REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2262/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Jerković, odvjetnica u Splitu, protiv tuženika Kanza d.o.o., OIB 68592654139, sa sjedištem u Splitu, Hrvatske neovisnosti 14, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Vuković & Lalić d.o.o., iz Splita, Hrvatske mornarice 1d, radi utvrđenja ništetnosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-667/2023-3 od 24. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-1876/2022-10 od 12. listopada 2023., u sjednici održanoj 18. lipnja 2024.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-667/2023-3 od 24. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pr-1876/2022-10 od 12. listopada 2023. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda izraženoj u presudama broj Revr-165/2004-2 od 15. studenoga 2006., Rev- 2656/2018-2 od 9. ožujka 2021. i pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na odjelnoj sjednici od 24. travnja 2006. pod brojem Su-IV-1/06 („Poslodavac nije ovlašten bez pristanka radnika promijeniti svoju odluku o otkazu ugovora o radu“.
2. U prijedlogu su naznačena dva pravna pitanja koja glase:
"1. Je li odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu radniku temeljem koje je poslodavac radnika i odjavio s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja postala konačna, ako je poslodavac po primitku radnikova zahtjeva za ostvarenje prava nije sam stavio izvan snage u roku iz članka 133. Zakona o radu (u roku od 15 dana od primitka radnikova zahtjeva za ostvarenje prava), nakon čega je radnik i sam povukao zahtjev za ostvarenje prava te se radnik, po naknadnom primitku obavijesti poslodavca o povlačenju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu izričito usprotivio povlačenju te odluke i povratku na rad;
2. Proizvodi li valjane pravne učinke spram radnika jednostrano poslodavčevo povlačenje odluke o otkazu ako takvu odluku o povlačenju odluke o otkazu poslodavac u pisanom obliku nikada nije dostavio radniku?".
3. Tuženik je odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije te ga je predložio odbaciti kao nedopušten, a podredno odbiti kao neosnovan.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
5. Naime, tužitelj je u ovom postupku zatražio utvrđenje da je ništetna i bez pravnog učinka Odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju od 21. kolovoza 2019. zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, kao i utvrđenje da mu je radni odnos kod tuženika prestao 27. lipnja 2019. poslovno uvjetovanim otkazom. Ovaj je zahtjev odbijen nakon što su u postupku utvrđene slijedeće pravno odlučne činjenice: tužitelj je bio zaposlen kod tuženika na neodređeno vrijeme na temelju Ugovora o radu od 21. ožujka 2007., koji Ugovor mu je otkazan zbog poslovno uvjetovanih razloga Odlukom tuženika od 13. lipnja 2019., protiv te Odluke tužitelj je pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava 22. srpnja 2019., tuženik je 14. kolovoza 2019. donio Odluku o povlačenju Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu tužitelju, koja je tužitelju dostavljena 20. kolovoza 2019., time da je o istom obaviješten već 16. kolovoza 2019. putem SMS poruke, punomoćnica tužitelja je dopisom od 19. kolovoza 2019., kojeg je tuženik zaprimio dana 21. kolovoza 2019., obavijestila tuženika da djelomično odustaje od zahtjeva za vraćanje na rad odnosno da ustraje samo u zahtjevu za isplatu pripadajuće otpremnine i naknade plaće te ostalih materijalnih prava za tužitelja koja je istim danom i upućena tuženiku putem pošte, tužitelj se nije javio na posao po pozivu tuženika 19. kolovoza 2019., dok je tuženik 21. kolovoza 2019. tuženik donio Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu iz razloga što je tužitelj od 19. kolovoza 2019. pa nadalje prestao dolaziti na posao, a svoj izostanak nije opravdao, protiv Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 21. kolovoza 2019. tužitelj je podnio zahtjev za zaštitu prava, osporavajući predmetnu odluku kao nezakonitu i ništetnu.
6. Na temelju naprijed utvrđenih činjenica, nižestupanjski su sudovi ocijenili da je tuženik mogao ovlašteno Odlukom od 14. kolovoza 2019. opozvati svoju raniju Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelju od 13. lipnja 2019. zato što je tužitelj Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu primio 11. srpnja 2019. te je protiv te Odluke podnio poslodavcu zahtjev za zaštitu svojih prava, a tuženik je kao poslodavac opozvao Odluku o otkazu 14. kolovoza 2019., pa su sudovi ocijenili da je stavljanjem ove Odluke izvan snage tuženik upravo udovoljio zahtjevu tužitelja iz zahtjeva za zaštitu prava. Time je tuženik opozvao Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu u vrijeme dok ta odluka nije postala konačna, a takvom opozivu se tužitelj kao radnik nije protivio, već je štoviše u tom dijelu povukao svoj zahtjev za zaštitu prava. U takvim je okolnostima ocijenjeno da je ugovor o radu nastavio proizvoditi učinke slijedom čega je poslodavac bio ovlašten pozvati tužitelja kao radnika da nastavi ispunjavati obveze iz ugovora o radu budući da je odluka tuženika od 14. kolovoza 2019. o opozivu Odluke od 13. lipnja 2019. o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužitelja proizvela pravni učinak. Stoga su sudovi zaključili da je radni odnos između stranaka nastavljen, pa je tužitelj bio dužan po pozivu poslodavca nastaviti ispunjavati obveze iz ugovora o radu, što tužitelj nije učinio, slijedom čega je njegov izostanak s radnog mjesta nakon što se po opozivu Odluke o otkazu odbio vratiti na posao ima smatrati neopravdanim. Sudovi su u takvim okolnostima ocijenili da kada se tužitelj nakon opoziva Odluke o redovitom otkazu odbio vratiti na posao, tuženik je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe članka 116. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 - dalje: ZR) bez obveze da radniku omogući davanje obrane (članak 119. ZR).
7. Prema ocjeni revizijskog suda, naznačena pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti zbog toga što pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nije nepodudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda. Naime, u presudi broj Revr-165/2004-2 od 15. studenoga 2006. na koju tužitelj ukazuje kao razlog važnosti za dopuštenje revizije, o tužbenom zahtjevu nije odlučeno na temelju istih činjenica. U tom se postupku odlučivalo o tome je li valjana odluka poslodavca o opozivu Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu radniku, kao i kasnije donesene Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, ali u okolnostima kada radnik nije pobijao Odluku o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu slijedom čega je ta odluka proizvela pravne učinke zakonitog otkaza. U predmetu broj Rev- 2656/2018-2 od 9. ožujka 2021., pak, izraženo je pravno shvaćanje da u situaciji kada su tužitelji protiv odluke o poslovno uvjetovanim otkazima podnijeli zahtjev za zaštitu prava, a potom i tužbu nadležnom sudu, tada odluke nisu postale niti su mogle postati konačne. Također je izraženo pravno shvaćanje da je konačna odluka poslodavca ona odluka koja po njenom donošenju nije pravnim putem osporavana od strane radnika na način i u rokovima propisanim ZR, a niti ju je sam poslodavac stavio izvan snage. Takvu odluku poslodavac nije ovlašten naknadno staviti izvan snage.
8. U konkretnom se predmetu ne radi o takvom slučaju, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi, jer je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, pa ta odluka nije postala konačna, a takvom se opozivu radnik nije protivio. Stoga je u opisanim okolnostima pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, slijedom čega nisu ostvarene pretpostavke za dopuštenje revizije.
9. Zbog navedenih je razloga prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.a stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 18. lipnja 2024.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
