drugotužitelji odbijaju.

V Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.".

3.1. Protiv te drugostupanjske presude, u dijelu kojim nije uspio u sporu, reviziju je podnio tuženik, pobijajući je u cijelosti zbog pravnih pitanja zbog kojih mu je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda poslovni broj: Revd-2227/2022-2 od 15. prosinca 2022., a koja glase:

1. Može li sud u predmetima proizišlim iz mandatnog odnosa stranka i punomoćnika odvjetnika zbog navodnog propusta/pogreške odvjetnika, strankama dosuditi više no što su uopće potraživali i što bi im bilo možebitno dosuđeno u sporu da takve pogreške/propusta nije bilo?

Drugim riječima, može li sud pri utvrđivanju visine izmakle koristi tužiteljima dosuditi dobitak koji se ni na koji način nije mogao osnovano očekivati u doba vođenja ranijeg spora (jer takav zahtjev u parnici koja je prethodila ovom sporu nije bio niti postavljen u tolikom iznosu niti bi im mogao biti dosuđen), a koji su tužitelji navodno izgubili zbog pogreške tužitelja?

2. Smije li odvjetnik, štoviše je li obvezan, nuditi svoje usluge, pravne savjete, obitelji stranke koju zastupa i je li pravni savjet ujedno i obveza zastupanja u sudskom sporu?

Koji je smisao punomoći kao vanjske manifestacije ugovora o nalogu ako se dvojako tumači – naime odvjetnik nije punomoćnik u sudskom sporu ukoliko ne posjeduje punomoć, a po stavu nižestupanjskih sudova bez obzira na nepostojanje punomoći odvjetnik se smatra punomoćnikom rodbine svoje stranke jer ih je trebao savjetovati i zastupati.

Da li bez dobivenog naloga može uopće biti zasnovan ugovor o nalogu?

3. Može li se uspostaviti odgovornost za štetu bez utvrđenja kumulativnog ispunjenja svih pretpostavki odgovornosti za štetu, kada iz navoda tužbe i njezinih privitaka nije jasno utvrđen eventualni štetnik, niti odgovornost štetnika, a niti protupravnost u njegovom postupanju, kao niti uzročno posljedična veza između dosuđene izmake koristi i bilo kojeg propusta odvjetnice?“.

3.2. Tuženik predlaže reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjevi odbiju u cijelosti, uz naknadu troškova tuženiku.

4. Odgovor na reviziju 1. i 2. tužitelji (dalje: tužitelji) s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana, uz naknadu troškova revizijskog postupka tužiteljima.

5. Revizija je djelomično osnovana.

6. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojih je dopuštena.

7.1. Predmet spora je zahtjev 1. i 2. tužitelja (dalje: tužitelja) da im tuženik isplati naknadu štete prouzročene propustom u radu njegovog osiguranika – odvjetnika (konkretno odvjetnice SCŽ), u visini pravične novčane naknade štete koju trpe zbog osobito teškog invaliditeta bliske osobe RC, bračnog druga tužiteljice i oca tužitelja, koji je teško stradao u prometnoj nesreći 6. veljače 1997.

7.2. U parnici koja je vođena pod poslovnim brojem: Pn-4039/97 između tužitelja RC i tuženika osiguravatelja Croatia osiguranje d.d. Zagreb utvrđen je invaliditet tužitelja RC u opsegu od 98%. U tom sporu tužitelja je zastupala kao punomoćnica odvjetnica SCŽ (prije toga ga je kraće vrijeme zastupao njezin otac), koja je s tuženikom sklopila ugovor o osiguranju za štetu koju prouzroči trećim osobama u obavljanju svoje djelatnosti. U tom predmetu presuda je postala pravomoćna 2003. S obzirom na donesenu kaznenu presudu protiv štetnika, za zastaru pretrpljene štete ovdje tužitelja zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika primjenjuje se privilegirani, duži zastarni rok, a koji istekao u siječnju 2007. Sudovi nižeg stupnja utvrđuju da je to među strankama nesporno, kao i činjenica da su tužitelji s odvjetnicom (osiguranicom tuženika) 26. lipnja 2007. sklopili sporazum o zastupanju i podnošenju tužbe radi naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog osobito teškog invaliditeta oca i bračnog druga RC te da su potpisali punomoć 1. travnja 2008., a odvjetnica je tužbu podnijela 18. travnja 2008., a koja je, nakon održanog prvog ročišta za glavnu raspravu, povučena.

8.1. Među strankama je primarno sporno postoji li odgovornost osiguranice tuženika zbog toga što tužbu nije podnijela prije isteka zastarnog roka (siječanj 2007.).

8.2. Imajući na umu činjenicu da je odvjetnica SCŽ s tužiteljima sklopila sporazum o zastupanju 26. lipnja 2007. te da su tužitelji potpisali punomoć 1. travnja 2008., tuženik revizijom sugerira zaključak da je pitanje njezine odgovornosti bez smisla te da ista ne postoji.

8.3. Međutim, tijekom postupka je utvrđeno da je tužitelj SC bio u stalnom kontaktu s odvjetnicom koja je zastupala njegovog oca RC te da su razgovarali o podnošenju tužbe u njegovo ime i u ime majke te sestre (koja je u međuvremenu preminula). Čak što više, tužitelj je toj odvjetnici 18. ožujka 2004. uputio dopis sa zahtjevom (nalogom) da podnese tužbu. U obrazloženju drugostupanjske presude navedeno je da sud prihvaća iskaz tužitelja SC da je odvjetnicu još 1998. upitao bi li on te njegova majka i sestra (koja tada bila živa) imali pravo na naknadu u vezi ozljeđivanja oca i bračnog druga, a odvjetnica mu je na to govorila da se naknada može ostvariti i da će ona tome voditi brigu te da će ga na vrijeme kontaktirati. O tome su razgovarali i 2002. kada su obnovili sporazum o zastupanju njegovog oca, a i kasnije. Konačno, tužitelj joj je 18. ožujka 2004. uputio dopis s nalogom, ali je ona stalno odgađala poduzeti konkretnu pravnu radnju u vezi ostvarivanja te naknade štete, a na njegova pitanja odgovor je uvijek bio isti, da bi mu tek 2007. rekla da je nastupila zastara za tu štetu. Tužitelji su naravno mogli angažirati drugog odvjetnika, ali je sasvim opravdano (životno, razumno) da to nisu učinili s obzirom na činjenicu da je odvjetnica SCŽ zastupala tužiteljevog oca i tužiteljičinog bračnog druga u postupku ostvarivanja naknade štete, te da je tužitelju obećavala da će ona voditi brigu o njihovom pravu za naknadu štete.

9. S obzirom na tako utvrđene činjenice, a pri čemu treba reći da iste nisu utvrđene samo iz iskaza tužitelja (iako je i dokaz saslušanjem stranaka je predviđen ZPP), nego i iz isprave tj. dopisa tužitelja od 18. ožujka 2004., u revizijskom stadiju postupka predmet preispitivanja ne može biti utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je, u okviru dopuštenih pitanja, ispitao pravilnost primjene materijalnog prava.

10. Revizija tuženika osnovana je u odnosu na prvo pravno pitanje, tj. u dijelu u kojem je preinačena presuda suda prvog stupnja i tužitelju SC dosuđen i daljnji iznos od 60.000,00 kn sa zateznim kamatama, a tužiteljici ŠC iznos od 88.000,00 kn sa zateznim kamatama. Drugostupanjski sud je tako postupio pozivajući se na Orijentacijske kriterije Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji su utvrđeni na sjednici održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. o visini naknade neimovinske štete (dalje: Orijentacijski kriteriji) čime je izmijenjena dotadašnja praksa, s tim da se to pravno shvaćanje primjenjuje na sve postupke. Smatra da je prvostupanjski sud pogriješio kada nije uzeo u obzir te „nove“ Orijentacijske kriterije, a nakon što su tužitelji preinačili tužbu prema tim kriterijima.

11. Zauzeto pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pogrešno. Prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., dalje: ZOO/91) tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Dakle, traži se ispunjenje slijedećih pretpostavki: (a) subjekti odgovornosti za štetu (štetnik i oštećenik), (b) šteta, (c) uzročna veza između štetne radnje i štete te (d) krivnja (protupravnost). U ovom slučaju za dosuđene iznose presudom drugostupanjskog suda ne postoji uzročna veza između štetne radnje osiguranice tuženika i štete (naknade za duševne bolove u smislu čl. 201. st. 1. ZOO/91) u visini od 60.000,00 kn (za tužitelja) i 88.000,00 kn (za tužiteljicu).

12. Naime, prema navodima iz obrazloženja pobijane presude zastarni rok je istekao u siječnju 2007., a „novi“ Orijentacijski kriteriji su utvrđeni 2020. Da je odvjetnica SCŽ podnijela tužbu nakon dopisa tužitelja od 18. ožujka 2004. ili pak najkasnije zadnjeg dana prije isteka zastarnog roka - u siječnju 2007., prema redovnom tijeku stvari parnični postupak bi bio pravomoćno okončan u razumnom roku, prije 2020. i sud u takvoj parnici ne bi mogao uzeti u obzir „nove“ Orijentacijske kriterije. Parnični postupak se očito ne bi vodio 13 godina, jer za to nisu postojali razlozi budući da je parnični postupak Pn-4039/97 između tužitelja RC i tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb pravomoćno okončan 2003., a u tom postupku je utvrđen osobito teški invaliditet (98%) RC oca i bračnog druga tužitelja pa u novoj parnici pa ne bi bilo objektivnih razloga za dugotrajno trajanje postupka za naknadu štete zbog pretrpljenih duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta bliskog srodnika tužitelja, a niti takve razloge ističu i dokazuju sami tužitelji.

13. U odnosu na drugo pravno pitanje ističe se da je načelno točno da odvjetnik nije u obvezi nuditi svoje usluge i pravne savjete obitelji stranke koju zastupa. Međutim, treba reći da je odvjetnica SCŽ, prema utvrđenju sudova nižeg stupnja, to činila. Sa strankom koju je zastupala (RC) faktično nije ni kontaktirala, što je i razumljivo budući je utvrđeno da mu je nakon ozljeđivanja zaostao invaliditet od 98%, nego je bila u stalnom kontaktu s njegovim sinom SC (tužiteljem u ovoj parnici) kojem je rekla da ima pravo na naknadu štete za pretrpljene duševne bolove zbog teškog invaliditeta oca, kao i da to pravo pripada i njegovoj majci (tužiteljici u ovom sporu) i sestri te da će ona o tome voditi brigu i na vrijeme ga kontaktirati. Ovo je logično, jer i pravila životnog iskustva govore u prilog tome da bi svaki prosječan odvjetnik postupio na taj način. Odnos između stranke i odvjetnika zasniva se na povjerenju, a tužitelj je u odnosima s odvjetnicom predstavljao svoga oca kao stranku, za kojeg je ista odvjetnica ostvarila pravo na naknadu štete pa je sasvim logično da je vjerovao u ono što mu je obećala, tj. da će ona voditi brigu o ostvarivanju prava na naknadu štete njega, majke i sestre. Uz navedeno, za rješenje spora među strankama od posebnog je značaja dopis od 18. ožujka 2004. kojeg je tužitelj uputio odvjetnici, a nakon kojeg ona nije poduzela ništa sve do isteka zastarnog roka. Takav propust osiguranice tuženika predstavlja štetnu radnju kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu.

14.1. Na dio drugog pitanja - koji je smisao punomoći i može li bez dobivenog naloga nastati ugovor o nalogu je neodlučan jer drugostupanjski sud ne temelji odgovornost osiguranice tuženika na činjenici da nije dobila nalog za zastupanje i punomoć, nego na njezinim obećanjima da će ona voditi brigu o ostvarivanju prava tužitelja na naknadu štete. Uostalom, odvjetnica SCŽ je dobila i nalog (sporazum o zastupanju i podnošenju tužbe od 26. lipnja 2007.) i punomoć 1. travnja 2008. te je podnijela i tužbu 18. travnja 2008. koja je nakon održanog prvog ročišta povučena. Međutim, odlučne su za rješenje spora među strankama utvrđene konkretne okolnosti ovog slučaja. Prije svega, odvjetnica nije stupila u kontakt s tužiteljem SC prvi put 26. lipnja 2007. nego je s njim bila u stalnom kontaktu za vrijeme trajanja parnice u kojoj je zastupala njegovog oca RC i nakon toga, te mu govorila mu da će ona voditi brigu o ostvarivanju prava na naknadu štete članova obitelji RC. Utvrđene činjenice ukazuju na to da je ona dobila nalog prije nastupanja zastare i prije sporazuma od 26. lipnja 2007. (kada je već nastupila zastara) i to ne samo usmeni nego i u pisanom obliku (dopis tužitelja SC od 18. ožujka 2004.). Osiguranicu tuženika ne može stoga ekskulpirati činjenica da je tek naknadno potpisana punomoć jer je poznato da se tužba mogla podnijeti i bez punomoći i kasnije ta postupovnim radnja biti osnažena (bilo dostavom pisane punomoći, bilo izjavom tuženika na zapisnik ili kasnijom izjavom da prihvaćaju tu radnju).

14.2. U smislu odredbe čl. 750. ZOO/91 odvjetnica SCŽ, ako nije htjela prihvatiti ponuđeni nalog, bila je dužna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu stranu (tužitelja), inače odgovara za štetu koju bi ova pretrpjela zbog toga.

14.3. Ona nije tako postupila nego upravo suprotno, držeći drugu stranu (tužitelja i njegovu obitelj) u uvjerenju da je to njezina briga i da će ga na vrijeme obavijesti, a tek mu je prilikom podnošenja tužbe rekla da su male šanse za uspjeh zbog proteka zastarnog roka. Što se tiče smisla punomoći, ovaj sud može reći da joj „smisao“ (sadržaj) određuje upravo odvjetnik jer je općepoznato u pravnoj struci da odvjetnici sastavljaju punomoć na obrascu ili svom poslovnom papiru, a stranka koju zastupa na tako sastavljenu punomoć stavlja svoj potpis. Tuženik ni ne tvrdi da je odvjetnica SCŽ predočila tužiteljima punomoć na potpis prije 1. travnja 2008.

15.1. Treće pravno pitanje sadrži tvrdnje tuženika da nisu utvrđene pretpostavke odgovornosti za štetu, a to ne odgovara utvrđenom činjeničnom stanju.

15.2. Prema odredbi čl. 750. ZOO/91 tko se bavi obavljanjem tuđih poslova kao zanimanjem ili se javno nudi za obavljanje tih poslova dužan je, ako neće da prihvati ponuđeni nalog koji se odnosi na te poslove, o tome bez odgađanja obavijestiti drugu stranu, inače odgovara za štetu koju bi ova pretrpjela bez toga. O nalogu usmenom i pisanom (dopis tužitelja od 18. ožujka 2004.) je bilo već bilo riječi pri čemu treba dodati da se osiguranica kao odvjetnica profesionalno bavi zastupanjem stranaka pred sudom pa kada je tužitelju rekla da on i njegova majka imaju pravo na naknadu štete znala je da se to može ostvariti podnošenjem tužbe sudu, pa već sam razgovor o pravu na naknadu štete u kojem razgovoru je izjavila da će ona o tome voditi brigu i da će ga na vrijeme o tome obavijestiti predstavlja nalog za podnošenje tužbe (bez obzira na to je li izgovorena riječ „tužba“ ili nije), a i prihvaćanje takvog naloga. Budući da je osiguranica tuženika čekala s podnošenjem tužbe sve do isteka zastarnog roka presumira se njezina krivnja zbog tog propusta u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZOO/91 i na njoj je bio teret dokaza da dokaže da nije kriva (a to nije dokazala), s tim da je odgovorna za štetu u smislu čl. 750. ZOO/91 samim tim što tužitelja nije bez odgađanja obavijestila da nema namjeru podnijeti tužbu za naknadu štete u njegovo ime i u ime njegove majke i sestre. Naprotiv, rekla mu je da je to njezina briga i da će ga o tome na vrijeme obavijestiti.

16. Prema čl. 155. ZOO/91 šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmaka korist). Osiguranica tuženika je svojom štetnom radnjom koja se sastoji u propuštanju da podnese tužbu prije isteka zastarnog roka spriječila povećanje imovine tužitelja upravo za iznose novca koji su im dosuđeni prvostupanjskom presudom. Imajući na umu postojeću ujednačenu sudsku praksu gotovo da nema sumnje da bi sud u parnici (koja nije pokrenuta prije isteka zastarnog roka) na temelju čl. 201. st. 1. ZOO/91 dosudio tužiteljima naknadu za njihove duševne bolove, a propustom tužiteljice to je izostalo. S obzirom na navedeno ispunjene su sve zakonom propisane pretpostavke za dosuđenje naknade štete tužitelju te se u tom dijelu revizijski navodi ukazuju neosnovanima.

17. Zbog navedenih razloga, a imajući na umu sadržaj odgovora na revizijska pitanja iznesena pod točkama 10. – 16. ove presude, odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 393. st. 1. i čl. 395. st. 1. ZPP.

18. O troškovima nastalima u povodu revizije, koje su zatražile obje parnične stranke, odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP u vezi s čl. 154. st. 4. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 18. lipnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa